Porazi i pobjede

People always told me wake up and get into the real world

You can’t run around like a kid you’re whole life

You’re just chasing rainbows

Grow up and get a life my son get your head out of the clouds

Money don’t grow on trees and besides that world is not for you anyhow

Yeah?

Well who was the richest man in Vienna when Mozart was alive?

Who gives a fuck!

Who was the guy who lived in the big house on the hill looking down on Van Gogh?

Who gives a fuck!

And who was Benny Benjamin and James Jamerson’s fat cat accountant?

Who gives A fuck!

And who’s the richest man or woman listening to this tune right now?

Who gives a flying fuck!


~ The Hours - People Say

Mnogo željena osobina i sve ja to kužim. Znak je inteligencije, a evolucija, genetika, želja za samoodržanjem i što ti ja znam programira ženu da cijeni tu osobinu jer želi te iste prividno korisne karakteristike prenijeti na svoje potomstvo.

Ali opet. Čovjeka rastuži kada vidi koliko je to univerzalno cijenjena osobina. Nekad si mislim, koliko ružnih mišljenja i stavova bude progutano i prihvaćeno ako je zamotano u domišljat humor. I zašto je humor uvijek potreban da se "sruše zidovi". Zar nema nekog drugog, solidnijeg, "oruđa"?

Jer zaista, koliko možemo upoznati neku osobu čiji je cijeli nastup ispunjen šalama? Mislim, kad vidim neki profil koji je u potpunosti velika šala, ili neki blog sastavljen kao polu-istinita humoristična priča, što ja nakon čitanja toga zaista otkrijem o dotičnoj osobi? Kako će se ta individua ponašati u nekoj dramatičnoj i teškoj situaciji? Što nju vodi u životu? Čemu stremi? Osim...da bude duhovita.

Svaka čast duhovitim osobama, ali nisam siguran da ću takvoj osobi samo na temelju duhovitosti okrenuti leđa ili ne znam....povjeriti se.

Možda su to sve žalopojke neduhovite osobe, ali iskreno...sklon sam humoru. Samo što on dolazi tek nakon mnogo vremena i upoznavanja. Možda ja samo funkcioniram u drugačijem smjeru. Duhovitost dolazi na kraju i znak je privrženosti.

Opet stižem do logičnog zaključka da je jedini put biti sam sebi mjerilo i (pokušati) ne obazirati se na ono što motivira i privlači druge. Samo eto....promatram i komentiram svijet oko sebe.

Mislim, prikladna za nas blogere.

Well you couldn’t make it up, cos no-one would believe you

These days the honest man is an endangered species

Well I wear my heart on my sleeve

And my heart rules my head

I just need you to know that I will catch you if you fall

Cos love is an action and talk is cheap man

It means nothing at all

We’ll stand side by side until the day we
die

All we need is trust and trust is all we have

Trust is all that any of us have

Love is an action

It’s something that you do

Talk is cheap man

It means nothing at all


~ The Hours - Love Is An Action

Tako je tužno kad neki ljudi uporno pokušavaju projicirati svoje stavove i potrebe na druge, na sve. Ne tvrdim ovdje da su ti stavovi apsolutno pozitivni ili negativni. Nije to bitno. Sami smo sebi mjerilo. Ali očito je da određene osobe imaju problema sa samim sobom kad te iste stavove i/ili potrebe ljepe na sve druge.

Da, dovraga! Ima ljudi koji vjeruju u monogamiju i žive je dušom i tijelom. NE ŽELE TUĐE! Ni mišlju. Zaista. Ako ja mogu pojmiti tebe, trebao ti i mene.

No to je uvijek problem za individue koje misle ili sumljaju, makar podsvijesno, da čine nešto loše.

Onaj koji daje, onaj koji pomaže...on se ne pita da li to radi ili tako živi netko drugi. Takva osoba se ne propituje. Nema tu potrebu.

Ali onaj koji krade, koji vrijeđa, koji vara....da, taj se pita da li i drugi isto misle i rade...da se možda osjeća bolje...manje "krivim". I samim time takve osobe definiraju svoje stavove kao negativne.

Ovo je zapis za samce. Želim pisati za samce. Ne da o življenju u ljubavi ne treba pričati/pisati, ali iskreno, tu nema ničega poučnog. Netko tko je sam neće ništa naučiti o ljubavi ako mu govorite o njoj. Jedino toj osobi možete pomoći da ju pronađe. Srećom, oni u ljubavi je iskreno žele drugome. To je lijepa karakteristika ljubavi. Želimo da ju svi osjete kad ju mi osjećamo. Ali ona se ne može objasniti, prepričati. Ona se mora živjeti. I tako ti je to. Možda baš zato toliko čeznemo za njom kada je nema. Jer je nikakve riječi ne mogu zamjeniti.

Zato bih danas opet propitkivao sebe. Pa i vas.

Da li se nekad zateknete na Iskrici s pitanjem: "Pa što ja tu radim?"

Da li pomislite da griješite što SAD tražite vezu?

Mislite si: "Pa nije vrijeme. Moram prvo riješiti ovo. Moram si prvo napraviti ono. Moram najprije postati ovakav ili onakav. Otplatiti onaj dug. Skinuti škembu. Naučiti plesati. Naći si još kojeg prijatelja. Napredovati na poslu. Kupiti auto." Od banalnog to duboko intimnom. Pitanja koja ne možeš ignorirati. Ali opet, koliko god je potrebno i pohvalno raditi na sebi, sumljam u čovjeka koji to može i želi sve sam. Gdje je tu onda smisao? Za koga postajem bolji? Samo za sebe? Za nekoga koga ne poznajem? Za nekoga neznanog u budućnosti? Pa to nema logike. Sami smo ništa. Potvrda od drugoga je nužna. Potvrda sada. Danas.

Možda je ključno pitanje ovo. Da li je ljubav isključivo nadogradnja na sreću ili može biti put ka tome? Želim vjerovati da je drugo ok...ako ništa više od toga. To mi je dovoljno.

Ali već pogađate. Ja sam pronašao svoj odgovor. Ne želim više čekati sebe. Iskreno, ne znam ni što bih trebao postati. Prepustiti ću se. Voljet ću bolje od sebe bez straha. Prijatelja, ljubavnika. Tražit ću pomoć. Pitati ću kako se nešto radi. Reći ću hvala. Jer samo tako ću postati bolji.

U miru sam sa samim sobom. Želim vama isto. :)

Tako je tužno kad neki odnosi u kojim podijelimo sebe, do one razine koju smatramo donekle ili vrlo intimnom, zamru. Bilo da se radi o prijateljstvu, nedefiniranom natezanju ili vezi. Pogotovo ako je takvo stanje uzrokovano ponašanjem druge strane. Razmišljaš o razlozima. Možda je toj osobi sve to postalo dosadno i zamorno. Možda više nema što da se otkrije i dijeli. A opet može biti da ono što je ta osoba otkrila joj samo stvara neugodu i opterećenje. Ili je pak našla neku drugu osobu koja puno bolje odgovara i reagira na njene probleme i potrebe. Ali na kraju razlozi nikad nisu previše važni. Ostaje samo žal što je još jedno dijeljenje, još jedna divna dinamike intime zauvijek nestala i nikad neće ponovo biti obnovljena. Onaj osjećaj kad znate da nikakva riječ ili poruka ne može popraviti stvar na bolje.

I ono što možda najviše rastužuje je saznanje da ćemo opet jednom probati, ma znamo da hoćemo, s nekim drugim. I opet ćemo riskirati odbijanje, nerazumijevanje, kraj.

Ja se samo bojim dana kad više neću željeti dijeliti.