Uvijek svoj.

http://www.youtube.com/watch?v=50ogz0a8VWU

AUTOR TRANSURFINGA ZA SVE PLANETOPIJCE!

Povodom dolaska Vadima Zelanda, autora serije Transurfing, u Hrvatsku, objavljujemo njegov novi članak o transurfingu samo za posjetitelje Planetopijine web stranice....

Sposobni ste sebi stvoriti bilo kakav svijet

Nekoć, u dalekoj prošlosti - a možda u budućnosti... teško je točno reći - Svemir je zaboravio na sebe. Nitko ne zna zašto se to dogodilo. Jednostavno je takva priroda Svemiraca da s vremena na vrijeme zaborave na sebe. Vrlo vjerojatno je Svemir zaspao, a nakon buđenja je zaboravio svoj san. No što se događalo do tog sna? Prethodni san? Možda je Svemir bio taj san? Kako god, san koji je sam sebe zaboravio pretvorio se u Ništa. Može li uopće biti drugačije?

* - Tko sam ja? - zapitalo se Ništa-
* - Ti si Ogledalo... Ogledalo... Ogledalo... - odazvao se Odraz s mirijadama svjetlosnih odbljesaka.
* - A tko si ti? - upitalo je Ogledalo.
* - Ja sam Odraz u tebi.
* - Kako si nastao?
* - Stvorilo me tvoje pitanje.
* - No ja ne vidim ništa oko sebe. Čak ni sebe ne vidim. Kako mogu biti Ogledalo? Pa ja sam Ništa.
* - Istina, - odgovorio je Odraz, - praznina je u biti iskonsko, beskonačno ogledalo, budući da se u praznini ništa odražava od ničega.
* - A kakav sam?
* - Ne izgledaš nikako.
* - Jesam li velik ili malen?
* - Da.
* - Da što?
* - I jedno i drugo. Onakav si kakvim se zamišljaš. Istodobno i beskonačno velik i beskonačno malen, budući da su beskonačnost i točkica jedno te isto.
* - Neobično. A gdje se nalazim?
* - Sada - u prostranstvu varijanti, odgovorio je Odraz.
* - Varijanti čega?
* - Čega želiš. Prostranstvo je također nastalo kao posljedica tvojeg pitanja. Općenito, stvorit će se sve na što pomisliš. Jer si ti beskonačno Ogledalo. Na bilo koje tvoje pitanje beskonačno je puno odgovora.
* - A zašto sam ovdje?
* - Da budeš.
* - A što mogu?
* - Sve.

Nekada u davna vremena svi su ljudi bili gospodari, budući da su znali da stvarnost ima dvije strane - fizičku i metafizičku. Gospodari su Vidjeli i shvaćali suštinu zrcalnog svijeta. Znali su mislima stvarati svoju stvarnost. No to nije dugo potrajalo. Pozornost gospodara s vremenom je potpuno propala u materijalnoj stvarnosti. Prestali su Vidjeti i izgubili su Moć. No Znanje nije nikud nestalo. Stiglo je do našeg vremena iz dubine tisućljeća.

Drevni magovi koji su posjedovali ovo Znanje mogli su snagom misli upravljati stvarnošću, budući da se stvarnost u prvom redu oblikuje kao odraz Svijesti u Ogledalu svijeta. Običnim ljudima čija je svijest ugušena okvirima materijalnog svjetonazora, preostaje da se klanjaju izmišljenim bogovima i traže usluge astrologa i vidovnjaka.

