Sve i ništa

O čemu misliš - pitala me.
O tome kako ću se ulogirati ponovno na Facebook - odgovorio sam i gledao preko njenih ramena na ulicu, kroz izlog kafića.
A zbog čega si se odlogirao - pitala je opet.
Zbog svega. Ne volim da prijatelji mojih prijatelja, a i samim tim njihovi prijatelji znaju što radim i što sam nekome nešto lajkao.
Hm - ispustila je zvuk nalik mješavini diskretnog kašlja i uzdaha - a nije možda zbog nekih žena koje su ti svašta na zid pisale.
U tom trenutku nisam se mogao ni jedne sjetiti koja mi je nešto pisala na zid.
Da, da, pisale su, svašta, pozive na kavu, obavijesti da ne kasniš i slično - nastavila je.
Grozničavo sam počeo prebirati po sjećanjima, jer se zbilja nisam mogao sjetiti tih osoba kojih se ona očigledno i sada, četiri i nešto godine nakon jako dobro sjećala.
Zašto opet želiš tamo - pitala je.
Ne znam - slegnuo sam ramenima, povukao dim cigarete i nastavio misliti svoje, preko njezinih ramena, kroz izlog kafića.
Čuj - bila je već pomalo iznervirana - daj prestani se zajebavati, imaš sutra sastanak sa izdavačem a ti nemaš ništa.
Nasmijao sam se.
Bejbi, ne brini, imam sve - kazao sam i pokušao se sjetiti što sam maloprije preko njenih ramena promatrao.

----

Sutradan, u devet sati ujutro bio sam kod uglednog izdavača, koji je za tu priliku potegnuo iz New Yorka. Ipak sam bio, kako je on to volio kazati, njegov nebrušeni dijamant. Pogotovo sada, kad mi je prije kojih godinu i pol dana dao predujam od dva i pol milijuna američkih dolara, da u roku godine dana mu dostavim rukopis ( računalopis ) svog novog književnog nedjela. Naravno, kasnio sam kojih pola godine. Sem naslovnice, nisam imao ni retka napisanog, novčanice zalijepljene za ruke značajno otežavaju motoriku prstiju i protok ideja potrebnih za stvaranje tamo nekakvog rukopisa. Ipak, bio sam miran.
Gospodin Mak Millan B. me dočekao, u uredu njihove filijale u ovom gradu. Zbunjeno sam se utumbao u ured, a on je ustao na noge i raširio ruke, kao da se nečemu iščuđuje.
Pa gospodine HBS, konačno smo se susreli - izrecitirao je u maniri iskusnog majstora kurtoazije.
Da, da - smušeno sam odgovorio.
Izvolite, izvolite sjesti - pokazao mi je rukom na udoban stolac. Sa druge strane stola se smjestio on, veliki izdavač.
Katija. molio bih Martell i dvije čaše - izrekao je u slušalicu Nakon par trenutaka, Katija je ušetala, njišući bokovima i utegnuta u napetu košulju koja je djelovala kao da će svaki trenutak iz nje izletjeti poveće grudi koje je košulja jedva obuzdavala. Lijep prizor za ujutro, vrlo lijep.
Katija vam inače, u svakom trenutku, svojim vještinama, stoji na raspolaganju - obješenjački je namignuo stari izdavački lisac,
Imat ću to na umu - konstatirao sam, misleći na to da ću to itekako imati na umu, možda čak navečer.
No, krenimo na posao - uozbilji se Milan B. mrga među izdavačima.
Krenimo - odgovorio sam, smiješeći se.
I? Imate što - pitao je, osmijehom boje dva i pol milijuna američkih dolara.
Naravno - posegnuo sam za torbom i izvadio tri fascikla, od po sto stranica u svakom, iste boje, označenih brojevima.
To je to - gurnuo sam ispred njega sva tri fascikla
Oho - oči su lukavom izdavaču zaiskrile - dali ste si truda.
Itekako - tobože umorno sam uzdahnuo.
Privukao je fascikle k sebi. Prvo je raspakirao onu sa brojem jedan. Otvorio je i listao je papire, jedan za drugim.
Ali ovdje nema ništa - krenuo je ponovno listati, od početka, da se još jednom uvjeri.
Šutke sam pogled skrenuo prema ostale dvije.
Aha, aha - slavodobitno se smijao, Mak Milan B., moćan izdavač, u svijetu izdavaštva. A i šire - šaljivdžija ste vi veliki gospodine HBS.
Šutio sam i dalje. Mile je otvorio i drugi fascikl. Također, ni u njemu ništa nije bilo.
Što je ovo - mumljao je sebi zaprepašteno u bradu. Raspakiran je bio i treći fascikl, i u njemu stotinu stranica, A4 format, identičnog sadržaja kao i prethodna dva fascikla.
Što je ovo - naglas je sad pitao, pogleda uperene u fascikle.
Što je ovo - ponovio je opet podižući svoj pogled krvavih očiju, koji je do prije pet minuta bio tako lijepo ispunjen prijateljskom ljubaznošću. Strašni Miki B., štemer, strah i trepet u svijetu izdavaštva, sad se pretvarao u akrapa, poput bijesne rospije..
To je - isprava tiho, a drugi put glasnije - to je remek djelo gospodine Mak Milan B. - fiksirao sam pogled, ja HBS, u gospodina MMB.
Kakvo remek djelo idiote jedan kad je ovdje tristotine praznih stranica..A4 formata - režao je sada Franjo Tahi moćnog izdavaštva.
Molim, pogledajete naslovnicu - odlučno sam mu istu gurnuo pod nos.
Zastao je, prihvatio je rukama, a onda se, držeći je i dalje na rukama strovalio na svoju udobnu fotelju filijale svoje izdavačke kuće u ovome gradu.



