Sve i ništa

Čežnju magijom snenom pod jastuke stavljaš
sklapaš kapke, surovu stvarnost ostavljaš,
putuješ kroz san na mjesta koja ne zaboravljaš,
tamo gdje nevinošću djetinjeg srca se zabavljaš.

Tijelo ti miluju baršunaste harmonije sretnih zvijezda
kraljica si onog prvog i najmoćnijeg božanskog akorda,
kroz špalir supernovih lebdiš, tebi u čast nastaje bakljada,
skoro sjeta će na lice tvoje, u daljini nazire se jave gromada.

Dolazi vrijeme jutarnjeg svjetla, oglasit će se skoro alarm,
zakoračit ćeš u novi dan, noseći u kosi lijepih snova šarm.
Na stolu, na javi, šalica tople prve jutarnje kave,
odsutan pogled kroz prozor u svakodnevnicu istine, bezlične i hrapave.

''...nastaje sazviježđe u igri zvijezda,
sazviježđe u obliku tvog osmijeha,
mjesec osvjetljava istinu skrivenu u zrcalu...'' ***

---

Sve što nam treba je reflektirajući materijal ( aluminij je definitivno najbolji ), izrađen po odgovarajućim parametrima i malo koncetracije, za aktivaciju pinealne žlijezde.
Nisu potrebne godine meditacije, prakticiranja joge ( koja ima gadnu nuspojavu ) da bi dobili većinu odgovora koju, sa ovakom razinom (ne)svijesti, meditacije ( ima mnogo prednosti, ali slabo je sve to ) odgovora kojima težimo i koji su toliko beznačajni, naspram stvarnog stanja i istinskog poretka kojeg nam neće otkriti novopečene religije ( počevši od kršćanstva pa nadalje ).
Sve što treba znati je postaviti pitanje ili pitanja ( ono što je istinsko u nama, do čega nam je stalo ).
Prošlost postoji - ona je statička, izvršena i pospremljena, na našoj razini svijesti.
Sadašnjost - takva je kakva je, stvar trenutka i parametara koje smo postavili u prošlosti.
Budućnost - beskonačno mnogo opcija, zapisanih, spremnih na aktivaciju u bilo kojem trenutku, ovisna o tijeku sadašnjosti. Sudbina kao sudbina ne postoji - onako nam je kako želimo da nam bude.
Netko bi kazao da je to krug. Krug kao krug ne postoji. Krug je izmišljotina čovjeka nastala iz priproste želje da sve mora imati svoj početak i svoj kraj, zalazeći u matematičku kontadiktornost oznake beskonačnosti i kruga kao skupa točaka koje su jednako udaljeni od ishodišne točke ( još jedan dokaz da čovjek inzistira na početku i na kraju ).
Zrcala - put ka istinskoj integraciji sa samim sobom. Put za razumijevanje prošlosti, prihvaćanje sadašnjosti i otvorenost k budućnosti. Most kojim kročimo do ishodišne točke, početka spirale.
Mnoge poznate ličnosti shvatile su snagu zrcala i koristile ih - to je dostupno svima i to je tajna koja se pokušava skriti od nas običnih smrtnika, stvarajući podjele među nama, a sve u ime interesa pojedinaca koji su na vrijeme shvatili i znali kako iskoristi ti saznanja za vlastiti probitak na štetu većine...
Većini, ovaj zapis će se učiniti konfuzan. Preporučam da razmislite - ako već nesvjesno težino nekakvom krugu, zašto nam onda glava, odnosno lubanja nije krug?
Razmišljajte...stvar definitivno radi ;)

