Volim

Dragi svi, sretna vam nova godina :)

Link

c/p komentar autora slike ....Za Moju Dušu
................

......i moja "skromna molitva" koja jedina nije c/p na ovom copypejstaskom logu :)

da mi je sreće i zdravlja
da do posljednjeg daha
prepoznajem ljepotu kao lijek
u svim njenim pojavnostima
i opijam se njenim opojnostima
................

Link


c/p autora
Credit & Copyright: Alpesh Parmar from India
Underwater Grass: You would think that if Timothy Leary were to spend some time with watercolor paints, he may have ended up with something like this picture. The brilliant, fluorescent green of this grass is almost jarring at first, and then you feel yourself start to follow the flow of the grass as it glides back and forth in the current. Right on.

c/p Lorca
Zeleno, volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na zelenom moru

Link

....Konja u zelenoj gori.

Link

Sa sjenkom oko svog pasa
Ona na terasi sanja,


aurora borealis northern lights night green stars mountains wallpaper background

Link

Link

Moondog, New York legenda , slijep od djetinjstva, skladatelj, izumitelj i pjesnik . viking sa ugla 52 i 55 Avenije. Prosio je milost pažnje a za uzvrat darivao svoje stihove. Velikoj jabuci nudio je okrjepu svojih sokova od misli i kao da je proverbirao zastanite vi koji žurite i razmislite gdje srljate.



Link

Link

Link

Link

Do your thing!
Be fancy-free to call the tune you sing.
Don't give up!
That's not the way to win a loving cup.
Do your best,
and opportunity will do the rest.
Don't give in!
Capitulation is the greatest sin.
Do what's right,
what's right for you, to do with all your might.
Don't regret!
What might have been, you might as well forget.
Stand your ground,
and while you're standing there, be duty-bound.
Learn to wait,
and while you're waiting, learn to concentrate.
Make amends!
All enemies I call potential friends,
Calm your fears,
and hope to cope at least a hundred years.
Make your mark!
If need be, even make it in the dark.
Mum's the word!
My sage advice, pretend you haven't heard.


moondog sateliti

Link

Why spend the dark night with you?
What a fearful price to pay!
Other nights would be
Lonely dark ages for me

Link
Link

prizivanja

Link

putovanja

Link

sax for pax :)

Link

Sretan rođendan :)

Jedna ljubavna priča. Trajala je kratko ali je bila olujno strastvena, izgorili su . PJ Harvey i Nick Cave.


Strujiiiiii struja .

Link

Valjda mu je bila previše.

Link
Link
Link
Link
Link
Link




Link
Link
Link

slušajući istrošene

Link
Link
Link

i Nick u dobro sklepanoj škvadri

Link

Ovo sam proljeće počela hodati , strastveno , ali ne nordijski već vulgarno bez štapova onak kak hodam cijeli život. Sama. Volim hodat sama. Kao prvo ne moram se obazirat na tuđi ritam, kao drugo mogu napokon… šuuutjeti, ta su pješačenja moje svojevrsne introspekcije, inventure. Svakim korakom oslobađam sebe od drugih i druge od sebe. Naporno radim i okružena sam ljudima. Ni doma nisam sama. To su moji i samo moji sati..