Ako se ne želite zadovoljiti surogatom budućnosti u koju se, po mišljenju proricatelja, može pogledati, već imate namjeru graditi svoju sudbinu svojom voljom, sve će vam uspjeti. Transurfing, ostatak drevnog Znanja o tome kako upravljati stvarnošću, će vam u tome pomoći.
Danas je vrlo moderno govoriti da je misao materijalna. Kao fizičar vam odgovorno mogu izjaviti da je to potpuna besmislica. Misao je nematerijalna već i samim tim što nije određena nikakvim fizičkim uređajima i nema brzinu širenja. Čim ste na nešto pomislili, vaša se misao odmah pronašla na kraju Svemira, bez ikakve odgode. Elektroencefalogram registrira impulse mozga kao rezultat misaone aktivnosti mozga, ali ne i same misli. Jednako tako treperenje lampica na računalu ne pokazuje same programe, već proces njihove obrade. S energijom je jednostavnije. Nju možemo odrediti, osjetiti, čak i vidjeti na oscilografu. A s mislima je u tom pogledu puno složeniji slučaj. Ako netko uspije "snagom misli" pomicati predmete, to opet nije isto. Predmete pomiče energija jer je ona materijalna. Misao nije.
Osnovno načelo transurfinga je da vi svojim mislima oblikujete svoju stvarnost. Možda se pitate kako je to moguće kad misao nije materijalna. Zato što se misli ne nalaze u glavi, nego u nematerijalnom, metafizičkom prostranstvu varijanti gdje se stacionarno nalazi sve što je bilo, što jest i što će biti. Misli su poput kanala na televizoru. A čovjek je jednostavno biotelevizor koji je sposoban svojom voljom uključiti se na ovaj ili onaj sektor prostranstva u kojem se nalaze te iste misli - "TV-programi". Slično televizoru, čovjek ne "generira" programe, on ih prima.
Sva su živa bića u našem svijetu "priključena" na neki program. Biljke imaju svoje strogo određene programe. Oni koji mogu puzati, plivati, trčati, letjeti imaju prilagodljivije programe, ali su također oblikovani dosta kruto, na razini instinkta. Samo se čovjek može slobodno i svjesno prebacivati s jednoga na drugi "kanal". Ali ni on ne koristi tu mogućnost u punoj mjeri zahvaljujući tome što se previše bavi "serijom" koja se "vrti" u stvarnosti. I to je najčešće tužna serija koja se ne prekida zato što se "mijenjač kanala" zaglavio na jednoj te istoj tipki.
No čovjek može uzeti svoj "upravljač" i uključiti drugi kanal. Ne, stvarnost se neće odmah izmijeniti. U početku će se po inerciji vrtjeti isti program. Međutim, ako dovoljno dugo vremena uporno pritišćete potrebnu tipku, u staroj će se seriji početi postupno pojavljivati obrisi novog programa i u konačnici će nova stvarnost potpuno zamijeniti prethodnu. Tako se materijaliziraju misli. Jedini uvjet koji treba odlučno usvojiti je sljedeći: da bi se obrazac misli materijalizirao, potrebno je sustavno i dovoljno dugo na njega usredotočiti pozornost.
U teoriji transurfinga postoji nekoliko "pokaznih" modela koji ilustriraju na koji se način to odvija. Jedan od njih može se usporediti s radio prijemnikom na određenoj frekvenciji. Dospijevate na onu liniju života čiji parametri odgovaraju vašem "odašiljanju misli". To jest, na kakav ste se val podesili, u takvoj ćete se stvarnosti pronaći.

Iako termini "odašiljanje misli" i "energija misli" koje sam koristio u prvim knjigama nisu sasvim ispravni i više služe za lakše razumijevanje, nego za objašnjenje funkcioniranja svijeta. Cijelo vrijeme zaboravljamo da stojimo pred ogledalom svijeta i zato nam se puno toga čini obrnutim. Ponavljam da mi ne "odašiljemo misli", već sasvim obrnuto - priključujemo se na njih budući da se nalaze tamo gdje su smješteni nematerijalni objekti - u metafizičkom prostranstvu. Nitko ne zna na koji se točno način odvija to priključivanje. Bit je u tome da kao prvo na neki način svjetiljkom svoje pozornosti osvjetljavamo određeni sektor prostranstva varijanti i primamo informaciju koja se tamo nalazi, zbog čega nam se čini kao da su se misli stvorile u glavi. Kao drugo, ako to osvjetljavanje bude trajalo dovoljno dugo, tada će se odgovarajući oblik misli utjeloviti u stvarnost, materijalizirati se.

