Ljubav je uzburkano more valova i vjetrova, bez luke i obale....

Ah što reći.Opet se vrtim u krugu.Prođem krizu, pa želim napraviti puno toga.Pa krenem (a nisam još), pa me netko spusti na dno.Pa obećam sebi da više neću, ali ne sluša srce glavu.Još jednom si dajem priliku.Za neke sretne dane u budućnosti. :)Naučila sam kako graditi zid da me dijeli od povreda.Povreda onih ljudi koji ni ne znaju da me lome i onih koji to rade namjerno i uvijek ispočetka.I ma koliko bila umorna od svega toga, prilično sam smirena. Nekako čovjek otupi na neke osjećaje, pa onda nakon milijun puta ponovljenih scena može odmahnuti rukom na sve to. Veselim se svaki put kad se prisilim biti bolja od mene jučer. I kad napravim korak kojeg sam se beskrajno bojala. I veselim se svaki put kad dođem do vrha jer tek tada mogu zaboraviti svaku kap znoja prolivenu dok sam se penjala. I sve te planine su moje male borbe sa samom sobom. A pobijediti sebe je trenutno moja najveća bitka.Sunce je na prozoru,snovi su mi u očima.Pamuk i voda - sve je što mi danas treba.I još maštanja o nekome koga nema....

 
Kada pišeš...kao da pričaš....jer priča je i pisanje....kao poezija....koja pjesniku prvo dođe u misli....u dušu.....osjeća je....i onda.....napiše.....kao svoju najdražu inspiraciju.....onoga što je osjećao....ili jošuvijek osjeća.....zauvijek i u vječnosti.......i miris...i okus....jača u nama kao ljepota u kojoj uživamo kada neke trenutke darujemo sebi.....želeći sebično...da barem malo traje u nama.....a darivanjem...sebesamih.....dobijemo.....posebnost.....kao onaj dio polovice koja luta svijetom...kao Jin i Jang.....Muški princip Jang (duh,dobro, ljubav, svjetlo) i ženski princip Jin (tvar, zlo,mržnja, tmina), koji zajedno održavaju sklad svijeta u neprestanom mijenjanju......i takvi smo i mi....dva svijeta....različitost...ali jedno bez drugoga....i ne postojimo.....

 
Imaju te moje misli, prisutan si nestankom, ima te moj pogled, prisutno si čekanje, i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,jer kao da nebo odjednom prestaje,osjećam u zraku prisutnu prazninu....Imam te u noći, prisutan si uzdahom, i u poljupcima nemirnih suza. Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća, u čežnji na dlanovima te ima.Svugdje te ima i u koloni otkucaja, gdje si oduvijek prisutan :))))

....od  prvog  mojeg daha i pogleda   zatvoren si u mojem svijetu bez dodira,od prvih mojih šapata...zatvoren si u sebi...            a  ipak.....zauvijek u meni : ))))

 
"Dance me to the end of love"...Danas sam čistila i sređivala knjige i u ruci mi se našla ona koju si mi poklonio za neki, davni rođendan. Baš sam se razveselila.
Vratila sam se unazad, na trenutak kada mi je dostavljena. Otvorila sam vrata i poštar mi je uručio paket bez pošiljaoca?! Pomislila sam da je to neka neslana šala...čija...a možda je i paket-bomba...ah, ti filmovi... A onda prava, pravcata slagalica...otvorite ovo, zatim okrenite lijevo, pa onda zatvorite, pa otvorite...pa onda tek možete pročitati...i onda IZNENAĐENJE...Knjiga sa slika,a Mattissa sa stihovima vječnog Cohena...a onda i tvoja poruka...prava dobitna kombinacija!
Ej ti, baš me uvijek oboriš s nogu. Ludo jedna. Paket nije eksplodirao ali sam JA!!! Plač...smijeh...sreća...ushićenje...uspio si izazvati reakciju...na tvoju "akciju". Kako me dobro čitaš, srećice moja- Evo ti pusa.:):):)

 
Što ćeš mi biti?!!!
...
Pjesma... vjetar... jeka... duga...?!!!
...
Bit ćeš planina u traženju... nizina... rijeka...?!!!
Bit ćeš cvijet... recimo zeleni... ili... odluči ti...?!!!
...
Budi što želiš biti... meni... sebi... NAMA... samo budi......:):):)

 
Topli je vjetar jutros... u meni. I topli dah. I oči te mirne koje gledaju u daljinu... u blizinu...
...
Što si?!!! Leptir... cvijet... snoviđenje... Ili samo trag koji su počeli primjećivati drugi...:):):)

 
Sjećaš se...
Pričali smo, dugo, dugo u noć u "ljetnu dugu noć".
Govorio si mi kako na ovom svijetu nema mjesta za nas. Da smo tako isti a opet tako različiti. Da sam ja netko a ti nitko. Da ni vrijeme nije na našoj strani. Da ćemo se sresti u nekom drugom, trećem životu...Govorio si...
Ja sam slušala, mislila, nadala se, vjerovala da ću u tebi naći mog "Malog" prijatelja...a ti si otišao...s burom...
xxx
Onda sam zatvorila oči. Zavrtila globus i prstom ga zaustavila. Ispod njega je bio naš (ne) postojeći otok...i odlučila sam uzeti te za ruku i povesti te na putovanje ŽIVOTA...Iako, dok ovo pišem, sve izgleda tako bajkovito...i maštovito...ipak ja ću POKUŠATI. Jer sve je moguće ako se jako želi  a ne možemo ništa izgubiti. Ja sam u životu uvijek spremna na nove izazove.A ti?!!!
xxx
Nadam se da ćeš ipak postati moj "Mali" prijatelj.:):):)

