Ručkić krčkić

Nemam pojma o kartanju, bar ne društvenom - igram samo pasijans. Na računalu. Gdje nitko ne vidi moje poraze, ali nitko ni ne slavi moje pobjede, osim mene same. I programčića u kojem igram. Zato možda ovaj zapis bude potpuno promašen... a zato možda i blogam, da pojačam slavlja, ožalim poraze.

Mislim da dobar kartaš NIJE onaj koji je imao sreće dobiti najbolje karte, nego onaj koji onakve kakve je dobio najbolje zna iskoristiti. I vidite, u kartanju uopće ne očekujemo pravičnost sudbine: ponekad izvučeš loše karte s kojima nemreš niš i pomiriš se s porazom; ponekad su loše, ali tu je bar neki džoker ili jedan adut - a onda je umijeće ne profućkati ih. Ni u tome ne očekujemo poštenje i pravičnost: dobar pokeraš dobro blefira. Ili dobro broji. I hrabar je, ali zna kad je pametnije odustati.

Što duže i više igramo, to smo bolji. Ali, mislim da nitko ne očekuje da će uvijek pobijediti najiskusniji, najstariji kartaš, znamo da je smjena šampiona ne samo neizbježna, nego i poželjna. Prije ili kasnije pobijedi novajlija, možda baš zbog hrabrosti nenačete iskusnim oprezom, možda s jednim jedinim adutom, možda zato jer mu se fućka hoće li pobijediti ili izgubiti, jer poraz tak i tak neće biti sramota...

Jučer je bio zanimljiv dan na blogu i baš mi je žao što nisam imala prilike sudjelovati - načelo se tu mnoga pitanja koja su mi zanimljiva: očekivanja, pitanja koja (ne) postavljamo i zašto, mlađi i stariji, Sean Connery kao vječni "pokeraški pobjednik", a danas Rujankica sa svojim (opet!) tako jednostavnim a istinitim blogom o drugačijem životu jer su nam karte (neke) zakurac.

Vidite, na Iskricu sam došla (vratila se - bijah ranije, mlađahnija i bijesna na stalnoga, ali to je bilo bitno drugačije) nakon jedne osmerostruke ševe u 47. godini života, kad sam takve poduhvate s dubokim žaljenjem i golemom tugom već zanavijek prekrižila, jerbo imam dobnu barijeru: najstariji stariji od mene bio je 16 godina stariji, najmlađi mlađi od mene imao je 5 manje; a ovaj osmerostruki, bogme, samo 3 više nego ja.

Eh, taj 16 godina stariji od mene, taj je bio domaće izdanje Seana Conneryja, kojeg bi (još uvijek) svaka moja vršnjakinja, a vjerojatno i ponešto mlađa, iliti pokeraški šampion. Ja sam tada imala 36-7 godina (datiranje mi je slaba strana) i upravo sam izašla iz veze s onim 5 godina mlađim, u koju sam ušla prije svega iz straha da više neću imati izbora, da ću ostariti i da mi je on zadnja šansa za građanski sankcioniran i crkveno blagoslovljen suživot, te sam zaključila da i nije tako loš, kad se sve skup uzme u obzir; čak je pomalo i trofejac. I jednom i drugom ja sam bila neka životna priča, a oni meni... hm. Za mlađega sam HTJELA da to bude, ali on mi se zapraf nije dovoljno sviđao; a za starijeg sam ZNALA da nije, osobito kad mi je izložio svoj koncept, u kojem nije bilo mjesta za moju mladost (a sviđalo mi se biti mlada, možda sam ga baš zato i izabrala, da to još jednom proživim): on se htio smiriti, skrasiti, htio je da ja svoje aktivnosti svedem na one koje možemo zajedno, da odustanem od onih koje ne možemo a moje su, te da usvojim i zavolim one koje (još) ne možemo, a njegove su.

S obzirom da sam s onim mlađim neposredno prije te još uvijek primamljive ponude (uzmimo u obzir da je puno stariji gospodin tada imao samo 2-3 godine više nego ja sada) naučila da "dobra ruka" nije ona s najviše aduta, nego ona koja ih zna odigrati, tj. da se suživot na koncu konca svede na to koliko se možemo podnositi, ali i koliko se možemo zabaviti, obodriti, osloboditi i razviti (s mlađim - nimalo, sa starijim - teško), odbila sam.

Ali, nije to bio jedini razlog: seks. Taj je isto bio bitan. Onaj mlađi je bio zadnji u mojem životu koji je mogao dvaput zaredom. A prije njega je bio jedan koji je mogao između 4 i 8 puta. A ovaj stariji, on je mogao samo jednom, ali satima, na sve moguće načine. Pa se ti snađi!

Nisam se snašla. Predala sam obje partije i prestala igrati. Mozgala sam o tome da gravitacija nesmiljeno spušta ne samo njihove gurce, nego i moje sekundarne seksualne atribute, iako su primarni još uvijek jednako prpošni... O tome da nisam dobila "dobru ruku", nego osrednju, u kojoj su glavni aduti inteligencija i erotičnost, a mladost jedini džoker... I zapitala se, jesu li aduti iz prethodne partije uopće aduti u ovoj novoj igri... I pobojala se da nisu.

Ali onda mi se desila ljubav; desila, velim. Jer ja nisam znala da li da je želim, ili ne želim... Jer sam se bojala želja, jer sam ih zatirala u spokojstvo tuposti bez strahova. Ali, desila se. I to ne na adut, nego na najobičniju, slabu kartu miline, željnosti, neopreza. Eto. Desila se.

A mogao je samo jednom. Vrlo rijetko, vrlo izuzetno, dvaput. A voljela sam ga. I bilo je prekrasno. Najprekrasnije u životu. I ništa nisam pitala, nikada, ne samo zato jer je zapitkivanje nepristojno, nego zato jer je ratnik, a ratnika ne pitaš što je radio dok ga nije bilo, jer ne želiš saznati odgovore, a on i tako ne bi odogovorio jer zna da ih ne bih mogla podnijeti... Voljela sam ga iz neznanja, očaja, straha i nade, punih 9 godina. I ljutila se na njega i zato meandrirala ne samo Iskricom, nego gdje god sam stigla, sigurna u njegov povratak, nevjerna i njemu i sebi, u potrazi za moćnim gurcem koji može dovoljno puta, ni previše ni premalo, nego točno po ćefu, a pride zna i pričati i nije nam dosadno.

Sa svima mi je bilo dosadno. Ni jedan nije mogao više od dva puta (dobna barijera, jebiga!). Sa svakim je bilo premalo. Svega.

I onda ovaj osmerostruki. Nazvala sam Stalnoga da ga pitam "Smijem li?" i "Ima li smisla?" Rekao je da smijem i da ima. Pa jesam. (Da, bio je to takav odnos. Smjelo se.)

Nije imalo smisla. Zaljubila sam se u osam puta, ne u osobu, ali osobi (pretpostavljenoj, izmaštanoj, izglađenoj mojom glađu) pisala sam pjesme, priče i otkrila blogove, da ne šaljem sve u emajlu, tvrdom i napadnom, i tako sam došla na Iskricu, da mi netko kaže da je to OK, da netko pročita jer ovaj nije čitao, zapravo ja nisam znala čita li i koliko, i zato jer sam već htjela drugoga, jer je ovaj bio dosadan, jebiga... A Stalnoga više nisam mogla voljeti. Ne onako. Ne onoliko. A on me više nije mogao ni jednom, a kamoli dva puta; jer je znao da ga više ne volim. Ne onako. Ne onoliko.