Ovo..ovo, o-vo, ovo je genijalnoooo!!!! - uzviknuo je radosno Milan B, najsretniji izdavač na svijetu, gledajući naslovnicu, gledajući fascikle. Pa koga zbilja ne bi boljela ona stvar za sve samo da svaki dan bulji po pet minuta u tri stotine stranica A4 formata praznog papira. Posao, posao, posaoooo - derao se ludi Milojko, a onda se najednom umirio.
Katija, molim ugovore - poklopio slušalicu prijaznim osmijehom ugodnog i pitomog gospodina u godinama.
HBS, HBS, u grob ćeš me otjerat - očinski mi je tepao dok mi je ispisivao ček od milijun dolara za troškove života do tiskanja izdanja ( uskoro na Božićnim akcijama u svim Plodine trgovačkim lancima ).
Dobro, nećemo pretjerivati - nasmiješio sam se Katiji sa kojom ću na dolarima voditi ljubav, možda večeras.
Neka vam Katija bude do sutra pratnja. Na trošak izdavača, naravno - namignuo je gospodin Mak Milan B., sveta majka u surovom svijetu izdavača.
Očekujem posebno za mene potpisan primjerak - ispratio me sa jednakom dozom kurtoazije gospodin Mak Milan B.
Naravno - istumbao sam se skupa sa Katijom iz ureda.
Za recepcijom filijale je bila neka druga djevojka. A preko puta nje, mladi klošarski jebonja koji je razvlačio gvalju šmrklja među kažiprstom i palcem.
Katija je tu. Nije bilo vremena za razmišljanje. Posao je jako obećavao.

7. SPORTSKI SUCI
Sportski suci svojim su pristranim i lopovskim suđenjem na štetu hrvatskog naroda u samo dvadesetak godina došli na respektabilno sedmo mjesto liste najvećih krivaca ostavivši iza sebe Kozmičku nepravdu, Sotonu i engleskog premijera, zaklete višestoljetne hrvatske neprijatelje. Zločesti sportski suci državi su nanijeli više štete nego svi JNA tenkovi zajedno, no još nije potpuno poznato zašto suci toliko mrze hrvatske sportske kolektive i pojedince. Nekad je to da se pomogne jačima, nekad je to jer Srbija ima dobru diplomaciju, ali najčešće se radi o čistoj i nepatvorenoj mržnji prema svemu hrvatskom. Drugog objašnjenja jednostavno nema budući da do sada nije zabilježen nijedan slučaj sudačke pogreške na utakmica nacionalnih momčadi drugih država. Iako su najizraženiji u nogometu, suci zapravo ne biraju sport. Lista sportskih nepravdi prema Hrvatima veća je od liste poreznih dužnika. Bilo da je riječ o rukometnom ili nogometnom prvenstvu, finalu Lucije Zaninović ili postavljanju staze Ivici Kosteliću – ne brinite, suci će učiniti sve što im je u moći da naštete Hrvatima.
Naravno, bude tako slučajeva kad, naprimjer, suci Talijanima ponište dva regularna zgoditka i daju Joeu Šimuniću tri žuta kartona, ali to su mahom ”dobrodošle pogreške” ili slučajne iznimke koje potvrđuju pravilo.
Problematikom sudačke nepravde u Hrvatskoj se profesionalno bavi Drago Ćosić koji u prosjeku na susretu nađe i do pedeset spornih sudačkih odluka. U raskrinkavanju zločinačkog austrijskog skijaškog lobija posebno je značajan Ante Kostelić čijem sinu austrijski suci već godinama slažu prelagane slalomske staze. Da, da, prelagane, dobro ste pročitali. Zločinački umovi svega se dosjete kad treba uništiti hrvatski sport. Ako je neki Hrvat previše dominantan, što obično je, onda će gamad promijeniti pravila tako da se igra tko će lošije ili postaviti stazu tako da je svaka budala može brzo odvoziti pa da nedvojbeni talent naših sportskih junaka ne dođe toliko do izražaja.

ZAJEDNIČKI DJELUJU SA: Sportskim savezima većih zemalja

POVIJESNI OKVIR: Od 1991. godine

ALTERNATIVNI NAZIVI: „austrijski zločinac“

NAČIN BORBE PROTIV NJIHOVIH ZLIH NAMJERA: Kuknjava


6. MASONI
Ako vam je banka digla kamatu, djevojka otkazala spoj, čarapa nestala u pranju ili su jesenske temperature veće od prosjeka ne pokušavajte tražiti neki razlog za svoju lošu sreću jer on se odavna zna – krivi su masoni. Masoni su dežurni krivci za sve oni što je loše i krivo u svijetu. Oni oskvrnjuju tradicijske vrijednosti, izmišljaju bolesti za novopronađene lijekove, otrovom prskaju čovječanstvo iz aviona, stavljaju Škoru u prime time i financiraju snimanje Zore dubrovačke. Lista masonskih zločina beskonačna je, a njihov cilj je zavladati svijetom, ali prije toga, naravno, moraju uništiti Hrvatsku. Prioriteti su prioriteti, jebiga.
Masonerija se najviše širi preko znanstvene literature, povijesnih knjiga i „uglednih“ znanstvenih časopisa, stoga je nečitanje i neinformiranje jedini pravi način za borbu protiv utjecaja Sotonine diplomacije što objašnjava i činjenicu zašto baš Hrvati tako lako razotkrivaju masonske lože. Na prvoj fronti protiv masonerije stoji svećenstvo koje, doduše, krši prvo pravilo sveopće neobrazovanosti i nečitanja, no oni se ipak pozivaju na knjige stare par tisuća godina, dakle knjige napisane u vrijeme dok masoni još nisu postojali, te su time ostali imuni na zatupljivanje knjigama nastalima nakon što su ih editirali zločesti masoni. Zbog svega navedenog, pravi Hrvat masone mrzi više nego što mrzi vegetarijanske ćevape.
Osim u knjigama, masoni se javljaju na brojnim mjestima u svakodnevnoj kulturi gdje već godinama bezuspješno pokušavaju uništiti Crkvu. Masonske poruke čut ćete ako unazad slušate albume Led Zepellina, a njihovi motivi često su skriveni u tetovažama. Iz navedenog razloga pravi Hrvati opiru se izlaganju svakoj muzici koja nije Thompson i svakom tattoo majstoru koji crta bilo što osim križeva.