---

*** - nešto moje, davno nastalo

Link

Prošetao sam kroz još jednu godinu...ulazim u slijedeću stariji, bogatiji nekim iskustvima koji su ozbiljno uzdrmali sigurne postulate dosadašnjeg življenja.
Ono što zaželimo, da li smo u stanju koračati prema tom cilju?
Odlagati ćemo fragmente planova u ime toga da vremena ima na pretek, a sve pod sintagmom ' sutra ću ''...?
Treba nam jedan, eventualno dva dana u godini da ljudima koje volimo, obitelji, prijateljima i poznanicima,
poželimo '' sve najbolje ''?
Iz godine u godinu, jedno te isto...iste želje, više manje isti ljudi oko nas, učahureni strahom od perspektive u pažljivo isprepletenoj i tako krhkoj kukuljici, stvorenoj da samo podnese naša vlastita sranja, pomno sračunate statičke konstrukcije predviđene upravo za to - glavni arhitekt je EGO, jedno od glavnih, neizlječivih čovjekovih nedostataka.
Javne čestitke ove godine nema. Nije je bilo za Božić, neće je biti ni sada. Zbilja trebaš biti naivna budala pa poželjeti, pa makar i u ime onoga ''reda radi'', da bude sve u redu, da je svima super, divno, krasno, a pri tom grubo ignorirati ono što istinski želimo, a sve zbog nekog vlastitog konflikta sa samim sobom. Ako nismo sa svojim željama na čisto, koliko ima smisla, pa makar i zbog obične uljudnosti željeti nekome dobro?
Kad nešto poželiš, bilo sebi ili okolini do koje ti je stalo, bitno je da želiš iskreno, čista srca.
Da budeš tih u snazi želje, da je ne iskazuješ, da je ne oglašavaš na sva zvona. Ona tiha želja, spontana, iskrena, proizašla iz zahvalnosti na svemu dobrome što uživamo na ovome svijetu. Ukratko - pusti želju iz sebe i zaboravi je.
Malo nas zna koliko je potrebno ''postavki'' unutar nas postaviti da bi želja odaslana van nas funkcionirala.
I zašto bih vjerovao silnim čestitarima ( osim njih par koji doslovno znaju svaki moj trzaj duše ) i njihovim kurtoaznim željama?
Sve što mogu je samo uzvratiti smiješkom i uzvratiti želje, onako reda radi. Iskrenosti nema, isključivo zbog razloga jer nam je cijela ova zavrzlama potrebna, da bi shvatili da smo ipak najinteligentnija bića na ovoj planeti ( valjda )...
Suzdržavam se od čestitke na ovim prostorima isključivo zbog razloga što će za par dana sve biti isto. Vratit ćemo se svojim problemima, svojim životima, svakodnevnim zgodama i nezgodama, zapravo nastavljamo tamo gdje smo i stali u staroj godini, trenutak prije nego što ćemo izmantrati novogodišnje zavjete, kojih ćemo se čvrsto pridržavati - sve do slijedeće prigodne žderačine ( svađanja, ilitiga sukoba mišljenja ).
Ne mogu i ne želim vjerovati u to - u činjenicu da se netko tko je karaktera kakav je, može doslovno promijeniti unutar par sati, iznutra, da bi želja ispuštena kroz usne istih zbilja mogla funkcionirati. Znači, sve se svodi na kurtoaziju i izliku.
Zar smo toliko nisko spali da nam je potrebno svega par dana u godini da zaboravimo svoj ego, i zaželimo svima dobro u nadolazećoj godini?
Koliko nam trebaju blagdani, koliko ima smisla cirkus oko obilježavanja nečega što je majka Priroda odavno uredila?
Zar nam treba tih par dana da bi nas podsjetili da smo ljudi i da ne postoji adekvatno vrijeme da želiš dobro ljudima koje voliš, i ne samo njima?
Vjerujem i vjerovati ću da i nastojati ću, svaki dan, da ljude koji zauzimaju mjesto u mom životu, obaspem pažnjom, onim nečim da mi je stalo. Jer ako danas ičega na svijetu nedostaje, nedostaje istinske ljubavi.
Mjesto čestitke, citat molitve jedne od rijetkih živućih osoba koja me se snažno dojmila u svojoj jednostavnosti i skromnosti :

---

1. Palac ti je najbliži prst, tako od njega počni moliti za one koji su ti najbliži. Njih se najlakše sjetiti. Moliti za one koje volimo, ''slatka je zadaća''.

