Don Juan

Sonet o bezazlenoj djevojci

U gaju smrekovu, glog gdje crven
pod lišćem čuva ježa i zmiju,
jednog su dana došle srne
Bugi, iz dlana da joj piju.

Ona strese sa sebe plavi
potočni cvijet i pruži ruku.
U taj se tren iz sumraka javi
stvorenje šumsko, slično vuku,

i dugo piljilo je u nju
ko pravi vuk iz priče dječje
dok grane postajahu crne.

Onda ga nestade u žbunju.
A Buga samo tiho reče:
"Bojim se da ne uplaši srne!"

Htio bih, da sam plavetno nebo,
Ti da si svjetlica mala,
Uvijek u mojoj skrita bi grudi
Noću ko zvjezdica sjala...

Vlatka Pokos napisala knjigu! Ajme sreće, ljudi! Vijest za Dnevnik. Ne treba nam soneta ni drugih "bezveznih" sadržaja. To smo čekali, to nam je trebalo! Pohrlite u Hrvatsku, Vlatka Pokos ovdje biva... I piše!

Ja vjerujem sada
Ko davno, ko kada
Čuh djecu da Psoglavac jede,
I gledah pod šljivama,
Da l' zbilja na gljivama
Patuljci dugobradi sjede.

Jest! U priče sve te
Još gledam ko d'jete,
I plavi val milja mi grudi.
I barem su sjajne!
A sive su, vajne
Te prazne vam istine, ljudi!

Pod pazuhom nosim voljenu gitaru,
kad se dobro smjestim dirnut ću joj žice,
svirat ću ti sve do same zore,
a onda će me zamijeniti ptice.