ZAJEDNIČKI DJELUJU SA: Židovima

REFERENTNI POVIJESNI OKVIR: Zadnjih 200-300 godina svjetske povijesti

ALTERNATIVNI NAZIVI: Siva eminencija, Vlada iz sjene, Novi svjetski poredak

RELEVANTNO ŠTIVO: albumi Pink Floyda i Led Zepellina unazad, stihovi Vjekoslave Huljić u oba smjera, tetovaže, Harry Potter, Da Vincijev Kod, Mona Lisa

NAČIN BORBE PROTIV NJIHOVIH ZLIH NAMJERA: Nenačitanost, neinformiranost, neobrazovanost

5. ŽIDOVI
Židovi su najstariji hrvatski neprijatelji. Stariji čak i od propuha. Oni su stari koliko i samo hrvatstvo (dakle, otkad je Bog stvorio svijet – prije 5-6 tisuća godina), a prvi put su nam se zamjerili još kada su onomad razapeli Isusa Krista, jedinog svjetski relevantnog čovjeka kojem znanstvenici nisu pronašli hrvatske korijene. Još. Od tada pa do današnjih dana, Židovi kuju i snuju, lihvare i pljačkaju svijet i Hrvatsku uspješnije i od HDZ-a. Ipak, Židovima Hrvatska trenutno nije na prvom mjestu jer bi valjda poslali nekog sposobnijeg od Ive Goldsteina da nas uništi. Zbog jednake količne zlobe, ljudi ih često miješaju sa masonima. Najveći dokaz da Židovi vladaju svijetom je činjenica što se kao neeuropska zemlja natječu na Eurosongu.

ZAJEDNIČKI DJELUJU S: Masonima

REFERENTNI POVIJESNI OKVIR: Zadnjih 2000 godina svjetske povijesti

ALTERNATIVNI NAZIVI: Cionisti, Ćifuti

REFERENTNO ŠTIVO: Usmena predaja

NAČIN BORBE PROTIV NJIHOVIH ZLIH NAMJERA: NDH

4. SRBI
Ova lista bez Srba neizostavna je poput seoskog svećenika u osnivačkom odboru Matice hrvatske u Dalmatinskoj Zagori. Ono što je Gondoru Mordor, što je Mamiću bonton, što je Bogu Sotona, što je desničaru pismenost, e to je Hrvatima Srbija. Povijest sukoba sa Srbima kreće još od srednjeg vijeka kada ne samo da ni hvala nisu rekli kralju Tomislavu što ih je zaštitio od Bugara, već su odlučili svojatati hrvatsku zemlju. Tradicija je to koju uspješno njeguju sve do današnjeg dana. Nakon što su nas početkom devedesetih neuspješno pokušali vojno potčiniti, Srbi sada imaju novih metoda uništenja Hrvatske. Javna je tajna da su srpski lobiji postavili ovu Vladu kojoj je cilj potpuno gospodarski uništiti Hrvate. To im, ruku na srce, zasad odlično uspijeva. Također, infiltrirali su se u apsolutno sve medije gdje svakodnevno šire svoju hrvatofobiju. Iako smo se devedesetih dobrano potrudili da ih u Hrvatskoj ostane samo šačica, ovaj hibrid ljudi i žohara se, naravno, toliko razmnožio da danas imaju podružnicu u svakom većem selu. Još uvijek su manjina ali, za razliku od racionalnog razmišljanja, za njihovu eliminaciju ova velika nacija još uvijek nije pronašla trajno rješenje.

ZAJEDNIČKI DJELUJU SA: Srbima iz drugih država. Oni su antimaterija Hrvata.

REFERENTNI POVIJESNI OKVIR: Zadnjih 200 godina povijesti Hrvata

ALTERNATIVNI NAZIVI: Srbeki, Srbendare, Četnici, Bradonje, Pravoslavci

REFERENTNO ŠTIVO: http://www.dnevno.hr/index.php i usmena predaja

NAČIN BORBE PROTIV NJIHOVIH ZLIH NAMJERA: Što god vam dođe pod ruku

3. KOMUNISTI
Što su svijetu masoni, to su Hrvatima komunisti. Grupa je to ljudi koji se nikada nisu pomirili s raspadom Jugoslavije pa su cijeli svoj život odlučili posvetiti borbi za povratak iste ili bar, ako to nije moguće, potpunom uništenju Hrvatske. Bliski Srbima, ali mnogo zločestiji. Srbi su makar nacionalisti, ovi nisu ni to. Srbi su utoliko pozitivniji što ipak rade u interesu svoje države. Komunisti, s druge strane, rade isključivo kontra hrvatskih interesa. To im je jedini cilj i svrha, a zanimljivo je kako je komunizam jedina poznata ideologija koja je nasljedna. Ako vam je otac, djed, pradjed ili njegov pradjed slučajno bio komunist (ili bar jednom u životu obukao crvenu košulju) svaki pravi Hrvat zna da i u vama čeka da se zapali anti-hrvatska iskra.

