KUJA U NJEDRIMA

Deca, rekla bi izrazito pahuljasta, a meni se baš sviđa:)
Idem sutra na uzgojni pregled sa svojom premilom kujom (to je naravno ime od milja). Zna li tko što je potrebno još osim okupane, namirisane i slatke cure?
Nisam joj rezala nokte. Jel to bed?
Ne zna se pristojno ophoditi s mlađima od sebe (ljubomorna ko najobičniji pas)
Nema pojma o ljupkom hodanju uz moju nogu.
Eto, sad sam otkrila sve beznačajne propuste vlastita odgoja:)
Ali, da je najljepša i najbolja i najvoljenija, to naravno ne sporim:))

Otvaram drvenu lakiranu kutiju i vadim album s japanskim motivom na koricama. Čini mi se da gledam gejšu omotanu kimonom. Pravi je trenutak za ulazak. Te  čarobne fotografije koje su mogle pretvarati vodu u vino i dirljivom smjelošću vraćati  tebe,  kao da nikada nisu ni prestajale živjeti. Slabašna svjetlost škrto obasjava  tvoje nedovršeno lice i  pojavljuju se one iste prethodne riječi  koje su nas  nukale na zlu sudbinu. A ona nas je malo po malo grabila i lomnim sponama  počela ulančavati  u  isprekidanost života ... da toga  nismo ni  bili svjesni. Shvatih da je naša sudbina dio jedne tajnovitosti čije izvorište nikada neću dokučiti.
 
Snivaj...

Panično se bojao monogamije.
Ostati u klopci jedinke obilježene „zauvijek“ bilo je kao da mu kliještima čupaju meso, kao stavljanje pod ključ obožavane savijenosti neba i plavog prostranstva.
Spokojan izraz njenog lica, spušteni pogled i nemoć bio je još gori od spoznaje vlastita sebe. Osjetio je kako proviruje u dušu njegova jada i ponovo donosi osude. Oljušteni slojevi žena usputnica... sve su potrošene ležale pred njenim  nogama.
A on? Stajao u  ravnoteži prijevara i muke i dvojbe i kletve i kurvina sina i nepokretnog strašila i mučnog  prijestupnika. Neugodno podjarujuća istina.
Tući se među nejednakima, pretvarati bol u očaj, izbjegavati opasne putove i besramne riječi, sakupljenu mržnju pretvoriti u kletvu.
Nije govorila, nije izrekla ni riječi.
„Ja nisam ono što voliš, ja sam ovdje samo kako bi znao da postojim,“ šaputao je njezin glas u njemu.
Zatvoreni u nekakvoj gušećoj uzajamnosti.
Tmurna svjetlost.

NEVR_MOR
da se pojavi više!!!
Doooosaaaadnooo mi je bez nje, glumpače:)))

Napio se tata i usred noći zagrlio školjku. Ooooooo, ooooooo, joooooj maaajkoooo moja... Luce gleda, zabrinuto gladi orošena leđa, cupka nožicama i čudi se.
„Mama, tata povraća.!“
„Neka povraća, baš me briga.“
„Šta ti je tata?“
„Dobro je Luce... tata puno pio... oooooo“
Sijeda razmrdana obitelj za stol. Vrijeme ručka. Šute. Otac zelen, majka grize. Natoči majka čaše. Ledana kokakola. Jedna za Lucu, jedna za nju, a jedna za nesretnika. Do vrha!
„Ma daaaj mama, nemoj mu tako puno, opet će povraćat!“

Kuja se tjera. Nasrtljivci čekaju kraj ulaznih vrata, rudlavi spava pod balkonom, crni ne jede tri dana… Veli jedan, štapom ti to gonjaj, drugi bi kamenom, treći nogom… Kuja odbrala mirnodopski sustav. Sjedenje na repu. Sutra bi ga mogla dignut… a ništa, OBJASNIT ću joj da je svaka prilika i neprilika. He-he , moglo bi bit i uvjeravanja!