I tako sad sam na godišnjem i čvrsto sam odlučila da se do mile volje nahodam.
Jedno 2 mjeseca sam apstinirala, dakle zadnji sam put planinarila ljetos, kad su bili dugi dani,. Hjoj blaženo ljeto.
Prošlu se nedjelju uputim na Sljeme i stignem do vrha oko 3.30, kod tornja se presvučem i popijem mirisni, topli čaji kroz prozor promatram zalazak bez brige i pameti. Otvorim knjigu i čak počnem čituckat, uživam u zasluženom jer osvojila sam vrh a nije to mala stvar jel. Kad ono sve je mračnije i skužim da je ipak vrijeme da pođem i odjašem ja tako u suton, prođem kraj hrpice ljudi kod Stare Lugarnice koji su čekali bus za dole i mislim se…. mah ma idem se ja sjurit pješaka , što je to za mene, piece of cake, to mi je najveći užitak planinarenja, spuštat se , pa i potrčat, jer uspon je prava muka koliko god da si utreniran uvijek se dovedeš u situaciju da se oznojiš i hropćeš. I naravno na prvoj četvrtini puta padnem ko daska i okrznem vilicom kamen. E sad, taj pad je bio misteriozan, jer kao da su mi neke ruke amortizirale tresak a glavu mi okrenule u stranu i podigle zeru tek toliko da ne razbijem njušku ili opičim sljepoočnicom i ostanem na mjestu mrtva. U najmanju ruku mogla sam ostat bez zubi i razbit nos, polomljene kosti i pokidane ligamente da ne spominjem Dignem se brže nego što sam pala i nastavim dalje puževim korakom odmjeravajući stazu oprezno. Bilo je to upozorenje, da se nije dogodilo na početku dogodilo bi se ziher kasnije kako sam žustro optimistično i poletno samouvjereno, bedasto !!! krenula polumrakom po planinskoj strmoj stazi, prekrivenoj jesenjim lišćem, a te su uz zaleđene najopasnije. Osim toga ta je staza na nekim dijelovima toliko uska, zbog odrona, da se može proći jedino koračajući stopalom ispred stopala .
Sjetim se kako sam došla svojoj stomatologinji u Perkovčevoj i zbunjeno ustvrdila da na vratima nema njenog imena, odem do recepcije i pitam gdje se preselila a sestra mi mehanički odgovori ….gospođa je preminula. ??? :/ :O… pa žena je bila mlada i zdrava još prije mjesec dana. Onda mi frendica sa RTG-a ispriča kako se preminula vozila na bajsu po Jarunu pala, udarila glavom o trotoar i na mjestu ostala mrtva.

Mračina mrkla se spustila i upalim ja mob da mi svijetli a on tačskrin, namješten da štedi bateriju i svakih se 30 sek. gasi u tom ritmu ga palim stalno stišći gumbić jer ne vidim prst pred nosom a kamoli prepreke pred nogom i ne pada mi na pamet proučavat postavke moba ili krenuti osvijetljenom cestom . Kad odjednom primijetim da bez prestanka svijetli već par min, pogledam na ekran a ono iskrsnula igrica koju mi …jednom…netko drag instalirao i iako nisam od igrica, neka je mislim se, neka uspomene i eto je sad. Kako sam je prstom prizvala nemam poima. Uspomena je bez prestanka svijetlila do prvih gradskih lampi i Lustekovih stuba, e tek je tad počelo sve boljeti.
Što je adrenalin ha?

I zaključak bi bio : imam više sreće neg pameti,vrijedi čuvat uspomene ili bolje proučit mob, u ruksaku imat bateriju zlu ne trebalo, nikad više sama noću šumom bauljat i da……zbroj se luda ženo.











Link

Link

Kad si gladan ostaje ti egzibicija

Link
Link

Link

sjećaš se ?
Link

Link

znaš i sam kak je to
Link
Link

Link
Link

„najbolja ikada“ :)


takoc sad sam se ispucala i mogu ić spat

da si zadoVoljan, zadoVoljen,

do sita Sretan, tak da se uopće ne sjetiš onih čokoladnih napolitanka u ormaru.

a ne bi bila zviška i jedna inventivna kao začin ;-)

