Mic, mic...

Skinula sliku.

Link
Link

Neću se žaliti, ali 76. rođendan nije nešto čemu se jako veselimo, tako niti ja jučer.
Ali sam se slikala u jutro, tako da ostane zabilježeno.
Da, šetala sam se s užom članicom obitelji po Tkalči i onda smo otišli u Bogovićevu u a-romu, nije im sladoled baš nešto, niti onaj kornet.

Ali, alternaiva mi je, 'six feet under', dakle - dobro je i ovako, mislim bolje je ovo što je bilo jučer, malo tužno i otužno, nego alternativa.
Ako mislite da je bila torte, nije, meni nije niti stalo, možda da su trgovine ili slastičarne bile otvorene, možda bi se i počastila, ali kako 22. svi slave moj rođendan i državni je praznik, nisam to mogla učiniti.

Ali sam se dobro provela na Messengeru poslije, slušala glazbu, gledala serije, kuhali u dvoje, jedno 8 sati, sve do 3 u jutro. Ne da se hvalim, nego se hvalim :)

Link

Link



Postavljaju neke cijevi, tko zna, neka voda, ja sam baš 'stručljak'!

Jučer mi se kuća tresla, već mi se danima trese, ajde, bar nek' se nešto trese!

Makla sliku

Hölzl Blue hen



...želite li s više ili manje pjene?

Da, da...to se kod nas zove Turkish coffee (to objašnjavam ovim Amerima).

Jučer je tu blizu prošao tornado, ali ja nisam imala pojma, ne gledam TV, izbjegavam ostale informacije, namjerno, malo je kiša padala...i to je sve.

Jučer sam napravila jedno veliko sranje i time se uvalila u još jedno veće sranje, a iz toga se može stvoriti jedno ogromno sranje nad sranjima. A tako mi je dobro išlo ne radit sranja i onda u par minuta, zasrala, Juicy, gdje ti je pamet?

Nisam ja neki poljski radnik, ali nešto moram napraviti.

Zvala sam firmu da mi da procjenu za proljetno čišćenje yarda, rekli su $880, ja sam rekla, ne hvala.
I tak sad sama radim, neće biti kao što bi oni napravili, uzmimo u obzir da su to jaki i mladi dečki s mašinerijama, ali bat ga, š čim imam s tim klimam.

Važno mi je pokositi travu, redovno, kupila sam i granulice za sve, ali nisam posula.

Ali vremena imam pa će i to doći na red. Svaki dan, kao da idem na delo, ali veliko je to za mene malu, a i preskočila sam jesensko čišćenje, pa sam imam puno više. A i brte, ne da mi se. Jučer sam između dva izlaska na teren pogledala novi film na Netflixu, i zgodan je, zove se Defrosted, čini mi se s Jerry Seinfeld, Melissa McCarthney i puno poznatih glumaca.

Grad mijenja neke cijevi u cesti, pa su raskopali cestu ono na najjače, označili sve yardove sa zastavicama, tak da nemrem normalno kositi, jer su njihove j. zastavice svakih 2 metra, jednu sam im već posaugala.

Još jedno 10 puta toliko treba pokositi, ali nije sve tako ravno, danas mi se ne da, jer je jako vruće, ali i sutra će biti.
Ovi pupoljci na drugoj slici pokazuju da je moj Ginkgo muško i da neće ispuštati smrdljive plodove sa sjemenkama.
Drvce se vidi na slici, ima jedno 15 godina, ali na svu sreću sporo raste, a može narasti jedno 20-25 metara u visinu.

Ne možeš ti samo tako reći, ajde skuhat ću govedsku juhu, pa ću onda servirati s restanim krumpirom i sosom od rajčice...je, vraga.
Moram posebno, kada idem u spezu, sjetit se da kupim komad junetine s masnoćom, posebno koju kost, jer to ne pakiraju zajedno, onda pušlek mlade mrkvice, stave mi 1 metar onog zelenog od mrkve koje ionako bacim, ali dobro, mlada je i sočna, onda korijen od peršuna i 1 metar peršuna na njemu, e taj mi treba, komad korijena celera, ali onda moram posebno kupiti i onaj celer u listovima.
Da, ja još posmeđim pola luka, tako da mi juhi daruje lijepu zlatnu boju, ja ne stavljam rajčicu.
Tek sada može početi egzekucija plana.

U hladnu vodu stavim svo povrće i meso, kažu da je bitna hladna voda.
I to je to, dalje da ne pričam, svatko to zna.

