PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Jednog je dana Diogen jeo tanjur leće sjedeći na pragu neke kuće. U čitavoj Ateni nije bilo jeftinije hrane i jesti varivo od leće značilo je biti u najvećoj oskudici. Prolazio je jedan vladarev ministar i rekao mu: Da naučiš biti malo pokorniji i malo više laskati vladaru, ne bi morao toliko jesti leću. Diogen je prestao jesti, digao pogled i odgovorio mu: Jadan ti, da naučiš jesti leću, ne bi morao biti tako pokoran i toliko laskati vladaru.
To je Diogenov put. To je put samopoštovanja, put obrane našeg dostojanstva ispred naše potrebe za priznanjem.

Kako da unaprijed znamo je li cijena koju moramo platiti za nešto visoka, niska ili pravedna?
Što znači skupo? Mislila sam da skupo platiti znači mnogo platiti. Mislila sam da bi avion za sto tisuća dolara bio skup jer ja nemam toliko.
Brkala sam skupo s mnogo. Avion za sto tisuća dolara bio bi jeftin, imala ja taj novac ili ne.
Ono što određuje da li je nešto skupo je usporedba između onoga koliko stoji i onoga koliko vrijedi, a ne između onoga koliko stoji i koliko ja imam. Skupo je ono što stoji više nego što vrijedi.
A vrijednost nematerijalnih stvari je tako subjektivna da samo svaki čovjek pojedinačno može odrediti je li njihova cijena pravedna ili nije. Ali ima vrijednih stvari koje svi posjedujemo, a mislim da ih ne znamo u potpunosti cijeniti. Jedna od njih je dostojanstvo. Čini mi se da je dostojanstvo, samopoštovanje, tako vrijedno da je uvijek preskupo plaćati njime.

Kao studentica u metropoli vozila sam se tramvajem svakodnevno. Najmrskija su mi sjećanja na gužve u kojima si sretan ako se uspiješ ukrcati i uzalud pokušavaš nikog ne doticati, nikog ne gledati, nikog ne mirisati… A onda ti se za leđa prilijepi izvjesni Tip. S velikim T i malim p, što god to značilo. Tip u košulji, s kravatom, mogao bi ti biti otac, a nečiji vjerojatno i jest. Tip za kojeg se pitaš zašto se uopće vozi tramvajem jer izgledom podsjeća na menadžera s Iskrice. A onda na guzi ili boku osjetiš zašto. Jer takvo zadovoljstvo Tip ne bi mogao osjetiti vozeći se u autu sam. Što sam trebala učiniti? Nagazila sam ga najjače što sam mogla i na prvoj stanici progurala se van.
U to doba bijah podstanarka. Četiri studentice u dvije polupodrumske sobe s prozorima tik iznad zemlje. Kad bi zatoplilo otvarale bi prozore i pogled zaklanjale zastorima. Pokazalo se da to baš i nije bilo od koristi. Dovoljni su bili veseli djevojački glasovi da privuku Tipa. Htjedoh zatvoriti prozor, odmakoh zavjesu i suočih se s njegovim malim p. Što sam trebala učiniti? Bila sam u šoku i samo sreći može zahvaliti što ga nisam pričepila prozorom. Taj više ne bi bio ničiji otac.
I sama sam imala sreće drugom prilikom. Pobjegao mi je posljednji ponoćni autobus do kvarta u koji sam obećala doći na tulum. Tada sam bila mlada i hrabra. Danas bih rekla da sam bila naivna i luda. Odoh ja pješice i zalutah već blizu cilja. Kad se odnekud stvori Tip. Ni danas mi nije jasno kako je s hlačama spuštenim do koljena mogao tako brzo hodati za mnom. Te pogledaj ga, te reci da li ti se sviđa i sve u tom stilu. Ne znam da li je i njegov p bio mali, bilo je mračno. Što sam trebala učiniti? Pitala sam ga gdje je autobusna stanica da se orijentiram, a onda mu rekla da nisam hetero. Ni lagati nije loše znati.