I nakon ovog intimističkog diskurza u kolumnističkoj formi (lanena, kad bih mislila da je ovo što pišem na Iskrici "LITERATURA", odmah bih se latila drugog posla - ali tebi veliko HVALA što tako misliš), da se vratim Iskričinom WebLogu: šareni kurtoni; i zašto nije pitala. Vidite, ja mislim (s puno suosjećanja i razumijevanja) zato jer NIJE HTJELA. Jer se ne miri sa svojom "rukom", jer ne zna kako bi odigrala novu partiju, koja je neizbježna - još uvijek igra prefarans, a sad je ajnc. Pravila su drugačija.

I ne znam kak točno dođeš do spoznaje da ti stari aduti više ne vrijede, osim kroz poraz, a tako sam ja stigla, iako još uvijek volim multierektilne konverzatore; ipak, sad osjetim to poniženje, osjetim tu nelagodu falša kad mi "puste" partiju. I znam da nikad više neće biti osam puta. Osim ako izgubim unaprijed. Nikad! Nikad! Nikad!

Ili možda ipak, ako me takav poraz više ne bude tangirao?

Onda će mi Iskrica, ali i sve što društveni život pruža virtualno ili ne, biti OK. Još nije tako: još uvijek je uspomena na moć mladosti i veselice ograničene isključivo odgovornošću prema poslu za koji moramo rano ustati (a ponekad ni time) jako svježa. Iako sad postavljam drugačije uvjete: takva sam kakva jesam. Ako ti se takva ne mogu svidjeti, sorry, idi dalje. I odu dalje. I nije mi žao što su otišli. Žao mi je jedino kad ih poželim, ponadam se da će ostati, jer sam povjerovala da bi to mogli poželjeti; a nasanjkala sam se zato jer sam ja poželjela NJIH, onakve kakvi su me bez zastoja željeli dok smo bili isti: bez sućuti prema kilama, boleštinama, ustaljenim i ah! neprocjenjivo dragocjenim navikama i svim mogućim nesavršenostima nasuprot kojima ne stoji ama baš niti jedan jedincati jaki adut... osim zrelosti. Ili starosti?

I onda pročitam Rujankicu. I bude me sram. Za sve nas.

Pojmovi iz naslova nisu podudarni, ni vremenski ni značenjski, ali mogu biti; na blogu vrlo često jesu.

Iako ovdje NITKO nije u bedari, osim kroničnih cmizdravaca, ali oni zapraf nisu u bedari jer je njima bedara gud. Ovdje je raja, što reče neki dan Rujankica, tak super i euforična da to nemreš pratiti... Svi mudri, blaženi, sretni, namireni u svakom pogledu i osigurani za sva vremena.

Jel'? ;-))

Kad kažem da je to ne samo neuvjerljivo, nego i nemoguće (osim za izuzetno tupe debelokošce, a statistički je nevjerojatno da su baš svi takvi), ne činim to zato jer želim da netko (ili više njih) bude u bedari, nego da meni bude lakše kad ja jesam.

A ja počesto jesam. Upravo sad, na primjer: tlak mi je u komi. Kad legnem, loše mi je, kad se uspravim, isto. Tablete uzela, bez promjene. I kaj sad? Niš, evo me na blogu. I baš bi mi pasalo kad bi još netko došao i rekao, aha, tak je i meni, valjda od vremena, onda bih znala da mi je terapija OK i da ne moram na hitnu; ili obratno, ako više ljudi zaključi da je sve u redu s biometeorologijom, ipak bi valjalo potražiti stručni savjet.

No dobro, za takvu vrst bedare će se još i naći srodnih patnika. Ali nedajbože priznati da si npr. fulala odredište za ljetovanje. Ajme, koliko zluradosti! Je, kladim se da su se baš svi pakosnici na svojim ljetovanjima proveli sjajno i za badave, ono, sunce sijalo ful jako bez prestanka, danonoćno bit će, čašćavali ih sa svih strana, vratili se doma ljepši, pametniji, odmorniji i bogatiji nego prije ljetovanja, a kod kuće ih odčekali seksualno izgladnjeli obožavatelji/ice i blagonakloni šefovi koji su ih pustili neka izdovolje potrebite, osobito za blagdane.

A što bi falilo da smo razmijenili iskustva? Ne sumnjam da je nekome bilo super, hajde da doznam gdje; isto tako, možda je ono što se meni nije sviđalo san-snova nekom drugom... I tak. Uostalom, ljetovanje nije natjecanje. I normalno je da ponekad fulaš ako istražuješ nešto novo. Ako ti se sve uvijek sviđa, onda si vjerojatno tupavi debelokožac bez ukusa.

Međutim, najveća pljuska čak i ispodprosječnoj inteligenciji je prenemaganje da su ovdje, na dejting sajtu, svi ljubavno i/ili seksualno namireni. Ma, ne samo to, nego ne znaju kako bi se obranili koliko se na njih navaljuje, a sve ponude jedna poželjnija od druge... Priznajem, ima i onih koji se o tome uopće ne izjašnjavaju, ali ti su praktički u nirvani od silne pozitive koju su posrkali svojim seksualno-ljubavnim asketizmom i ama baš niš im ne treba, ama baš niš ne očekuju, a nedajbože da traže. Bit će da smo svi ljubitelji nepismeno-moronističke literature, jel'te?

Ne, nije potrebno voditi javni dnevnik svojih ljubavi ili ševa, ali kaj fali priznati da je usfalilo? Opet te netko može malo utješiti, možda pogurnuti u konstruktivnijem smjeru ili ti jednostavno uleti netko tko se prije nije usuđivao, uvjeren da si zauzet/a. Ali, naravno da se to ne priznaje, a jock, pa da "konkurencija" likuje!

Ma daaajteeee, molim vas!!! To su totalne bedastoće, a što je najgore, sve nas skup bacaju u bedaru, bedaru laži, nepovjerenja i sprdanja. Pravi babinjak je nešto drugo: tu se prvo oblaje nekoga koga nitko prisutan ne voli, a kroz ogovaranje se uspostavljaju parametri dozvoljivih odstupanja od istine i zajednički prihvaćenih vrijednosti. Pa ako smo ustanovili npr. da netko NIJE bedast ako je profućkao neke novce, ali jest ako trpi bezveznog tipa ili sjedi doma i oplakuje zlu kob bez igdje ikoga, ustanovit ćemo na koje se sve načine razlikujemo od takvih osoba; ali i po čemu smo im SLIČNE (slični - i muški ponekad daju sasvim konstruktivne doprinose babinjacima).

Na to će krenuti međusobne usporedbe i savjeti, od kojih većina neće biti prihvaćena, ali će biti uvažena u dobroti svojih namjera. I onda slijedi smijeh. Sebi. Jer se prepoznaješ, takva kakava jesi, i to ne samo u sebi, nego u svima njima... I smiješ se i njima, ali sebi prije svega.

I bedara je manja. Ponekad nestane. Jer nešto ti ostane od tih babinjaka: olakšanje; prijateljstvo; par dobrih savjeta.

Gadno je kad usfali gurca: ne možeš lijepo otići i kupiti koliko ti treba, nego moraš čekati da netko ponudi. Možda bude dovoljno, a ako i nije, ne smiješ prigovarati jer - dobila si. Kažem ja koleginici iz knjižnice, kamo lijepe sreće kad bi postojale gurcoteke, svi razvrstani po žanrovima, odmah vidiš kakav je, koliko ga ima, virneš u uvez prije nego posudiš, odneseš kući, izdovoljiš se i vratiš. A možeš i produžiti posudbu ako ti još malo treba.

Kaže ona "Ima toga, ali nije za sirotinju, socijala uvijek mora prosjačiti. Nego, gledaj malo tko dolazi u knjižnicu, ljeto je, ima usamljenih, možda uspiješ dobiti neko 'zaštićeno izdanje'". "Kakvi su ti?" pitam je, a ona namiguje: "Oženjeni".

