...

Stalno na vašim umovima taj smak svijeta.

Iza njega je bio dug put. Prošao je preko velikih oceana,mora,kontinenata,da bi se zaustavio na planini. Visoki stup a dolje beskraj. Poput malog dječaka stajao je na rubu provalije gledajući u bijesni grotlo ispod sebe. Bjesnila je vatra,ispuhivao proziran dim,dok se njegova smeđa kosa lelujala na vjetru koji je bio jedva podnošljiv. U sebi je vidio malog dječaka i klizile mu suze niz lice. Padale bi u grotlo svoje sudbine. Topile se i pretvarale u paru a sol bi poprskala zemlju oko njega. Konačno oslobođenje i mir u tijelu. Grčevi su naglo popustili i u njegovo srce je ušla lakoća postojanja.

Mali Viliam,od Kunisa je stajao kraj njega. Imao je crveno lice i debele obraščiće. Poput malog djeteta. Ispitivačkim pogledom šarao je po njegovom licu. Licu Dominisa,ratnika svog vremena. On se tukao za svoju drugu polovicu srca. On je sjekao glave neprijateljima,ubojicama svog plemena. Oštrim mačem je zamahivao i tijela ljudska parao do zadnjeg daha. Njegova kraljica je bila jedina žena na ovom svijetu za koju je bio spreman svoju glavu dati,svoj život. Slike krajolika su se vrtale u toj glavi. Nadnaravna snaga koja ga je gonila da ide dalje. Da ubije sve koji su mu stajali na putu. A onda poslije bitke da se zavali u skute žene poput svoje majke.

Tako je mislio ponekad kada je maštao i vračao se u svoje djetinjstvo. Sada je imao pravi razlog za to. Njegovih 40 godina života i krivih putova učinili su svoje. Nikada nije volio biti prizeman poput mnogih ljudi koji su ga okruživali. Okrenuo se u krevetu i gledao njezinu kosu koja se prošarala po jastuku . Zamišljao je njezino lice kako tiho diše na nosnice i sklopljene oči koje sanjaju. Nakon svih svojih avantura koje si je priuštio za života s njom,nije više mirno spavao. San je dozivao u svoj mir. A mir bi bio umjetno stvoren bijegom u maštu.
Grotlo se podivljalo. Armija odvratnih demona iskakali su iz njega nemilosrdno krvavih crvenih očiju. Zaklopio je oči i zauzeo stav ignoriranja. Tražio je u svojim mislima svoju kraljicu mira. Onu koja mu je utisnula pečat ljubavi na usne.
Viliam ga je primio za ruku. Pogledao je to djetešce velikih smeđih očiju i zagrlio ga.

-Dominis,zašto plačeš?-pitao ga je.
-Plačem,maleni,plačem da zaboravim na bol.
-Gdje je ona?-pitao je Viliam.
-Tu negdje.-pokazao je na svoju glavu prstom.
-Čuvaš me od ovih nakaza?-pokazao je na demone koji su ih okružili i stajali kao da čekaju da on prvi krene.
-Čuvam,uvijek ću te čuvati.-pogladio ga je po kovrčavoj kosi.
-Zato što si hrabar i jak.-tiho mu je šapnuo Viliam.

Oduvijek je sanjao da je napisao Malog Princa. Snažnih riječi u dvosmislu. Okrenuo se prema istoku. Tamo se nalazio prozor na šestom katu. Kada bi iz kreveta gledao kroz njega vidio bi samo nebo,zvijezde i oblake. Nebo ga je dozivalo da se popne mislima u njega i da stvara drugi svijet. U kojem je bio jači,pametniji i poduzetniji čovjek. Uz sebe je imao malo nezaštićeno stvorenje na koje bi pazio. Zamišljao bi svoju kraljicu za koju se tamo bori. Borba za ljubav. Postojanje. A nebom bi šarale zrake u bojama kada bi je našao i ljubio. Svojom snagom bi uništio sve što je bilo negativno. I strastveno bi ljubio.