Osim s koljena na koljeno, komunizam se, u novije vrijeme, prenosi putem interneta. Najpoznatije leglo komunista, uz redakciju Indexa, je Filozofski fakultet. Osim po krvavim očnjacima, rogovima, trozubcu i crvenom repu, komunista ćete prepoznati po učestalom kritiziranju hrvatske vlasti, Ive Sanadera, propitkivanju povijesne ličnosti Tuđmana, te negiranju granica na Drini u vrijeme kralja Tomislava.

ZAJEDNIČKI DJELUJU SA: Matijon Babićem, Borisom SmraDežulovićem, Antom Tomićem, Yutarnjim listom i portalom Index.yu, Yusipovićem, Puspičkom i Okupiranom Dalmacijom

REFERENTNI POVIJESNI OKVIR: Zadnjih dvjesto godina

ALTERNATIVNI NAZIVI: Komunjare, Crveni, OZNA, Jugoslaveni, Četnici, UDBA, Orjunaši, SDP

REFERENTNO ŠTIVO: nedjeljna propovijed lokalnog župnika

NAČIN BORBE PROTIV NJIHOVIH ZLIH NAMJERA: Dijeljenje prosvijećenih sadržaja s portala dnevno.hr i tinolovka-news. Čitanje kolumni Milana Ivkošića. Informiranje o akcijama skupine po birtijama u Dalmatinskoj zagori, Baniji i Kordunu.

2. PEDERI
Novija verzija komunista, neki čak smatraju da se radi o istoj sorti iako su navodno zabilježeni neki slučajevi gdje peder nije bio komunist i obratno. Ako ste povjerovali u ovu prethodnu izjavu vi niste pravi Hrvat, srami se pedero-liberalna komunjaro. Pederi, ili komunisti 2.0, u vrlo kratkom periodu uspjeli su se infiltrirati u sve pore društva. Odlučuju kako se oblačite, koje boje će vam biti namještaj, što je in što out… Ukratko, pederi su vrsta komunista koja, umjesto partijskim dekretima, o svakom segmentu vašeg života pokušava odlučivati mnogo suptilnijim metodama. Kažemo pokušava jer pederske metode ispiranja mozgova na prave Hrvate ne djeluju. Oni će i dalje nositi fudbalerke, cigarete u prednjem džepiću na majici, D&G remene, EUROSPORT trenerke i CD-ove okačene o retrovizor, Bogu dragom hvala.

Pederi su toliko zlobni da su odlučili cijeli život pretvarati se da im se sviđaju muškarci samo da bi Hrvatima njihov čedni, katolički život bez predbračnog seksa, preljuba i razvoda učinili težim. Pederi ne poštuju ništa što je sveto, a da bi vama naškodili svojim će se znojnim tijelima bez majica grliti s drugim muškarcima čak i ako nisu na nogometnoj utakmici ili koncertu Miše Kovača.

ZAJEDNIČKI DJELUJU SA: Svima

REFERENTNI POVIJESNI OKVIR: Zadnjih 100 godina povijesti Hrvata.

REFERENTNA LITERATURA: Sveta misa, vjeronauk

NAČIN BORBE PROTIV NJIHOVIH ZLIH NAMJERA: letve, lanci, pajseri, bokseri, palice, pitari sa cvijećem, molotovljevi kokteli

1. OVI, ONI
„Antikristi i masoni

Komunisti, ovi, oni

Šire sotonske fraze

Da nas poraze

E, moj narode, e, moj narode.“

Thomsponova pjesma „E, moj narode“ najbolje opisuje tko su najveći neprijatelji Hrvata, a posebno se ističu „Ovi,oni“. Zamislite samo kakvi su to ljudi i neprijatelji Hrvata kada ih se Thompson ne usudi nazvati imenom, a spominje „antikriste“, „komuniste“ i „masone“. Ova mistična skupina toliko je opasna za Hrvate i Hrvatsku da je apsolutno nemoguće odrediti njihovo podrijetlo, povijesni okvir, način djelovanja, političke ideje, ama baš ništa. Oni su nešto poput Voldemorta, Oni čije se ime ne smije izgovoriti. Jedino znamo da zajedno s antikristima, komunistima i masonima šire sotonske fraze, ali osim toga, ništa. Još nismo doznali tko su „ovi,oni“, ali znamo jedno, tu su. Možda ste u javnom prijevozu stali na nogu pripadniku „ovih,onih“, a da to ni ne znate. Često se u izvorima pojavljuju kao zlobnici. „Ovaj onaj“ je svatko tko pravom Hrvatu želi zlo – nekada je to osoba koja ti ponudi pola milijuna eura da ne pjevaš, pogotovo je to osoba koja to otkrije javnosti. Nekad je to porezni inspektor, nekad haški sudac. Možda s ”ovim-onim” upravo pijete kavu, možda je on vaš otac ili majka. Kad smo već kod toga, možda je i Thompson „ovaj, onaj“. Bojte se, Hrvati, bojte se!

ZAJEDNIČKI DJELUJU SA: Nitko ne zna.

REFERENTNI POVIJESNI OKVIR: Od početka koncepta “Vremena” očigledno.