Raskopčam ja dugme na bluzi, unjedrim križić što dublje da ne gleda moje griješne poglede, ali bez naočala ne ide, njih ostavim i motrim tko će na policu s erotikom. Nigdje nikog. Ne dolaze ni bake po svoje ljubiće, prevruće im je. Iako mi imamo klimu, duva k'o manita pa mi bradavice bogme kroz tvrdi grudnjak opako iskočile. Stiže i kraj radnog vremena (radimo skraćeno, samo jedna smjena), a ja vidim, ništa od gurca osim iz literature pa rekoh, hajde da potražim neki dobar da se provaljamo po krevetu prije spavanja.

Gledam ja tako hoću li nešto mazno ili mazo, ili nešto sočnije, sadistično, da se opustim i prepustim kad me ošine gurčinom kroz čipku, ili sa slikama da ne moram zamišljati nego samo uđem u sliku, da se ne dogodi da nisam shvatila u svojoj naivnosti knjižničarskoj. Sirotinja smo mi u svakom pogledu, novcem, gurcem i iskustvom.

"Ovo nije za vas", zabruji mi glas uz dlačice na potiljku, topao kao milina. "Uzmite ovu" reče i doda mi je rukom taman po mjeri mojih guzova, koje bi mogao rastvoriti kao zrelu marelicu, samo kad bi htio.

Zemljo, otvori se, pomislim rumena i poniklog pogleda primim knjigu. Ne usudim se pogledati ni korice, ni njega. Al pred očima mi gurac. Pogledam policu - gurac. Pogledam svoje noge, između njih gurac. Pogledam u njega, onako postrance, i vidim mu gurac. Pod hlačama ušuškan, dobar komad gurca.

"Ako trebate društvo za čitanje, možemo zajedno. Ja sam baš ovu kanio posuditi, iako sam je već čitao. Ali nisam naglas, nekome. A vama bi, čini mi se, baš dobro došlo."

Koleginica s vrata dovikuje "Zatvaramo, požurite", ja se crvenim i zamuckujem, on me onom svojom rukom dodiruje za guzove, knjiga je kod mene, tko će je sad zadužiti, koleginica je ugasila kompjutore, vani je vruće, nigdje nikoga, ni gurca ni palca, osim ovoga ovdje. Komadine.

Poveo me tako do svojega stana, obližnjeg, jer mi smo mala, kvartovska knjižnica, nikad ga prije nisam vidjela, doduše, ali nikad nisam zavirivala u erotiku, a možda je "zaštićeno izdanje" pa mu žena dolazi i posuđuje za sebe i klince. U njegovome stanu nema klime, sve je otvoreno, vruć uzduh te šiba, znoj mi od pazuha smočio i dojke, a razapeti Isus se kupa u mojemu vonju među njedrima. Ovaj ništa ne pita, vadi vino iz hladnjaka, vadi pršut, vadi masline, izvadi gurac i sve stavi na stol. Ja privijam knjigu grudima.

"Što ćeš?" pita on.

Šutim. U mojem kraju ne smiješ odmah uzeti. Mora ponuditi bar tri puta, a onda se još malo nećkaš.

"Hoćeš vina?"

Šutim.

"Hoćeš pršuta i maslina?"

Šutim.

"Hoćeš komad gurca?"

Šutim.

"Hajde, ne stidi se, sve je domaće, dobro je."

"Ja bih da mi čitaš", konačno prozborim.

"Čitat ću ti", kaže on, "čitat ću ti cijelu noć." I primi me za guzove, dok sveudilj privijam knjigu uza sebe, i odgura me do postelje. "Sve ću ti pročitati", šapuće. "Sve ću ti pokazati, redom, kako ide..."

I polegne me na postelju, gurca uzdignutog, gurca golemog, lijepog li gurca, ljepšeg dugo nisam vidjela. Posebno izdanje!

Cijelu knjigu mi je pročitao. Knjigu cijelu on meni je pročitao. Posebno izdanje, on je meni iščitao, riječ po riječ, ni jednu nije preskočio. Cijele noći mi je čitao. Cijelim sobom. Sobom cijelim. On, poseban.

I zaštićen. Ujutro ga krišom vratih.

Dobrota po Iskrici, a WebLogu napose, jest:

- stavljanje kičastih, šljaštećih slika koje prikazuju
a) mlade ljubavnike
b) cvijeće
c) ptice
d) vodopade
e) zalazak sunca
f) anđele
g) sve to zajedno - eeee, to je najbolja dobrota!

Npr.



- stavljanje linkića s pjesmama koje veličaju
a) ljubav
b) izdržljivost prema ljubavnoj boli
d) ljude koji su voljeli i izdržali ljubavnu bol

Npr.

Link ili Link

- veličanje ljubavi kao
a) romantičnog odnosa koji daje smisao životu a
b) istovjetan je dobroti
c) monogaman
d) bezuvjetan
e) vječan
f) bajka

- međusobno komentiranje uz
a) puno smajlića
b) dobrih želja za nešto lijepo (jutro, dan, večer, noć...)
c) nimalo smisla
d) infantilno bez obzira na starost (tepanje poželjno, kao i tipfeleri i puno velikih slova za ključne riječi tipa Radost, Sreća, Ljubav i sl.)

ILI

f) osudu onih koji nisu dobri jer

- ne vole šljašteće, kičaste slike
- sentiš pjesmice
- ne vjeruju u bajkoviti koncept ljubavi
- propituju smislenost besmislica
- i dobrote dobrih na Iskrici
- te se s njima i njihovom dobrotom sprdaju.

Razmišljam danas o raskidima, zbog raskida jednog dragog mi para (privremenog, nadam se!) i sjetim se kak je moju frendicu, ljepoticu od 180 cm, vitku, vretenastu, plavooku i smeđokosu, a pride milu i umiljatu, ostavio frajer zbog svoje bivše jerbo će se bivša "Ubiti bez njega", a ova moja "Može bez njega". Eh, da, jesam li spomenula da je moja frendica bila trudna? S njim, naravno.

Stoga čak i kad ne znaš da samoubojstvo ne možeš spriječiti svojim ostankom u vezi ili u stanu (uvijek može gurnuti prst u šteker dok si ti na zahodu), nego samo izliječenjem koje podrazumijeva osamostaljivanje potencijalno suicidalne osobe (inače je moš komotno ubiti sam(a), bar će umrijeti sretna), bilo nam je jasno da je prijetnja samoubojstvom prozirna ispričnica.

Prije nego što graknemo osude ili odobravanja, valja napomenuti da je spomenuta bivša već rezuckala zapešća (i onda pozvala hitnu), ali i prisjetiti se da smo i sami bar ponekad posegnuli za ispričnicama: nemrem jer me mama treba; nemrem jer mi nije dobro; nemrem jer moram nekaj obaviti... Eh, sad, problem s ispričnicama je to što moraju biti ne samo uvjerljive, nego i naši postupci moraju biti dosljedni njihovom sadržaju. Dakle, ak nemreš oženiti trudnu curu zbog bivše cure koja bu se ubila ak to učiniš, onda NEMREŠ oženiti neku treću... Što je ovaj ipak učinio. A bivša se nije ubila. (Mislim da je gucnula neke tablete, opet bez trajnih posljedica.)

I tak, svi mi imamo neku ispričnicu... Neko vrijeme služi svrsi, ali onda počne sputavati. Ak sam rekla da nemrem van jer me mama treba, onda nemrem van, trebala me ona ili ne, čak i kad me pozove netko s kim želim van. A ako i odem, stalno ta knedla u grlu, grizodušje, strah da će me netko vidjeti. Nije gušt.

Druga je stvar ako smo se toliko priviknuli na svoju ispričnicu da smo zaboravili da je lažnjak. Pa onda zbilja mislimo da nemremo van jer moramo raditi ili brinuti o nekome. Možda se čak i razbolimo od uvjerenosti. Tko zna, ljudski um je sposoban za svakakve varke! S druge strane, ti koji nas trebaju, makar to ne bilo do granice samoubojstva - koliko nas DOISTA trebaju? A koliko jednostavno žele biti sigurni i da budemo pri ruci, za svaki slučaj?