Drugi je model sličan ogledalu. Stvarnost koja nas okružuje je zrcalni odraz (ako ne baš zrcalni, onda bar vrlo blizak njemu) one slike koja se nalazi u vašim mislima. Sve je vrlo jednostavno. Vaš je zadatak samo da oblikujete takvu sliku kakvu želite vidjeti u ogledalu. Želite li sebe vidjeti radosnim, nasmiješite se; želite li da vam odraz krene ususret, napravite korak naprijed. Međutim, teškoća je u tome što ljudi vrlo lako postanu žrtva zrcalne iluzije. Kao začarani ne odvajaju pogled od ogledala - stvarnosti koja ih okružuje. I slično kao u snu, zaboravljaju sebe, svoju sliku. Njima jednostavno ne izlazi iz glave da treba slijediti sliku i svjesno je održavati u željenom obliku.

Može se činiti da tu nema ništa komplicirano. Odmakni pozornost od ogledala, prebaci je na sliku, oblikuj sliku onakvom kakvu je želiš vidjeti, a nakon toga promatraj što će se događati u odrazu. Ali ne, čovjek sve čini obrnuto: susreo se sa "surovom stvarnošću", prestrašio se, povjerovao da je sve upravo tako i da će tako uvijek biti, prihvatio je to, učvrstio u svojoj mentalnoj šabloni i sada živi u toj mračnoj stvarnosti, nema snage odvojiti pogled od ogledala, uperiti pogled u sebe i svoje misli, kliknuti tipku na nekom tamo upravljaču.

Ponovno vječno pitanje: što činiti? Prvo treba održavati svjesnost kako vas ogledalo ne bi začaralo kao u snu. Drugo, ne treba gledati ogledalo, već sebe. Samo će uz ta dva uvjeta stvarnost oko vas, to jest sloj vašeg svijeta, početi pomalo, ne odmah, nego postupno popuštati. Važno je stalno i uporno držati u mislima potrebnu sliku bez obzira na to što se događa u stvarnosti. Ionako će se odraz, na kraju krajeva, uskladiti sa slikom. Pa kamo bi nestao?!

Zapravo ste sposobni sami stvarati bilo kakav svijet. Kada se vaša pozornost, bilo svjesno i ustrajno, bilo nevoljno i uporno usredotoči na određenu misaonu sliku, stvarnost oko vas počinje se transformirati. Događaju se neobične stvari. Ono na čemu držite pozornost doslovno ispunjava vaš svijet i počinje se neprestano događati pred vašim očima. A druge stvari koje prestaju vladati vašim mislima, suprotno tome, nestaju bez traga. Kako je to moguće? Nije li stvarnost za sve jednaka?

Ne u potpunost. Ona je jedna, ali svako ima svoj zasebni sloj te stvarnosti. Ne mijenja se zajednička stvarnost, već sloj vašeg svijeta mijenja konfiguraciju. Pored vas drugi čovjek može postojati u sasvim drugačijoj stvarnosti. To se može činiti nevjerojatnim, ali je uistinu tako. Cijeli je svijet naprosto vrlo raznolik. Te raznolikosti ima dovoljno za mnoštvo najrazličitijih konfiguracija za svaki zasebni sloj. Svojim mislima gradite jedinstvenu, individualnu verziju svog svijeta. U njega dospijeva ili ne dospijeva ono što postoji ili ne postoji u vašim mislima.