„Snaga je u glavi Viliame. Sve što vidimo i čujemo možemo kontrolirati. Tako možemo i ljubiti. Voljeti. I ove demone pokoriti. Uništiti svo zlo na svijetu nije moguće. Ono će uvijek biti tu negdje,ali ga možemo smanjiti. Vidiš,tvoje suze koje ti sada klize po obrazima,one su stvarne. Ti ih ne vidiš,ja ih vidim,ali ih osjećaš,ja ne. Tako vidiš da ja patim,ja ne vidim,ali osjećam. „

Gledao ga je u oči. Držao još čvršće za ruku kao da će pobjeći. Bojao se,cijelog se svijeta bojao,da ne ostane sam. Čuo je flautu u daljini,koja je zvukom parala nadošlu maglu. Stvorio se lik starca koji je svirao a iza njega je išla njegova povorka ljudi siromašne odjeće bosih nogu. Nosili su nečije tijelo na nosilima. Mogao je vidjeti dušu svoje kraljice koja je lebdjela iznad njih. Gledala ga je svojim zanosnim očima i pružila mu svoje ruke. Da li da ih primi? Da s njom otpleše zadnji ples?

Što je duže maštao,više likova i događaja je bilo u njegovoj glavi. Ustao se da popije nešto za suha usta. Tiho je stajao u kuhinji kraj prozora s čašom vina u ruci i cigaretom. Otvorio je prozor i svježe jutro ga je proparalo tijelom. Smiraj novog dana. Zašto dan uvijek tako tiho dođe? Da nas ne probudi? I tiho nam šapuće na uho kako još nije svanulo. Nadziranje izlazećeg Sunca je tako lijep čas. Može se hraniti duša takvim trenucima. I duša i oči napojiti bojama smiraja.
Sjedio je ispod velikog hrasta,Viliam se igrao negdje okolo sa svojim bubama koje je volio hvatati pa pustiti da lete. Svakog kukca koji je bio okrenut na leđa,nemoćnog kukca,okrenuo bi na nožice. Gledao je daleko ispred sebe naslonjen na drvo. Ispod planine se protezao veliki grad. Njegova svijetla večeri treperila su zrakom. Kraljica je bila sjedila naslonjena na njegova muška ponosna,tužna prsa. Milovao joj je kosu. Šaptao na uho kako je draga i topla. Makar nije među živima. Ona je njemu pisala svojim duhom kako je tu. Šarala je svojom rukom po njegovoj,milovala ga i ljubila. Rekla mu je:

-Kako se sada osjećam,znaš li to?
-Kako?
-Tako sigurno,jako sigurno,da sada svi oni demoni ovuda prođu,ne bih se bojala.
-Niti jednog?
-Niti jednog moj Dominis.

Uvila bi svoje tijelo kraj njega i prepustila mu se u svim čarima ljubavi. Iza njih bih svijet propadao,kule se rušile kao od karata,sijevale munje i zemlja prštala,a oni ne bi to primijetili. Svijet im nije trebao. Sami su sebi bili dovoljni.
Vračajući se u realu nije bilo teško za njega. Stalno je tako živio,stapao se maštom u svemu. Dugo bi tako putovao umom kroz vrijeme. Vidio je ženu kako je otišla na posao. Samo se odjenula i obula. Tiho je za sobom zatvorila vrata. Zašto ona nije poput njegove kraljice iz mašte? Zašto nju tako ne doživljava? A tako bih to htio. Stajao je poput bezumlja kraj prozora a u njemu je kuhala stvarnost . Sukobljavala se mašta sa stvarnošću, riječi bi same nadolazile. Kakvo prekrasno jutro. Sunce je izbilo i borilo se sa par oblaka jarke crvene boje koje bi slikari stavljali na platno. A navečer bi umirao dan.