Maloprije sam posrkala zlatno-žutu juhicu s malo plutajuće masnoće iz koje proviruju komadići mrkvice i bijeli otočići knedli od grisa.
Nakon toga sam si stavila na tanjur komad kuhane govedine, koji je bio tako mekan da je drhtao na tanjuru (od iščekivanja da ga pojedem), sa svim onim bijelim što taj komad mesa čini neodoljivim, daje mu fini okus, mekoću i sočnost.
Na stranu tanjura sam ukusno postavila brdašce restanog krumpira iz kojeg su virili sitno sjeckani komadići dinstanog luka i sve to polila gustim crvenim sosom od rajčice.
Prekrasno, na žalost, nisam slikala, tek kad sam pojela, palo mi je napamet.

I znam, nije to ništa, to netko jede svaki dan, ali ja ne, jer ne kuham s predumišljajem. Skuham šta mi se nađe pri ruci i ne kuham često. Ne da mi se za sebe samu, pa da onda tri dana moram isto jesti.

Dakle, ovo je bio događaj, u sred Amerike, ja jedem govedsku juhu sa gris knedlama, kuhanu govedinu s restanim krumpirom i sosom od rajčice, koji me podsjećaju na davne dane u Zagrebu, koja je to svečanost!

NESPRETNO SROČENE ŽUPNE OBAVIJESTI:


* Marija Jelić i Vinko Magdić vjenčali su se 24. listopada u našoj crkvi. Tako je završilo prijateljstvo, koje je trajalo od školskih klupa.

* Za one koji imaju djecu, a to ne znaju, u prizemlju imamo dječji vrtić.

* Župnik će održati oproštajnu propovijed, nakon čega će zbor zapjevati "Radujte se, narodi".

* Budući da je slijedeće nedjelje Uskrs, zamolit ćemo baku Anu da na oltar položi jaja.

* U utorak u pet popodne održati će se sastanak Kluba mladih majki. Sve one koje žele postati mlade majke neka se jave u ured svećeniku.

* Druge nedjelje na jutarnjoj misi solistica će biti gospođica Stanić. Nakon toga će župnik govoriti 'O tom strašnom iskustvu'.

* Zahvaljujući župnikovoj bolesti, nedjeljne mise za ozdravljenje neće se održavati do daljnjeg.

* U svojim molitvama sjetite se onih koji su bolesni od naše crkve i zajednice.

* Učenici osmih razreda u petak popodne u 17:00h u crkvi će izvesti "Hamleta". Poziva se pučanstvo da prisustvuje ovoj tragediji.

...iako u kući nemaš bogzna što za skuhati, ali...kod mene se uvijek nađe fino maslinovo ulje, luk, koji sasjeckam i zdinstam u većoj tavi dok ne požuti i postane sasvim mekan, onda nađem veliku konzervu pelata San Marzano u mojoj pantry (smočnica), koje onako rukom izgnječim i spustim na luk i sve zajedno još zdinstam.
Kad se sjedine okusi, stavim sol i papar, dodam 2-3 velike žlice sjeckanih smeđih maslina (i to mi se uvijek nađe doma) pa još malo prokrčkam. Kućom se već šire divni mirisi, iako je rano.

U međuvremenu skuham raviole (ovo sam slučajno imala, ali da nisam to, skuhala bih neku dugačku pastu, isto bi bilo fino) u slanoj vodi, ne predugo, jer oni su praktički polugotovi, preselim na šugo od rajčice i maslina, lagano promiješam i serviram s ribanim parmezanom.

Žao mi je Kult Plave Kamenice, ovo je bolje nego u Michelin restoranu s fucking zvjezdicama!

Kak ste se svi isposvađali, ne bu ništ.
Al' ajde, možda se netko ipak dogovori.

Dogovor kuću gradi!

Link

Maslina i ja

KAKO SAM UNAPRIJEDILA PROIZVODNJU MASLINOVOG ULJA U ISTRI (ILI BAREM POKUŠALA)

Svi smo sjedili za velikim stolom i ručali.

Nono ili papa' (mužev otac) je bio na začelju stola kao pater familias, jer je on bio najvažnija osoba u toj obitelji. Njega je šogorica s puno poštovanja prvog nudila hranom, birala mu najbolje komade mesa, a on onako mali i mršav, sve bi pojeo, jer i to je bio dio njegovog patrijahalnog ponosa.

Nije da ga je svatko slušao, djeca su se šalila s njim, izazivala ga da nešto kaže, a onda kad bi rekao, snimali su ga na magnetofon i onda poslije puštali neizmjerno puta jedno te isto i umirali od smijeha. On bi se branio, pa nisam ja to toliko puta rekao, i dan danas se sve to prepričava i smijemo se, iako je od onda prošlo, pa sigurno, četrdesetak godina, a nona odavno više nema.

