Basna o galebu i mishu

..oliti,viklere i lak za nokte....i možebitnu tišinu iz okolnih kafića..ha?tu mač tražim...??!
http://www.youtube.com/watch?v=TR3Vdo5etCQ
 

..zavodljivo rastezanje na plahti...
http://www.youtube.com/watch?v=vfiWXIQ85ho

Imam brutalnu glavobolju i trebam masažu.Traže se čvrste ruke i ulje od lavande.
Ponude na pevetej dok ja blujem.
Točka.

...mmmm...ravno mi je sve....
...ajd..ajd..odi po slaju (od kikirikija,ofkors)...budi koristan,majketi....
http://www.youtube.com/watch?v=IQ7R0YflUT0
 

...mmm...last kiss...
http://www.youtube.com/watch?v=J_sEtNrYlC4

..do kraja svijeta...do kraja nas..
http://www.youtube.com/watch?v=SiOMjzNUPvs

zraka...zapravo...zagubljeno...zanosno...začarano...zavedeno...zauvijek..zajebano...
...i tako...eto tako...
http://www.youtube.com/watch?v=ntlaRrXti68

(iliti,mišja rupa)
I bio tako jedan mali mish.Oliti,mishica točnije.Mala,bezlična,siva,kao i sve druge mishice.I živjela ona tako u svojoj rupi cijeli svoj život.Mala rupica,njen dom,na vrhu neke planine,na kraju nekog dvorišta koje je završavalo pri početku stijena.Imala je mnogo prijatelja,pravi mali grad poljskih misheva.Bila je omiljena i draga.Bila je sretna,u svom malom carstvu trave i ponekog cvijeta.Raslinje i nije baš dobro uspijevalo u tom dijelu koje je polako preuzimala stijena.Ali njoj je bilo lijepo i ugodno.Bio je to dom.
Jednog dana šećući svojim malim carstvom,ni sama ne znajući zašto pogledala je daleko prema nebu i oblacima,i ugledala neko čudno stvorenje na tom svodu,daleko veće od leptira i povremenih ptica koje je znala ugledati ponekad.Prestrašilo ju je to stvorenje,ali istodobno i očaralo.Bilo je tako drugačije i uzvišenije od svega što su njene male oči vidjele do tad.
A stvorenje je kružilo nebom ni ne sluteći dramu koju je uzrokovalo na tlu.
I tako je mishica danima pratila pogledom to stvorenje.Njezino divljenje je raslo svakim danom.Jednog dana izluđena hrpom pitanja koja su je mučila,odlučila je pitati malog kosa tko je to stvorenje na nebu.On joj je objasnio da je ta velika ptica galeb,i da ovdje povremeno doleti s mora koje je na dnu ove oplanine.
Da,i ime joj se svidjelo.S takvim imenom to mora biti prava veličanstvena životinja.S obožavanjem i tugom je pratila njegove vratolomije zrakom i maštala o tome što ta ptica sve vidi i može.
Ne prođe dugo,a mishica se odvažila i krenula prema rubnoj stijeni,odlučivši se izložiti pogledu te ptice.Nije je bilo strah.Odavno je uvjerila samu sebe da ta ljepota mora biti bezopasna.Jedva se uspevši na tu veliku hrid,danima je stajala na njoj,iscrpljena vrućinom i gladna,stopljena sa sivilom stijene,iščekujući da galeb obrati pažnju na nju.
Prošlo je mnogo dana i galeb je konačno primjetio neku mrlju na stijeni.Misleći kako je to hrana,spustio se silovito i stao tik do mishice.Ona je u međuvremenu potpuno bila klonula duhom,nemajući niti snage vratiti se kući.Galeb je vidio u kakvom je stanju,smilovao se i odletio po hranu i vodu za malenu mishicu.Nakon što je povratila snagu bila je sretna što je galeb kraj nje i što ju njeguje.Tada ga je počela ispitivati o vanjskom svijetu i nebeskom svodu,željna saznati sve tajne ovoga svijeta.Galeb nije bio ptica od puno rijači.Nježno ju je stavio sebi na leđa i odlučio ju povesti sa sobom,neka sama vidi što se nalazi s one strane oblaka.
Letjeli su tako danima visoko među oblacima,posjetili mnoga čudesna mjesta.Mishica više nije nalazila riječi kojima bi se divila svoj toj ljepoti koju je doživjela u tih par kratkih dana.A galeba je zavoljela svim svojim malenim srcem.Zbog njegove dobrote,zbog njegove hrabrosti i zbog njegove nesebičnosti.Ponajviše zbog toga što joj je pokazao svijet.
Nakon nekoliko dana galeb je mishicu vratio u okrilje njezine stijene,naklonio se i odletio,bez pozdrava.
Još mjesecima i godinama poslije,mishica je svaki dan u isto doba išla do stijene,iščekujući povratak galeba.Duboko u sebi je znala da će se on jednog dana vratiti.Njezina ljubav je plamtjela.Njezina mala duša je patila.Nije više bila zadovoljna u svojoj maloj rupi.Nije više mogla podnijeti sivilo svoje svakodnevnice.Snovi su joj bili ispunjeni letovima dalekim prostranstvima na krilima njenog galeba.
Jedino je u snovima bila istinski sretna.
Jedino je u onim satima na stijeni,iščekujući galeba,istinski živjela.
 