Dan bi umirao ispod njihovih nogu. Sunce bi zalazilo i lica bi postajala tamnija. Njihova lica i zemlja. Upalila bio se svijetla koja su igrala noću. Stvarajući sjenke na šatoru. Jedan običan smrtnik. Dva smrtnika. I besmrtni Viliam. On nije mogao umrijeti.

Ljubav je postojala. Toliko je bila daleko da se činila blizu. Čista,iskonska ljubav koju je želio a nekad davno zaista imao. Kraljica ga je dozivala nježnim glasom,da se pridruži njezinim dodirima. Poljupcima kojima bi plovili daleko kroz crvotočinu u zagrljaju,čvrstom stisku tijela.

Sve te slike su mu prolazile umom kada je vidio tu povorku kako prolazi kraj njega i Viliama. Kraljica više nije pružala ruke koje on nije prihvatio. Samo se okrenula za njim i uputila mu zadnji pogled,pogled svoje nevinosti i čistine koju je imala u sebi. Primio je čvrsto Viliama za ruku i krenuli su dalje. Pustio ju je da umre konačno kako je to trebao prije učiniti. Da joj bace tijelo u grotlo i da nađe svoj mir na onom svijetu. Polako je nestajala s njegovog obzora. Gubila se u magli nedostižnosti njegovog pogleda. Osjećao se tako maleno. Tako sam. Tako daleko od nje i ljubavi. Morao je pustiti svoju kraljicu da ode zauvijek. Da nađe svoj mir i sreću,a on? On će morati i dalje u paklu još živjeti da bi i on umro jednoga dana i našao nju u miru i vječnosti.

Sada je muzika bila sve glasnija a njegovi uvojci kose su poskakivali kada je potrčao s Vilianom prema jezeru. Tražio je ogledalo duše na površini da se uvjeri kako je još živ. Da vidi svoje lice u njemu. Odraz života ili smrti. Vidio je sebe. Bio je sam. Viliamov odraz se nije vidio. Zaronio je ruke u njega da pomrsi površinu. Mrsio se njegov lik dugo,dugo,dok nije stao.
Legao se natrag u krevet. Subota je bio njegov neradni dan. Duboko je udahnuo i izdahnuo prije nego ga je savladao pravi san koji bi ga odveo u neku realniju bajku. A naslov ove će staviti negdje na kraju. Ako bude kraja.

Što pada na površinu,
Kao prašina na prazne konture
Kao more sinje kroz hladne bure.

I mirno dišeš
Kroz zrak od svile,
U moči naravnoj
Što postoji u tebi duboko.

Šutiš u tišini toj
Kao mrak,
Sa tugom na usnama
koja polako prolazi.

Zvuk automobila u kojem se vozimo drapao je noć. Tek započetu ali još jako daleku za dvije duše koje nemaju mira ni u čemu. Gledam u retrovizor svijetla iza sebe izbjegavajući tvoje oči koje volim, koje želim, a koje tako prodiru duboko u mene a ja to ne podnašam. Ne želim da znaš ono što ja znam. Ne želim da dotičeš nešto drugo osim mene, a bojim se. Tebe se bojim.
Da li je sve laž što izgovaraš ili sušta istina, zna samo mrak.
Želim ti poslati maskirne lovce koji u crnom love, da teče krv i njome lijepiš moje ime, samo te slušam kako dišeš kraj mene. Ne mogu omirisati zrak, zatvorena sam. U samoj sebi ležim kao naga žena. Žena koja te želi u sebi. Toplina je svuda oko nas. I moja želja da me dotičeš i držiš u svom zagrljaju kao ranjenu životinju koju želiš spasiti. Bijele crte mi se miješaju pred očima. Više ne vidim od suza koje se ne vide. Sasvim su prozirne a pune sadržaja mojih svakidašnjih misli o tebi.