ALTERNATIVNI NAZIVI: zlobnici

REFERENTNO ŠTIVO: Realnost

NAČIN BORBE PROTIV NJIHOVIH ZLIH NAMJERA: Molitva


****PREUZETO SA SPRDEX.COM

jutra sa okusom suha grla
i pogled kroz prozor,
na publiku mobitela uperenih
u bezveznu uličnu svađu,
jutra u kojima tražim
osmijeh okusa svježe
pripremljenih nedjeljnih kolača.
jutra u gužvi čekaonice doma zdravlja
sjediš i čekaš u svom poniženju,
sjetiš se Josipe i njezinih nogu, dugih nogu,
i jednog kišnog nedjeljnog popodneva,
moje ruke na njezinim nogama, dugim nogama,
a sa druge strane stakla dama je tresla sisama,
vrlo originalno, skloniti se od kiše u peep show,
aha, ja sam na redu, ulazim,
liječnik ispred računala koje mu govori kako sam,
on mi čita, savjetuje da se ostavim pušenja dok gledam
kroz rešetke kišni zrak grada, kojim ću skoro koračati
među ljudima bez ljubavi, a kojima je ista imperativ,
između svakoga stoji razočarenje i umorne oluje,
i žive jer duguju sami sebi pokušaj življenja,
a meni je smiješno kad hodajući mrtvac pokušava,
jer poput pravog nema ništa - nedostatak novaca ubija osjećaje.
Ton poruke razlijeva se prostorom i čitam istu priču od novog autora,
priču o meni i kako sam bezosjećajno đubre, ni ne čitam dalje,
stereotip očigledno nikad neće biti uhvaćen za jaja.
Jutra.
Nikada neću s njima biti na ''ti''.

mišljenje stanovnika Zagreba.
Kako se selim, tako sam i u zadnje vrijeme tražio smještaj, i nekako mi se najbolje čini Stenjevec, traži vlasnik za stan od 50 kvadratnih metara, adaptiran prije tri godine ( trebalo bi ga samo oličiti ) 1200 kuna plus režije. Stambena zgrada, blizina ludare. Meni se to čini ok, sad netko mi jednom kaza da su malo stanovnici tog kraja ''vudreni v glavu'', zbog Medvednice valjda, mada ne znam kakve veze ima Medvednica sa tim, ali ok, ne možeš imat i ovce i novce, živio sam i u gorim mjestima.
Ha?
Da dostenjem na Stenjevec?
Molim samo konstruktivne savjete i razloge ZA i PROTIV.
I pristojno ponašanje - ipak ovo nije referendum.

Osobe dolaze u živote.
Tvoj, moj, naš, njihov, vaš, svačiji...
Neki ostaju, a neki nečujno,
ne ostavljajući nikakvog traga prođu.
Nekih ljudi se rado sjećaš.
Po osmijehu, iskrenoj toplini, lijepoj riječi.
Po sreći u očima i ljepoti mnoštva trenutaka.
Neke isto tako pamtiš,
samo sa druge strane lijepih sjećanja.
I drugo nisu ni zaslužili,
nego da ih nemilosrdno sažvačem,
ispljunem i zgazim...te umišljene,
samodostatne žive spomenike samima sebi,
na čije ostatke se sa zadovoljstvom pomokrim.
Onim istim zadovoljstvom kojim promatram
osmijeh na usnama kojima protječe
bol od mješavine poraza i bijesa.
I nije mi žao.
I ako treba, gazit ću i dalje,
sve dok duše im ne pretvorim
u hrpu beznačajnog praha...

Ajde, budi se, budi se, sa istokom i suncem iza oblaka - drmusao sam je za rame, drm, drm, i budio, a zapravo nije bilo razloga da je budim, jer sam trebao sa nekim razgovor. Naravno, zanemario sam činjenicu da je bilo pet sati i nešto sitno minuta ujutro, a kako je izvana još bio dopirao mrak, tako o nekom zornjaku nije moglo biti govora, ni pod točku razno. Možda poslije, kad bude svitalo. A možda i ne.
Skuhao sam kavu, skuhao sam čaj, servirao sam juice, servirao sam mineralnu, neke keksiće...za malo tirolske i špeka, još je bilo rano. A i bilo je nezdravo, razmišljao sam o tome da joj poslije serviram bjelančevine, ranom zorom, ali prestao sam razmišljati, da, to tako krene, svakog jutra, sve do sutra, a onda ''hop'' eto te sa prstenom na naprstnjaku, žigosalo te, a da ni sam ne znaš kako se to desilo.
I ti bi se udavala - nisam propustio pitati. Napola je spavala i pokušavala me gledati. Iako smo svega oko tri sata spavali, bio sma odmoran, a ona je pokušavala doći sebi, sjedeći preko puta mene. Make-up joj je odavno ispario u prostor ( moram poslije provjetriti stan ) i trudio sam se da joj ne gledam u poluotkrivene sise, da mi ne pokvari tijek misli.
Ne spavaj - opomenuo sam je.
Ufff - to je kao bio njezin odgovor, neka vrst negodovanja. Onda se osvrnuula i posegnula za tamno zelenom kutijom u kojoj su bile čokoladice After Eight.
Jok - a za svaki slučajem potvrdio niječnim coktajem jezikom. Pogledala me upitno.
Tek iza osam - dao sam joj upustvo kad je vrijeme jesti čokoladice After Eight. Reda mora biti. Kao što se irski rock band U2 sluša u dva sata, tako se i ove čokoladice jedu iza osam.
Nisi ti sav svoj - sad je bila gotovo pa razbuđena.
Uzmi Dorinu, a iza osam ove After Eight.
Jebala te Dorina - otfrktala je.
Jebala dabogda - i u sebi pomislio na čokoladne ženske genitalije. Bez dodataka, poput lješnjaka i grožđica. Čisto iskustvo geni...čokolade.
A par trenutaka nakon čokoladi preko puta mene sam objašnjavao prednosti poligamije. Monogamija je odavno onako, reda radi. Čak sam u tu svrhu bio spreman napraviti krevet, 540x200 cm, sa posebno dizajniranim anatomskim podnicama, i madracem sa Monroe amortizerima. A opet, ni sam ne znam kako, našao sam se u izlaganju prednosti neutronske bombe pri rješavanju najezde skakavaca i tigrastih komaraca, što opet, onako dublje gledajući, je podosta povezano sa poligamijom.
Nije li vagina isto jedan oblik oružja za masovno uništenje - pitao sam slijedom neke logike, crtajući na komadu papira pri tom sve i svašta. Ona je sjedila, nijemo, malo je gledala mene, malo crtež.
Tebi očigledno nisu svi doma - zaključila je.
Nije lako nama djeci roditelja iz miješanog braka - odgovorio sam.
Kakav miješani brak - pitala je.
Tata vodoinstalater, a mama je u HDZ-u.
Odi u kurac - otfrktala je drugi put.
Zašutio sam. Šutjela je i ona. Šutjeli smo tako. Ona je krckla keksiće, ja sam crtkarao i dalje, po onom papiru.
Što ti je to - pitala je.
Koje?
Pa to, što crtaš - odgovorila je.
Ovo? Evo pogledaj - okrenuo sam papir prema njoj.