Ne stigoh na raspravu, ali se zapitah.
Dakle, recimo da moju frendicu vara muž. Da li bih joj rekla?
Nisam znala odgovor dok nisam malo promijenila pitanje. Da ona vara njega, da li bih mu rekla?

Početak:
Volim ga. Živimo zajedno. Kažem mu da zaveže vrećicu punu smeća i odnese je u kantu u dvorištu. Učini to bez pogovora, s radošću što mi može pomoći. Sve pet.
Sredina:
Mislim da ga više ne volim. Dojadilo mi da mu svaki put moram reći da iznese smeće. Radim to šutke, sama. Nije čudo da se budim s utrnutom čeljusti jer čitavu noć stišćem zube u pritajenom bijesu. Ponekad prigovorim. Bez efekta. On i dalje čini po svom tako da ne čini ništa. Ne volim ga sve više.
Kraj:
Još uvijek iznosim smeće sama. Ali sad je to samo moje smeće. I više me ne bole zubi.

Link

"daj nemoj...."
pa si ti sad misli.....

Od sedme godine bijah sama kod kuće svaki drugi tjedan kad bih imala nastavu popodne, a moji su prije podne radili. Uvijek sam bila ozbiljna i odgovorna, a od tih dana pogotovo. Morala sam voditi računa o ključu, novcima, kišobranu…Godinu kasnije i o mlađem bratu. Kako to obično biva sa starijim sestrama, uvijek sam ja bila kriva kad bi nešto pošlo naopako. Jer sam bila starija i samim tim trebala sam biti pametnija. I tako sam naučila živjeti u strahu i brizi za sve i svakoga.
Ponekad je taj teret uistinu pretežak. Biti odgovoran čak i u situacijama u kojima si nemoćan. Brinuti i o stvarima koje ne možeš kontrolirati. Čudeći se i zavideći ljudima koji se više smiju, a manje opterećuju. Koji više toga žele, a manje moraju. Koji lakše opraštaju pogreške samima sebi.
Brzo sam shvatila da s godinama neću postati pametnija. Na žalost, nisam postala ni hrabrija. Ali nikad ne gubim ključeve, lovu ni kišobrane :)

Dovrši svoju posljednju pjesmu pa da se raziđemo.
Zaboravi ovu noć kada mine.
Koga se trudim da zagrlim? Snovi se ne daju uhvatiti.
Moje žudne ruke pritišću prazninu na srce i ona mi satire grudi.
(Tagore)

Preživljavamo od onoga što dobijemo,
ali živimo od onoga što dajemo.
(W.Churchill)

Vrijeme brzo prolazi kad djeca odrastaju. Nekako nas uvijek iznenadi. I onda se jedne noći probudiš s nepogrešivim osjećajem da nešto nije kako treba.
Petero prijatelja bilo je kod šestog. Ne znam koliko su popili vina, previše svakako. Dovoljno da zateknem sina kako grli zahodsku školjku. A sve zbog djevojke – koju nema. Inače bi grlio nju.
- Naspavaj se, sutra ćemo razgovarati – kažem ja njemu.
Možda sam negdje pogriješila, nešto propustila, jednostavno zakazala. Bila sam zabrinuta, ljuta na njega, ljuta na sebe.
- Možemo i sada – odgovori on prilično razgovjetno.
I nastavi o tome kako bi želio imati curu, kako se uvijek trudi biti dobar i kako ga onda uvijek doživljavaju kao prijatelja. Zakotrljaše se dvije suze niz njegovo lice i bijaše mi još teže nego njemu. Kakva sam ja to majka koja nema odgovor na svako pitanje i rješenje svakog problema? Što da mu kažem?
- Ima stvari/ljudi koji na prvi pogled izgledaju super, a poslije ti je zlo od njih.
- Alkohol nije rješenje problema nego novi problem.
- Ako ništa ne pomogne, uvijek možeš postati iskričar...
Ništa od svega toga mu nisam rekla. Da i jesam, ne bi me čuo jer je zaspao. Neke lekcije ionako mora naučiti sam - na teži način. Bit će da je na mamu.