2.Slijedeći prst je kažiprst. Moli za one koji poučavaju, odgajaju i liječe. Njima je potrebna podrška i mudrost u vođenju drugih pravim putem. Sačuvaj ih u svojim molitvama.

3. Treći prst je najveći. Podsjeća nas na naše vođe, naše vladajuće, one koji imaju ovlasti. Njima je potrebno Božje vodstvo.

4. Slijedeći prst je prstenjak. Iznenađujuće, ovaj prst se pokazao najosjetljivijim. On nas podsjeća da molimo za nemoćne, bolesne i opterećene problemima. Potrebna im je tvoja molitva.

5. I na koncu, preostao nam je mali prst, najmanji od sviju. Mali prst, morao bi te podsjetiti da moliš za sebe. Kad završiš s molitvom za prve četiri grupe, sagledat ćeš pravilnije svoje potrebe i bit ćeš pripravan učinkovitije moliti za sebe.

Amen

( molitva pape Franje I dok je bio argentinski biskup )

---

Svima koji ovi čitaju, kao i ostatku '' vanblogerskog '' svijeta želim dobar dan, kao i svaki dan života ispunjen srećom, zadovoljstvom, ljubavlju i najvažnije od svega, onim unutarnjim mirom.
Sretno!!!

P.S.
Iako posljednja, naglasak je na petoj stavki - od tamo sve počinje.

odnosno većina ne razumije da spominjanje prošlih vremena u pozitivnom kontekstu nije jugonostalgičarstvo, nego zato jer su se blagodati socijalističkog uređenja ( koje recimo isto takvo ima danas jedna Švedska ) već razmahale. Stvarala se za budućnost jedne države jedan zdrav i jak srednji sloj, sa jakom proizvodnjom i velikim izvozom ( brodogradilišta, građevinske tvrtke, vojna industrija - sve grane koje ostvaruju enorman profit jednoj državi ), države koja je trebala biti čvrstav i u kojoj bi čovjek bio čovjek. O predsjedniku te države, za puno njih komunistički zločinac, za druge i dalje idol, ne može mu se osporiti par stvari, jako bitnih:
-znao je kako upravljati narodom ( pa skoro pedeset godina smo živjeli zajedno a da nitko na nikoga nije potegao nož )
-vrhunski diplomat i strateg ( utemeljitelj pokreta Nesvrstanosti - zapravo samo izlika za izvoženje industrijskih proizvoda u zemlje koje su se tek počele razvijati, pa do toga da je vješto balansirao između istoka i zapada, znajući to itekako dobro naplatiti )
- i dalje vojskovođa ( jedna od svjetskih vrhunskih vojnih sila koja se istinski respektirala )....i danas, nakon skoro četvrt stoljeća od raspada iste, još uvijek rasprodajemo imovinu koja je stvorena u bivšoj državi. I došlo je što je došlo, do ovoga danas - točan broj nezaposlenih se više i ne zna, počelo se barati brojkom od pola milijuna, sve siromašnije stanovništvo, duži radni vijek, i sve ljepote koje danas uživamo,a ponajprije zahvaljujući zelenim svjetlom sa idejom od dvije stotine obitelji, privilegiranih, za pljačku i grabež ( N. Vidošević je samo vrh ledenog brijega - gdje su oni koji su se ekpresno u svega dvije godine nagrabili i potonuli u anonimnost - od te ekipe jedino je Ivica Mudrinić postupio u skladu sa svojim prezimenom ) koja je obavila valjda najveću pljačku jednog naroda i njegove imovine u suvremenoj političkoj povijesti kugle zemaljske, pljačku čije će posljedice osjećati i naši unuci...
Bivši predsjednik je znao što radi.
Da vam je istinski stalo do države i da ste vlast, što bi uradili?
Trenutno ne postoji politička opcija koja ima dovoljno hrabrosti krenuti u konačni obračun sa svime što koči ovu zemlju koja ima potencijal za mnogo veće stvari nego što je prepucavanje o pravima par stotina pojedinaca. Opcija koja istinski želi mijenjati stvari bi trebala uraditi slijedeće:

- u prvoj godini vlasti potiho obaviti čistku svih podobnih kadrova u državnim službama, od čistačice pa do najviših instanci
- uvesti lustraciju
- političke neistomišljenike sabiti u kut i vršiti suptilni pritisak na njih ( problemi sa strujom, izgubljeni dokumenti i sl... )
- u drugoj godini sa Madžarskom potpisati poseban sporazum o nesmetanom protoku prometa i roba kroz njen teritorij u zamjenu za bespaltno korištenje riječke luke u narednih 20 godina, povećati vojni proračun, obaviti sve predradnje za osposobljavanje vojne industrije, povećanje broja djelatnog vojnog osoblja, na unutarnjem planu obračun sa korupcijom, oštre sankcije za državne službenike, povećanje stavke socijalne skrbi, manje porezno opterećenje običnom stanovništvu
- treća godina donosi protjerivanje bankarskih uprava, mijenja se večina sudaca sudova, donošenje nacionalnog dekreta o poništenju dugovanja po kreditima svim bankama, te povlačenje njihove aktive u trezore Narodne banke Hrvatske, jačanje diplomatskih odnosa sa Kinom i Rusijom. Učestale vojne vježbe na granici sa Slovenijom i gomilanje vojnih snaga oko iste..sa Rusijom i Kinom iza leđa pregovaramo sa Europom i dobijamo oprost svih dugova i slobodan izlaz iz EU uz obećanje da nećemo prijetiti vojnim napetostima...
- četvrta godina: osnivanje Nove stranke, izmjena Ustava, ukidanje stranaka i uvođenje jednopartijskog sustava, ukida se polupredsjednički sustav i uvodi predsjednički, novi parlament daje ovlasti predsjedniku za daljnih šest godina da učvrsti položaj koji ima - Hrvatska prosperira, neprestano se naoružavajući, a Europa redovno plaća mir )...povećanje zaposlenosti, lakša nabavka stana, posebni stimulansi natalitetnoj politici, veća jednakost među spolovima, oštro sankcioniranje nasilja u obitelji i sl..
- deseta godina, dozvoljeno osnivanje političkih stranaka ( izuzev onih obuhvaćenih lustracijom ), raspisivanje parlamentarnih izbora, uz doživotan mandat predsjedniku, koji ima ovlasti poništiti svaku odluku parlamenta

Sa ovim, na konju smo.

Naručen sam na magnetsku rezonancu. Gledam datum, to su skoro arheološka iskopavanja.
Link

Na koji način razmišljate?
Riječima ili slikama?

čini se kao da duboko spavam
budna mi provjeravaš linije dlana
pokušavaš zaustaviti trenutak
pred snagom nadolazećeg dana.
Ne treba mnogo vremena da me osvojiš
da u zasluge svoje prisvojiš
to što moje srce si uspjela da izliječiš.
Ponekad treba jako mnogo vremena
i nepregledna kolona mjesečevih mijena,
mnogo volje i iskrenog htijenja,
da zavolimo jedno drugog bez sablasnog cereka
vlastite podsvijesti hijena.
Ustrajno se ulicama vuče prosinačka magla,
i ti i ja želimo san koji snažno želi da nas svlada.
Nad nama nadvija se teška tama
mantrajući jednoličnim glasom da se držimo stada,
obećavajući nam recept kako glava najlakše pada,
bez boli, bez neizvjesnosti i straha.
Jednokratne ljubavi kroz naš će život prolaziti,
jedno drugom ćemo uvijek dolaziti.
U kristal pretvori se plamen svijeće.
Podsjetnik za sve one iskrene trenutke sreće.
U osjetu on živi, nikad neće završiti u vreći za smeće.
Jednom kad ideš, prolaziš, ostaješ ili odlaziš.
kristal nečega, čak kao i uspomena zauvijek u srcu,
ostaje zauvijek, nikada ne prolazi....
Hvala, na svemu...zauvijek.