Link

nemreš mi to radit samer, jer suma summarum čekam te cijelu godinu i onda se praviš i prenavljaš i prenemažeš, kao da to nisi ti, pa prolaziš pored mene kao da me nema, kao da te nema, ja se ni ne okrenem a ti već odmaglio, znaš koliko sam te željna kao ljubavi što sam željna a ti se premundurio i kao kakav tat na prstima zbrisao, zašto glumiš proljeće mlado i hirovito koje ne zna što hoće, koje se ponekad pravi da je plačno kišovita jesen a ponekad se zamaskira u tebe znaš da „prolječeće“ prolijeće, tak i tak hrli k tebi čeznutljivo i neumitno kao rijeka moru, a jesen te neizostavno čeka u zasjedi kak god okreneš, kaj ti je ? jesi li u nekoj krizi poput one srednjih godina pa si zaboravio da si zrelo opojno središnje renesansno doba godine, kao kruna, kad bolje razmislim da si bio u svojem najboljem izdanju opet bi bila tužna na rastanku jer tko se može naužiti nekoga ili nečega u svom najboljem izdanju?, i da znaš dajem ti još šansu da me omađijaš, možeš i ko indijanac

Link
Link
Link

Postcard from Heaven
Link


bezeccc šugamanćićem i gaćonjama


zamislila želju, nije se još ispunila, hoće samo ne znam da li sam je zaželjela precizno, ono da mi se ne bi obila o glavu, treba pazit što si želiš


pretežno u susjedstvu prolom a na mom otoku sunce




ovak se lovi ono kaj bu se oma papalo direktno iz mora u tećice






doći ćeš ti meni opet
Link

Smiješno mi ovo sa nekretninama i pokretninama na blogu ovijeh dana. Razmišljam kako čovjek vapi za onim čega nema, ako nema krov nad glavom čini mu se da je upravo to onaj faktor sreće, nekom naravno taj faktor nije nikad dovoljno nafutran pa kad namire osnovno a oni bi još pa još pa onda prijevozno sredstvo da ih što brže dostavi od jedne do druge nekretnine i tako taj lanac potreba kod nekih je beskonačan a sreće nedostižna, jer briga za stečeno i nezajažljiva glad za onim što još treba steći je pak osnovni faktor straha a strah je vampir sreće, vrzino kolo oliti začarani krug pakla. Rođena u Zagrebu i odgajana u obitelji intelektualaca vrlo dobro stojećeg srednjeg staleža nemam ugrađen taj čip egzistencijalističkog materijalizma. Jednostavno mi stjecanje nekretnina nije bilo prioritet, a bome nikad nisam ni birala ljude koje bi zavoljela bilo prijatelje bio ljubavnike po tome koliko imaju na lageru. I zanimljivo uspjela sam steći sama svoj krov nad glavom i još pride dva naslijediti. Tako je moj potomak već u startu nasljednik nekretnina na tri adrese. Ne pridajem si naročite zasluge što sam sama zaradila svoje gnjezdo osim budnosti u pravom trenutku. Bile su to zaista sretne okolnosti koje sam samo u pravom trenutku znala ugrabiti i pravilno iskoristiti , ustvari mogla sam i bolje da sam imala malo onog bibera materijalističke prirode. Kad razmislim ama baš ništa ne radim proračunato i iz koristoljublja , osim one promišljenosti stečene iskustvom koju koristim na poslu, sve ostalo radim iz srca i duše gotovo instinktivno. Nitko u obitelji nije bio materijalist pa valjda nisam zato ni ja. Svi smo redom nešto sami stekli nešto naslijedili iako nam to nije bio prioritet . Rekla bi da samo malobrojni sretnici pod kuglom nebeskom koji prirodnim katastrofama, ratnim razaranjima ili neizlječivim bolestima nisu poharani i devastirani. Toga smo svjesni i na tome smo zahvalni jer već sutra ili sljedećeg trenutka sve se nekretnine mogu pretvoriti u ruševine pepeo i prah ili nevažnu činjenicu i to već onog trenutka kada kome od nas zašteka zdravlje.