Dolazila je s mužem svaki bogovetni trening. Klinci su zajedno trenirali. Ja sama, ona u pratnji.
Ne znam tko je koga pratio, ali uvijek su bili zajedno.
Najprije sam primijetila da je besprijekorno odjevena.
Onda sam primijetila da svaki detalj prati onaj drugi.
Ružičasta trenirka, ružičasti privjesak, ružičasti rub na tenisici.
Plava vesta, plave mokasine, plavi broš na bluzi.
Tirkizna marama, smeđe samtene, tirkiz remen, zategnuti rep, smeđa kopča.
I nikada, nikada nije rekla ništa da bi demantirala muža.
Skladno da te muka ulovi od vlastite bijede.
Prvi dojam je bio, lijepa je.
Drugi dojam je bio, blago im se.
Treći dojam je bio, dosadan muž.
Dojam po dojam...
I dalje je bila lijepa, uredna, blještava, nacifrana, perfekcionistica ogromnih plavih očiju, bijelih, nemoguće bijelih bjeloočnica.
Ali taj njen sjena -satelitski životni odabir? Jer, ja sam družica, ja sam sjena, ja sam vjerni pas.
Iznenada mi se obratila neobičnim upitom.
„Bi li me mogla obavijestiti kada završava trening? Da mali ne čeka, imam nešto za obavit.“
„Naravno.“
„Molim te, čim izađu iz vode, voljela bih biti u kafiću kad dođe.“
I sjedim ja tako sama, listam novine, pušim, prevrćem svoje dubioze. Muža gospođinog nema, na službenom valjda.
Slijedilo je uređenje kućnog ognjišta, pa nove pločice, pa zidovi, pa parketi, lajsne... ma perfekcija. Namještaj talijanski, stigla kriva ploča, uznervozilo se. Par i dalje mirno prati bračni kolosjek.
Ona lijepa, on dosadan. On zna, ona potvrđuje. On stoji, ona uz njega, on će tonik, ona će isto, on bi na terasu, i ona bi... Gospon se smije, smije se družica. Gospon ne puši... Opaaaa, gospođa zapali kad je sama?!
Kolosjek je valjda dobio nagib, cijela je kompozicija malo ubrzala.
„Hoćeš li me molim te obavijestiti...“
„Naravno“
„Naravno“
„Naravno“
A onda, jednom, onako bez veze... ugledam lijepu ženu na kraju grada u zabiti crne kavane.
Sjedi.
Bliješti.
Naslonila glavu na rudlavog brku.
Govori.
On sluša!
Puši.
On pripaljuje!
Smije se, zabacuje kosu, ispala ona kopča, rep se razvez'o.
 
 
I ode... sve „izneredi“, napravi propuh i mahne:“Ne mogu više!“
 
Gospon je najprije cmoljio, dosađivao, preklinjao, proklinjao pa obrisao pod lijepom ženom.
 
The end.
(ima dalje... ali da ne kvarim...)
 
 

Ulazi sredovječna gospođa u restoran, sjeda za stol i upita konobara Hasu:
„Možete li da uključite klimu, jako je toplo.“
„Može, nema problema!“
Nakon 15 minuta gošća ponovo pozove konobara:
„Možete li da isključite klimu, jako je hladno?“
„Može, nema problema.“
Nakon pola sata gošća ponovo pozove konobara:
„Možete li uključiti klimu jako je toplo.“
„Može, nema problemema.“
Sve to promatra Haso za drugim stolom, pozove Hasu i upita ga:
 „Zašto te ova žena zajebava, te isključi te uključi?“
„Ma ne zajebava ona mene, ja nju zajebavam. Mi uopšte nemamo klimu.“

Najbolje kad se rodiš kao kuja. Na genetiku dodaš srcu drage elemente i evo te!
Jednom sam tako išla s kolegicom u Trst. Muž pomorac, ima se. Isprobava ona haljine, mršti se, na cijenu ne gleda.
Izlazi iz kabine u haljnini boje mjeseca. Kad se razlila ona tkanina i ja shvatila da preda mnom stoji krasotica, hladno odgovorim : „Ni govora, užasno ti stoji!“
Izvučem neku livadnu, bez rukava, oduševljeno ponudim.
Izlazi žena, rastegla se margarita, stabljika uzdigla i vijuga napetim bokovima. Orukavlje siječe pazuhe.
„Saliveno! Ko saliveno! Uzimaj bez razmišljanja!“
 
Naravoučenje: Nikada ne kupuj haljinu na margarite, otvara u struku

Tri ulaza, deset katova, šest po katu pa ti računaj
A kafić Uzdravlje, kako drugačije
 
Prvi dio
Dićeš Ružo?
Evo na poso.
Pita Mirko kaćeš doć, bez zajebancije, pali se na tebe.
Reci Mirku da sam u fazi čišćenja.
Opet čistiš Ružo, stalno čistiš!
Ne čistim tepihe nego emocije. Emocionalno čišćenje.
Šta opet krivi? Nikad  se nećeš  opametit, samo luzere privlačiš!
Luzer ti u gaćama, imo ženu kasno saznala.
 