Ako si u nekoj, prestani kopati.
(D. Healey)

Ima dana kad težim samouništenju, samosažaljenju i sve u tom stilu. Pa se rasplačem sama nad sobom, sama sa sobom. I odem spavati. A ujutro?
Ujutro se probudim i moram ići na posao i skuhati ručak i još koješta. I nemam vremena za sebe.
Drugi dan odem na kavu s prijateljicom i mislim kako me nije sram i kako mogu jadikovati kad moji problemi uopće nisu tako veliki nego sam ih ja kao balon napuhivala.
Treći dan zasja sunce, našminkam se i s osmijehom pustim balon da odleti.

Zapis prvi:
Svako proljeće na tržnici kupim sadnice za svoj balkon. Nisam vrsna vrtlarica, daleko od toga. Ali cvijeće uglavnom sasvim dobro uspijeva.
Dođe ljeto. Dugo očekivano. Pravo vrijeme za kavu na cvjetnom balkonu. A onda dođe oluja. I tuča. Potpuno neočekivano. Nema ničeg oštrijeg i hladnijeg od grumena leda što pada s neba. Rezovi su tako konačni. Šteta nenadoknadiva. Minus prevelik. Nikakav plus, nikakvo sunce ne mogu to poništiti. Moje se cvijeće ne može oporaviti. I kava na balkonu više ne miriše isto.

Zapis drugi:
Dvadesetak godina radim s jednim kolegom. Bolje reći uz njega. Pametan čovjek. Invalid od rođenja. Zašto to spominjem? Nekako naslućujem da je to bilo plodno tlo u koje je zasadio zloću. Koja posebno uspijeva kad je zalijeva alkoholom. Ali i bez njega.
Znam da je dobar i brižan otac. Po sadržaju telefonskih razgovora koje na poslu vodi s kćerima. One ga sigurno vole. Ali ja ne.

Zapis treći:
Bivši me prevario. I napustio. Nije važno. Ali na neki način, na mnogo načina napustio je i djecu. Što je bilo i još uvijek jest važno. Ne mogu reći da u njemu stanuje zloća. Ali koliko god se trudio ne može poništiti učinjeno.
Nemojte mi spominjati ono lijepo što je nekad bilo. Ne živim od sjećanja. A moja djeca ih nisu imala prilike steći. Vjerujte mi na riječ. Ili nemojte.

Rečeno mi je da nisam onakva kakvom se prikazujem. I zapitah se kakva sam to ja, a kakva je to moja slika? Zar se uistinu namjerno ili nenamjerno prikazujem drukčijom no što jesam? Vjerojatno to mnogi čine. Da bi sačuvali i održavali vlastitu sliku o sebi jer u njoj uživaju ili su u najmanju ruku navikli na nju. Ili da bi imali neke koristi od toga.
Ali sigurna sam u jedno. Nisam došla ovdje da bih lagala. Ni sebi ni drugima. Baš obratno, suočavam se sa samom sobom i s drugima. S najgorim tajnama, najdubljim mislima i najnižim strastima. Jednako kao i s najvećim idealima, najluđim snovima, okorjelim zabludama i ....da ne nabrajam u nedogled.
Ako igdje, onda ovdje želim biti to što jesam. Uopće se ne želim truditi biti drugačijom. O da, ja sam posesivna i ljubomorna, tvrdoglava, naivna i sumnjičava (kako kada), pomalo neurotična, euforična ili depresivna (opet kako kada), s nekim kompleksima, predrasudama, ali i s nekim, usudila bih se reći, posebnim (ne iznadprosječnim) vrijednostima. Dakle, sasvim normalna. Ili ne?
Želim biti prihvaćena kakva jesam. Čemu onda laž? Ponekad me netko koči, netko provocira, netko ignorira, netko krivo shvati. Ali ako unatoč tome ostaje uz mene, uz sve moje slabosti, kako bi me onda taj netko tek volio u stvarnosti.