Ljute me ova pitanja... Zapravo, ne pitanja, nego izbor odgovora: jer mi se čini da nitko nikoga ne treba do daske, životno, da svatko bez svakoga može, do daske i životno, da je rekreacija jedino poželjno i izvedivo i da se svi mi skrivamo, od nečega što blage veze nema s onima od kojih se skrivamo svojim ispričnicama. Jer je uvijek posrijedi nešto što je bilo prije, neko iskustvo koje nas je prestrašilo, neki "test" koji izbjegavamo.

A možda bismo ga prošli s peticom. Da se samo malo potrudimo.

Jutros kad otvorih oči i Jutarnji online uvidjeh da Rvate najviše zanima u naslovu spomenuta djelatnost, jerbo je to prvi od najčitanijih članaka, a definitivno ne najbolji, najinformativniji ili što ti ga ja znam što danas treba biti novinski tekst. Možda nije čak ni točan.

Na Iskrici sam još davno upoznala tipa koji je tvrdio da je jedan od začetnika swinganja u Hrvatskoj. Prije nego što sam njega upoznala, imala sam samo tankih, propusnih predrasuda prema toj djelatnosti; ali poslije njega: definitivno NE. Iako sam, vjerojatno za razliku od njega, zaista pročitala Margaret Meadičinu studiju "Odrastanje u Samoi", još u gimnaziji - dakle, dok sam i sama odrastala. Ne sjećam se sad pojedinosti iz knjige, ali živo pamtim taj osjećaj zavisti prema curama koje odrastaju u društvu koje ih prihvaća cijele, u svim podrobnostima, od tjelesnih (ne)ugodnosti, prohtjeva i svojstava do onih duhovnih (istim redoslijedom imenica). I zapravo sam oduvijek željela spoznati taj jedan izdvojeni aspekt svoje osobnosti - seksualnost - bez bremena društvenih normi (kakvo okrutno cjepkanje cjeline!).

(Bit će ovo podulji tekst. Vi kratke pažnje odmah odustanite!)

Zanimljivo je spomenuti da smo Meadičinu knjigu čitali kao obaveznu literaturu kasnije omraženog i proskribiranog predmeta "Marksizam". Naš profesor je prije bio izdanak seksualne revolucije (potaknute površnim čitanjem upravo spomenute knjige) nego komunjara, ali je genijalno uočio spojnicu između marksističkog i neseksističkog poimanja OTUĐENJA. Da, iz seksualne revolucije, koja je u naše krajeve stigla s 15-ak godina zakašnjenja, iliti točno za moj pubertet, meni je najznačajniji pojam SLOBODNA LJUBAV. Naglasak na drugom dijelu sintagme, definiranom kao "izbor osobe koju poznajemo bolje nego druge i želimo upoznavati u svim promjenama, te je biramo kao stalno društvo i enigmu, a doživljavamo kao proširenje, produbljenje i poboljšanje vlastitog života, koji joj u podjednakoj mjeri stavljamo na raspolaganje". Pojednostavljeno, za mene je slobodna ljubav ishod procesa izbora u kojem (uz malo sreće i puno otvorenosti prema sebi i drugome) pronalazimo osobu s kojom možemo i želimo biti BLISKI.

Fenomenalno je kako površnost iskarikira baš najbolje zamisli! Ne, u Hrvata seksualna revolucija nikad nije dosegla razmjere veće od minica i nenošenja grudnjaka, iliti patrijahalno postvarenu ženu bez zapreka izloženu muškim očima. Bar ne masovno. Cure moje generacije, sad najzastupljenije u članstvu Iskrice, našle su se pred izborom koji nije imao baš izravne veze sa slobodom, ali je njihove nagone skrenuo s jasnoga puta tradicionalne sigurnosti: doma smo imale očeve koji su strepili nad našom nevinošću i majke koje su "otkrivale" svoju seksualnost umjetnim trepavicama i blago izazovnom odjećom, u medijima golišave uzore nevjerojatnog promiskuiteta, a pored sebe dečke koji bi jebali, samo daj reci kako... Većina je završila bez grudnjaka, u zagrljaju nekog poklonika Playboya i Hustlera kojeg se nije sramila predstaviti roditeljima.

Ja ne. Možda zato jer sam s 14 godina imala mentalnu starost 21-godišnjakinje, što će reći, bila sam napredna, ali ne zrela. Kužila sam da u cijeloj toj slici puno toga ne štima i da trebaš paziti da od "mladog mesa" ne postaneš "stara žlundra" koju nitko više ne želi; u dobi od, npr. 21 godine. Kužila sam i to da kad zatvoriš oči i iskoračiš iz sebe u neki svijet u kojem te se ama baš ništa ne tiče svatko može biti poželjan. A nije. I bitno je to da nije. Imala sam puno ljubavnika; puno sam tražila.

Ako kažem da sam u toj potrazi "našla sebe", pretjerat ću. Ali mogu reći da sam ustanovila što NISAM ja, što nisu moje želje... Koliko god one bile posredovane društvenim imperativima i "moralom" koji je lako prezreti zbogradi totalne altruistički nepogodujuće neučinkovitosti. Doživotnu bliskost nisam našla i zapravo sumnjam u njenu ostvarivost... Možda neosnovano. Ali, s 50 godina više nemam toliko prilike eksperimentirati. Moji izbori definitivno više nisu sasvim slobodni.

Moja je želja imati prilike i slobodu ulaziti u sve vrste odnosa, dakle i seksualne, sve dok ne pronađeš osobu i odnos koji ti odgovaraju. Slično je to čitanju: volim čitati. Ali ne sve, neke knjige ostavim nakon 30-ak stranica, a neke čitam stalno iznova i uvijek nanovo otkrivam njihova svojstva, dubinu, raznolikost i značaj.

Nije da nisam našla takve osobe, ali oni nisu našli mene... Nisam im bila dovoljna. Možda ne bi ni oni meni bili da sam ih imala prilike istražiti. Fulala sam: previše sam pokazala. MORAŠ igrati igru. Takva je društvena klima. I kvit.

S druge strane, s obzirom da nemam takvu bliskost, a živim i ne osjećam se nesretnom, samo donekle zakinutom, sad mi pada na pamet dovesti u pitanje i vrijednost, odnosno opravdanost vrijednosti zvane "bliskost" - trebamo li mi to uopće? Marta je primijetila da su swingeri uglavnom ljudi srednjih godina i zapitala se je li "sloboda" tek tada moguća? Moj prvi impuls je bio odgovoriti da smo u toj dobi najspremniji odustati od slobode - one koja traži slobodu izbora da bi na kraju izabrala točno ono što želi. A taj je odgovor vjerojatno točan za većinu i prosjek. To je dob u kojoj biramo užitak bez puno mozganja, jer kad pogledamo unatrag, ima toga dosta, a unaprijed - hm... Ne baš puno. Užitak je lak. Ostvariv. Nadohvat. Prilično izvjestan.

Međutim, je li spomenuti odgovor općeljudski točan? Kad oduzmemo imperativ suradnje zbogradi preživljavanja budućih naraštaja, tj. brigu za djecu, nije li ljudsko biće zapravo potpuno površno i sklono klinču sa SVAKIM feromonski podobnim bićem u blizini? S 40 ili 50 godina, djeca više nisu tako zahtjevan faktor - zašto ne? Uostalom, kad pogledamo kroz povijest, uvijek nalazimo moćnike koje nije morila briga za potomstvo i koji se stoga nisu zabrinjavali zbog "bliskosti", nego bi jednostavno rekli "Večeras TI". A izabrani "ti" bi bio polaskan, zato jer bi time riješio većinu egzistencijalnih problema. Sviđanje, bliskost - ma, nevažni bakrači u takvoj pogodbi!