- Molim te, nastavi ti, ja više nisam normalna.-rekla sam mu tiho i stala kraj jednog polja.
Zamijenili smo mjesta u automobilu. Ja sam ponovo izašla van da udahnem svjež zrak koji je nemilice dopirao iz svih smjerova a na nebu se jasno vidjelo na milione zvijezda. Gledala sam u njih pušila cigaretu. Izašao je iz auta i stao kraj mene zapalivši i on jednu.

- Vidi, u autu pokazuje 22 C.-rekao je.
Pogledala sam njegov, meni se činio, ciničan podsmjeh. Radi njegove jake mentalne inteligencije nikad se nisam mogla opustiti pa makar mi sve nudio na pladnju kao gotov čin. Sve sam doživljavala kao ciničnost. Pa makar najobičniju njegovu riječ. .

Cvrčci su nemilosrdnu pjevali dok je u meni tinjalo nešto, uzdizao me taj mali žar. Njegova šutnja je imala dubinu uspavanog a budnog muškarca koji je mogao jednostavno sve. Ni petnaest godina provedenih uz istu osobu ne može buditi nešto tako razbuđeno i uzbuđeno kao petnaest minuta uz njega. Otvorila sam gepek auta i izvadila pivo, jedno za sebe i jedno za njega. Polako je otvarao konzervu, svojim čvrstim pokretima ruke. Otpio je par gutljaja i rekao mi direktno:

- Ja ću te sada poljubiti pa makar umro.- zatim je to i učinio.

Točno rečeno ja više ne znam gdje je završila moja limenka. Zadnji njezin znak je bio zvuk kotrljanja niz cestu. Neočekivani doticaj njegovih usana prepolovio je sav moj strah prema tom čovjeku. Kada sam jezikom osjećala njegovu toplinu kao da sam mu ljubila dušu. Čulo se kotrljanje i njegove limenke cestom. Kao dva autsajdera koji blude cestom ali bez brzine. Sve je bilo polako, svaki njegov dodir i prodor je bio polagan. Smion. I sama grmljavina koja se čula iz daljine je bila obasuta čarima lijepe ljetne noći. Kao i njegov dah na mojoj koži, po grudima, trbuhu, rukama…naslonjeni na auto. Povremeno su prošla neka svijetla, ali nismo marili za njih. Kao da smo bili na pozornici svijeta uprtih očiju prolaznih ljudi kraj nas. Čula se tu i tamo truba ali nismo marili ni za to. Sve je išlo k tome da on uđe u mene. Njegov pritisak tijela na moje. Njegovi prsti u meni, moji u njegovoj kosi i utisnuti poljubac na usnama koji nas je jednako sjedinjavao kao i njegov prodor u mene. Svojim pohlepnim dlanovima me obuhvaćao i lijepio svoje tragove mojim tijelom. Bili su usijani kao rešetke na izbjegličkim prozorima. Imala sam osjećaj da će me nježno rastrgati svojim rukama. Silina njegovih misli je prolazila kroz mene poput vode koja je lomila sve pred sobom a opet zaustavila se u nekom ulegnuću kao u mirnoj luci. Pasalo mi je da mi čupa kosu i voljela bi da mi je rekao: „ ti si meni posebna“.
Zakopčavao je hlače i rekao:

-Sjebali smo pivo.
- Barem mi se neće pišati.- rekla sam i sjeli smo u auto.
On je nastavio voziti kraj polja. Gledala sam igru munja ispred nas. Činilo se tako stvarno u nestvarnosti. Pomislila sam u sebi: „želim gledati kako spavaš“. Željela sam da ne završi samo tako kako činilo, da ovu noć pretvorim u pikule koje bi kasnije zgazila teškom cipelom u krhotine žene i njenih snova za njim. Mrzila sam biti lakovjerna. Osjetila sam pritisak u mjehuru i to me prenulo u mislima.

- Moram ipak izaći.- rekla sam.
- Ha ,ha, znao sam.