Isuse - gledala je razrogačenih očiju
Šutio sam i pušio cigaretu.A onda sam malo pušio cigaretu i šutio. Zora vanka rudi, a ona šuti.
Morala bih poći - kazala je, nekako hladno.
A zornjak - pitao sam.
Šutnja.
A čokoladice After eight?
Šutnja.
Izašla je tiho, još tiše nego što je došla.A ja, ja sam se uvaljao u krevet, prebacio jastuk preko glave, za svaki slučaj pokrio se prekrivačem preko jastuka, napravio rupicu za zrak i gledao svjetlo kako ulazi kroz prozor. I polako, na pola snage motora, otplovio u san.

Link



Ulazim kroz predvorje.Oči se brzo privikavaju na tamu. Koračam poznatim putem do vrata, ulaza u tvoj prostor. Miris jeseni, kiše, lijepi mi se za leđa. Sve je ostalo isto. Kucam po vratima, onako kao nekad, da znaš da sam ja. Prolazi trenutak-dva, vrata se otvaraju. Ispred mene silueta i velike, svjetlucave smeđe oči. Ulazim i jednom rukom zatvaram vrata. dok mi je druga već na tvom vratu, ispod kovrčave kose. Usne su nam spojene, dodirujemo se jezicima. Tijelom te naslanjam na zid, još uvijek raspirujući jedno drugom želju usnama. Podižem ti obje ruke u zrak, prema zidu, držim ti zglobove jednom rukom, a drugom započinjem svoj put, niz tvoje tijelo, tražeći put do topline tvoje kože. Gladno te milujem, ljubim po nosu, i dalje prema ušnim resicama koje grickam, spuštajući ih dalje niz vrat, do ramena, nastavljajući put preko ključne kosti, do drugog ramena i opet nazad. Ruke su ti sada slobodne, spuštam se dalje usnama preko tvojih grudi, držeći ih među dlanovima dok ih ljubim, osjećajući tvoje prste kako mi zapliću pramenove kose. Sve sam niže, ljubim te po stomaku, spuštajući dlanove sa bokova ti na unutarnju stranu mekanih i toplih bedara. Udišem u sebe miris ti želje i prateći ga, spuštam ti gaćice, do članaka. Milujem ti noge, kroz čarape, sve gore do guza, provlačeći dlanove ispod držača čarapa. Držim te straga i približavam te svojim usnama..podižeš nogu preko mog ramena. Ljubim te dolje, klizim jezikom, držiš me čvrsto za glavu, miješajući bokovima...pridižem se, opet su nam usne spojene. Otkopčavaš mi remen i hlače. Napetost konačno popušta. Namještaš se na mene, osjećam dolje na sebi mokru vrelinu. Ruke su ti opet oko mog vrata. Naslanjam te još više o zid, zadižem obje noge i samo klizim u tebe...ulazim i izlazim, kratkim, dubokim i jakim trzajima...grizeš me po vratu, a povremena grmljavina guši tvoje glasne uzdahe i krikove. Osjećam da ti dolaze oni drhtaji. Nastavljam i dalje, izlaziti i ulaziti, kratkim i jakim, dubokim trzajima. Nokti su ti duboko u koži leđa mi, znam da te trese, ne obazirem se na bol od ugriza, bol od noktiju, gubim se u tebi, i sve prestaje postojati onog trenutka kad ti ulazim najdublje, kad se pokušavaš izmaknuti, ali ne možeš jer si između zida i mene, dolazim do tvog kraja i eruptiram u tebe. Smiraj. Stisak je popustio, ljubimo se nježno...ovaj sex je bio samo predigra, uvertira za ono što se naslućuje dok me rukom, kroz polutamu vodiš do kreveta, gdje ćemo uz prigušena svjetla i crveno vino voditi ljubav.

Palim svijeću, kao i svake godine u ovo doba.

Maloprije sam ušao doma – bez obzira na datum, priroda posla me prisilila da i danas obavljam neke stvari. Ipak, zadnjih par sati sam proveo u jako ugodnom društvu. Klinci i njihovi ''biseri'', opušteno društvo odraslih, uz dobar ručak ( večera? ) , kapljica crvenog vina…uz prave prijatelje, i ležeran razgovor, vrijeme i prebrzo prolazi. Naravno, kako već ide, dotaknuli smo se i roditelja, evocirajući uspomene, prepričavajući anegdote istih, epizode odrastanja, podsjećajući se vremena kad smo odrastali uglavnom protestirajući protiv odluka roditelja koje nam nisu išle u prilog, smatrajući to onda smakom svijeta, a danas tek epizodom kojoj se slatko nasmiješ i podsjetiš da si imao mirno, bezbrižno djetinjstvo.