Uglavnom su to bili muškarci. Što ne znači da žene nisu postupale potpuno jednako, ali su to tajile, uzora zbogradi: većina žena snosi posljedice svoje površnosti. Muškarci - rijetko. Dan-danas.

Ali, gledajte, dan-danas, kad mi muškarac ne može riješiti ništa u životu bitnije od male, sasvim intimne srećice da me netko izabrao... Čemu?

Zbog užitka. Ako mogu uživati u dodiru identičnom liječničkom. A ne mogu. Jer me ozračje u kojem živim sasvim drugačije odredilo. Jer nisam Samoanka. Ali i zato jer se i Samoanke na kraju udaju. I ne razvode, jer su dobile sve moguće prilike izabrati po svojem ukusu. Možda se ne rastaju od srama?

Tko zna... Kasnije, kad su ih priveli kršćanstvu, dvije glavne na kojima je Margaret Mead zasnovala svoje zaključke počele su tvrditi da su je zezale. Tvrdile su to Freedmanu, koji je opsesivno mrzio Meadicu. A kad ih je pitao imale su 80+ godina i bile katolkinje.

Toliko o slobodi.

U prilogu: ja s 43 godine. I puno više izbora nego sada.

(Predomislila sam se za sliku. Bilo pa prošlo, ah!)

Pišem ti, sestro moja, iz kamena grada u kojem opstajem, a živjeti ne mogu. Manita Luce ovdje mene zovu ljudi srca kamenoga, mene bez srca, jer uz tebe ostalo je.

Žrtvovaše nas naša majka lica tvrdoga i otac naš pogleda užarenog u otadžbini našoj glađu okovanoj na kamenu žrtvenom pred bogom Suncem nesmiljenim što sa Zapada naš je kraj neimaštinom pustošio. Zakopaše nas, sestro mila, žive nas djevojčice dok brojalice brojasmo za milost hrane i kap vode utješne, tebe mlađu i mene stariju, obje krvlju netaknute i nikada voljene.

Zatvoriše nas u tamnicu tvrde zemlje korijenjem suhim prožiljenom i prekriše suhom zemljom od gladi razrahljenom. U ustima nam brojalice suha trupla mrtvih kukaca brojalice ugušiše. Ali suze nama naše ne oduzeše. Ja ti svoje dadoh da se napiješ, a ti meni svoje uzdahe da nadišem se. Stisnuh te, sestro, od boli te stisnuh surove, koju preživjeti neću, znadoh, stisnuh te u sebe, u svoje misli tako da začuh tvoje:

"Lijepa je ova bol", reče ti meni. "Grije."

Stisnuh te još jače, potegnuh korijen odavna mrtve masline da omotam sebe oko tebe, da u vrisku divote bolne izdahnemo nas dvije sestre žrtvovane. A kako potegnuh, tako vidjeh Sunce, Boga našega, kako me pipcem svoje raskoši Zapadu doziva. I pustih te, sestro... Pustih te. Izdajnički ja pustih tebe. Tebe ja pustih izdajnički. Pustih izdajnički tebe ja.

"Bol nepobjediva slast postaje", milovaše mi ti mislima... "Idi," rekla si, "tebi se Sunce smilovalo, a ja ću ovdje ostati, nakvasit ću zemlju svojom krvlju, urast ću u maslinu, protjerat ću joj plodove, sagnjit ću u đubrivo, probudit ću crve, prožiliti zemlju životom u kojem ću živjeti, sestro moja, moja sestro najmilija, uvijek tvoja, ako mi srce svoje ostaviš da ne zaboravim tko sam bila, da uvijek budem i da budem uvijek i ti."

I ostavih ti srce. Iščupah ga noktima, odjedared cijelo, jednim pokretom, i ostavih ga, srce svoje krvavo, tebi na grudima, sestro moja pokopana, sestro žrtvovana, žrtva moja sestrinska.

I pođoh za Suncem u kameni grad obilja, laka bez srca, lebdeć na njegovim zrakama. U toplini njegovoj izrasla mi kosa, izrasle mi grudi, izrasla sam cijela u tijelo jedro, samo je duša ostala malena.

I stigoh u grad. A u gradu sva vrata zatvorena. Kuća do kuće, nigdje otvorenog prozora. Gleda me čeljad kroz okna zastakljena staklenim pogledima, ženu bez srca zaokupljenu brojalicama, s velikim križem na prsima gdje srce moje više ne kuca nego tutnji jeka suhe zemlje kroz koju sam izniknula.

Lutah gradom kamenim, od kamena do kamena lutah ja, učeć imena ulica, učeć običaje zatvorenog naroda, opkoljena mačkama, sama uvijek i nikada sama, jer ostadoh s tobom, sestro milena, u našu zemlju posađena, rastegnuta sada preko obzora, nit ti, nit ja, netaknuta, nevoljena.

Kad sam sve ulice naučila, sve trgove prešla, s mačkama u svakom podrumu prenoćila, stiže mi tvoj glas, glas tvoj mi stiže u mirisu maslina sa trga, topao tvoj glas mirisan i gladak u ulju na tezgama.

"Nevoljnice, sestro moja!" Rekla si. "Sestro moja, zar sam zato ja u zemlji ostala, da bi ti sebe, živu i jedru, u kamenu gradskom zakopala? Ja sam sada život, ja sam hrana, ja sam u muškome brku slast, u ženskoj utrobi lijek, melem na plaču djeteta, a ti? Ti, miljenica Boga Sunca, ti se skrivaš po podrumima, s mačkama, mantraš brojalice, Manita Luce, od svakoga prezrena. Trgni se, sestro mila! Ti si štovanje zaslužila za ljubav koju meni si dala. Uzmi sad za sebe, nađi je, ima je - u gradu si obilja."

I tako ja prestah lutati. Pronašla sam stan i sjetila se pita iz našega djetinjstva, i mirisnih mirodija i mudrosti i čari što svaka od njih ima. Ispekoh prvu, s krumpirom mekim poput našega, ali ne tako slatkim, i žestokom žalfijom i prstohvatom cimeta, i otvorih prozor da ti pošaljem miris, sestro najdraža, i zahvalu što ipak ja sam oživjela.

A miris taj se provukao kroz pukotine okana i ispod zatvorenih ulaza i između cigala i najednom se stadoše otvarati sva vrata, i prozori zalepetaše i čeljad se na njih nalaktila, udišući. A ja postdoh Luce Pitarica. Ne više Manita. Najbolja pitarice kamenoga grada.

Mijesila sam pite od crnoga brašna i od bijeloga i zlatila ih pjesmama koje si mi slala po vjetrovima i u kišnim kapima. Pekla sam slatke od slatkih smokava i ljute od najžešćeg papra, spremala ih za svatove, za rođenja, za ukope, za svaki dan i za svako slavlje. Svi volješe moje pite. Ali mene nitko ne zavoli. Jer moje srce ne bijaše tu.

Sve dok On ne zakuca na vrata moje kuhinje. Došljak, lutalica poput mene. Odmah smo se prepoznali, znadosmo u hipu da nismo tu iako smo tu, jer smo negdje drugdje, on mislima, ja srcem, negdje gdje živimo a ne možemo ostat živi ako se ikada vratimo. Nahranih ga svojom pitom od meda s maslinovim uljem. A on me obljubi glazbom svojih riječi od kojih niti jednu ne razumijeh, na jeziku mutnom i gustom a opojnom poput medovine.

Zagrljeni lijegasmo pet noći zaredom, i pet noći zaredom on me grli a ne dodiruje, ja ga mu kriomice srce kradem, srce koje tuče baš kao moje, kao da je moje, kao za mene da je. Svake noći ja mu bliže priđem, kroz pjesmu njegovu koja me miluje i od koje su mi skliske ruke i nokti lomni da kroz kožu ne prolaze, a pjesma se njegova u moje prazne grudi ulijeva i puni ih njegovim čežnjama i mojima, i sve sam teža, i sve manje mogu, i gušim se od pjesme, a on srce ne da.