Danima raspravljate o seksualnom ukusu određenih blogera. Više manje svi ste se našli pozvani i znalački komentirati ( i zajebavati ) par blogera koji pišu o svojim sexualnim iskustvima ( što je svakako zdravije i zanimljivije neko postavljanje bloga sa par music linkova, onako reda radi ).
Licemjeri...komentirate tko u koga gura pišu, i slično, dan noć možete komentirati.
Gdje ste sad licemjeri da komentirate, nadugačko i naširoko, znalački, onako kako samo znate, ljudsko poniženje i patnju koje je par blogera na fotkama prikazao?
Sramite se.

Najljepša pjesma pleše u vatrenom krugu.
Plamen tvoje kose daje joj snagu.
Najljepša pjesma, nema pohvalu, nema kritiku.
U najljepšoj pjesmi ne čuči ubojica
spreman da je u prah pretvori.
Nečujna je i dostojanstvena u svojoj blagosti.
Najljepša pjesma je u nama, gospodar vremena,
poput toka svemira lagana.
Najsnažnija na kraju svijeće,
u nagovještaju dalekog svjetla,
isprepletena među dva tijela svezanih snovima,
oslobođenih vremena.

Koja je isti čutuk kao i taj Z.K. koji očigledno nikada nisu čuli za pojam ekspoprijacije, koja nije izmišljotina od prije par dana nego je prisutna od kada postoji pojam katastra i agrarnih operacija.
Naravno da država sebi uzima za pravo izuzeti zemlju ukoliko na istoj toj zemlji treba prolaziti ili biti od vitalnog nacionalnog interesa. Zemlja se izuzima i stranci u postupku ( sada već bivšem vlasniku ) se isplaćuje odgovarajuća naknada za izuzetu zemlju.
Država je država, oduvijek je bilo.
Primjer je kad gradiš kuću. Bez obzira na zemlju čiji si vlasnik, od iste države moraš zatražiti odgovarajuće dozvole za gradnju iste i poštovati određenu proceduru - inače od kuće ništa.
Eto, ne treba se bez razloga bojati.

