Basna o galebu i mishu

Nježna sam ti noćas.Sneno nježna.
Prikrila sam modrice na tijelu kako god sam znala.Ne želim da ih vidiš.Ne želim da ih gledaš.Ne želim tvoje sažaljenje.Tvoj ganut pogled,mogao bi,nanijeti novu modricu...a više je tako teško naći mjesto za novu.
Spremna sam za tvoje dodire i ugrize.Spremna sam za borbu tijela.Samo..nemoj mi dirati um.Ne traži od mene da pričam.Moj glas je tako slab i patetičan.
Ne čeprkaj mi prstima po nutrini tijela.
Samo pusti...previdi..površno...
Ionako je besmisleno.Bol će ostati,još satima nakon što odeš.
I bit će sutra tu.I prekosutra.
A gdje ćeš ti biti?
Čiji zagrljaj ćeš upijati?Hoćeš li se sjetiti?Posramiti?Barem za tren,udah prije novog poljupca...
Nećeš.Nije tako zapisano.
I zato,ne trudi se.Uzmi moju nježnu stranu.I otiđi.
Želim ti pamtiti leđa u hodu.
Želim nečujno ispustiti suzu.U sjećanje.

Znaš..bilo bi lijepo da mi dođeš u san..nenadano..kao lagani vihor..da te osjetim uz sebe.Kao toplinu.


Znaš..bilo bi lijepo kad bi,rukama svojim,napravio mi jastuk..da nježno ućulim glavu..sneno...opušteno.


Znaš...bilo bi lijepo kad bi,prekrio me svojim tijelom,kao plahtom..obavio me.Kao smiraj.


Znaš...bilo bi lijepo,kad bi,uz kapi kiše koje lupaju o prozor,svojim dahom ugrijao moje tijelo...svojim usnama iscrtao krila na mom tijelu.


Znaš..bilo bi lijepo kad bi se iskrao,tiho i nježno,kad utonem u san...svojim mislima načinio mrežu oko mene,da sanjam meke snove.


Znaš..ja znam da me pratiš..u stopu..gutaš moje misli bez predaha.


I znam da to želiš....


Znaš..bilo bi lijepo kad bi to i mogao...ponekad.


Znaš..u dvoje je ljepše sanjati.

(Arwen,2009.)

http://youtu.be/wxMeu34o_jQ

Sve je počelo kao igra riječi.Elektronička igra riječi.Igra zabluda i zabuna.Toplih osmijeha i neodoljivih pogleda.Sramežljivost prepletena sa naivnošću.Ruku pod ruku sa strahom.
U vremenu koje slijedi desila se naklonost,desila se potreba,desila se udaljenost.I sudbinsko vraćanje.
Bio si i ostao moja utješna luka.Prijatelj u svakom trenutku.Oslonac u teškim minutama.Bio si i ostao moje veliko srce.
Danas je tvoj dan...i vraćam ti sve posebne tople trenutke,na posudbu,neka te griju danas.Al,sutra mi ih vraćaš:-))
Ljubim te i grlim maleno...budi i dalje dobar,lijep i pametan:-***
Sretan ti rojsni dan!:-))

Link

Link

Neobičan osjećaj,u potpunosti,ponovo uvući se u krletku i sklupčati se podno njihaljke.Trebalo bi pružati utočište doma,mirnu luku,a zapravo je hladno i vjetrovito.Prevelika krila ne stanu ispod njihaljke,a vratašca zjape napola otvorena,pozivajući i mameći na ponovni izlazak.
Izlazak,on sam i nije bio očekivajući.Previše otvorenih horizonata,previše slobode,kaos vrtloglavih želja.Izazivao je mučnu nesvjesticu uzbuđenja.U malim količinama,ona je užitak.U suprotnom izaziva glavobolju.Ne volim glavobolje.Ne volim prevelike horizonte.Ne volim ne vidjeti kraj.Izlazak,definitivno,nije bio potrebit.
A sada.Ni kućica nije ugodna.Previše propuha rashladilo ju je.Previše tišine zaglušilo ju je.Nekada tako ugodni dom,postao je brlog stranca.Nepoznati predmeti,pretijesan prostor čine me tužnom.
A opet,to nije poznata tuga.Ona ugodno mekana,utješna tuga.Ova je neka novonadošla,kao virus koji sam pokupila izlaskom u svijet,bez konkretnog lijeka da ju liječi.Možda ležanje podno njihaljke pomogne,u nekom trenutku,nakon dovoljno dugo vremena.
Suma sumarum,svijet nije mjesto za mene.
Moja krletka je moj svijet.Ustvari,bit će ponovo moj svijet,kad ga opet,učinim svojim.

..tek toliko ti...