Ujutro šestoga dana on ustane i reče: "Dao sam ti pjesmu. Nju ti ostavljam. Ali srce svoje i ja sam trebam. Hvala ti što si me najela, hvala ti što si me ogrijala. Ali šuplju ženu ne može voljeti nitko. TO je tvoja žrtva. Tko za žrtvu bude izabran, taj je uvijek žrtvovan."

I sad ti pišem, sestro, nevoljena i ljubavi zauvijek lišena, pišem ti jalna, pišem ti zdvojna, pišem ti jer moja je ljubav samo u tim riječima koje moje srce u tebi jedino može čuti. Pišem ti da ti javim da trebam još pelina i još matičnjaka, da je žito zadnji put bilo ucrvano i da tako neće ići. Moje su pite jako tražene, u kamenome gradu hrana omiljena. Prodajem i smrznute, s plastičnim priborom u kutiji. Živi se, opstaje...

Nadam se da je tako i kod tebe.

Možda ne uvijek ljude, ali bar neke jednostavne užitke. Ne, nisam bogata, ali nisam ni na minimumu: imam lufta za malo luksuza. Što je, nažalost, rijetkost u ovome društvu (mislim na hrvatsko, ne samo na iskričarsko). Međutim, zato jer nije uvijek bilo tako, živo se sjećam gušta kupovine belgijske čokolade na trešnjevačkom placu ili haračenja po djutićima, dok ih je bilo po Zagrebu - lokalno, a kad nije - međunarodno. Eh, onda mi je to bio skoro pa najbolji dio svakog putovanja.

Kad sam zaradila svoju prvu konkretnu lovu (cca 50x više nego što mi je bila redovna plaća), nisam znala što bih s njom. A nisam imala vremena mozgati (jerbo sam je zaradila rintajući od jutra do mraka). I tak sam otišla do trgovine bivšeg Jugoeksporta u svojem kvartu, koja je još uvijek držala finu i skupu robu, i kupila, ni manje - ni više nego trenirku od kašmira. Ja! Koja mrzim tjelovježbu. A jebga, to mi se jedino sviđalo i bilo dovoljno skupo... Koštalo je brat-bratu 10 mojih redovnih plaća. (Koje su bile mizerne, da se razumijemo!)

No dobro, malo-pomalo stabilizirala sam svoja primanja do sadašnje razine (zapravo, nekih 25% više do prije 3-4 godine) i odvikla se šopingiranja na placu. Ne samo zato jer ima i bolje robe, nego i zato jer bi bilo neumjesno s obzirom na izvor(e) moje zarade. Moraš ljudima dati do znanja u kojem si platnom rangu, inače niš od trgovine. Iako se meni i dalje sviđa dosta toga što možeš kupiti na tržnici ili u indijskom dućanu. Štoviše, kupim tu i tam, a kad odem u neku finiju trgovinu tipa ex-Fontane, prodavačice me pitaju "To ste kod nas kupili? Nisam primijetila da smo imali i tu boju". Dakle, toliko o razlici u kvaliteti... Vrlo često, ne uvijek.

Svejedno, prokleto je to što ti se jeftileni sve manje sviđaju... Bez obzira na upitnost kvalitete skuplje robe, koja nerijetko vuče porijeklo iz sasvim istih izvora kao i ona jeftinija, samo što se proskita kroz postaje koje nabijaju maržu: sad ti je bitno i iskustvo kupovanja. Voliš lijepe trgovine, uslužne prodavačice (ne navalentne primitivke koje očigledno rade za proviziju i u svojoj financijskoj pohlepi potcjenjuju inteligenciju i ukus osobe koja dobrih 3,5 desetljeća samostalno kupuje), prostrane kabine za probu i mogućnost cjenjkanja (da, u većini dobrih butika se TREBA cjenjkati, glupo je odmah pristati na istaknutu cijenu). I premda i dalje podjednako često ulazim u jeftine kao i u skupe dućane, češće tržim u skupima. Jer mi je tam sve ljepše. Sve dok se ne osami i dok robu ne sagledam točno onakvom kakva jest. Bez ukrasa, bez atmosfere.

No, i sve to sad pišem jer sam upravo pobjegla s kupanja na bazenu. Na Šalati. A zapravo uopće nije bilo loše: lijep, čist olimpijski bazen, malo ljudi, ležaljke se ne plaćaju, dovoljno suncobrana... Nije more, ali jebga, nemam više auto, ne mogu zapaliti kad mi ovdje dokuferi, a i da mogu, neracionalno je skupo. Bazen - 30 kunića. Kao kino. Ili standardna trač-partija bez velikih novosti s frendicom.

Ali ne, meni nije pasalo. Nije mi pasalo kad sam skužila koja ekipa dolazi: oni koji za 30 kuna tu kane provesti cijeli božji dan, donijeli su ručak, piće, lektire... I takav jedan mi se stane upucavati. Objektivno, sasvim solidan frajer, mojih godina, dobrodržeći. Ali - ima sendvič. Ma, nemrem! Još kad mi je ispričao da su tuševi preslabi da opere kosu šamponom... Mislim, JA, koja trenutno nemam tople vode, ne bih oprala kosu šamponom na bazenu! I nisam. To se, jednostavno, radi doma. Ili kod frizera. I kvit.

Zbrisala sam nakon sat vremena. No dobro, sutra možda opet odem, otplivam svoje i vratim se doma opet za sat vremena. Jer, plivanje je lijepo. Bazen je lijep. I sve je sasvim u redu.

Ali, ja sam zaboravila gušt. Veselje. Jednostavnost.

Postala sam snob.

Danas sam pokvarila želudac, razbila čašu, 4 puta rušila predmete s polica (bez lomljave, srećom!), kupila čepiće za uši (neš ti autogenog treninga pred pneumatskom bušilicom i rezačem asfalta pod prozorom!), vozila se tramvajem (uvijek pustolovina...) i popila dvije travarice.

A kako me takvi dani, ispunjeni bukom i bijesom, uvijek dovode do refleksivnosti, ponešto sam i promozgala. Počelo je pred Konzumom na Kvatriću, do kojeg sam stigla pješice, ali jedva, s dušom u nosu od onih prokletih belgijskih pralina sinoć: sinulo mi je da se namjerno - i to ne samo sad, nego tijekom cijelog života - pravim neprivlačnom, zato što mi je tak sve jednostavnije. Valjda je počelo zbog staraca, koji se nikak nisu mogli nositi s mojom seksualnošću, jer ih je njihova bogme gadno zanitala, a nastavilo se iz moje vlastite komocije.

Možda to i nije komocija. Možda sam se jednostavno naučila na drugačije oblike sreće, te iako mi se i seksualna jako sviđa, nije imperativ, ali jest komplikacija. Sinoć sam razgovarala sa zanimljivom ženom, bila je nekoć i ovdašnja blogerica i pisala tako sjajno da se svi mi drugi možemo pokriti dječjim benkicama, ali predobro za većinu. I jako kratko. Srećom, rekla bih da smo nas dvije na putu prijateljstva. I šalje mi svoje štivo, javlja što je objavila...

No, odlutala sam. Priča mi, dakle, ona o svojoj vezi: koja je dobra, usrećujuća, ali ima ona i te svoje druge sreće, srećurde i srećice, kao i ja. Dragi nema. Njemu je sreća s njom. I sad bi on nešto što je njoj teško, što je vjerojatno (ne sigurno) previše... I ona mu kaže, "Ako ne budem mogla, mrzit ću te, sve ću nas mrziti, i tebe, i sebe, i sve oko nas, bit ću nemoguća, zajedljiva, gruba, okrutna, zlovoljna, jer ću sve mrziti, jer će to biti ona kap previše..."

