Mic, mic...

(Evo malo uzbuđenja na Blogu, jer ste vi to tražili) (ups, Colorado je tražio)

Link

...pa tko bi ovo svojevoljno ostavio, samo ako me odvedu u lisicama...

...da nitko neće.
Meni je baš dobro samoj, nitko me ne zajebava. Idem kud hoću, radim šta hoću.
Muški su naporni, a za onih pol sata zabave, ne da mi se inkomodirati...jbg

...da sretneš iskričara, bez dogovora, onako iz čistog mira, u ne tvojem gradu i njega u ne njegovom gradu, u nekoj pokrajnjoj uličici...
ono, tražim trgovinu sa slikarskim potrepštinama, treba mi razrijeđivač za uljane boje, kao slikat ću, ali me samo to spriječava, pa reko, ajde da i to kupim....sjednem u autobus, vozim se 45 minuta, šalabajzam po gradu, uđem u neku pokrajnju uličicu, jer, tamo bi trebala biti trgovina (naravno, nije, jer je sada tamo bircuz)...
kad tamo, staranaivan priča sa ženskom...i spazio me, svršio isti čas sa ženskom i naravno, pozvao me na kavu, kao pravi gentleman...
nažalost, nisam imala vremena, jer mi je brzo išao autobus za natrag...

...e sad bi babička napravila priču, babička, drugi put...

A dobro izgleda taj stari, kad ga čovjek bolje pogleda...al se ne slažemo u politici, koji put bi ga prebila kak me nervira, ali najvažnije je to, da ne zna čovjek popravit laptop, ma šta popravit, ne zna stavit sliku na blog...e, jbg...nije suđeno

...da se nadovežem na diskusiju o vožnji gerijatrije, koja je prije bila započeta.

Ja spadam u punokrvnu gerijatriju, napunila sam 65 godina, a vozim sve u 16 i nitko se još nije bunio kako vozim.
U stvari, ovdje (u Americi) su kazne za prekoračenje brzine jako velike i česte, a u gradu je dozvoljena maksimalna brzina 35 milesa, što je u našim 56 km, a na highwayu 70 milesa, što bi bilo 112, i možeš imati bilo kakvu beštiju, koja juri 300 na sat, ti smiješ voziti 112.

Stvar je interesantna, i ja imam primjedbu, da su vozači od preko 80 ili 85, jako spori vozači, što MENE SMETA...ali kad vidim da se radi o starijoj osobi, svjesna sam da je bolje da voze sporije, jer ovdje voze i 90-godišnjaci...

Što sam htjela reći ovim zapisom...htjela sam reći, da je sve relativno, da je Pamici gerijatrija, moj uzrast, a meni su oni od preko 85, a ja mislim da je ružno tako zvati i jedne i druge, bili ili ne bili...

BTW, moj Jeep Cherokee je dosta nestabilan, jer je poprilično visok i pri najmanjem vjetru, trebam smanjiti brzinu...al, kaj ćeš smanjivat, kad su brzine ionako male...a meni je čudno, kad vidim u Hrvatskoj, sve te nadrkane vozače, koji jure, natječu se, trube, psuju...bokte...najviše škode sebi i svojim živcima...

Eto, toliko od gerijatrije...

knedle od marelica...

...to je jedan od izbora na Iskrici :)

Prvo imam tišinu u sebi, danima nemam potrebu ništa reći, a niti napisati, ali mi odjednom dođe da moram...ako nisam kod kuće, trenutak prođe, pa mi se poslije ne da.
Koliki su neispisani romani ovako propali :)
A u stanju sam bila napisati stranice o takoreći ničemu...a sve to samo u slučaju, kad bih uspjela uhvatiti trenutak...

Onda sam odlučila, da ću si nabaviti mali recorder, pa ću u njega ispričati svaku priču, zgodu, misao, sve što bi mi tog trenutka palo na pamet, sve što sam željela napisati za sebe ili nekog drugog. Jer bilo je toga, stvarno zanimljivog iz cijelog svijeta, ali...
...čim bih se mašila spravice, nekako bi me prošlo. Kao kad mi se prispava i maknem ruku da ugasim svjetlo i gotovo, više mi se ne spava. Tako i ovo. Sama namjera, predumišljaj, me koči.

Na mojem faksu se nije učilo o pisanju.

Ne, nama bi profesor ubrao u polju pregršt biljaka i mi bismo ih trebali sve prepoznati ili odrediti po ključu i dati im latinsko ime...ili...posjetili bi špilje s kojekakvim špiljskim insektima, koji bi milili po zidovima, a mi bi se studenti osjećali kao Indiana Jones... pokušali smo vidjeti čovječju ribicu i vidjeli je, određivali netopire, o kojim se vrstama radi, gdje se i kako gnijezde, razmnožavaju, pa onda vrste guštera i njihovo razmnožavanje, trakavice, metilji, njihova jaja, učili kako se pripremaju trajni preparati i jednokratni, kada na ono što promatraš pod mikroskopom, kapneš vodu i onda to što vjernije nacrtaš.
I dosta je bilo drugih stvari, kao presađivanje kože miševima, uvijek bi mi bilo žao mišića, vađenja krvi samom sebi, kad je trebalo ubosti vlastiti prst za kapljicu krvi, uvijek bi mi ruka nekako zastala par milimetara iznad...na kraju bi me prijateljica upiknula, onda gledanje eritrocita i leukocita pod mikroskopom, brojanje i određivanje krvne slike...anatomija, genetika, fiziologija, organska kemija, biokemija to se sve učilo na mojim faksovima i još puno drugih jako interesantih stvari.

Dakle, pisanje nije moja specijalnost. Ali potreba za njim jeste. Kako to dvoje pomiriti?

Ništa, ja pišem e-mailove i sebi ih šaljem.

I što sam zapravo danas željela reći?

Ništa posebno, možda to, da ležim u prevrućoj, polumračnoj sobi, s laptopom koji pomalo grije...vani cvrčci cvrče, da, da, na čvoru crne smrče, u daljini se čuju valovi i glasovi kupača, vrata od terase su mi poluotvorena i svako malo mi uleti kakva debela zujara, ali kako uđe, tako i izađe...lijeno je poslijepodne, ventilator na stropu vrti i čuje se lagano zujanje...čak ni psi ne laju...a ja bih najradije zatvorila vrata i stavila klimu do daske, ali...neću, jer možda Žućo navrati, iako ga nema već danima, odvikao se od 'svoje' kuće...ponekad ga sretnem na cesti, mršav je i ne čini mi se dobrog zdravlja, iako je uvijek u pratnji neke trudne mačke uličarke, ipak, bojim se da je bolestan, nekako mi se čini uplašen, mali i izblijedio.
Eto, zato stenjem u vrućoj sobi, za svaki slučaj, ako Žućo naiđe...njegova zdjelica s hranom i vodom ga čeka u sobi.

...ako treba, mogu još nešto

al mi se nije dalo

Link