Život boje indiga

Neko sam vrijeme ovdje i vjerujem da je sada pravi trenutak da objavim oglas da tražim curu.

Eto, ja sam ružan, glup, debeo, neškolovan, siromašan i bez ikakvih naznaka manira. No, ako vam se u prvom čitanju čini da su to moje mane, razmislite li bolje, vidjet će te da su to zapravo vrline.

Kako sam ružan i debeo, teško da ću vas prevariti koliko god se trsio to napraviti.

Kako sam glup i neškolovan, morat ću vas slušati jer što ima frajer poput mene govoriti ili objašnjavati ženi, kad ona ionako zna bolje.

A kako nemam manira niti novaca, nema teorije da s društvom negdje odlutam i nema me doma 2-3 dana.

Dakle, ako ste našli čega privlačnoga u meni, molim ostavite ponudu u komentarima.

Hvala. :-)

Jesmo li se voljeli, je li to bila
ista ljubav oduvijek prekrivena poljupcima
od mesa i kože, ljubav slatka kao smrt
dovoljna sama sebi? Put je bio dug
u sjeni vatre. Postoji
jedna žena u svima, stvorena
bez nade na granici očaja, od razbijenih lutaka,
od krhotina plača. Isto ime
za sve što se izgovara, za sve
što se kaže, sazivljući duhove neke sobe
u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, je li to bila
igračka ili nož u ruci, kolijevka
ili odar? više ne znam
odakle dolazi bol, ni tko je taj
u kome se nastanjuje
dio neba.
Bez mene sve se dešava, i ja pamtim,
kao što sam oduvijek pamtio, samo ono
što se zaboravlja.

Sve se izmiješalo poput karata i više
ne znam bdiješ li ili spavaš oslonjena
o moje srce. A tu je i svijet
okrenut naglavce i misao
koja tumara između zidova i udara
poput jeke u svome kavezu. Volim te
kao što sam volio stotinu ruža.

Jesmo li se voljeli kao što voli
skrušeno srce, je li to bio
krik ili jecaj u našem zajedničkom grlu?
U vremenu koje je stalo prije nego krene
i taj glas odjekuje
između mnogih.
Da, mi smo se voljeli oduvijek razdvojeni,
ne znajući
odakle stiže taj brod krcat snovima,
ni tko je zaboravio da ih sanja.

u mostaru sam voleo neku svetlanu
jedne jeseni
jao kad bih znao sa kim sada spava
ne bi joj glava ne bi joj glava
jao kad bih znao ko je sada ljubi
ne bi mu zubi ne bi mu zubi
jao kad bih znao ko to u meni bere
kajsije još nedozrele

govorio sam joj ti si derište ti si
balavica
sve sam joj govorio
i plakala je na moje ruke na moje reči
govorio sam joj ti si anđeo ti si đavo
telo ti zdravo što se praviš svetica
a padale su svu noć neke modre kiše
nad mostarom

nije bilo sunca nije bilo ptica ničeg nije bilo
pitala me je imam li brata šta studiram
jesam li hrvat volim li rilkea sve me
je pitala
Pitala me je da li bih mogao sa svakom
tako sačuvaj bože
da li je volim tiho je pitala
a padale su nad mostarom neke modre
kiše
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al nije htela to da čini nije htela
il nije smela vrag bi joj znao

jesen je ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica njena bedra srna
imala je mladež mladež je imala
ne smem da kažem
imala je mladež mali ljubičast ili mi
se čini
pitala me je da li sam hrvat imam li devojku
volim li rilkea sve me je pitala
a na oknu su ko božićni zvončići moga
detinjstva zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz donju
mahalu
ej sulejmana othranila majka

ona je prostrla svoje godine po parketu
njene su usne bile pune kao zrele breskve
njene su dojke bile tople ko mali psići
govorio sam joj da je glupava da se pravi
važna
svetlana svetlana znaš li ti da je
atomski vek
de gol gagarin i koještarije sve sam
joj govorio
ona je plakala ona je plakala

