Kud svi

Čitam profile. I ne vjerujem. Toliko usamljenih i zbunjenih žena. Odlučio sam napravit malu, osobnu analizu. Daklem, od 52 tisuće i kusur članova, pregledao sam oko 400-tinjak profila. Ženskih. Od 18 do 38. Uzmemo li u obzir da je (statistički) manje od pola iskričine populacije ženskoga roda ili se takvima smatra, ispada da je to oko 2%. Iskustvo mi govori i manje, jer dosta luzera još nije raščistilo sa svojim identitetom (i pubertetom). Statističari bi rekli "reprezentativni uzorak".
Pa, kako nas to vide naše iskrice. Naime, hrvatski su muškarci (dečki, tipovi, kitovi, frajeri, kako vam drago): dosadni, glupi, zmazani, smrdljivi, bezubi, neinventivni, nemaštoviti, prepotentni lašci i mrtva puhala koji pri tome još i nemaju smisla za humor, kopaju nos (sačuvaj Bože!) ili pak mljackaju (o, užasa!), te im smrdi iz usta (FUJ!). Jednom riječju - neandertalci. Ja sam onda negdje između amebe i trilobita - osim svega navedenog, volim se još i ćeškat po preponama (neću reći točno po čemu da se dame ne bi zgražavale), a najviše to volim raditi u društvu žena. Po mogućnosti na javnim mjestima. Preko hlača.
No, sada kad znamo što povrijeđene i prekoviše puta ostavljane i razočarane žene ne žele, da vidimo što to onda one žele. Idealan muškarac imao bi biti: visok, zgodan, naočit, sa jakim smislom za humor (da zabavlja one jadnice koje same nisu u stanju napisat profajl pri kojem eventualni namjernik neće zaspati tri puta, ako uopće ima strpljenja čitati do kraja ili je baš noćas iznimno mazohistički nastrojen), romantičan, čist, (jesam li već spomenuo - zabavan?), mirisan, lijepih zubi, mobilan, useljiv i kreditno sposoban. Ne nužno tim redoslijedom. Naravno, obavezna je oprema i vrlo istančan ukus. Kako modni, nautički, tako i glede najfinijih i najskupljih restorana. Na Azurnoj obali. I da ono malo slobodnog vremena između tenisa i rolanja (kad nije na raftingu) troši tražeći svoju idealnu partericu na Iskrici. Eh, da - i da zna kuhat. I da posprema po kući i čuva djecu. Dok gospođa ide s frendicama na kavu. Ma da! Cure, WAKE UP AND GET A LIFE!
Ne velim da neki od nas na svom razvojnom putu nismo negdje na potezu od ameba do neandertalaca, ne velim ni da nema prinčeva, no, ne tražite li ipak, možda malo, malkice previše, a nudite ne baš tako puno? Po mnogim bi se profilima dalo zaključiti da si cure uzimaju za prirodno pravo da sjede i čekaju dok se ne pojavi "onaj pravi".
Da li ste ikada imale osjećaj da vam se "ljepe" uvijek isti tipovi i da nikako ne možete van iz tog obrasca? Osjećaj vas nije prevario. Istina je. Ali postoji vrlo jednostavno objašnjenje: mi svi PRIVLAČIMO određene tipove. Ovisno o tome kako se predstavljamo i djelujemo na druge, oni nam prilaze ili nas zaobilaze u širokom luku. Pa tko bi htio imati posla sa luzer(ic)om? Dva luzera ne čine jednog dobrog, ili?
Dakle, slijedeći puta kad budete sanjale o svom Princu i trpale se čokoladnim napolitankama, trgnite se na tren, odložite Kozmić i bar jedan djelić sekunde pomislite: "Da nije možda u meni problem? Što mogu promijeniti na sebi? Trudim li se dovoljno?"
I zapamtite: jedina osoba koju možemo promjeniti gleda nas svako jutro iz ogledala.
Sretna vam Nova Godina!