Treba biti znati nasmiješen u sunčanom danu punom boli.
Moj svijet.
Ne onaj zajednički koji dijelimo, sa drugim ljudima.
Moj svijet, bez granica, moje tišine, moje grmljavine,
moje bonace i oluje, svijet bez podjela,
svijet bez skučenosti uma.
Znaš, tamo se riječi poigravaju jedna sa drugom, mimo svakih pravila,
kao i slike, sjećanja, snovi... Neki bi to nazvali ''slobodna poezija''.
Nije to.
Nije bijeg., jednostavno to je neki moj svijet, svijet kojeg svatko ima
u nekim svojim nijansama.
Moj svijet gdje se svjetlost bolno zabija u meso postojanja,
tamo gdje si slab i malen,
uživaš u senzualnom i zavodljivom plesu vlastite tame.
Gladno otkidam krvavo i živo meso riječi koje su na raspolaganju.
NA paldnju, oslobođene razloga, oslobođene emocija,
svega onoga što nas čini robovima u ovom svjesnom svijetu,
sve su to samo izlike i opravdanja, za tvoje suze i moj smijeh,
za ono moje ''JA'' u zajedničkom svijetu koje nije ništa drugo nego laž.
Laž koja nam je saveznik u opstajanju...
---
Hajde, pozivam te u šetnju.
Među hijene, među odbačene,
među vatre svih strahova,
među igru riječi, među tutnjave automobila...
Adrenalin raste, u nosnicama osjećamo smrt,
znamo da je to bolja opcija,
bolja od dana i noći ispunjenih strahovima.
Šuma je ispred nas, velika,
negostoljubljivo tamna.
Tamo iza,na drugom kraju iste,
su naši braća i sestre, pobjednici.
Na vlastitoj svijesti obavit ćemo
dekapitaciju straha od slobode...
Malo, samo malo nam treba, požurimo,
ne osvrčimo se za blještavim svjetlima
lažne slobode. Mi smo kraljevi dostojanstva,
u kočiji koju vuku smaragdne iguane.
Snovi su zapakirani. Spremni smo za novi svijet.
Bez asimetričnih anđela i maski,
bez lažnih božanstava i ispraznih obećanja.
Prije no što kročimo u slobodu,
uzimam te u središtu vrtloga istinskog mraka.
---
Koliko puta smo se odrekli boga?
Samo zato jer nam vizija anđela nije bila simetrična,
onako kkako su nas učili da treba biti.
Jednom je nekakav Nietschze napisao da sve lijepe
stvari trebaju prvo nositi monstrouzno strahovite maske
da bi se upisale u srca humanosti..tako nekako.
Ne treba se bojati najljepšeg osmijeha na svijetu, osmijeha smrti.
Ne boli smrt, život boli.
To je samo nagovještaj da napuštaš svijet,
tvoj, moj, negov, nejzin, njihov, naš, zajednički.
I ovaj svijet, onaj moj dio zajedničkog...
Jednsotsvn oda znam kad odem, kad mi odemo,
taj neki naš svijet, samo naš, postaje stvarnost
jednog drugog svijeta, ljudi i planete...
Jedna u nizu stvarnosti, jedna od bezbroj opcija...

Nenia Salonitana
za J.P.
( napisao prof.dr. Ivo Sanader, objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji 1987. godine )

Dosta mi je polovnjaka.
Hoću, konačno, muški da me se.
Balkanski, štono riječ.
I to: sada. Odmah. Nunc at numquam.
Dosta mi je polovnjaka.
Tko će me, ah, tko će me konačno, muški?
Drhćem uzbuđena. Zakoraknuti u povijest?
Quid multa? Muškarčinu čekam. Dokrajči!
Dosta mi je polovnjaka.
Numerus Negidius. Prekini, konačno,
agoniju.
Dosadni niz historijskih zelembaća.
Faex populi.
Čekaj s asfaltom. Iskorijeni najprije.
Dosta mi je polovnjaka.
Od Avara do danas. Iskrči sve, konačno.
O, sancta simplicitas. Muški me dohvati!
Ne dvoumi. Iščupaj. Ob maiorem cautelam.
Dosta mi je polovnjaka
Po peti put. Po tko zna koji put. Konačno:
Svrši!!!O fictus possessor. U spomen:
Mojim imenom cestu nazovi.
Nuper obijt.

Tako sam odrastao. Prvi stan, u kojem sam kao dijete živio i soba u kojoj sam spavao imala je pogled direktno na poljudsku ljepoticu, to jest stadion. Kao dijete sam znao stajati na sjevernom, manjem balkonu ( kuhinjskom ) i gledati kolone ljudi kako idu niz Zrinsko-Frankopansku na utakmicu ili sa utakmice....to je samo još jedna topla slika iz djetinjstva. Danas situacija sa Hajdukom i nije baš kakva bi trebala biti ( na utakmice sam prestao odavno ići, ali ostao sam navijač - to nekako uđe u srce, htio ili ne htio ). Zašto ovaj blog. Zbog B. Dežulovića i njegovog članka u Jutarnjem listu, koje ću ovdje prenijeti i na koji samo mogu kazati ( napisati ) BRAVO!!!.


