trenuci realnosti i sumanutosti

hahahhaha! strašno!...
bili zajedno...prekinuli...
ja se udala...on haklao šicu na školskom...
ja se rastala...on haklao šicu na školskom...
sreli se nedavno...on sa šice sa školskog... :)
on bi na kavu...ja bi na kavu...
dogovaramo se jedno dva tjedna...
meni se više neće...jer on nema vremena zbog dječaka sa šice...

evo..sjedim za kompom i buljim u tipkice i sve si mislim...baš bi bilo lijepo da mi netko nešto tipka...ali ne...
ako se želim tipkati s nekim ja moram prva pristupiti

e baš neću!!!!
k vragu...ako netko želi da budem 'žensko' onda i on mora biti muškarac...šarmantni lovac ;))

dugo nisam bila ovdje...ima li što novo???
ili su žene i dalje 'čudoredne vještice' a muškarci 'napola primati' ;))

'Niti jedna odluka nije toliko dobra da nas ne bi vezala uz svoje posljedice. Niti jedna posljedica nije toliko neočekivana da bi nas razriješila naših odluka.'

Kišica...opet. Obožavam kišu, udaranje kapi po prozoru, šarenilo kišobrana na ulici...
Sivilo oko mene podsjeća me koliko malo sivih zona ja imam u životu...ili je crno ili bijelo.
Strasti koje me vode toliko su jednostavne, toliko jake...tako potrebne...poput ljetne oluje koja tjera svu onu sparinu, vrućinu, koja ispire sav znoj i smućene misli...sve postaje tako bistro, jasno...
Glupo je pitati se zašto ljudi kompliciraju baš sve...glupo je i ujedno neminovno...zašto ne bi komplicirali...tako je zabavnije...bar tako kažu?! Više ne živimo naše živote radi užitka nego iz navike. Takve su nam veze, odnosi s djecom, s roditeljima...navika, prokleta navika!!!
I kad se povedemo za našim stvarnim, istinskim strastima suočavamo se sa...kritikom?! To se tako ne radi...moramo patiti...moramo jer je to poznato i nema straha od nepoznatog...nema straha od neuspjeha...
Ne nadamo se jer nada je igra u kojoj duša gubi...tražimo iskupljenje naših 'naučenih' grijeha kroz patnju, bol, odricanje...a misli...misli nam ostaju 'prljave' jer igrati protiv sebe je nemoguće...gubimo u svemu pa ipak...trajemo...nadam se, stvarno, da nismo sami u svemiru, jer potratiti ovaj svijet, ovu galaksiju, ovaj svemir, na nas jadnike bez hrabrosti i srca je najveći propust onoga koji nas je stvorio...

Kako je dobar ovaj osjećaj...savršen, lagan, lud...kako je dobro ponovno osjetiti leptiriće...
I nevažno je što ga 'ne znam', i nevažno je da li me želi ili ne...sve je nevažno...on je nevažan...važni su leptirići, važno je da mi srce kuca kao ludo, da se smješkam blesavo po cijele dane, da sam zbunjena i sama sebi čudna...
Neka me laže, neka piše što želi...samo neka nastavi pisati...

Nego...baš je zanimljivo koliko ljudi ovdje polažu misli na pitanje sexualnog života...
Jel' ga ima, nema, kakav je...?!
A što misle...da je nešto drugačiji od njihovog?!?!

Pričaju o meni, ne znaju pa lažu...
Al' ostati će pjesme istinu da kažu
Od milijun žena, prijatelji moji,
Ja baš volim onu koja ne postoji...
E tako se osjećam...stalno...zar zbilja ne postoji ON???!!!
Zašto?
Zar smo tu samo da bi birali krive i uporno pokušavali, nešto što je osuđeno na propast od samog početka, učiniti vrijednim naših sjećanja...
Pa kako?
Zar smo toliko ... zbunjeni ( da ne budem prosta i izrazim se 'dostojno' teme)???