Moleći Boga da vrata ne zaškripe,tiho i polako je otvorila vrata.Zadržavajući dah i privikavajući oči na tamu,kročila je u sobu.Imala je osjećaj da lupanje njenog srca odjekuje u tami kao deseci bubnjeva koji lupaju u daljini.Grlo joj je bilo stegnuto u nemogućnosti da udahne.Nema veze,disala je plitko kao riba koja se bori za zrak.
Gledala je odraz tijela na krevetu.Razbacan,pomiješan sa plahtom,bilo je gotovo nemoguće odrediti gdje je glava,a gdje ostatak tijela.Mada,ionako je dobro znala naviku spavanja tog spavača.Točno je znala gdje gleda ta usnula glavica.Sporo i na prstima prišla je krevetu,promatrajući profil njegovog lica.Glave okrenute u stranu,usana izobličenih u neku grimasu,očiju spokojno sklopljenih,znala je da spava snom pravednika.Pravde ispisane njegovom rukom.Nježno je kleknula pored kreveta,naslonila glavu na njegov rub i promatrala ga.Činilo se satima,ali u stvarnom životu prošle su tek minute.Svjetlost kroz rupice roleta stvarala je čudne sjene na njegovom licu.Razmišljala je kako bi bilo dotaknuti te otočiće svjetlosti,poigrati se njima.
Uz uzdah,odustala je od tih šašavih misli.On više nije bio dostupan za diranje.Tek pola sata prije njenog dolaska,ona,ona druga je izašla iz stana,vjerovatno kad je on već zaspao.Da,bila je lako zamjenjiva.A on je postao tuđe vlasništvo.
Stojeći tako uz krevet i promatrajući njegove smirene udisaje i izdisaje,znala je da je kraj.I da je on sasvim sretan s tim.Savršeno svršeno sretan.
Obišla je krevet i približila glavu drugom jastuku,osjećajući tek neznatan miris druge žene na njemu.Dotakla ga je rukom i pritom spustila na njega klupko crne svile.Bio je to dugačak šal,istkan od crnih niti,koji joj je poklonio,još u onim danima,onim sretnim danima kad se poklanjalo i više od šala.Ovaj je sada bio obilno ispunjen njenim mirisom,tako specifičnim za nju,bogat,mek i  podatan,kao i ona sama.
Izlazeći iz sobe,još jedanput je okrenula glavu i pogledala ga,očekujući nekakav osjećaj,tugu,bijes,bilo što.Ništa se nije niti pomaklo u njoj.Niti mišić u oku.Slegnuvši ramenima,samo je spokojno zatvorila vrata.
U hodniku,pokraj ulaznih vrata,odložila je ključ sa privjeskom,koji mu je kupila još tamo davno,kad je bilo važno poklanjati i više od privjeska.Privjesak je s vremenom,naravno,završio u ladici sa običnim nepotrebnim tricama koje nemamo vremena baciti.Na mjestu gdje je i ona završila ne tako davno.Na mjestu s kojeg je ona uspjela pobjeći,zajedno sa tim privjeskom.Privjesak,ni po čemu poseban,ali je trebao biti poseban.Trebao je biti ona svakodnevna spona između dvoje ljudi koji dijele istu ljubav i nadanja.Spona koja ih dijeli u trenucima razdvojenosti.
Spona koja na kraju završi u ladici.
Kao i njihova ljubav.
Izašla je iz stana.Iz njegovog života.Iz tog kaotičnog mirisa drugih žena.
Vani na ulici još je sukundu stajala pod uličnom rasvjetom,razmišljajući na koju stranu svijeta krenuti.
Po instiktu vjerovatno,krenula je prema sjeveru.Prateći svoju liniju,zacrtanu srcem.Srcem koje će već nekako naći načina da izblijedi trag koji je on ostavio na njemu.
Bila je sigurna u to.Kao što je bila sigurna i u jutro koje će upravo svanuti.