vodio sam je po kujundžiluku po
aščinicama
svuda sam je vodio
u pećine je skrivao na čardak je nosio
pod mostovima se igrali žmurke neretva
ždrebica
pod starim mostom crnjanskog joj
govorio
što je divan šaputala je što je divan

kolena joj crtao u vlažnom pesku
smejala se tako vedro tako nevino ko
prvi ljiljani
u džamije je vodio karađoz beg mrtav
premrtav
pod teškim turbetom
na grob šantićev cveće je odnel malo
plakala kao i sve žene
svuda sam je vodio

sad je ovo leto
sad sam sasvim drugi pišem neke pesme
u jednom listu pola stupca za peru zupca
i ništa više
a padale su svu noć nad mostarom neke
modre kiše
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al nije htela to da čini nije htela
il nije smela vrag bi joj znao

ni ono nebo ni ono oblačje ni one
krovove
bledunjavo sunce izgladnelog dečaka
nad mostarom
ne umem zaboraviti
ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu
njen smeh što je umeo zabolet kao
kletva
onu molitvu u kapeli na belom bregu
bog je veliki govorila je nadživeće nas
ni one teške modre kiše
o jesen besplodna njena jesen

govorila je o filmovima o džemsu dinu
sve je govorila malo tužno malo
plačljivo o karenjini
govorila je klajd grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti
smejao sam se ti si glupa on je ubica
ti si dete

ni one ulice one prodavce poslednjeg
izdanja oslobođenja
ni ono grožđe polusvelo u izlozima ne
umem zaboraviti
onu besplodnu gorku jesen nad mostarom
one kiše
ljubila me je po cele noći grlila me i
ništa više
majke mi ništa drugo nismo

posle su opet bila leta posle su opet
bile kiše
jedno jedino malo pismo iz ljubljane
otkuda tamo
ni ono lišće po trotoarima ni one dane
ja više ne mogu ja više ne umem
izbrisati

piše mi pita me šta radim kako živim
imam li devojku
da li ikad pomislim na nju na onu jesen
na one kiše
ona je i sad kaže ista kune se bogom
potpuno ista
da joj verujem da se smejem davno sam
davno prokleo hrista
a i do nje mi baš nije stalo klela se
ne klela
mora se tako ne vrede laži

govorio sam joj o ljermontovu o šagalu
sve sam joj govorio
vukla je sa sobom neku staru cvajgovu
knjigu čitala popodne
u kosi joj bilo zapretano leto žutilo
sunca malo mora
prve joj noći i koža bila pomalo slana
ribe zaspale u njenoj krvi
smejali smo se dečacima što su skakali
s mosta za cigarete
smejali se jer nije leto a oni skaču baš
su deca
govorila je mogu umreti mogu dobiti
upalu pluća

onda su dolazile njene ćutnje duge
preduge
mogao sam slobodno misliti o svemu
razbistriti spinozu
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge bacati oblutke
dole niz stenje mogao sam sasvim otići
nekud otići daleko
mogao sam umreti onako sam u njenom
krilu samlji od sviju
mogao sam se pretvoriti u pticu u vodu
u stenu sve sam mogao

prste je imala dugačke krhke beskrvne
a hitre
igrali smo se buba-mara i skrivalice
svetlana izađ, eto te pod stenom nisam
valjda ćorav
nisam ja blesav hajde šta se kaniš
dobićeš batine
kad je ona tražila mogao sam pobeći u
samu reku našla bi me
namiriše me kaže odmah pozna me dobro
nisam joj nikad verovao valjda je stalno
ćurila kroz prste

volela je kestenje kupili smo ga po
rondou
nosila ga u sobu vešala o končiće
volela je ruže one jesenje ja sam joj
donosio
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju
pitao sam je šta misli o ovom svetu veruje
li u komunizam
da li bi se menjala za natašu rostovu
svašta sam je pitao
ponekad glupo znam ja to i te kako