Stao je i ja sam izašla van. Odmaknula sam se iza auta da obavim svoje ali sam na tren zastala kada sam ugledala dvije cipele koje su virile iz poviše trave. Krenula sam u travu i vidjela noge. Čovjek je ležao u njoj. Prislonila sam mu prste na vratnu žilu da provjerim ima li puls. Bio je jako slab. Vratila sam se do auta i kroz prozor mu rekla da izađe van.

- Što je sad? Ne možeš sama? Ha, ha.-rekao je.
- Ne, dođi, čovjek leži u travi poluživ.

Sljedeća scena:
Čekamo hitnu pomoć i raspravljamo kako je ipak bilo od koristi moje pišanje da bi čovjeku spasili život, a kako ću ja spasiti svoj,na to nisam ni pomišljala. Nakon ovog s njim sve mi se činilo lakše i lakše. Ljepše i ljepše.

Bili mi svjesni toga ili ne, vrijeme ne postoji, nikada nije niti postojalo, postoji samo iluzija vremena, i vjera u iluziju zvanu vrijeme. SADA, beskonačni sadašnji trenutak je jedino što postoji, a vrijeme, prošlost, budućnost tek su tvorevina našega uma, naših misli, uvjerenja, vjerovanja.

Vrijeme ne postoji u koliko ne postoje misli, uvjerenja, vjerovanja, jer vrijeme je manifestacija naših misli, naših uvjerenja, vjerovanja koja proizlaze iz misli. Vrijeme je iluzija, iluzija vremena nastaje iz misli, što znači da su i same misli iluzija, jer jedino iluzija može stvoriti, manifestirati iluziju. Misli su posljedica udaljavanja od SADA, onog što jest. Misli su vrijeme, vrijeme su misli. Misli i vrijeme su jedno. Ako ne postoji vrijeme, ne postoje ni misli, ako ne postoje misli, ne postoji ni vrijeme, jer jedno nadopunjuje, stvara drugo. Misli, vrijeme se uvijek odnose na nešto što je bilo, na temelju čega stvaraju sliku, (misli) što će biti. Misli, vrijeme se nikada ne odnose na ono što jest, SADA, jer sada nema potrebe za misli, sve je sada, usidravanjem u sada, mi smo sve, JEDNO. Jedno nema potrebe za mislima, jer jedno je SVE.

Misli, odnosno iluzija vremena je udaljavanje od onoga što jest, JEDNO.

Sada nema potrebe za misli. Današnje čovječanstvo 99% sadašnjeg trenutka provodi u iluziji misli, u iluziji vremena, onog što je bilo, što će biti. Današnje čovječanstvo 99% energije troši kako bi se održalo u toj iluzornoj stvarnosti, misli, vremena, uvjerenja, vjerovanja ….. ili drugim riječima, 99% energije trošimo kako bismo održali ovu iluzornu stvarnost, stvarnost u kojoj zapravo nitko ne želi biti.

Laž, misli, uvjerenja, vjerovanja, …. potrebuju nove laži, misli, uvjerenja, vjerovanja, (energiju) …. kako bi se održala. Sreća, sloboda, ljubav, odnosno SADA nema potrebe za održavanjem, energijom, jer SADA jest energija, SADA jest sreća, sloboda, ljubav, JEDNO sa svime. Sam pokušaj da budemo sada, jest udaljavanje od sada, stvaranje misli. Sam pokušaj sa budemo sretni, jest udaljavanje od sreće. Sam pokušaj da budemo slobodni, da budemo ljubav, jest udaljavanje od slobode, ljubavi. Mi jesmo sada, mi jesmo sreća, mi jesmo sloboda, ljubav … pokušaj da to budemo je udaljavanje od onoga što jesmo, od sada, sreće, slobode, ljubavi, jednog sa svime … Nažalost današnji čovjek u iluziji svojih misli, u iluziji svojih uvjerenja, vjerovanja upravo to čini, pokušava biti ono što jest, ne znajući da se time udaljava od onog što jest.