 
Ležala sam u mraku i tišini svojih misli... noćas... Sasvim nježno dotaknuo me je povjetarac. Poigrao se mojom kosom i šapnuo:"Slušaj , imam poklon za tebe... nemoj ići spavati! Rano je za snove."
Otvorila sam oči...
Rekao je"...Poslao me je ON. Rekao mi je da ti zasviram onu staru...  koju voliš... da te uzmem za ruku i lagano zaplešem s tobom u ovoj mirisnoj noći. Rekao mi je da te pomilujem po licu i da pogledam da li su ti oči "razigrano" zelene, da li je osmijeh na tvome licu i da li još uvijek voliš suncokrete. Evo, poslao ti je ovaj buketić...
Pitao me je da li si oslobodila tamne sjenke sa svojih slika i da li kada si tužna grliš ONAJ jastuk? I da li još dočekuješ zoru... da li voliš more, jesen, ljubav... i da li  još voliš NJEGA?!!!
Rekao mi je da ti skinem ovu zvijezdu s neba... evo, uzmi je i spremi u srce. I da, rekao je da te zagrlim čvrsto... kako samo to on umije. Pokušat ću...
Sada, kada sam te dotaknuo znam što ću mu odgovoriti... jer sve sam osjetio..."
Poljubio me je, nježno i krenuo. Upitala sam ga:"Tko je On?"
...iz daljine šapnuo je: "ŽIVOT!!!"...:):):)

 
Ljubav nije vještina...to je pitanje dara, kao i poezija.
Ljubav ljudi loču, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće.....
(M.Krleža)

 
Ja imam sve ,jer imam sebe i lutanja su moja  iskre u noći,pod zvijezdama tihim i vjetrom ogrnuta,plaho snijem snove,na bijeloj stazi,kao košuta...Ja nemam ništa,do li daha živog i želje kao sjenke što korake prati,što pod srcem spava,proljeće i lice daleko,maglom sakriveno,a davanje je cvijet što budi se kad otvoriš oči,sred raskoši samoće čežnjom zaliven,tada nisi sam...dodirom  duše-otkriven...

 
Ti koja voliš Paula Coelhoa...
2001. godine moja prijateljica je uletjela u moj dom i počela pisati nešto po mom zidu.To nije ništa novo...pišem i JA...Kada je zavšila...rekla je:"Evo, draga moja...poklon za jučer, danas i sutra...za uvijek.CMOK!"
Napisala je:
"Ratnik Svjetlosti uvijek će učiniti nešto neuobičajeno.
Zaplesat će na ulici idući na posao, pogledati u oči potpunog neznanca i govoriti o ljubavi na prvi pogled, braniti zamisao koja se čini promašenom. Ratnici Svjetlosti mogu si to dopustiti.
Oni se ne stide oplakivati stare rane, ni oduševljavati se novim otkrićima. Kada osjete da je došao pravi čas, ostavljaju sve i kreću u toliko snivanu pustolovinu. Kad shvate da su im snage iscrpljene,"napuštaju borbu", ne osjećajući krivnju zbog pokoje počinjene ludosti.
Ratnik ne želi proživjeti život igrajući ulogu koju su mu drugi nametnuli."
I danas to stoji na istome mjestu, već prilično izlizanih slova...na tom komadiću zida koji nisam...niti neću nikada obojiti.:):):)

... Ja plešem... u ritmu glazbe, pomalo zastrašujuće, na samom rubu... Otvaram grudi... Noć zove moje tijelo... Prepuštam joj se... slobodna u svom pokretu... I kad je glazba označila kraj... osjećala sam je dugo u mojim porama...
... Začuh tihi aplauz u mom srcu... Glasan bi poremetio ljepotu koju sam nesebično dijelila s publikom...
... Moj duboki naklon...:):):)

**Plamen.....Nanizala sam nisku trenutaka...od koraka bezbroj odlutalih daljinom,i pokušaja da zaustavim vrijeme,na dlanu izmiješam noć i dan,sred mora budem duga svjetioniku,da posijem samo ljubavi sjeme,da pretvorim nedostižne snove u javu,da zatvorim poneku stvarnost u san,treptajem zjenice stvorim tami svjetlu sliku,Rezbarila sam mislima kamen,uronila tvrdim žilama ,duboko,da dotaknem toplinu srca skrivenu,ispod riječi poput okamenjenih kapi,lomeći paučinu tragova ostalih na duši,brončanih kugli razlivenih svemirom,tražeći uzdah što začuđen nesta,u traganju za ljubavi odlutao nemirom.Ljubila sam i mrzila,prijatelj i neprijatelj bila,ruke sudbine zavezala u čvorove,olovnog sidra što duboko tone,porinula pučinom sebe čvrste lađe nade, sadašnjost i prošlost zarobila u okove,ispod crijepova starih krovova,ostavljala mirnu svjetlost pticama,za spokoj,kad zagrmi,i zvona zazvone,toplo gnijezdo mjesečini na prozoru,pored usnulog vjetra,da pronađeš put,mali plamen mene ,tvome sjećanju ...

...Rukom sam lagano pomilovala kosu. Lice. Obrisala sasušene suze od jučer...prekjučer...Čvrsto se zagrlila.
Potapšala sam se po ramenu i rekla:"TI to možeš. TI to znaš. Glavu gore. Jaka si."
Uzela sam prazan papir i velikim slovima napisala
OSJEĆAM TE, S TOBOM SAM, KORAČAJ DALJE...U SUSRET SUNCU...Volim SE!!!
Papir sam zaljepila na zid ispred sebe...da slučajno...NE ZABORAVIM.