Ono što je meni prioritet su pokretnine na dvije noge a ono što ŽELIM je što više sreće mojim pokretninama koje nisu i ne moraju biti moji i neka su što više svoji , a to su moji bližnji,moja obitelj i moćna golimlica prijatelja koji su svoje prijateljstvo dokazali toliko puta kad je bilo teško . ŽELIM nam što više sretnih trenutaka i predaha koji će nam dati snage i smisao u svemu što život nosi a mi ćemo biti zahvalni.

Volim ovaj blog, iako rijetko sudjelujem na njemu, više sam promatrač „tatrane“ ili kako se popularno ovdje kaže špija no ona bez zlonamjernih pretenzija,ovaj je blog moja draga zanimacija. Ustvari sam zahvalna svakom od vas jer sam se toliko puta identificirala utješila čitajući vas, a nisam vam to uvijek dala do znanja.

Ona kojoj bi nazdarvila noćas bila bi Juicy-mama, tako joj odgovara taj nick, sočna mama puna kao puna čaša rujnih sokova života. Živila i hvala ti što si s nama tako iskreno i otvoreno podjelila svoju ljetnu avanturu.
I ja kao i ti sam od onih koji se moraju zaljubiti da bi se „potrošila“, bit će da je to zato jer sam prvenstveno majka hraniteljica logistica braniteljica i čuvarica koja kad otvara svoje dveri u potpunosti se predaje - „zaljubi“ u onog koji će je oploditi , možda čak „zaljubljivanjem“ pospješuje svoju plodnost. Mislim da to ima veze sa produženjem vrste duboko usađenim u naš dnk i iako već odavno nismo fizički sposobne začeti dnk pamti i ne može se resetirati. Majka hraniteljica, sakupljačica i odgajateljica oduvijek čezne za pripadnošću svojem mužijaku lovcu i tako predajom se izlažemo i postajemo potencijalna žrtva i to ponajviše svojih osjećaja, očekivanja i žudnje. A opet čemu živjeti pod zvonom , sterilno i dosadno , tko ne riskira ne profitira, tko je škrt s osjećajima živi u siromaštvu. Ete me inspirirao svojim komentarom na tvom blogu pa bi ja dodala da si svojom iskrenom ispovijesti otvorila srčanu čakru bloga. Moju definitivno jesi. Iako nažalost nisam imala ovo ljeto avanturu kao uostalom ni prethodno, ti si probudla sjećanje na one nezaboravne.

Link
Link

Link
Link

Link
Link

Link
Link

btw nema mi najdražeg iskričara već danima, ni bu ni mu, ove su za njega ako čiri iako sumnjam da čiri nije on od tih :P

Link
Link

Kokica koja svakog dana vidi da joj čuvar kokošinjca donosi hranu na kraju će zaključiti da postoji neka uzročno-posljedična veza između čuvareva prolaska dvorištem i stavljanja hrane u zdjelicu. No jednog dana kokica ne dobije hranu. Jednog dana čuvar dođe u dvorište pa kokici zavrne vratom.

Link

Ono kad i si gladana pažnje ko ove kokoši kukuruza pa nečije znakove elementarne ljudske pristojnosti, zezancije ili jednostavno igre ,tumačiš stvarajući krive pretpostavke da si posebna koka iz kokošinjca a onda kad skužiš da si potpuno fulala fudbal, pa se čudiš ko koka kakici i od čuđenja ti obrve pocrvene do usijanja pa se to stanje pretvori u zbunitost.
Praznovjerne predpostavke (skraćeno :P:P) su majke zaheba.
Je da tak je to.
I eto ti tvoje omiljene kombinacije interpunkcija i slova
:P:P:P

Nebo nad Lastovom.