(iliti,ajmo zavrtiti taj kotačić,ha?)
Zapravo,dosadna sam osoba.I nebrojeno je mnogo stvari koje volim.Stvari zbog kojih volim život.Stvari zbog kojih vrijedi biti tigar.
Npr.volim kišu.Sve njene oblike i siline.Čini me mekom i njanjastom.
Volim šarene boje.Kuglice,materijale.Sveobuhvatno šarenilo boja,kojima se igram.Kojima zaigravam život.
Volim osmijeh.Donijeti u srca oko sebe.Izmamiti nakon napornih pregovora.Izaći kao pobjednik s osmijehom.
Volim riječi.Igru riječima.Igru umom.Igru značenjima.U riječima nalazim mir.
Volim mistični svijet vilenjaka.
Volim glazbu.Ples je moj drugi život.Nesputanost pokreta kroz zvuk čini me besmrtnom.
Volim šumu.Planinu.Odsječenost i samoću surove prirode.Iskušavanje granica svoje izdržljivosti preživljavanja.
Volim stare filmove.I nezaobilazne hepiendove.I jezero suza koje iznjedri iz mene ta stara umiruća romantika.
Volim sladoled od kikirikija.Volim kokice s maslacem.Volim muffine od čokolade za doručak.Volim ćevape i pivu.Volim kavu.
Volim ljude.Volim životinje.Volim sve živuće stvorove.
Volim život,zapravo.
Ali...
Ponekad,život je gad prema meni.Donosi izazove koje sve teže i teže obaram.Nekako,pojavilo se pitanje,zbog čega obaram te izazove?Nije li jednostavnije mirno predati borbu,bez truda?Jednostavno,stati.
Ponekad,u onim besanim noćima,dok na podu kupaonice,jecam iznova i iznova,izvlačeći energiju iz sebe,tražeći pomoć u nekomu,nečemu,poigravam se mogućnostima zaustavljanja svemira.Mojeg vlastitog malog svemira.
Tako jednostavno.Tako oslobađajuće.Tako utješno.
I dok se izmorena,podbuhla i letargična vraćam u svoj krevet u blijedu zoru,naznaka svjetlosti na mom jastuku ošine me svojom snagom,kao da me želi kazniti zbog takovih misli.Kao da želi iščupati iz mene te fleševe smrtnosti.Uspije,tek nakratko.
Do neke iduće besane noći.I borbe za premoć.Moje besmrtne duše.
http://www.youtube.com/watch?v=B-A-4NQfFRs

