vita brevitas, ars longa

Zvjezdano hodočašće
ukrašuje nebeski svod,
poput cvjetne, proljetne livade.
 
Uzdišem svježinu noći
začinjenu mirisom
procvale agave.
 
Kliktaj galeba
koji nadahnjuje mi sjećanja
koja me vraćaju  u prošlost
ispijenih čaša vina
u kojima hlape ostaci nekoliko kapi.
 
U čašama neki traže utjehu,
a žedni da ugase žeđ,
žeđ poput onog mog sutra
kojeg čekam da postane danas.
 
A danas će proći onkraj mene
i već postati jučer.
Jučer će već bit neki dan,
a neki dan već prošlost.
I prošlost sam ja.
 
Hlape kapi vina,
u praznoj čaši koju više nitko
ne može napuniti.
 
Niti piti iz nje.

Kad umrem jednog dana
i u groblje me ponesu,
u nepovrat kada odem,
u nebesku raj - adresu
 
nema Sunca ni Mjeseca
u tišini pustog mraka
to je misto bez birtija,
tamburina i sokaka.
 
Kad prestanu prsti moji
da miluju tople skuti,
zategnite tanke žice,
nek tambura ne ušuti.
 
Posadite plavu šljivu
što u jesen kasno zrije,
neka me se sjeti onaj
što rakiju šljivu pije.
 
U njen hlad povedite
moje konje vrane,
pripazite da ne lome
savijene plodne grane.
 
Nek grobove u tišini
skriva noć i magla gusta,
nek verse mmoje kažu
što ne mogu mrtva usta.
 
Sad preda mnom nesta puta
i ne rude plava jutra
Bogu svoju dušu dade,
a vi ćete, možda, sutra. 

Otvarao dječak mali
velika i mala vrata,
pitao je na sve strane,
nitko ne zna gdje je tata.
 
Obeć˙o mu Mjesec blijedi
da će svijetlit tamnoj noći,
obećala bura moru
da će barkom plovit moći.
 
Zlotokosi dječače,
vidim da ti lako nije,
ja ti mogu pružit samo
moje tople suze dvije.
 
Što će sada na ovom svijetu
te nejake ruke mlade
pitao je crnu zemlju,
možda ona tajnu znade.
 
Otvori se hladni grobe,
nek˙ i mene više nije,
otkad moga tate nema
Sunce žarko i ne grije.

Stupanj duha da nam se netko svidi, prilično je jednak stupnju duha koji mi imamo.

Usred moga divnog sela
napušten je stari mlin,
prošlo mu je dobro vrijeme
kad je nekad bio fin.
 
Prve laste, prve rode
stanovnici starog mlina
kojeg boli stara prošlost,
novo vrijeme i istina.
 
Preko puta starog mlina
postoji jedno novo zdanje,
često puta jednog starca
možda tjera na plakanje.
 
Kad prolaznik tiho prođe
pogleda ga, kaže sebi
kako ovu tužnu priču
prežalio nikad ne bi.

Na ognjištu našem malom
ugašena vatra stoji,
stara ura na sred zida
prestala da sate broji.
 
Paučina i prašina,
požutjele stare slike,
u samoći sam, samujem,
u tišini i bez vike.
 
Gdje su dani bosonogi
iz djetinjstva moga?
Kao da je jučer bilo,
još se rado sjetim toga.
 
Otišli su svi najdraži,
jadi stisli kao brda,
da ih zovem - nebo gluho,
a na grobu zemlja tvrda.

Srce mi je uglazbilo tugu,
plačom duše suza piše note,
kad mi mog˙o birao bih drugu
da mi vrati što mi sudba ote.
 
Varala je dušu i mene
zla sudbina, to života malo,
kao da sam ja od hladne stijene,
ali njoj je baš do mene stalo.
 
Gubio sam bitke u životu,
al´ dobiv´o  ratove do kraja,
plać´o cijenu, ne pitah za svotu,
da napravim mostove do raja.
 
I kad bôlan, samo malo krene
pred njim brzo nestane i puta
i umjetno cvijeće njemu vene.
O, sudbino, što si na me ljuta?
 
Sve prolazi, ništa vječno nije,
treba vrijeme da vreću istrese,
da mi ovo prestane što prije
i plima da valove donese.
 
Da zaplovim valovima sreće
malom lađom, srebrom okovanom,
neka teret padne s mojih pleća
da osjetim što li je to sreća.

Molio sam se Bogu
da mi dade grumen zemlje,
a on je pretvori u plodnu dolinu.

Molio sam se Bogu za par kapi
hladne izvorske vode,
a on mi podari cijeli izvor.