Današnje čovječanstvo se uhvatilo u začarani krug misli, uvjerenja, vjerovanja, iluzija, ….. i što je najgore, iz tog kruga se pokušava izvući mislima, uvjerenjima, vjerovanjima, odnosno iluzijama, ne znajući da su misli, uvjerenja, vjerovanja ono što ih drži unutar tog kruga, ono što tvori taj krug.

Svaki čovjek na ovoj planeti teži onom što već JEST. Svaki pokušaj da bude ono što JEST, je udaljavanje od onog što JEST, kontra efekt. Sam pokušaj, težnja čovjeka da bude sretan, umjesto sreće stvara sve veće nezadovoljstvo. Sam pokušaj, težnja da bude slobodan, stvara sve veću neslobodu. Sam pokušaj , težnja ka ljubavi, udaljava ga od ljubavi.

Pokušaj, traženje sreće, slobode, ljubavi van nas samih, jest udaljavanje od SADAŠNJEG TRENUTKA, od onog što jest, od onoga što jesmo: sreća, sloboda, ljubav, … JEDNO.

Vračanje sebi, je ujedno i vraćanje u sadašnji trenutak. Traženjem, spoznajom da se sreća, sloboda, ljubav, … ne nalazi van nas, već u nama, ovog trenutka, nestaju i misli, jer misli, vrijeme su manifestacija traženja, potrage izvan nas, izvan onoga što jest, sada, ovdje

RASPADANJE ILUZIJE VREMENA

Kao što smo zaključili, vrijeme ne postoji, već postoji beskonačni sadašnji trenutak unutar kojeg se sve odvija, koji jest sve, jedno. Vrijeme je tvorevina iluzije naših misli, uvjerenja, vjerovanja, …i kao takvo, i samo vrijeme je iluzija, što znači da je ograničenoga trajanja, postojanja. Podizanjem razine svijesti, što na osobnoj što na kolektivnoj razini, podižemo i svijest o postojanju vremena, odnosno o nepostojanju vremena, o vremenu kao iluziji.

Uzrok dojma da se vrijeme ubrzava, da nam sati, dani, godine prolaze sve brže, je sve viša razina svijesti koju postiže čovječanstvo, što na osobnoj što na kolektivnoj razini. No dojam ubrzanja vremena je još samo jedna od iluzija. Vrijeme ne postoji, pa kao takvo se ne može niti ubrzati. Preciznije bi bilo kada bismo rekli da se vrijeme raspada, odnosno da se raspada ILUZIJA VREMENA.

Raspadanje iluzije vremena znači i raspadanje iluzije misli, uvjerenja, vjerovanja, … odnosno raspadanje iluzornog ja, koje se temelji na mislima, uvjerenjima, vjerovanjima, iluzijama, za kojeg smo vjerovali da jesmo. Kako se iluzija vremena, misli, uvjerenja, vjerovanja sve brže raspada, tako se sve brže i čvršće usidrujemo u beskonačnost sadašnjega trenutka. Proces raspadanja iluzije vremena je ujedno i proces raspadanja iluzorne stvarnosti za koju smo vjerovali da jest, da je stvarnost. Raspadanjem iluzije vremena, raspadaju se i naše misli, naša uvjerenja, vjerovanja, što znači i naš ego, strahovi a samim time i sram, krivnja, mržnja, želja za posjedovanjem, kontrolom, moći … koji su proizvod, posljedica iluzije vremena, misli, uvjerenja, vjerovanja ….

Raspadom iluzornog ja, raspadom misli, uvjerenja, vjerovanja, ega, strahova …. ostaje samo ISTINA, SREĆA, SLOBODA, LJUBAV, JA JESAM, JEDNO SA SVIME, BESKONAČNO SADA.

Toga ćemo trenutka, po prvi puta nakon djetinjstva, čuti, dodirnuti, vidjeti svijet MI, onakvim kakav jest, sada, ovog trenutka, a ne naša uvjerenja, vjerovanja, naš ego, strahovi, što će označiti potpunu spoznaju svijeta onakvog kakav jest, kakvi mi jesmo, BOŽANSKO SAVRŠENI.