Drugi dio
Ooooo majstore, rekla Ruža da te pozdravim.
Kad je bila?
Jutros.
Dobra pička! Gledo sam je u onim prozirnim hlačama. Stvarno me pozdravila?
Pa svaki dan te pozdravlja, pitaj Nešu.
Al bi je oprašio ni snašla se nebi, guslo bi do zore... koje guzove ima.
Odkad se pališ na guzove? Ona zadnja ti bila ravna ko daska!
Dojadilo žuljanje brate, namjesti mi Ružu do groba zahvalan!
 
Treći dio
Jel bio onaj moj majmun?
Koji majmun?
Mirko!
Išo na groblje.
Koje groblje ko je umro?
Niko, nego zahvaljuje do groba što se usrećio!
Zahvalila bi ja ovom usahlom guzicom ko me namjeri na budalu!
Neznam Ružo, ja sam samo konobar.
 
 

Ovo je proba haha
Ovo je isto proba
ovo isto proba proba proba
 
fala Nevr nema te država!
Baš je dobro
Samo da zapamtim font - TAHOMA tahoma
DRNDAT ĆU DO VEČERI.
 

JEDNOGA dana kada sam odlučila... Ne, nisam ništa odlučila jer je to pre naporno za mene, ja jednostavno ne mogu odoljeti izazovima. Dakle, nisam ništa odlučila, samo sam krenula za nosom. I krenula ja, kao i naš bigl.
Nerado pričam o našem biglu (još se uvijek osjećam kao govno nakon što smo ga poklonili) jer je bio obična nezahvalna skitnica i baraba. Znali smo ga tražiti u tri smjera, a on bi dojurio iz četvrtoga sav veseo i nabrijan.
Te je bio u švaleraju, te se valjao u govnima, te je oblizivao baj(ader)u kod bolnice, te je prelazio četiri vozne trake bez gledanja, te je honorarno radio u dvorištu mesnice, te se sam upisao u osnovnu školu i radovao odmoru, te je silovao mačke lutalice, te se dragovoljno zavezao za ogradu, te se utrkivao s dječjim kolicima, te ometao izvođenje jedanaesteraca i provođenje kućnog reda, te ispijao ulje iz friteze i mislim da ništa više nije radio. Bigla sam spomenula samo iz tog razloga što njegov izlazak nikada nisi mogao smatrati planskim.
Pa tako ja krenula na Kostrenu, a završila na Kantridi jer se trebalo prestrojit a meni bilo mrsko.
Samo sam htjela ispričat da sam bila u nedjelju na kupanju. Nisam naišla ni na kakvog zanimljivog lika, osim nekog Sime koji je raširio ručnik tik uz mene i zračio sandale kraj moje glave. Primijetila sam da ne presvlači mokre gaće.
Grozno.

Znate li kako izgleda kesten? U stvari, govorim o marunu. Ogromno stablo guste krošnje i ukusnih plodova nastalo križanjem... bla bla.
E, pa baš taj marun pod kojim sam provela djetinjstvo i mladost, mi je zagorčao život.
Uzmem si lijepo kesten (moj po rođenju priradajući). Pa di ćeš prirodnije? Odlepršam svojoj kućici, la la la trljam kosicu, la la la špricam ogledalce, la la la češljić mi zamrljan, la la la lako ću s pločicama. La la la sretna sam!

I sada me črna morica gjeda z pikabita. Strašjivo za ponemet!
I mislin si ča mej baš zdola Uški rabilo posadit? Ča nikada nisu čuli za Toskanu?
Brižan Boh i ja šnjin.