Plamen svijeće titra, kao da obavještava o prisutnosti onih u čiju čast je zapaljena.
Zapalim je u ime onih koji su branili ovaj naš komadić svijeta, nesebično i iskreno, bez kalkulacija, i za sve one prije njih koji su živjeli ideju slobode i imali čisto srce u borbi za istu.
Plamen je i za one sve besmislene i nevine žrtve nepotrebnog ludila koje nas je poharalo, svaku suzu majke koja je izgubila svoje dijete, za svaku patnju koja je u nepovrat otkinula dio onog dobrog koje je u nama i mjesto njega nastanila ga tupim bodežom boli, dajući zjenicama boju tuge.

I prije svega, plamen je za Tebe. Još malo i osma će godina izmaknuti kako nisi sa nama. Shvatio sam da trebam prestati tražiti smisao besmisla tvog odlaska. Dokle god tvoje riječi odzvanjaju u meni, dokle god su živa sjećanja na Tebe, na sve ono što smo zajedno uradili, na sve ono što smo trebali uraditi, a nismo stigli, u meni si. I nekad, kao da Ti čujem glas, miran, staložen i odlučan, a opet blag, glas koji mi je ulijevao povjerenje i davao hrabrost da idem dalje u trenucima kad sam bio opasno blizu dna. Plamen svijeće koji sad gori, je onaj plamen koji je stalno u meni, plamen za, meni, najvećeg i najačeg čovjeka na svijetu. Čovjeka koji je bio tu kad je trebalo, čovjeka koji se na nikad ni na što nije žalio. Osobu koja me je naučila da ljudi mogu biti samo dobri ili loši, koja u svom riječniku nije imala na raspolaganju riječi poput ''mržnje''. I još mnogo toga, naoko nebitnog, a meni toliko danas važno. Tvojim odlaskom nisam izgubio osobu koja je dobijala automatski funkciju po mom rođenju. Izgubio sam i najboljeg i najiskrenijeg prijatelja. I zapravo, nikad neće postojati riječi kojima mogu opisati koliko dobrog je osoba poput Tebe ostavila u meni.

Hvala ti Tata.

Koliko vam je puta HBS govorio - no no štrigariti HBS-u, jer HBS-a svemir čuva?
I opet, štrigama na jedno uđe, na drugo izađe...štrige više ni za kurac nisu, da mi pardonirate na izrazu.

Nečujno prolaze vremena kad se jučer ponavljalo sutra.
U savršenom, začaranom krugu, gdje drhtave ruke
pokušavaju od pepela ostvarenih proročanstava
oblikovati smisao kazne onih rijetkih, prelijepih snova.
Na vrhu svijeta, odmoran, gledam prošlost kako se približava.
Drhtavim rukama ispred nogu položit će mač,
na oštećenom svitku predat kapitulaciju ispisanu suzama.
Nehajno odgurnut ću to klupko mraka i beznađa,
daleko ispred, naziru se obrisi zastava pobjedničke vojske
onog obećanog i dobro zasluženog onog sutra.
Srce je čisto. Ruke su snažne.
Još tri godišnja doba gorit će zvijer u mom pleksusu, do zadnjeg sjećanja...
Ostat će samo svjetlo, svjetlo koje će vječno gorjeti
moje ime uskovitlano u nemiru,
pogledom djetinje dobrote, igrat ću se sazviježđima u svemiru.

Link

U višegodišnjem blogerskom stažu, bio sam svjedok nebrojenih odlazaka drugih blogera. Odlazak se najavljivao uz pompu, razlog je bio počesto neka svađa i izrečeno u istoj kojeg je onoga koji odlazi pogodilo valjda tamo gdje nije trebalo. Stavio bi se zapis, a onda bi slijedila nagovaranja, molbe,iznošenje razloga za ostanak – što veća popularnost blogera, to više komentara sa nagovorom za ostanak. I konačno – odluka je pala ostalo bi se, ili bi se brzo vratili nakon dan-dva, sa novim nicknameom ( u ona vremena na Iskri nije postojala mogućnost deaktivacije profila – jednom pobrisan profil više se ne bi mogao vratiti ). Zapravo, kad zagrebem malo dublje ispod površine, najavljivani srcedrapateljskopatnički odlasci nisu bili ništa drugo do privlačenje pažnje ( u večini slučajeva ) i želja za potvrdom koliko zapravo onaj koji odlazi vrijedi na blogu.
Danas imamo jednu bitnu razliku – tu prokletu opciju deaktivacije profila ( mogućnost da se opet vratiš pod istim nicknameom i nastaviš tamo gdje si stao ). Dakle, odluka je pala – obavještavamo cijelo blogersko pleme da odlazimo, navodeći razloge, a duboko u sebi iščekujući što veći broj komentara koji bi nam dali potvrdu kolike tolike vrijednosti na blogu. A dalje i ako se odlučimo na odlazak, opet poslije danima odzvanjaju komentari u glavi, prati se blog izvana ( bez logiranja ), iščekuju se eventualne dodatne reakcije. Onda je tu i onaj glas – '' hm, pa profil mi nije izgašen…''
I hop – eto nama povratnika, nasmijanog, slavodobitnog, sa novom energijom koja nije ništa drugo do olakšanje što je opet na blogu. Karakter? Jebo karakter koji nije labilan – bitno je da se piše, jer eto, vratilo se samo zato jer su drugi nagovarali.
A zapravo pravo pitanje je – koliko smo sami sebe zgazili sa tim pompozno najavljivanim odlaskom?