pitao sam je da li bi volela malog sina
recimo plavog
skakala je od ushićenja hoće hoće
a onda najednom padala je u neke tuge
ko mrtvo voće
ne sme i ne sme ne bi to ona ni za
živu glavu
vidi ti njega misli tek tako kao da je ona
pala s jupitera
ko je to recimo zubac pera pa da baš on a
ne neko drugi
taman posla kao da je on u najmanju ruku
brando ili takvi

govorio sam joj ti si glupa ti si pametna
ti si đavo
ti si anđeo sve sam joj govorio ništa mi
nije verovala
vi ste muškarci rođeni lažovi vi ste hulje
svašta je govorila
a padale su nad Mmostarom neke modre
kiše

stvarno sam voleo tu svetlanu jedne
jeseni
jao kad bih znao sa kim sada spava ne bi
mu glava
ne bi mu glava jao kad bih znao ko je
sada ljubi
ne bi mu zubi ne bi mu zubi jao kad bih
znao ko to
u meni bere kajsije još nedozrele

(Listopada 1965.)

Danas je bio najljepši dan moje ljubavi.
Šetali smo zagrljeni, a ona nije bila uza me.
Ljubio sam joj usnice, a nisam je ni dotakao.
Sada mi ostaje da ovu beskrajnu sreću zasladim
s malo samoće.

Stigle su lijepe provincijalke
na glavni kolodvor
Kornatom i Marjan ekspresom
raznim slavonskim i bosanskim vlakovima
probijajući se kroz prvu
rujansku maglu oko Novske
Stigle su u neodoljivu zagrebačku jesen
(najljepšu na potezu:
Pravni fakultet - Sveučilišna knjižnica)
Stigle su lijepe provincijalke
i ulaze u taksi
sa rastopljenim, tamnomodrim očima
noseći svoju posteljinu
nježne brucošice
koje su majke njegovale
u podravskim, dalmatinskim
istarskim i osječkim kuhinjama
režući im špek
mažući im med
Stigle su sa svojom tihom vjerom u poeziju
sa svojom potrebom da idu na koncerte
sa svojom dugo pripremanom garderobom
sa svojim sisama
da ih raznesu ove beštije
ovi tipovi kojima ništa nije sveto
ovi umjetnici, ljudi oko teatra
sjecikese
te da ih ostave da plaču sirotice
po sobama u Ljubljanskoj ulici
Ulici 8. maja, na Jurjevskoj, u Domu na Lašćini
ili u tramvaju

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj, godine bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
1957. godine
kada je bila jesen slična ovoj
i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće
utopljene u šibenskoj jugovini,
u gradu koji je postajao moja bolnica,
a mojom napola razbuđenom glavom kolali
prvi tramvaji
plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao
i kažem - šteta.
Bili ste ljubavnica mog cimera
od 8 do 11 svakog jutra.
Kako ste se zvali: Ema, Selma, Alma, Adela?
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh?
A kako sam Vam zavidio
vraćajući se iz šetnje od 8 do 11 izjutra,
uz četvrt kruha i mlijeko
u jednom blijedom Peščenićkom mljekarstvu.
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem - šteta, šteta.
Više vjerojatno i niste za takva šta.

Ponovo ono dvorište.
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
i vaš suprug odlazi.
Vi znači danas dolazite još ranije u moju sobu.
Oko pola sedam.
A ja baš izlazim; šteta,
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih Vam vjerojatno pružio više,
ali ja idem u šetnju.
I šetao sam tako godinu i drugu...
i ne da Vam se hvalim, bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora!
Gdje sam sve bio,
gdje sam sve ljubio, i kakve žene,
jer vama otvoreno mogu reći.
Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro,
nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj,
blizu Rusije.

Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste,
i kakva je mene ostavljala na sjeveru,
pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda.
Daleko, daleko, kao u snovima.
Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj,
pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna - Vozderkove
premještene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve što treba; bilo je, bilo,
ali ono dvorište u kojem sam Vas viđao
između dva neodređena stabla,
crna od vlage one jeseni,
vas tako običnu i raskalašenu domaćicu,
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezonama 1957/58. i slijedeće -
šteta, nepovratno šteta!