Velimir Gašparić

Neka vam radost uskrsnuća vrati vjeru u život, neka nestane zlo, a prevlada dobro, neka vam ljubav bude oslonac, a sreća vječni pratilac! SRETAN USKRS !!!

...ah koja je to ljubav:)))
onako...istinska...

i ugodno trkeljanje:)

Link



Plazma je dobar vodič električne struje i snažno reagira na električno i magnetsko polje. Tako neki vide svoj prostor oko sebe u svojim snovima. Izgubljeni ljudi koji hodaju sa one strane zavjese.
Učtiva snaga mraka u izgubljenom svijetu u kojem se danas našao netko moj. Možda sutra bude bolje, možda gore, ja se nadam samo dobru. I tako stigavši svojoj kući sjedim i razmišljam o svemu po malo zatim odlazim na jedno mjesto gdje volim otići kada mi je teško. Kada problemi navru sa svih strana i misliš kako nigdje nema izlaza, a svi te trebaju radi nečega…Rekla sam im;“ Stavite mi štrik na svaki ud danas i rastvorite me ko Matiju Gubca. Onda ćete biti zadovoljni, sretni…možda konačno zadovoljni. Ajde me bar danas pustite malo…sutra me zajebavajte koliko Vam volja, ako Vam dopustim.“
Ljudi uvijek žele vidjeti ono što ne mogu. Ima osoba koje to mogu ali su rijetke. Osjećaju i vide. Imaju mjesta na koje odlaze ritualno da spoznaju nutrinu svojeg jastva i da shvate kakvim očima će gledati dalje.
Kao i Snovi. Oni nas nerijetko odvedu daleko od stvarnosti. Oni umru sa nama zajedno. Kad duša napusti nas, naše tijelo izgubi nekoliko grama. Taj pojam podrazumijeva onaj dio čovjeka koji je stalan i koji preživljava smrt njegovog fizičkog tijela. Alegorički, taj pojam može da se odnosi na samu suštinu nečega. U religijskom, duhovnom i ezoteričkom žargonu, ta riječ se koristi u svakojakim značenjima koja često čovjeka dovode do konfuzije.
Danas mi je došla želja da svoju dušu prebacim u nečije drugo tijelo i pogledam skroz subjektivno samu sebe. Bez ikakve filozofije, da se pitam što si to radim? Zašto dolazim ovdje? Da pogledam u oči Tami?
U tami postoji strah, ali ključno je znati da tama ne znači izolaciju.
Sretan je čovjek koji se može susresti sa svojom Tamom. Jako neugodna stvar,a u biti je oslobađajuća. Namijenjena je tragaocima.
Tama ima svoj okus, neizostavni je dio svakog života, kao što je i tišina sastavni dio glazbe. Nekim je ljudima teško suočiti se s vlastitom tamom, a drugima je pak teško pronaći trenutak potpune tišine, jer se i jedno i drugo događa samo kad smo ujedinjeni sami sa sobom – bez problema, bez sjećanja, u nekoj vrsti osobne molitve.
Samoća može pružiti priliku da okusimo tamu i čujemo tišinu, no ipak jedino kroz veze s drugim ljudima otkrivamo sami sebe u potpunosti, te nas energija drugih tjera da idemo dalje, da u tami pronađemo svjetlo koje u njoj postoji, ili da sami budemo svjetlo drugima.
Zato idem sad prespavati večer i nadolazeću noć…s jutrom ću znati da li je crno ili je bijelo ono malo što je sada od mene ostalo.



Pod Točkom što se neprestano vrti
bezbrižno žive dvije vrste ljudi.
Sve tajne svijeta poznaju jedni;
A ništa o njima ne znaju drugi.

Omar Hajjam

Link

Link

Link