Link
Link
Link




Suze svetog Lovre

Link
Link

Riječ koju najčešće izgovaram je „osjećam“ . ponekad prekomjerno osjećam a ponekad ne osjećam ništa, tupa sam ko zelje. Ustvari osjećam se kao barok, pretjerano raskošno razmetljivo kičasta a onda opet manja od makova zrna. U istom danu hodam lepršavo poput kakve šiparice ili kaskam poput paradne kobile a već u sljedećem trenu tako pogrbim pleća kao da mi je 100 tona i 100 godina samoće na njima. Riječ barok znači - nepravilno zrno bisera, a. 17. stoljeće je prožeto napetošću između nepomirljivih suprotnosti. S jedne strane nastavlja se optimistično životno raspoloženje renesanse a s druge su nastajali redovnički pokreti koji su okretali leđa svijetu. Parole baroka su istovremeno bile carpe diem – iskoristi dan i memento mori-sjeti se da ćeš umrijeti. Gubim se u suprotnostima.

Link


Toliko potraćena vremena ,uludo potrošenog novca ,propuštenih prilika i taj nepospremljivi nered. Gubim kontrolu i vezu sa centrom. Sakrila bi se u mišju rupu i posipala pepelom, ispaštala grijehe i bespoštedno radila ne bi li možda popravila ono što je već nepopravljivo ili izgubljeno. A onda pogledam kroz krošnje u sunce kako pleše tango sa lišćem, a zeleno i zlatno oboje mi misli kako je život nepodnošljivo lijep.

Link

Muči me besparica, pomalo načeto zdravlje, povremena nesposobnost hvatanja u koštac sa problemima, naivnost i blentavost, potomak tek na pol studija, majka koja se ne miri s godinama i ponaša se kao da je kraljica Elizabeta u punoj snazi i procvatu a jedva diše .
Prvi dan nakon godišnjeg kupila sam tamnoplavu haljinu sa bijelim vodoravnim prugama za 50 kunića , a već sljedeće jutro odrezavši etiketu navukla je na sebe, odabrala najdraže visoke bijele sandale u stilu pedesetih i zadovoljno se ogledala u ogledalu u hodniku koje nema svijetla. Kad sam izašla van zapuhao je vjetar i desilo se što se desiti moralo, moje su se noge cijele objelodanile nisam skužila da haljina ima proreze sa obje strane do pola bedra, pa kako je to moguće? i da je toliko uska da mi se dok hodam povlači prema gore jer je naravno jedna od onih krpica univerzalnih veličina. Uglavnom već sam kasnila i nije bilo vremena za povratak i presvlačenje. Nekako sam stigla do posla i gledajući u strop pozdravila zaštitare. Sva sreća da radim u centru grada gdje ti je sve priruci, tako i krojačke radionice za prepravke, te pljunuh još 20 kunića da mi preštepaju te nesretne prooreze da ne umrem od srama.
Onda se sjetim kako sam zamjerila majci koja je prije par dana doputovala na more sa pet ogromnih krcatih torbi od toga su tri bile pune što zamrznute što kuhane hrane te kojekakvih ostanjaka npr staklenka majoneze u tragovima, punjene paprike, dvije kile crnog kruha itd. naravno trebalo je to dovući navrh brda kalama našeg malog otočkog grada krcatog stepenicama, ona je hodala mašuć rukama jer kako bi osamdeset godišnja starica nešto nosila, dobro da još i hoda samostalno, i dok smo ja i moji pomagači spuštali teret iz kojeg se dakako cijedilo nešto sluzavo, u znoju lica svoga konačno smo odahnuli domogavši cilja a ona je nestrpljivo počela raspakiravati one torbe u kojima joj je bila odjeća i izvukla platforme bar dvadeset centimetra visoke i ponosno u njima sva sretna teturala spremna za izlazak btw dobila ih je od prijateljice koju godinu starije od mene , valjda žena nije u njima više mogla hodat pa ih se stilski riješila na obostrano zadovoljstvo.