Tražio sam šaku kamena,
a on mi dade cijelo brdo.
Molio sam se Bogu za mrvu
ljubavi, a on mi podari tebe.

I zakašnjela sreća opet
se srećom zove kad god dođe
ali, ako pravda kasni
to više nije pravda,
nego nagrada onima
koji bi htjeli da njihova slabost
izgleda ljepša od drugih.

Plakala su dva dječaka
kraj Dunava tihe vode
i gledali majku svoju
kako nekud s nekim ode.

Srce bolno u grudima
duša hoće da izađe
kad ugleda kako jeca
ono moje čedo mlađe.

Tješila me vita breza
kao kose raspletena
i klela se svojim hladom,
nije život jedna žena.

pođoh nekud i povedoh
te nejake mlade ruke.
Oh, Dunave, rijeko mila,
što ne skratiš naše muke?

Idem putom, put me vraća
čas je hladno, a čas grije
i to Sunce sa nebesa
nije više kao prije.

Tmurna je jesen hladna
bezbrojne padaju kiše
opalo lišće s grana
i nema ga više
 
Dok jutarnje sunce budi
maglovita tmurna jutra
ti ostaješ postojati
a mene već nema sutra
 
Pustoš jeseni jedne
ciča je prati zima
ostalo drvo jedno
uvelog lišća ima
 
Ostadoše gole grane
nije im ovo prvo
Svatko svoju jesen ima
i čovjek i drvo.

Runolist na tvom lančiću
 
Tanka žuta kazaljka sata
Na koju gledam
Sam s tobom
 
Na tvom lančiću runolist
Titraj u uglu tvojh usana
 
Runolist od srebra
Tvoj pogled pada
Dolje na pločnik
 
Tišina je.

 Ženo
što iz bijede našeg svagdanjeg života
očajale i krotke oči dižeš k meni
 
Sav ovaj život...oh, sav ovaj život
 ženo
 
jedanput ja ću odsvirat na harfi
 
i kad poslije harfe
progovore ćutke naše duše
 
znaš li što će govoriti?
kako bjesmo sretni. Kako bjesmo sretni.

     San je komadić smrti, koji mi unaprijed uzajmljujemo i kojim održavamo i obnavljamo život koji je isrpljen preko dana. San je, dakle, zajam uzet od smrti radi održavanja života. On je privremena kamata od smrti, koja je otplata glavnice. Ona će se utoliko kasnije zahtijevati što je kamata plaćana više i pravilnije.

U sumraku ružičasta latica,
Bljesak trenutka iz '82.,
Lice se ne sjeća osmjeha iz '83.,
Daleka muzika iz susjednog stana,
Ljetni koncert na igralištu "Kantride",
Beznačajnost koja će otpasti
Prije no što sazri...

      Na početku 21. stoljeća, koje nazivaju "stoljećem uma i duše" (century of mind), anksioznost i depresija još uvijek predstavljaju veliki globalni problem. Ritam modernog života i sve veći pritisci na mnoge od nas djeluju kao veliki stersori koji u velikog broja ljudi dovode do nemira, tjeskobe i depresije. Tuga i očaj oduvijek su normalna reakcija na različite vrste stresa i psihotraume, kada se radi o smrti ili bolesti, gubitku bliske osobe ili posla, socijalnom zakazivanju ili neuspjehu, jednom rječju kada dođu teška vremena. U teškim vremenima i stresnim vremenima uvijek je prisutna anksioznost, napetost, tjeskoba ili nemir zbog prijetećeg gubitka života, zdravlja, socijalnog statusa ili nekog mogućeg nepovoljnog ishoda. Tisućljećima su se ljudi na različite načine u različitim kulturama pokušavali nositi s negativnim emocijama, depresijom, tjeskobom, između ostalog konzumirajući razne vrste alkoholnih pića i droga. Iz tihrazloga razvili su brojne i vrlo raznovrsne filozofske i religiozne modele svijeta i čovijeka u kojima su prakticirali raznovrsne mentalne i tjelesne vježb, tehnike i rituale. S razvojem farmakologije i moderne tehnologije enormno je povećana dostupnost sve većeg broja različitih i vrlo djelotvornih suspstancija koje otklanjaju tjeskobu, depresiju, očaj, strah, pesimizam, nemir...
(tko je čitao onih "sedam smrtnih grijeha", postavljala su mi se razna pitanja u smislu, može li se to bez kemije, jel to sve u našim glavama i td. Osvrnuo bih se i napomenuo da je gore napisano dijelom dadnut odgovor, a ovaj post je stavljen da se čita.)