Zauzele su isto mjesto, tik uz ogradu. Pogled na ulaz, iako nikoga ne očekuju. Tek, poželjno je komentiranje. Kapučino, cedevita. Višnja izvlači Marlboro, narukvica svjetluca.Gleda je. Lijepa je. I ruka je lijepa.
„Moj broj je osamdesetiosam i moji brojevi se uvijek nekako slažu. Kužiš?“
„Da... znam... aha.“
„Vidiš evo danas je 730. dan od onog poziva. Kužiš?“
„Aha. 730. dan.“
„Kužiš poantu?“
?
„Pa, kužiš, cijeli broj? Cijeli broj! Nema ti kod mene polovično ili ono... kužiš? Joooj, sjećaš se kako sam izletjela iz kuće? Sjećaš se onih mojih traperica na rupe i heklane bijele majice? Znaš da sam taj dan prvi puta za njega obula visoke potpetice i digla kosu? Ma budala, mogao je imati sve što je htio. Mogao je uživati i imati komada za pokazivanje. Kreten, nema on pojma. Ma emocionalni bogalj. Jadan je u stvari, on ima samo lovu. Kako je oblijetao dok me nije ulovio. I baš 343. dan je sve priznao. Kužiš? Opet broj? Kužiš 3.. 4... pa opet 3.?“
„Aha.“
„Daj mi molim te reci, što je s onim tvojim?“
„Nismo se vidjeli, samo je nazvao.“
„Ja mislim da te nije zaslužio. Ti moraš naći neku normalnu osobu. Znaš da je ona jadnica i dalje u njegovom životu? Ne pod njezinim uvijetima, ali ipak... tu je i samo čeka. Pred 10 dana mi je sve ispričala Ksenija. Kužiš? 10 je paran broj!“
„Koja?“
„Ti mene uopće ne slušaš. Pred 10 dana je viđena kako vreba pred njegovom firmom.“
„Za koga govoriš?“
„Booožeee, pa za onu fufu koja luduje za mojim bogaljem! Zašto si tako nadrkana?“
„Ma nemam love, u kurcu sam.“
„Znaš da si teška? Užasno si teška!“
Gledala je matematičarku, gledala te nervozne ruke te zlatne ukrase te čvrste nokte i grizla iznutra.
Ulovljena da živi njezin život, ostavljala je sebe pred vratima, a nekada je silno željela ući. Pokucati ... sačekati ... i ući.
(Ti Višnja nikada ne kucaš, ti nikada ne pitaš da li je slobodno, ti samo brojiš i obrćeš datume! Ti samo slažeš kombinacije koje ni matematika ne smatra logičnima! I nisam ja kriva što se moji datumi redaju bez logike i ponavljanja. I nisam ja kriva što si loša slušateljica! I nisam kriva što sam obrazovanija, što sam odjevena u istrošenu odjeću, što mi nožni prsti imaju gljivicu, što ne posjećujem frizera ljeti, što ne kupujem sandale svake sezone, što nisam oličila zidove u ljubičasto, što mi je otac ostavio goli kurac, što se bavim tvojom kombinatorikom koju i tako ne kužim.)
„Idemo, kosa mi se zalijepila. Moram se otuširati, ne kužim kako ovi ljudi svi smrde! Užas! Koliko ovo košta? Daj 10. Evo i ja ću 10. Di je konobar? Ajde, evo ti lova, odi pa plati! Pa jebote, račun je točno 20 kuna. Kužiš? Parni broj!“

Pitala sam se često... BROJi li se ovo pod prijateljstvo? zBROJila ponuđeno, podijelila s 2, podcrtala rezultat i stavila točku. Mogao se i korijen tražiti, mogao je...ali jednostavno nije, jer ni glodavci ne glođu gnjilo korijenje.

Znam da je naš završetak imao početak. I razmišljam da li sam mogla spasiti stvar da sam prepoznala... samo da sam... možda sam mogla?
Da li je pošlo po zlu kada sam shvatila da namjerno odlaziš na počinak prije mene? Da li je kraj već imao korijen kada si šutio a telefonski račun stajao neplaćen? Da li je kraj mirisao kada sam presolila paprike a ti šutke jeo i tupio niz otvoreni prozor? Da li je to bilo onoga dana kada je nestala zaliha ulja, a ti mirno ustvrdio da „onda nećeš peći palačinke.“ Ravnodušan nikada nisi bio, a ja sam voljela tvoju energiju i tvoju strogoću i tvoj nemir. Voljela sam i tvoju ljutnju i tople ruke na usnulom boku. Lijegala poslije tebe i mokrim tabanima vlažila plahte. Mirisala nevenom i ostavljala šarene markere pod jastucima. Miješali smo knjige, pročitane, započete, zaboravljali otvorene stranice, lomili omekšale hrpte.
A ti si do tada uvijek pružao ruku kao naslon i smijao se virućoj vatici iz mojega nosa, smijao se naopako okrenutoj spavaćici, tapšao ogoljelu stražnjicu i „easy... radimo sutra.“
Krenulo je bez zaleta ali kotrljajući napredovalo. Pogledi se nisu sretali, leđa su gledala leđa, ruka sakrivena a smijeh mučninom odzvanjao.
Da... mislim.. tada se rodio.. kraj....