I tako da zaključim sve ono što me izluđuje kod majke ustvari je dobrano dio mene same, jabuka ne pada daleko od stabla.
Uglavnom gubim vezu sa centrom, otjerala sam intuiciju, napustila me a bila mi je vjerna pratilja, Sančopansa intuitiva, ponekad me glasno ponekad šaputavo upozoravala na znakove kraj puta i napokon digla ruke od mene, sad izgubljeno plahutam prateći znakove ida i ega misleći da su njezini. Prestajem pitati kome zvona zvone na uzbunu ,meni . ne može biti bolje , a posljedice se mogu ublažiti jedino mirenjem sa tom bjelodanom činjenicom. Može li beskrajno lijepi dan popraviti vezu sa centrom? Može ako šteta nije fatalna ako su spone navoji i utori između kotačića još uvijek upotrebljivi samo ih treba naštelati, popraviti namjestiti. Spone su satkane od uspomena i doživljaja a sjećanja i mašte pune mi baterije pohranjene u riznici da posegnem za njima kad mi ponestane snage.

Šetnja do omiljene stijene.

Link


Uh koji je to dobar osjećaj.

Link


Jeste li ikad ležali na pučini prepuštajući joj se kao što se čedo prepušta u majčinoj utrobi? U vedroj noći gledajući u raskošno nebo posuto zvijezdama, a ušima osluškujući neistražene dubine mora dok svaki pokret izaziva neobuzdani ples svjetlećih planktona . Veličanstveno vodim swingersku ljubav sa nebom i morem.

Link
Link
Link

Ljeta su rujna zanosna i brzo prolaze. Prepuštam mu se da me zavede. Za trenutke zanosa ne moram nužno biti na svom otoku snova i žalu sreće gdje je sve po mom. Ljeto je bogata trpeza nakon koje vrijedi postiti. Dozvoljavam da mi ljepota kroz oči širom otvorene ubrza otkucaje srca i preplavi dušu pa će mi zime biti toplije jer će ih grijati sjećanje.

Link
Link

Tješim se.

i za još nekoga tko znam da će pročitati u ovaj moj preopširan dosadan zppzdt traktat, nema veze sa seksom bloškim intrigama a ni hranom a opet i ima na neki način. Vi koji ulazite ostavite svaku nadu već pri linku :P Link je ok.


Doba apsurdnosti Michael Foley
Link

Oduvijek me fasciniralo kako knjige koje moram pročitati baš u određenom trenutku moga života i psihofizičkoga stupnja razvoja, nazadovanja ili stagnacije kako god ,kako te učiteljice i moje najbolje prijateljice dođu do mene. Potpuno slučajno? Ili je neka metafizika upletena? Ne znam. Ponekad sate izgubim u knjižnici očajnički tražeć hranu za dušu i vratim se punih ruku knjiga koje mi ne govore ama baš ništa ili mi govore iritantno ili stupidno a nevjerojatno da je ukoričeno ili mi govore ono što već odavno znam ili se prave da su ono što nisu ili mi govore tako dosadno da je čisti grijeh trošiti vrijeme, taj dragocjeni otrov i opijum života na njih pa mi odu iz života ne pročitane zbog čega sam nekad imala grižnju savjest jer sam mislila da je svaka knjiga vrijedna pažnje a ja sam eto lijena , baš kao što sam u prvim danima iskričarenja mislila da moram odgovoriti na svaku poruku na pvt-u, dok nisam počela dobivati one odvratne i još puno gore od odvratnih one jedne te iste rečenice tzv proste sa nimalo tendencije ka bar prosto proširenim pa sam shvatila kako je uporno pristojno odgovarati na njih sizifov posao. Kada se desi čudo da mi u ruke dospije služeći se prečicama knjiga potpuno nepoznatog autora i naslova a savršeno potrebitog sadržaja onda ja to zovem čudom, baš kao što je nažalost rijetko čudo da naletiš na iskričara/ku s kojim/om prepiska teče neosjetno zajedno sa vremenom na koje potpuno zaboraviš.
U posljednje vrijeme često se prisjećam sokratove znam da ništa ne znam, a opet tako sam tvrdokorna braneći neka ovo stečena uvjerenja, i općenito mi se vrti u glavi od neodoljivog poriva da u svakoj tvrdnji nađem njezinu suprotnost neuspješno pokušavajući naći smisao i jednako neuspješno pokušavajući odustati od potrage i kužim da potraga uopće nema smisla ali ipak ju nastavljam. što me čini sigurnom u mojoj nesigurnosti i daleko tolerantnijom moja srednja dob trebala bi biti lišena materijalnih peripetija i brige o djeci no stjecajem hrvatske turobne okolnosti a i vlastite nesposobnosti potencijal mojih mogućnosti zadovoljavanja želja i kretanja mi je znatno skučena, a rezultat je megalomansko čitanje koje me katapultira do frenetičnog zadovoljstva kakvo mi ne bi pružio ni put oko svijeta kojeg si oduvijek priželjkujem.
Tako je u moje ruke nakon samo 5 minuta njušenja po knjižnici kao neka propisana obavezna lektira prsta sudbine dospjela knjiga Apsurdnost našeg doba , savršeno se nadovezujući na Zena i umjetnost održavanja motocikala koju mi je btw preporučio jedan iskričar potpuno slučajno ili namjerno ? enw ja sam se opet zaljubila u pisca . michael foley ( profač kao i Robert pircing ) je upravo prototip muškarca kakvog bi željela za prijatelja, duhovit, znaloznalac (maxić to je moja riječ nema je na hrvatskom jezičnom portalu, mi iskričari smo bašdareni u izmišljanju riječi bilo zbog neznanja bilo zbog nepismenosti bilo zbog maštovitosti , ja iz svih navedeni razloga) ironičan a optimističan , temperamentan.