Tako žena koja mrzi pijane muškarce stalno u stvarnosti nailazi na njih. Kao što je poznato, ono što vas nervira, opsjeda vaše misli. Tu još stupa na snagu i polarizacija od suvišnog potencijala i razdraživači se samo lijepe na sloj vašeg svijeta kao željezne strugotine na magnet. Kao posljedica toga, ako naša osoba nastavlja mrziti pijance, oni će potpuno ispuniti njezin sloj. U svijet ove jadne žene upast će doslovno gomila alkoholičara koji se klatare, valjaju i lijepe za nju. Svi će njezini muškarci biti alkoholičari, a također i djeca.

Analogno tome, muškarac koji u dubini duše osjeća da je daleko od savršenstva i zbog toga se na sve načine pokušava uvjeriti da su sve žene bludnice ili u boljem slučaju glupe, stalno će iznova nailaziti upravo na takve. Žene "više lige" obitavat će daleko izvan granica njegovog sloja zato što je on to sam izabrao i to poručio svijetu.

Nalikuje li vam to na fantastiku? Ne, to je upravo zrcalna stvarnost u beskonačnom mnoštvu njezinih manifestacija. Možda će se nekome slika našeg svijeta kakvom je ja opisujem učiniti zastrašujućom. No neka vas to ne uznemirava. To je samo izvanjska, vidljiva strana dvostranog ogledala. Stvarnost koja je skrivena od našeg pogleda još je više zastrašujuća.