 
Ja sam vidio pune dvorane žena na svečanostima.
Ja sam vidio onu rusku seljakinju u slavonskom selu tako lijepu da sam bezbroj puta pokušao uhvatiti u riječi svoje pjesme tu ljepotu; ali ta je ljepota ostajala uvijek izvan mojih riječi, neuhvatljiva kao svjetlost.
Ja sam vidio žena kojima se pod igrom svjetlosti otkrivaše neprekidno nova ljepota lica i koje su, stojeći, bile lijepe kao skulptura, i pomičući se stvarahu neprekidno nove skulpture.
Ja sam vidio žena u Hercegovini, koja su svoja jaka tijela pokrivale tvrdom tkaninom i sagibale se žanjući na poljima, ljeti, u suncu i u podne se umorne polegle u sjene, dišući naporno pod teškim svjetlom ljeta i miješajući miris svog znoja s mirisom žita.
Ja sam vidio žena koje su ležale na žutom žalu obala, zagasita tijela.
Ja sam vidio bezbroj žena na slikama i fotografijama; u ilustriranim listovima i na uglovima ulica; jahačica što prolete trkom i zamaknu ko u kinematografu; Ruskinja blijedih od sjevernog sunca i usana crvenih, kao da su taj čas prorezane.
Uniđu na oči, zabole u srcu.



Da, da... uniđu na oči... zabole u srcu...

 
Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim.
 
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude,
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret.
 
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
 
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih

 
I povedoh je do rijeke
vjerujući djevojka je.
Al imala ona muža.
 
Jakovljevo bješe, noću,
i skoro po dogovoru.
Fenjeri se ugasiše,
a zrikavci upališe.
Za posljednjim uglovima
dotakoh se snenih dojki
i dojke se otvoriše
kao struci od zumbula.
Poškrobljena njena suknja
zvonila mi u ušima
kao teška peča svile
koju deset noža para.
Bez srebrna svjetla u vrhu
uzrastoše silna stabla,
uokolo obzor pasa
daleko od rijeke lajo.
 
Kad pređosmo ostružnice
i glogove i sitine,
ispod grmlja njene kose
jamicu u mulju iskopah.
Ja kravatu svoju skidoh,
ona skide svoju halju.
Ja odbacih pas s oružjem.
Ona četiri zobunca.
Smilje i ni jedna školjka
tako fine puti nema,
pod mjesecom svi kristali
takvim sjajem se ne sjaje.
 
Izmicala njena bedra
kao ribe zatečene,
bedra napol puna ognja,
bedra napol puna leda.
Te sam noći prevalio
ponajljepšu od svih cesta
na ždrebici od sedefa
bez uzda i bez stremena.
Muško sam i neću reći
stvari što mi ona reče.
Luč razbora zapovijeda
suzdržano da se vladam.
Cjelovima, pijeskom blatnu
odvedoh je tad od rijeke.
s vjetrom su se mačevali
viti mači perunika.
 
Ponijeh se kakav jesam.
Ko što pravi Cigan mora.
Darovah joj kotaricu
veliku, od žute svile,
i ne htjedoh zaljubit se,
jer imajuć ona muža
djevojkom se meni kaza,
kad vođah je prema rijeci.

 
Zbog tebe,
u vrtovima rascvjetanog cvijeća me bole mirisi proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice,
ne sjećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne osjećale na mojima?
Zbog tebe,
volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas,
tvoj sretan smijeh;
zaboravio sam tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom,
vezan sam za maglovito sjećanje na tebe.
Živim sa boli koja je poput rane;
dotakneš li me samo,
nepovratno ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju,
poput bršljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav,
mada još uvijek vidim odraz tvog lika u svakom oknu.
Zbog tebe,
opijajući mirisi ljeta mi nanose bol;
zbog tebe,
opet oko sebe tražim znake koji požuruju želju;
padajuće zvijezde,
padajuće objekte.