Hrana je bila jednostavna, najčešće sam ja kuhala po njihovom, jer ja sam bila zadnja pridošlica u obitelj, a i obično sam bila na godišnjem odmoru, btw. nikoga za to nije bilo briga, bila sam slobodna i kuhala za cijelu obitelj dok su oni radili po uredima, a nono i muž su bili u kampanji okopavali krumpir ili obrezivali lozu, a ja kuhala (muž inženjer, ja profesorica, VSS radna snaga).

Tako smo sjedili za stolom, domaće malvazije je uvijek bilo na stolu i boca maslinovog ulja u tamno zelenoj boci, za začiniti salate, tvrdo kuhana jaja, šparuge koje su još to jutro rasle u šparožini.

Ja sam bila pridošla (istarska snaha) u tu obitelj part time, iz Zagreba i nakon godišnjeg 'odmora' bi se vraćali u Zagreb na posao, 'odmor'.

Na Dolcu se oduvijek kupovalo dalmatinsko maslinovo ulje ili je po vezi (susjeda) stizalo direktno s Brača, tako da sam znala kako treba izgledati i kakav treba imati okus pravo i čisto, nemiješano maslinovo ulje. Nije se to tada zvalo djevičansko ili ekstra djevičansko. Bilo je to samo dobro 'domače' maslinovo ulje.
Bilo je gusto, zeleno, a okus mu je bio po bademima, fini pitomi, nježni okus s karakterističnim mirisom po zelenim maslinama.
Bilo ga je zadovoljstvo politi po radič (nije ono što je kod nas, mladi listovi maslačka) salati, to je kod njih nešto slično matovilcu s većim mekšim listovima, bljeđe zelene boje i najvažnije, bralo se u vrtu iza kuće pa je uvijek bilo svježe...i polivalo se sa octom, sad bi se taj zvao bijeli aceto balsamico od prevrele malvazije i istarskim maslinovim uljem.

Tada sam bila napravila kardinalnu grešku, koja me koštala ugleda u toj obitelji s malešnim nonom na čelu. Rekla sam iznenada, ovo ulje ne valja, gorko je. Ovo ulje je rancig.

Nastala je tišina i svi su se pogledavali i onda je nono rekao, kao predstavnik obitelji, hladnim glasom, ulje je upravo onakvo kakvog ga stoljećima radimo i svi koristimo isto ulje i nama je dobro (a sotto, sotto je mislio, ma koja si mi ti, da mi to govoriš).

Tada je proradio biolog/kemičar u meni i počeo se raspitivati o tehnologiji proizvodnje, od skupljanja maslina, do odvoženja u mlin i ekstrakcije maslinovog ulja i tada sam shvatila u čemu je stvar (između ostalog).
Masline i sorte maslina su bile u redu, ali način je bio kriv, skupljali su masline duže vremena, da bi ih se nakupilo i držali su ih u bačvi u kantini dok se ne bi sve obralo, što bi potrajalo.
Iako je bilo hladno, jer se masline obiru u studenom (otpale mi ruke od hladnoće), u međuvremenu su se ipak u toj bačvi događali kojekakvi prirodni procesi, fermentacije, izmjene u kemijskoj strukturi maslina i kad bi došle do mlina, nisu bile više svježe, svježe.
A da ne govorim o tome, da su se u mlinu miješali urodi jednog vlasnika maslina s drugim, ali kako su svi imali istu proceduru, ulje je bilo slično, tako da baš nije bilo neke velike štete.

Kad sam to čula, ja mlada zagrebačka cura, rekla sam, masline se moraju nositi u mlin isti dan i ne miješati se s tuđim maslinama. Tada je nono samo odmahnuo rukom, jer njemu je baš takvo gorko ulje na koje je navikao cijeli život, prijalo i nikakvo drugo, bračko ili dalmatinsko nije dolazilo u obzir.

Od tada je prošlo puno vremena, vremeplov se odjednom vratio u 2019. godinu, a istarsko maslinovo ulje je postalo najbolje ili jedno od najboljih i najcjenjenijih na svijetu, nagrađivano.
Postalo je fino, malo drugačije, s karakterističnim okusima autohtonih sorti maslina kao buže, buže, bjelice i drugih, uz dodatak nekih talijanskih sorti. Fino na nepcu, na kori kruha, na crostinima, na salati, u bakalaru na bijelo ili na nježnim kuhanim šparugama.

Pa si mislim, eto, došlo je na moje, iako znam da bi sve bilo isto i bez mene, ali se valjda netko za tim stolom sjeća, sad su ta djeca odrasli ljudi, naravno, nona već dugo nema, da je tamo neka purgerica savjetovala kako se treba proizvoditi maslinovo ulje, haha.
Ako se i ne sjećaju oni, ja se sjećam.