Ne znam što će odlučiti. Osam godina je mlađa od mene, možda još nije erodirala od tih kapi previše. Ali ja znam da se sad bojim svake kaplje. Da, bilo je razdoblja kad sam ih trebala kao žedni korijen, kad bih od jedne jedincate procvala kao kaktusov cvijet, vitka, vedra, "najputenija žena na svijetu", što rekoše neki... A onda klonula od previše zalijevanja. U mrzovolju. Belgijske praline. Mučninu. Egzistencijalnu.

Na povratku kući, tramvajem, jer je mučnina dosegla vrhunac, promatram ženu svojih godina: dotjerana, sva u tonu. Na licu osmijeh, ni za koga, u stvari, za svaki slučaj. Ako netko gleda. Kiseo i umjetan. U staklu gledam odraz svog lica i vidim svašta, vidim vrh obraza oblikovan smijehom i bore uz usnice oblikovane sarkazmom. Nenaklona sam bićima koja sam mogla biti. Valjda bih još uvijek mogla biti.

Kasnije, večeras, odem u kafić jer doma nemam travarice. A još uvijek mi je muka. Sjedim sama. Nisam jedina. Ali ostali sami čitaju novine. Mislim si, zašto čitaš novine kad si među ljudima, vani? No, dobro, ljepše ih je čitati vani... Ja ne čitam novine, čitam ljude. Gledam bračni par, on lista Nacional, ona zuri u prazno i klima na njegove komentare. Tu i tamo pogleda časopis preko njegovog ramena. Jesu li sami ili su tako bliski da mogu biti i sami jedno pored drugoga? Dvije žene nasuprot mene ogovaraju treću: jedna se žesti, druga s njom. Prva se smije, druga smješka. Ispod stola im je pas, sa zdjelicom vode. Nisu sami. Nitko od njih.

Prolaze rodilje s dosadnim majkama i golemim kolicima u kojima su jako mala djeca. Guzate, debele, izobličene majčinstvom, osamljene u neprepoznatljivosti vlastitog tijela. Neke brižljivo odjevene, druge su odustale... Proći će ih, valjda. Prolazi moj bivši učenik, s tečaja, jedno od najdosadnijih bića koje sam ikada imala nevolju upoznati, udav poput blogerskih stalkera: pisao mi je duga pisma. I dvije godine upisivao moje tečajeve. Pisma su bila o meni i o njegovom nezadovoljstvu što sam takva kakva jesam; a ne, valjda, onakva kakva bi njega mogla voljeti. Već me toliko izludio da sam posumnjala u vlastitu zdravu pamet, ali onda me iskupila upala pluća i 4-tjedno bolovanje: sve kolegice koje su me zamjenjivale rekle su da je totalno lud. I opsjednut mnome. No, sad ima ženu. Dobrih glavu i pol višu od sebe. Jako zgodnu, jako čudnu uz njega. I sina koji je na nju, krupan i malo predebeo, valjda kao i ona kad je bila curica. Pravio se da me ne vidi. Hvala bogu!

Na povratku kući susretnem susjedu koja životinje voli više nego ljude. Vodi svog cucka i priča mi kako je glup. I koliko je to ljuti. Ni nju ne volim. Mogla bih biti poput nje.

A tik pred kućom sretnem momka koji me jednom poljubio bez povoda i razloga, tek tako, dok sam šetala psa. A onda opet, jednom kad sam popila previše. I došlo mi je da ja danas poljubim njega. Ali, nisam... Bojala sam se da mi je danas svega bilo previše.

Nemam namjeru polemizirati s kreaturom ispod. Molim samo zlurade neka obrate pozornost na datume.

Pametnom dosta!

A ostali - ako vas zanima, pljunite lovu pa ga kupite ;-))

Ja sam definitivno u ovoj drugoj skupini; a zajedno su u naslovu da ne budu sami :-)).

Neću puno pisati o ovima koji se boje biti sami jednostavno zato jer će svaka moja riječ ispasti osuda, zato jer me još uvijek rasrde. Prije svega zato jer mislim da je moj strah posljedica njihovog...

A život koji usmjerava strah nije potpun život. Osobito ako strah nije utemeljen, ako ne vreba neposredna opasnost. Oprez je OK. Molim da se ta dva pojma razlikuju. Svejedno, koliko god moj razum jasno vidio distinkciju, moje kukavičko srce zabubeta po alarmu svaki put kad bi se opravdanost straha mogla staviti na kušnju. Ali, evo, oboružana kao zec na slici, nastojim razviti junaštvo.

Zašto se bojim NE biti sama? I zašto bi to bilo loše? Samoća je, uostalom, neizbježna u praktički svemu, od trenutka kad smo udahnuli prvi samostalni dah do onoga kad ćemo izdahnuti posljednji. Čak i u orgazmičkom užitku smo, kad bolje promislim, sami: moj ljubavnik nikad ne može osjetiti ono što ja osjećam; niti ja mogu proživjeti njegov užitak.

Pa, eto, zato jer je to izlika... Zato jer nismo sazdani tako da nas drugi ne zanima, da netko drugi ne može utjecati na naše doživljaje svijeta ili nas samih. Ne, trebamo druge ljude da bismo se pojmili, da bismo dobili predodžbu o sebi ne samo sprijeda, nego sa svih strana. Trebamo druge da naš užitak pojačaju i produže, da nam rasprše tugu i odagnaju strahove. Trebamo ih da bismo svoje postojanje ukorijenili u ovaj svijet, da se ne bismo osjećali poput balona čiju je uzicu ispustila neka neoprezna ili ravnodušna ruka i sad lebdimo bez cilja, čak i bez želje da se uciljamo, bespomoćni, sa samo jednom izvjesnošću: da ćemo puknuti. Kad tad.

A taj neumoljivi kraj je druga izlika. Jerbo, čemu se truditi kad nas sve na kraju čeka isto: samotnički samrtni hropac? Paaaa, zato jer se u međuvremenu dogodi svašta. I jer ne moramo sami čekati taj trenutak. Jer život nije SAMO taj trenutak, niti ga taj trenutak u potpunosti određuje.

Ali, ZAŠTO se ja bojim ne biti sama? Pa eto, zato jer sam na kraju uvijek ostala sama... Od djetinjstva me ostavljaju sami, prvo roditelji koji su se razvodili pa ponovno vjenčavali, zatim opet razvodili i ponovno vjenčavali... Od prijatelja, koji su selili, umirali, sami sebe ubijali, mijenjali se do neprepoznatljivosti... Isto s ljubavnicima. Zbog mojih dragocjenosti, koje bih nekome povjerila, posudila, poklonila, a onda bi ih ovi upropastili, izgubili, zaboravili... Ali najviše zbog onih koji se boje biti sami, a ne znaju biti s nekim.

Nema goreg nego biti sam u društvu (reče Schopenhauer, na znanje i ravnanje). Znate one prijateljice koje su uvijek najsretnije ili najnesretnije, čiji su doživljaji najdramatičniji, a dileme najintrigantnije? One kojima veliš "Imam rak", a ona odgovori "Blago tebi, ja ni rak ne mogu dobiti... Ah, jadna ja!" E, s takvom jednom sam provela cijeli svoj život: to je moja majka. Koja je imala niz izbora, i dobrih i loših, a nepogrešivo je birala loše. Jedino u tome nikad nije griješila. A meni se to smučilo. Čvrsto sam odlučila da ja sama neću tako.