Velika stvar.
Ovo je poruka onima koji još nisu svladali to teško gradivo.
Ne kažem za sebe da jesam, ali...mislim da znam kako funkcioniraju neke stvari.
Nekoga ili prihvatiš ili ne prihvatiš. Nekad se to desi odmah, vrlo brzo, kao i ljubav na prvi pogled, a nekad traje i treba vremena, kao i za mnoge stvari. I onda ili dođe do tog ključnog prihvaćanja u svoj punoj punini ili ne dođe...
I naravno da je razlika jesi li s nekim u nekakvom odnosu ili se radi tek o povremenom sretanju.
Obično vrlo brzo prihvatimo ono što je isto ili slično kao što smo mi sami...potreba za prihvaćanjem se javlja kad ono nije poput nas. To što nije isto poput nas znači da je drugačije.
DRUGAČIJE.
I baš to implicira potrebu da krenemo u proces prihvaćanja.
Kad nastaje problem?
Pa kad tražite da taj netko postane netko drugi, ono što bi vama pasalo, a što taj to tada nije.
Što vi tražite? Da se on promijeni, mijenja, mijenja svoje bivstvo, svoj bitak...da on bude netko DRUGI. Da misli kao vi, smije se kao vi, ponaša se kao vi...
Što mu vi tada govorite? Ne pašeš mi baš takav, više bi mi pasao onakav.
Ma jeli?!?
Tad ovaj shvaća da nije prihvaćen.
I tko tad ima problem? Onaj tko se žali.
A tko se žali? Onaj tko nije prihvatio.
Očito je da onaj tko se NE žali ne može imati problem. Vrlo jednostavno.
Zašto? Zato jer mu je sve dobro i ništa ga ne smeta. Jer je prihvatio ono što je trebao. Što nije... i nije.
I očito razumije te neke stvari. Sve je to proces sazrijevanja i odrastanja. Razumijevanja funkcioniranja naše unutrašnjosti, poimanja sebe i drugih...ukratko, jedan velik zalogaj kojeg se ne može progutati samo tako.
Velik je to zalogaj.
Cijeli taj zalogaj pojačava i ego...
Što veći ego, veći zalogaj prihvaćanja. Odnosno neprihvaćanja. A gdje je ego, tu je i povrijeđivanje. Jedno kvači drugo.
Rekoh, velik je to zalogaj.
Spomenuh razumijevanje...razumijevanje onog što je pred nama za prihvatiti.
Da bi nešto prihvatili, moramo prvenstveno razumijeti prirodu tog bića, tog čovjeka, njegov duh, a i da bi to mogli, moramo razumjeti sami sebe i čitav niz procesa.
Nerazumijevanje svega toga čini prihvaćanje težim i gotovo nemogućim.
Kuda bi dospijeli i što bi bili kad bi svakoga prihvatili i sve prihvatili?!? Stvarno ne znam. I ne želim znati. Znam samo da je nemoguće. Zato uvijek imamo izbor.
I ja biram. Nekad izaberem dobro (dobro za mene), nekad loše, što je ustvari dobro za onog drugog. Ali nisam ja tu zbog onog drugog.
Vrijeme je opet to koje pokaže jesam li izabrao dobro. Ustvari, ne pokaže vrijeme nego ja sam dođem do zaključka, ali je bilo potrebno da do toga dođe u nekoj jedinici vremena. Kao i kad se kaže \"vrijeme liječi sve rane\". Ne liječi vrijeme ničije rane. Liječimo ih mi sami tako što prihvaćamo tu nanešenu bol koja nas tjera na promjenu i mijenjanje, na prihvaćanje do tada ne prihvatljivog...no to je neka druga tema.
U toj varijabli, vremenu, mi se mijenjamo, sami, od sebe i zbog sebe, izgrađujemo se, rastemo...od života, situacija koje proživimo, boli koje nas ošinu, lijepih trenutaka koje doživimo, ali nikako od drugih koji to zatraže od nas.
Ovako ili onako.
Ja naprosto nisam taj.
Koji? Koji će se mijenjati i promijeniti jer to netko zaželi.
Jednostavno, moja priroda duha nije takva...to je za mene napad. A kad sam napadnut, ja se uvijek branim. Ili pobjegnem. Nestanem. Tiho. Kao i svaki onaj od koga će biti zatražena promjena, direktna ili indirektna.
Vjerujem da ničija priroda nije takva...i nema potrebe za tim \"napadima\"...zahtijevima, htijenjima...ništa se ne mora.
Ne mora se prihvatiti nekoga. Mora se samo umrijeti. Jedino je to neizbježno i zagarantirano.
Svi mi imamo vrlo malo pravih prijatelja, a to su oni koji su nas prihavtili, baš takvima kakvi jesmo. I nikad od nas ništa ne traže, osim našeg društva i naše pomoći kad im zatreba...pa upravo zbog toga i jesmo prijatelji.
Jer smo se prihvatili. PRIHVATILI.
A preduvjet za to je bio RAZUMIJEVANJE. Razumijemo jedni druge. Uistinu.
Sve ostalo su prolaznici kroz naše živote. Ili poznanici. Eh, oni će već poželjeti i zatražiti da vi probate biti netko drugi. Zato jer misle da se tako prihvaća. Jer je njima tako lakše. Linija manjeg otpora. Lakše je tražiti i mijenjati nekoga drugoga nego sebe.
O da! Postani kao ja i bit će sve super.
Ne razumiju da vrše atak na vašu, moju osobnost i žele da postanemo nešto što nismo.
U strahu od neprihvaćanja od okoline i zadovoljenja iste, neki i uspiju učniti taj korak, no nisu svjesni da tada više to nisu ONI.
Ja ne znam biti netko drugi. I kad bih znao, ne bih...jer tad to više ne bih bio JA.
Ja prihvaćam da ne mogu biti svima dobar i krasan i prihvaćen od strane svakog. Hvala Bogu da je tako.
Jeste primjetili da se žalim negdje? Mislim da niste.
I ne budete.
Zašto? Jer prihvaćam.
I sve vas volim. Takve kakvi jeste.
A oni koji se žale, kao što rekoh, uvijek postoji izbor...uvijek se možete maknuti, ili maknuti tu osobu, nemojte mučiti sebe ni nju...i živite.
Ne možete nikoga promijeniti, bar ne na silu.
Da bi nekoga promijenili, prvo morate promijeniti sami sebe.
Tad ste napravili sve.
Prihvatili ste ono s početka priče.
Narasli ste.