Michael veli da je srednja dob sranje i potkrepljuje to istraživanjima. Svijest o promjeni i propadanju tijela o vlastitoj nemoći i beznačajnosti o svijetu koji postaje sve ravnodušniji zahtjevniji i nemilosrdniji dok vlastita snaga i energija jenjavaju uvode nas u starenje i smrt. Priznanje je sve. Kad si uspijemo priznati sve je svjetlije. Jer grafikon zadane vrijednosti određenog temperamenta ima oblik slova U pri čemu visoka razina raspoloženja u mladosti opada na najnižu točku u srednjim godinama da bi se poslije iznenađujuće popela na svoju prijašnju visinu. Znači dobra je vijest da će uspiješ li izdržati i ne ubiti se stvari krenuti nabolje. Jer čar potencijalnosti je kao urok koji otupljuje ćutila i pomućuje um. Kada čarolija naposljerku iščezne lakše je naučiti najvažniju lekciju da je putovanje važnije od odredišta a djelovanje važnije od ishoda.

Jedva čekam da se domognem druge njegove knjige, bit će to kao iščekivanje susreta sa virtualnim ljubavnikom jer prava knjiga u pravo vrijeme iskristalizira ti misli, obasja ih kao sunce klice baš kao što i pravi ljubavnik u pravo vrijeme iskristalizira ljubav. Joj kak volim bit romantično kičasta ko ljetni zalasci sunca kad penetriraju u more. :)

Kaže Mišo da je čist normalno i preporučljivo, čak šta više, kaj sam sad u bedu jer veli on.
„pokazalo se naime da vedro raspoloženje nema nikakve veze s dugovječnošću i da kronično veseli ljudi žive kraće od prosjeka , govoriti ljudima da se razvedre kako bi duže živjeli loš je savjet , ostanite još neko vrijeme kako biste plesali na grobu veseljaka."

Knjiga mu se može sažeti u njegovu priču o Sizifu :

„Depresija je često sudbina moderne pohlepne ličnosti željne pozornosti ogorčene uvjerene kako zaslužuje više progonjene mogućnošću propuštanja nečega boljega negdje drugdje željne priznanja i uvijek nezadovoljne. Valja ponovno pronaći klasičnu sizifovsku hrabrost i poniznost ne zahtijevajući zahvalnost znati kako okrenuti u svoju korist sve što nam bogovi nametnu i kako učiniti svako djelovanje nagradom po sebi.

