Newtonova jabuka ili kako mi padne na pamet

Nedavno sam prolazio kraj jumbo plakata prelijepe žene koja je reklamirala nešto. Ne znam ni sam što, nisam obraćao pažnju na tekst niti na popratne sadržaje. Iako je takva ljepota, dakako, fikcija, ostao sam hipnotiziran, a mrvicu se možda i zatreskao. Onako, usput. A što je zapravo stvarnost?

Znam kako se snimaju reklame, pa ne mogu očekivati bujnu i valovitu kosu koja se u usporenom filmu presijava namećući ideal koji se poput video isječka vrti u našim glavama i s kojim kao etalonom ljepote uspoređujemo kosu svake žene koja nam zapne za oko. Previše toga znam. Kako radi Photoshop, kako izgleda Gaussova krivulja određenih antropometrijskih karakteristika meni interesantne ženske populacije, no ipak se ne bunim protiv ideala kojim me programiraju sa TV-a, plakata i novina. Zašto? Jer mi se sviđa. Više mi se sviđa fikcija od stvarnosti, i unatoč tome što znam da ne možeš opipati fikciju, svejedno želim vjerovati u nju. Na tome se sve bazira. Želimo vjerovati, vjerovati u obećanja koja nam daju kako bi nas zaokupili sanjarenjem o fikciji koju nikad nećemo imati dok nas drže u okvirima koje su nam zacrtali jer kao vrijedni mravi služimo njihovoj svrsi.

Otkud taj fantomski optimizam koji tako rado prihvaćamo putem marketinških kanala? Zbog čega se kao vrsta forsirano uspoređujemo s nepostojećim idealima i tjeramo jedni druge poput nekog kulta da vjerujemo u nepostojeću ikonu apsolutne ljepote nastojeći joj se približiti hipnotiziranim kupovanjem proizvoda koji se kao spasonosno rješenje nude poput staze koja će nas do tamo dovesti? Tendenciozno se podiže razina kolektivnog nezadovoljstva percepcijom vlastitog realnog sebe u usporedbi sa računalno korigiranim, već u startu rijetkim i iznimnim primjercima, i u bici koju je nemoguće dobiti smjelo krećemo u borbu protiv vlastitog ja, oboružani proizvodima koji obećavaju članstvo u elitnijoj kategoriji ljepote želeći ostaviti u prašini, daleko iza sebe što više onih s kojima ćemo se nadmoćno uspoređivati kako bismo si vratili barem dio samopouzdanja koji nam je otet utopijskim idealima koje slijedimo.

Da pojednostavimo - duboko u sebi smo iskompleksirani nametnutim, a liječimo se potrošnjom i rezultirajućom tuđom zavisti.

No ja bih svejedno rado popio kavu s tetom iz reklame. I tko je ovdje lud? Možda ne samo industrija.