Link

...zapravo...:-)

Link

Link

...zavodljiva struna glasa,nečujnog i umilnog,putovala je vibrirajući pozadinom vrata,zaustavljajući se tik ispod ruba kose,kovitlajući ju,mazno...koža je bridjela od iščekivanja vlažnosti....um je treperio zamišljajući...igranje nikad nije bilo zabavnije...ili opasnije....
...trepavice polusneno spuštene,davale su očima prijeko potrebnu scenografiju....ruke su grčevito stiskale tkaninu,gužvajući je,spremnu za paranje...
...uzdah,čujan u nekoj drugoj atmosferi,zagolicao je tvoj um...
...potreba...glad...igra...tek jedan dodir..
..sna..

Osjećam fantomsku bol.Već duže vrijeme.Znanstvenici tvrde da ju je moguće osjećati gotovo cijeli život u nekim nasumičnim razmacima.Nije utješno,znam.Kod mene ona ima nekako pravilan obrazac pojavljivanja.Naizgled nekoliko dobrih dana,da još uvijek nisam dosegla razinu tjedana,a o mjesecima ne želim niti razmišljati,i tada ju opet iskonski osjećam.Ne tako davno imala je madelainski okidač,u zadnje vrijeme bane,samo tako,ničim izazvana.I ne znam da li mi je lakše zbog toga.Zapravo,da,možda,u neku majušnu ruku jest.Nekako,lakše se nositi s nečim,naoko,neočekivanim.Bubne te,prigrliš i nosiš.Kad si spreman i očekuješ,a ne dolazi,teško je,neizdrživo čak.Do te mjere da se sam izluđuješ iščekivanjem.Ono umori i izgladni,i kad poklekneš od tog umora,navali na tebe kao krvožedna zvijer.Sama bol i nije toliko strašna.Tu je,prisutna,ima oblik živućeg stvora sa mirisom onozemaljskog.Pripisala sam joj čak i neke ljudske karakteristike,u stilu,upoznaj neprijatelja.I moram priznati,moj neprijatelj je postao jedna vrlo karakterna osoba.Osoba s kojom bih vrlo lako prijateljevala,da su drugačije okolnosti.Uvijek to činim.Uvijek u svojim neprijateljima nađem neke dobre osobnosti ili opravdanja zbog kojih su mi dragi ili zbog kojih ih sažalijevam.A to je tako maloumno opasno.Treba znati postaviti granice.Moje su uvijek bile od labave gume.
Svojevremeno sam imala već uhodane obrasce podnošenja boli.Odbacila sam ih putem.Postajali su beskorisni i lažni.Trenutno pokušavam tu fantomsku bol zamijeniti živućom boli.Nekako,sve živo je ipak bolje od umrlog,nestvarnog.Nekako,život je bolji od sna.Ili.....možda bi ja to samo tako htjela.

Pogled obojan plavom nijansom,prividno je stvarao hladnoću,bez osmijeha.Udružen sa osmijehom,donosio je utješnu toplinu.Zagrljaj snažne ruke,obraz umočen u vunenu mekoću,trepavice spokojno snene.
Mrvice tvoje prisutnosti prepustile su mjesto blagodatima dodira.Očekivala sam tvoju snagu.Silu vjetra na mojim leđima.Silu želje duž mog tijela.Lagane trnce koji su klizili kožom tijela.
Zatvorenih očiju,sigurna u tvojim rukama,sanjam tebe.

Zamrljala sam ruke...tobom....tvojom dušom...Zapetljala,zamrsila,napravila nerazmrsivo klupko.
I što sad?Prerezati škarama?Pokušati otpetljati?Ostati zavezana i spetljana?
Disati duboko ili isprekidano?Po običaju,tisuće pitanja,bez odgovora.
Znao si da sam zamršena.Znao si da me nećeš znati odmrsiti,a opet,imao si hrabrosti uvući se u moje klupko.I što sad?Uvučen,možeš se samo bespomoćno batrgati.Ne mogu ti pomoći.Sve i da hoću.A neću.Nije mi danas dan za to.Možda sutra.Da,zasigurno sutra.Volim sutrašnje poslove.

Lijepi završeci me ispunjaju sjetom...krajevi koji obećavaju novi početak me ispunjaju tugom.Ne želim lažna uzbuđenja i neizvjesnost.Više me ne vesele.Želim proročanstvo i istinitu priču.Točan slijed događaja da mogu izabrati.Krenuti ili zastati,na trenutak.
Ostanak je dobar.Usporavanje koraka prepuštenog mislima.Ugodno je plivati u mirnim mislima,konačno.Uživati u malim stvarima.Pričati s novim ljudima.Ispuniti se njihovim osjećajima.Skrivena promatrati tuđe osmjehe.Dobro skrivena,možda bih mogla ostati ovdje neko duže vrijeme,možda me novi početak zaobiđe.
Ne želim taj novi prijelaz.Taj odlučujući korak.Bez povratka.S previše nove nade da bi ju srce moglo podnijeti.
Prevelika su to krila za mene.

ne pamtim zadnje ispisane riječi..
ostale su negdje u smrznutom kriku..
kao omaglica koja se diže s vlažnog polja..
tako se osjećam..
bestežinski..vlažno..
zagušujuće...nemirno...
ili je to samo varka...
običnom oku..
moga mira.
otisak tvoje usne još žari..
moju dušu.