Sizif je sretan u apsurdnosti i jalovosti stalnoga guranja kamena uzbrdo. Naravno i on katkad grinta. Kamen bi mogao biti manje grbav, a brdo manje strmo. S druge strane i kamen i brdo mogli su biti još nezgodniji. Može birati među bezbroj puteva tražeći savršen put no on se potajno nada da ga nikada neće pronaći. Često se Sizif pretvara da je zapeo i kamen podupire leđima kako bi ga snažnije gurnuo. Međutim kamen i čovjek se zapravo međusobno podupiru. Povremeno se prepušta i sanjarenju prisjećajući se svoje žene uz blagu erekciju. Često se upire svom silom i vrišteći kotrlja kamen sve do vrha u jednom maničnom naletu. Bogovi mrze takvu drskost , ali što im je činiti? Naravno, tu je i onaj iščekivani trenutak odmora na vrhu istina nikad toliko oslobađajući koliko priželjkuje ali ipak trenutak predaha. Ima li razloga da se poput kamena surva nizbrdo? Baš nikakvoga. On krivuda natrag sa iritantnom nehajnošću. A bogovi se pjene od nemoćna gnjeva. Sizif ima kamen s kojim je izgradio dubok odnos. A kako njegove ruke postupno upoznaju svaku grbu i šupljinu, kamen postaje sve senzibilniji i spremniji na suradnju. Tko bi pomislio da slabašne ljudske ruke mogu smekšati takvu grubost? Naravno ima i loših trenutaka kada je kamen tvrdoglavo nepomičan, a Sizif ga proklinje čak i udara. Ali kamen zna biti vedro čak i vrckasto raspoložen i tada se kotrlja lako i bezbrižno kao da ga zadirkuje. Sizifov je dodir u tim trenutcima topao i balg.
Sve to bogovi promatraju i mršte se. I oni mogu biti opaki i perfidni. Kažu odlučili smo olakšati ti tešku zadaću evo ti puno bolji kamen. Zbunjen Sizif pogleda dolje i ugleda znatno manji kamen i tkao gladak i okrugao da gotovo može osjetiti svoje ruke na njegovim oblinama kako ga bez imalo muke guraju uzbrdo ne može izustiti ni riječi bogovi čekaju zlobni i samouvjereni „ Zar si mislio da će te vječni tegobni rad osloboditi. Nitko ne može pobjeći od agonije izbora. „ Sizif i dalj šuti. Njegov se kamen sada čini težim većim i grbavijim. A onda su njegovu dušu iznenada preplavili opojni ocat i pišalina veličanstvene tvrdoglavosti ljudskog bića. On može prkostiti. On može odbiti. On može reći ne. Ili bolje u svojoj drskosti i poniznosti buntovnosti i prihvaćanju apsurdnosti i sreći nježno ga milujući on kaže „ Ovo je moj kamen“ „

Link


ponekad ljubav nije dovoljna,
ali osjećaj ljubavi,
moćniji od vremena i bezdana razdvojenosti
je neophodan.......................................................
........................... :)

Link


Žilim da nađeš

Sve što želiš naći

U meni za tebe



Želim da nađeš

Odgovore na sva pitanja

Uvijek nov sadržaj

Utjehu, toplinu, utočište

Vatru i vodu

Strast i mir

Cijeli svijet i svoju luku

Sestru i majku

Prijatelja i ljubavnicu

Zaborav i sjećanje

Nadu i inscpiraciju

U meni za tebe



Želim da nađeš

Bar djelić prostranstva

U meni za tebe



Ne nađeš li

ništa od svega

Želim da te

sa zgarišta tih želja

Bar pepeo podsjeti

Koliki je žar

U meni za tebe