Dali smo se voljeli?To nikad nije bilo upitno.Ali,ako ću biti potpuno iskrena,bila je to bolesna ljubav.Nikad,zapravo,nismo naučili kako da jedno drugoga prestanemo činiti očajno nesretnima,ponekad do te mjere da poželimo vrištati.Ponekad,kao da smo jedno drugome htjeli kazniti dušu.Ili,pojesti.
Svjesna tog obrasca,poželjela sam da se barem jedno od nas dvoje promijeni.Bilo tko.Ja sam htjela naučiti odustati od namjere da mu pojedem dušu ili ga zauzmem cijelim bićem.A on je mogao pokušati postati otvoreniji i skloniji izražavanju osjećaja,mogao je pokušati ne udaljavati se od osoba koje ga vole u strahu da će mu pojesti tu istu dušu.Mogao je naučiti reći nešto.Ponekad.
Voljela sam ga.Iskreno.I danas ga volim.
Ali...ne mogu biti s njim.Niti uz njega.Više ne znam gdje mogu postaviti granice svoje žrtve.I hoće li ona ikad biti dovoljna?
Jer..uz njega,ja više nisam ja.Pretvaram se u ovisnika.Neprestano imam potrebu za određenom razinom bliskosti koju sam imala s njim,jednom.I što ja više želim tu istu bliskost,to mi ona sve više i više biva uskraćena.Kad ja u konačnici odustanem,tada se ponovo vraćamo na početak i ja ponovo dobijam svoju dozu bliskosti..i opet sve iznova.Do zadnjih granica ludila.
Netko je negdje morao napraviti rez.Napravili smo ga oboje,na svoj način.
Od prvog trena sam znala da preboljeti ga neće biti lako,tim više što sam uvijek smatrala da je on moja srodna duša.Ne znam koja je bila njegova zadaća u mom životu.Ne znam koliko mi je bio namijenjen.Ali,sasvim sigurno znam da je zadak obavio,uspješno,kao i sve drugo čega se primi.Niti na sekundu ne želim misliti da je sve bilo uzaludno i besmisleno,tek slučajno.Da sva ona tuga i bol nemaju nikakvu svrhu.
Kažu da srodna duša ulazi u tvoj život da bi ti otkrila jedan dio tebe i da potom odlazi.Točno tako bi se u jednoj rečenici mogla opisati naša ljubav.Ako ljubav zaslužuje jednu rečenicu.Heh,možda naša i nije zaslužila više.Ili,možda,samo ja nisam zaslužila više.
Bilo kako bilo,gotovo je.
Nastavljam dalje u nekim drugim borbama.Možda za povratak sebi.Zapravo,jedino za povratak sebi.
Tek...u ovim kišnim noćima,smijem priznati koliko mi nedostaje.I koliko bolno to nedostajanje može biti.Jer...kiša opere sve moje misli.
http://www.youtube.com/watch?v=Ea07jDzFfyA
 

Nisam ti dugo pisala,zar ne?Još od onih tamo nekih ljepših vremena...A zbilja smo si dali truda,i pošteno sve zasrali (ajd,ne preokreći očima,psujem,pa kaj?,i u pravu sam,pa kaj?).Al,možda je tako i bolje.Možda zbilja neke karte nisu bile jake.Možda je sudbina ipak imala drukčiji naum.
I nisam tužna,znaš.Zbilja sam velika i hrabra,znaš.Pamtim sa osmijehom i njanjavošću.Onako,milo,kako ti to voliš.Tek ponekad,neke stvari žacnu...i...tada te trebam.Jako.Tvoju ljubav,kao čvrsti zagrljaj,kao što sam je uvijek osjećala.I tada,kao odgovor na molitve i kao da me čuješ,osjetim te,kao onda.I svi problemi izgledaju maleno.I ja sam spremna za nove vrhunce.I samo pogledam u nebo i pošaljem tisuću poljubaca zahvale.Kao pozdrav Suncu.Od sunca.
Ljubim te maleni i čuvaj se.
(nešto za elvisovo odijelo.....)
http://www.youtube.com/watch?v=Qp-vj35i1U8

Dozvoli si vjerovati.Dozvoli si pogled kroz pinki naočale.Dozvoli životu da bude bajka.Dozvoli ljudima da izvuku ono najbolje iz tebe.Pa makar to ubijali.Narast će ponovo iznova i iznova,kao "lončiću napuni se".I u onom malom trenutku kad se iscrpe zalihe,i jedino što želiš je pobjeći,u onom malom trenutku kad tuga oblikuje pogled,nasmij se duboko iz svoje prelijepe duše i obasjaj sve svoje drage ljude.Jer,znaš..u tome leži sva tvoja snaga i ljepota.U suncu koje donosiš u duše ljudi oko sebe.
Prekrasna su ti ona polja makova onakraj duge,ali...šetat ćeš njima u jednom drugom svijetu,svijetu koji još nije spreman za tebe.Jer,ovaj svijet te još treba i još nije naučio živjeti bez tebe.
 
