Mic, mic...

Link

Malo muzike iz našeg studija:

Link

...i mislim, ovo ću, ono ću, ne da mi se ni ovo ni ono...neću ništa...a ipak možda hoću o umiranju, ma neću, nije mi ništa i pomalo mi je neugodno da sam tako zdrava u ovim godinama, da trčim, da znam po šta sam otišla u kuhinju...hm, znači, nemam o čemu pisati...ma imam, al' mi se ne da, nitko to ne bi razumio...tako da je ovo, gde si bio - nigdje, što si radio - ništa, ali evo malo muzike iz studija:

Link

Link

Ja mislim da može, na kraju ti srce popusti od bola.

Link

Ja nikako.
Više nikom ništa ne vjerujem. Naravno, govorim o muškarcima.

Ja mislim da sam izgubljeni slučaj, više nikad ništa ne mogu nikome vjerovati, svi samo muljaju, a i ako možda ne muljaju, što vrijedi kad ja mislim da muljaju.

Izgleda da je za mene gotovo.

Link

Martićeva ulica.

Link

Bili smo na tjedan dana u Škotskoj, on je Škot.
Vratila sam se prije desetak dana i jos sam pod dojmom...Škotske.
Volim ga i on voli mene, ali koliko će to dugo potrajati...bog zna.
Da, traje već 7 mjeseci.

....danas sam se pocastila setnjom ulicom mojeg djetinjstva, gdje nisam bila jako, jako dugo, povodom rodjendanaa od prije dva dana.

Prosetala sam ulicom u kojoj sam odrasla, kojom sam svakodnevno isla u skolu osam godina.
Na kojoj sam se igrala. Koju sam poznavala jako dobro, svaku livadu, svako drvo, svaku kucu i svaku obitelj koja je stanovala u njoj.

Mnoge kuce i ograde su ostale netaknute, samo zapustenije, nego su mi ostale u sjecanju, ograda 'velike livade', tako smo ju zvali, gdje smo se igrali od jutra. do sutra, gdje je sada vec desetljecima naselje, ograda je ista, ali su vrata koja vode na preostali dio livade, zapustena, zarasla...a sve na desetak minuta od Trga...sjecam se umjetnickih ateljea, umjetničke kolonije u kojima su radili, nasi najpozatiji slikari i kipari svih vremena, kao Vasilije Jordan, Branko Ruzic i ostali. Sjecam se, Mirko Rački je uvijek imao neku jako mladu pratilju, ne znam u kojoj ulozi, a kako je on bio dugovjecan, pratilje su se izmjenjivale, iako moram priznati, jednu istu smo vidjali jako dugo. To su im bili ne samo ateljei, nego i stanovi, a igrali smo se s njihovom djecom medju poznatim umjetnickim djelima, koja nam tada i nisu djelovala impresivno. A djeca su danas kao i ja, sredovjecni ljudi.

Hodajuci tom mojom ulicom s gornje strane, s lijeve strane, vidim zgradu nekadasnjeg Jadran filma, s druge strane Medicinski fakultet, gdje smo se suljali oko mrtvacnice, gledajuc mrtvace kroz neki prozorcic. Ja sam se klela da sam ih vidjela, a u stvari nisam vidjela nista. Jadran film, gdje smo hrlili statirati u jednom kultnom jugoslavenskom djecjem filmu, ne mogu mu se sjetiti naslova, u zavrsnoj sceni. Samo se sjecam da smo bili jako uzbudjeni. Ja sam bila jako uzbuđena i ujedno i jako razočarana, kada sam napokon vidjela scenu filma, gdje smo svi bili pod maskama...ništa od filma, niti mene

Pa onda Sjemeniste, tamo su decki igrali nogomet.
Tko zna, tko stanuje u svim tim starim kucama moje mladosti?
Gledam jednu ogradu, prastara, nakrivila se teska, samo sto ne dodiruje tlo, ali se jos uvijek drzi. Je li to zbog toga, sto su se nekada stvari radile puno kvalitetnije ili nesto drugo, mozda je to neka fosil ograda?

Dolazim pomalo do dugacke ulice, duge, duge, dosadne, koja stize od Vlaske prema sjeveru, sasvim ista, kao prije skoro pola stoljeca, a vjerovatno i duze, znala bih ju sanjati u proslim desetljecima, a evo je sada, tu je, kao da je sve bilo jucer, samo sada mi je nekako malo tuznije...a sjecam se te dosadne ceste, to mi je bio put, kojim sam hodala s deckima, jer nikoga nije bilo na toj dugoj cesti i mogli smo se ljubiti neizmjerno, sve do moje kuce...tamo mi je jedan, prvi put 'slucajno' dotaknuo grudi...tocno se sjecam tko je to bio
Sve mi je to danas malo tuzno, jer se vracam s Mirogoja, gdje sam polozila cvijece i svijece na grob mami i tati i pomislila, eto, sad je moj red, mozda ne brzo, ali po redu, to cu biti ja...:)))))

Uredi zapis

24.06.2011. u 20:58

Link

Link

Sarin Link

Link
Link
Link

Link

Link
Link