B. DEŽULOVIĆ Ostavite Hajduk na miru! Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu i vičite 'Ajmo, ustaše!'

Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.


Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.

Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.

Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.

Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima - pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije - prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.

Societa Calcio Spalato
U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.

Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.

Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije - Hajduk NOVJ - s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.

Epska utakmica 1944.
Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.

Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma. Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.

Nacističke kite
Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.

Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad - kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha - nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.

Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.

Belmondo kao Matošić
Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.

Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.

Uklanjanje zvijezde
Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja. Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”

Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se - baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske - te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se - baš kao i ostatak Hrvatske - odriče svoje jedine europske titule.

Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”. Konačno, prije nekoliko dana - sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige - školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara - “Spremni!”.

Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali - kako danas znamo - ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.

HNK Ustaša
Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub - sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži - izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”.

Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.

Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili - zašto ne - kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću - klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni. Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.

Obratite se Benitu
Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali - shvatili ste već - ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”.

Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.

Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.

Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži - ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.

Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite “Ajmo, ustaše!” . Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća - dok se Hajduk okupljao pred put na Vis - poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.

Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.

P. Raos pravo. Ne mora značiti ako si član neke udruge da automatski zastupaš sve udrugine stavove. Ima pravo kad kaže da njega nitko ništa nije pitao. I smatram da se sa sasvim primjerenim riječnikom obračunao sa parazitaškouhljebarskom udrugom koja je očigledno tu samo da kurcu sviraju. i baš mi žao P. Matvejevića, pitam se kako će njegovo plaho i tankoćutno biće podnijeti Raosovo '' divljaštvo '', na koje je apsolutno imao pravo i gdje se stoci obraćao riječnikom koji im je i više nego primjeren.

Inače, u nekim prošlim vremenima, slavio se današnji dan, Dan Republike, najveći praznik naših naroda i narodnosti - onda.
pa kako je to izgledalo, mali podsjetnik, za one koji se sjećaju, a i za one koji se ne sjećaju.



Link

I tako dalje, tko hoće neka traži. Neću da me se optuži da sam muĆki provokator.

Pogledi u beskraju, onako je kako je bilo i kako treba da bude.
Krvnik ljubavlju polijeva lomaču dok još jednom me voliš blizu jutra,
kada svjetlost čini umornom onu našu djetinju radost u očima.
Snovi su put kojim bježimo do mirnih ulica gdje odzvanjaju
topli zvuci veselog žamora milijarda pobjeglih koji iščekuju
svoje kraljeve, davno obećane kraljeve.
Ti si kraljica Ja sam kralj. I žamoru osmijehom prešućujemo ono
što samo nas dvoje znamo.
Volim te.
Snovi su samo neukroćena sjećanja.
Živimo od zabavne igre među zvijezdama, ponekad uživajući u prekrasnom pogledu
na veličanstveni očaj nestrpljivog mnoštva.
Igramo prokleto hladnu igru punu nježnosti i grijući se vatrama vlastitog pakla
kojeg tako pažljivo raspirujemo jedno u drugome,
dok ti utjehu divlje izbijam iz požude u noćima koje ponizno mole za mir,
kad umirem i nanovo se rađam u tebi,
puštajući ti svoje demone koji u plitke grobove zakapaju sjećanja.
Duboko u sebi, ostajemo odani ljudskosti.
Trebat će nam, kad se budemo susretali sa ubojicom u ogledalu,
oči u oči, obavijeni nepoznatim glasovima,
nepoznatim jezicima i nekim novim dodirima.
U nekom prijelazu, gdje ljubav gubi smisao,
uronjeni u sigurni put spirale kraja,
beživotnih i blijedih tijela na opustošenim livadama.
U očima ostaje trag lažnih oblaka.
Ne ljubi me, slijedeći sam.
I ništa tu ne možeš da uradiš.