http://www.youtube.com/watch?v=Hx4RsCfL_fA

http://www.youtube.com/watch?v=bRJGucNE27k

Mnogo puta sam čula kako ljudi spominju da točno znaju kojeg dana im je život krenuo u nekom drugom smjeru.Uvijek sam se čudila tome.Kako možeš znati sa sigurnošću da je krenuo u nekom drugom smjeru?Kako možeš znati da to nije bio očekivani smjer?U konačnici,zašto se nisu okrenuli i vratili na stari ispravan put,ako je to ono što su htjeli?
Trebala sam i ja doživjeti račvanje svog života,i to preko nekoliko puta,a da bih jasno znala kada i kako je sve počelo,i kako je to zapravo,vrlo jednostavan proces.Toliko banalan,da ne vjeruješ da se radi o snazi tvog života.Pamtim točan datum i sat.Pamtim cijelu hrpu sitnih detalja koji se doveli do toga.Pamtim.To je ono jedino što još činim.
Znam da ti to ne pamtiš.Nikad nisi pamtio nevažne informacije.Opterećivale su tvoj ionako već preopterećen mozak.Preuzela sam tu funkciju za nas oboje.I bila ponosna na nju,onoliko koliko si ju ti mrzio,jer ti se nije sviđalo moje podsjećanje.Nikad nisi volio ispadati gubitnik ni u čemu.Uvijek prvi.Uvijek najbolji.Uvijek ponosan.Nisam zamjerala amneziju takovih podataka,isto kao što se ti nisi trudio izliječiti ju.Bio si to ti.Čovjek kojeg sam takvog voljela.Čovjek koji je tako malo volio mene.
Uskoro se bliži dan D.Namjerno ću prešutjeti kad će doći.Ovaj put ću  umilostiviti tvoj ego.Ovaj put zbilja nije važno.Nekako,nakon četiri godine,taj datum i nije više tako važan,kako se tada činilo.Nekako,kao da donosi završetak.A završeci nisu nikad toliko pompozni kao počeci.
Ne prepoznajem se više.Ne prepoznajem tu novu reodgojenu ženu.Odraslu.Naviklu na gubitak i tugu.Naviklu na novu razinu osjećaja s kojima je naučila živjeti.Nekako,kao da sam se tada prije četiri godine nanovo rodila kao neka potpuno druga osoba.
A sad ću tu osobu ubiti.Ne sviđa mi se baš previše.Slaba je.Plačljiva je.Tužna.Tiha.
Ona će nestati.Ali lekcije kojima si je naučio,ja ću iskoristiti u daljnjem svom životu.Postupit ću mudro,ovaj put.Naučila sam što je ljubav.Naučila sam kako je ispravno davati,ne tražeći ju zauzvrat.Naučila sam živjeti s njom,bez da me ubije svakim udahom.Naučila sam ju ne žrtvovati svaki bogovetni dan u zalog nečije tuđe ljubavi.
Naučila sam biti mudra i strpljiva.I kao takva ja odlazim u neki drugi paralaleni svemir,u svoj život.Ja i moja ljubav prema tebi.Idemo negdje gdje ćemo biti sretne takve,i gdje će biti ljudi koji će nas takve htjeti voljeti.Kažu mi da postoje takvi ljudi.
Ali,prije svega toga,treba strpljivo dočekati još taj dan.Otići ću bez oproštaja.Ne zbog ljutnje,jerbo ne ljutim se.Ne zbog inata,jerbo,zaboravila sam što je to.Ne zbog ponosa,jerbo,davno sam ga izgubila.Otići ću tako,jer ne vjerujem da neću ponovo pokleknuti.Ne zato što ne vjerujem sebi,već zato što ne vjerujem čaroliji tvojih plavih očiju.Uvijek je bila prejaka za mene.
Ostavit ću te sretnog u tvom svemiru.Posipat ću malo vilinske prašine po tvojim snovima.I nestati.
Kao što je bilo i zacrtano onog davnog ljetnog dana.Kao što je i ispravno za učiniti. Jedino ispravno.
Vile te čuvale,fairyb.