Počinje kao slučajno(st). Slučajnost tipa, ''sanjao(la) sam te''. Prethodno tome je slijedio odabir osobe sa dovoljno raspoloživom količinom energije ( počesto seksualne, ali ne nužno ).
Lov je započeo.
Prvi susret, odašiljanje energije koja blokira lovinu. Opčinjenost. Svi simptomi klasične zaljubljenosti su tu...prva kava - blokada.
Označavanje lovine ( počesto grebuckanjem ili bilo kakvim drugim, tobože spontanim, fizičkim kontaktom ) . Daljnja komunikacija koja vodi prema totalno izmjenjenoj osobnosti lovine. Osjeća se umor, bezvoljnost, mlitavost, osjećaj zarobljenosti, dok druga strana, cvjeta, kako bi se kazalo, kao da neke ljude vrijeme fizički zaobilazi. Početak dubljih relacija donosi nepotrebnu posesivnost i ljubomoru od strane lovca prema lovini, namjerno izvlačenje stvari iz konteksta, predviđanja događaja, a sve pod izlikom koja se može svesti pod zajednički nazivnik ''dijete sam nebesa i u meni živi nebeski glas i ja mogu vidjeti budućnost''. Po nekim pravilima ( možda poganskim? ) takvo stanje lovac treba održavati tri lunarna perioda ( tri mjeseca )...u konačnici, rezultat za lovinu je itekako poražavajući - lišen slobodne volje, svog načina razmišljanja, sve umorniji, sve bezvoljniji i u konačnici kad se energetski resursi lovine toliko iscrpe da nije ni za što sposoban, biva odbačen.
Ovakvoj vrsti lovaca do izražaja dolazi jedna od slabih točaka - podcjenjivanje.
Pravi lovac nikad neće podcijeniti svoj eventualni plijen. Pravi lovac ima određenu dozu poštovanja prema lovini.
Gdje problem nastaje?
Upravo u podcjenjivanju i zanemarivanju iskustva, znanja, energetskog potencijala . i onoga najvažnijeg - onog unutarnjeg glasa
( lovine ) koji mu je najveći saveznik i koji u određenom trenutku, vrisne snagom eksplozije stvaranja novog svemira, da se jednostavno makne.
I istina je da lijepa riječ, mio pogled, otvaraju sva vrata.
Koji put se treba zapitati koliko realne osnove ima tobožnje 'savršenstvo' koje smo iz neobjašnjivih razloga prisiljeni pustiti u svoje odaje.
Ovaj zapis će shvatiti tko treba shvatiti.
A isto tako, neka bude opomena ostalim sukubusima materijaliziranim u ljudskom obličju da me se klone - ne zbog toga da bi im ja zbog toga uradio nešto nažao, nego da se ne bi nosili sa težinom stranog tijela u fizičkom organizmu.
Jer ako svemiru možemo dosta toga zamjeriti - jedno mu ne možemo zamjeriti.
Pravednost.

Neki ljudi nikad neće naučiti...
Ali veseli me neizmjerno kad spoznaju tko su i što su i to javno objave, ovdje na našem blogu ( na ulici vjerovatno ne bi postigli cijenu koju traže ).
Još samo cjenik nedostaje - pa zašto na kraju krajeva ne bi svi znali s kim imaju posla i pod koju cijenu.
Što je po meni sasvim u redu - usporedivo odlasku autoservisu, gdje platiš da bi ti automobil bio zadovoljan. A vlasnik zadovoljen.
Spoznaja kao i svaka druga. U ovom slučaju nešto što se trebalo otkriti na sredini životnog vijeka, a ne na samom zalazu istog.
To je etiketirano.
I to točno onako kako sam vidio da je. Drago mi je da ovaj put nije izašlo iz moje tipkovnice.

Velim ti, to su oni.
Ok, što sa njima?
Ništa. Spravljaju neke čarobne napitke od komušine. Zato mislim da su komunisti.
Zanimljivo. Ima još nešto?
Ima. Prskaju nas.
Prskaju?
Prskaju.
Na koji način?
Sjedim neki dan u kafiću, onaj u centru. Lijep, vruć dan. Ispijam malu kavu, veliku i kratku, svježe iscijeđenu, na terasi. Preko terase, tenda, na pruge, uzorak sličan uzorku Tušijine pidžame. Sjećaš se Tušije?
Sjećam.
Nije bio dobar čovjek.
Nije, slažem se.
Ispod Tušijine pidžame, idu cijevi, uske plastične cijevi. Od tamo prska, iz tih cijevi.
Što prska?
Kao nešto svježe, mislim voda u prahu, tako nešto.
Pa, voda je u redu.
Osvježi to, ugodno osvježi.
Lijepo.
Lijepo, da, kad tamo sjediš. Opuštajuće. Poslije te kave otišao sam u sobu.
Promijenio si položaj kreveta?
Da, bio mi to diplomski iz fensušija.
Feng-shui?
Tako nekako. Morao sam se oplahnuti, obrijati. Očekivao sam je.
Došla je?
I brzo otišla.
Zbog čega?
Hm…oni su mi rekli da navučem gaće na glavu. Tamo gdje noge prolaze, tamo su mi oči bile. Stavio sam još i masku za skijanje, preko.
Uplašila se?
Ne znam. Gledala me.
Rekao si joj nešto?
Da. Kama(n) sada, za bolje kama sutra.
Hm…
To je od prskanja. Kama. Karma. Karmine. Kameleon. Cameo taxi. Mirisao sam glasove, dok sam se brijao, prije njenog dolaska. Morao sam poslušati.
Što da nisi? Poslušao?
Ne znam, nije mi palo na pamet.
U redu, nastavit ćemo.
Može od kraja slijedeći put?
Vidjet ćemo.
Samo, da kažem…
Kaži.
Nije joj se svidjela salama od kokošjih očiju.
Ne očajavaj. Vrijeme je isteklo. I ne guraj čarapu punu hrenovki u mikrovalnu.
Budem dobar.
Budi. Do viđenja…