Pa sam s uličnog heroina prešla na liječnički metadon. (Metaforički, naravno, za imune na ironiju.) Počela sam uviđati sve moguće razloge zbog kojih je dobro biti sam i samostalan (također dva bitno različita pojma, ali nisam uvijek uočavala razlike): naučiš se sama zabaviti (ali se odučiš zabavljati s drugima); naučiš se sama pobrinuti za svoje potrebe (ali zaboraviš da ne moraš, da bi mogla zatražiti pomoć); naučiš se gospodariti svojim materijalnim dobrima i držati ih na sigurnom (ali ih ne oplođuješ, iz čistog nepovjerenja, ne riskiraš - ne profitiraš); naučiš se diviti svojim postignućima (ali se zaboraviš smijati svojim slabostima; općenito se zaboraviš smijati S nekim, a ne nekome). Naučiš izgutati vlastite drekece i ne frizirati vlastitu krivnju, naučiš si oprostiti, jer je jednostavno nemoguće živjeti sa stalnim osjećajem promašaja ako to ne učiniš - ili to, ili ovisništvo, a TO nećeš, jer si već davno [vidi gore] naučila da ne valja i odlučila da nećeš (ali zaboraviš da ne ovisi sve o tebi, da nisi gospodar svemira, čak ni svojeg mikrokozmosića, i da postoje okolnosti i sile na koje nemaš ama baš nikakvog utjecaja - a to te raspižđuje do bola!).

Naučiš i da je oduzimanje lakše od zbrajanja, a neusporedivo jednostavnije od množenja. A smetneš s uma da je bol neizbježna, koju god metodu koristila... Da, lako je otfikariti ljude i odnose koji te ne zadovoljavaju, ne pridonose ničemu u tvojem životu, i zapravo, uistinu, nema razloga gubiti vrijeme na takve, ali: što s tim vremenom koje si "spasila"?

Eh, vidite, sad sam u fazi takvog vremena. Spašenog. Ponekad otetog. I vidim, rado bih ga s nekim podijelila. Samostalna, samostojeća. Ne, ne bih voljela spuznuti poput čarape. Ali bih se voljela opustiti.

Od vas, malo-pomalo, učim kada. Još uvijek ne znam kako. Oprezna, prestrašena... povremeno hrabra. I oboružana :-))

Od jutra uz telefon. Čekam. Živciram se. Ne znam jel' bih nazvala, jer ako nazovem ispast ću dosadna, osim toga, vidjet će da sam zagrizla pa će se bahatiti, a opet, možda je glupo ne nazvati, možda su jednostavno smetnuli s uma, imaju drugog posla. Aha, važnijeg! Kao da to što ja živim u neredu i nemrem niš čestito ni započeti, a kamoli završiti - nije važno!

Podsjeća vas ovo na nešto? Na iščekivanje drugačijeg poziva?

Da, s majstorima je gotovo isto kao s ljubavnicima... Nemaš kontrole, nemaš uvida i samo se možeš usrdno nadati da će konačno nazvati, doći i da će sve biti u redu. Da su dobri majstori, a ne oni koji te okinu i nestanu u vidu lastinog repa, a ti još mjesecima kasnije imaš tarapanu...

Naravno, majstori mi nikad nisu pružili užitak kakav može pružiti dobar ljubavnik (majstor!), ali mi svaki put priušte vrlo slično uzrujavanje i nametnu pitanje "Zar to meni zbilja treba u životu?" Ah, da, treba mi... Trebaju mi i majstori i ljubavnici, a osobito majstorski ljubavnici.

Kad sve skupa sagledaš razumski, može se i bez njih, zapravo je lijep onaj spokojni život kad ti čačkanje po cijevima uopće ne pada na pamet, kad sve štima i kad se na miru možeš posvetiti sebi i svojim zanimacijama. Tko bi onda poželio ovakvo iščekivanje, zatim nekoga tko ti pretumba stan, vrijeme, okrene sve naglavce, zbog koga ne možeš odspavati popodne, a ni navečer ti ne ide koliko mozgaš, jel' se isplati, jesam li mogla drugačije, jel' bi neki drugi bio bolji...? Uvijek postoji rizik da je sve to uzalud i da će ti na kraju biti lošije nego prije. Ili isto kao prije, a potrošiš vrijeme, živce i novac.

A s druge strane, ako sve dobro prođe - blaženstvo! Bar neko vrijeme. Ne smiješ zaboraviti servisiranje.

Ah, da trebamo ih... Jer smo od osjećaja življi, prisutniji, pozorniji. Čak i negativnih. Mozak mi onda radi punom parom, pitam se zašto mi je toliko stalo, čega se bojim, je li mogući gubitak zaista tako golem? Ma, nije. Osim golemog udarca taštini da te možda neće netko koga si ti izabrala, ništa strašno se neće dogoditi. Osim golemog samozamjeranja da nisi dobro procijenila, da nisi dobro odigrala tu obaveznu igru nazivanja/nenazivanja...

Da, možemo mi sanjariti o bezuvjetnoj ljubavi, ali čak kad bi i postojala, mislim da bi je ova preliminarna faza uvelike odredila: jer u njoj stječemo startne pozicije. Ako ja i moje potrebe ispadnemo manje važne od njegovih ili - još gore! - svih drugih, nagrabusila sam! Čeka me čekanje. Stojim u redu. A to mrzim iz dna duše!

Nerijetko s ljubavnicima upali isti trik kao i s majstorima: "Aha, dobro, vi ne možete - potražit ću nekog drugog". Ili "Joooj, vidite, a onaj drugi nudi to isto, ali odmah i to po nižoj cijeni, ali ja bih radije vas, čula sam jako dobro o vama..." A bilo bi super da takve izjave NISU blef. Hm. Kamo lijepe sreće...

Na kraju uvijek najviše žalim za tim vremenom koje sam utrošila na jalovo živciranje. I zato sam naučila: iskoristi ga. Nerviraj se, ali radi nešto korisno i/ili nešto što te veseli. Tak da na kraju uvijek možeš reći "Jest, zaribao me, ali sam npr. pospremila ormare; ili napisala priču; ili zaradila prevođenjem". OK, ormari su mi (gotovo) uvijek neuredni. Ali sam fakat napisala puno priča i zaradila čist pristoju lovu prijevodima.

Majstora još uvijek nema. Ni ljubavnika.

SUROVO* Premda je nadahnuta stvarnim događajima, ova priča je djelo fikcije i svaka sličnost sa stvarnim osobama je sasvim razumljiva

Otvorio je oči i tiho prdnuo. Već je bio junački tvrd, od onog sna bit će, čekaj, koja je ono bila... Nije se mogao sjetiti, ali se čvrsto obuhvatio i iskalio u spremni papirnati rupčić. Tiho, da mama ne čuje.

Onda je ustao, glasno podrignuo i bučno se izmokrio, ne zatvarajući vrata kupaonice. Vrijeme je da stara spremi doručak.

- Sine, hoćeš jaja ili kobasice?

- Oboje - doviknuo je, provirivši kroz vrata. Gegala se prema kuhinji. Fino, zrak je čist. Kad je čuo zveket tava i bešteka, izvukao je časopis "Exotic Boobs&Babes" i zasjeo na školjku. Sad se može i glasno izdovoljiti. Po svim pitanjima.

Uz doručak je još žvakao tvrde bradavice Miss Horny 2003. uz krckanje rotkvica i majčino jadikovanje, zbog struje, plina, skupoće, vremena, kuka, glave i njega, nezaposlenog, neobrijanog, neurednog, neoženjenog i lijenog. Kad je pojeo, poljubila ga je u čelo, tutnula mu smotanu novčanicu u džep majice i krenula na posao. Opet čisti kod one stare vještice niže u ulici. A dobra je stara, još se dobro drži za svoje 73 godine.

A i on za svojih 42. Opet mu je tvrd. Sinoć si je uzeo jedan dobar film, pogledat će to kad opere suđe i donese pive iz dućana. Stara je jučer opet zaboravila.

Držeći ruku u hlačama nazvao je onu malu kojoj je stara skratila haljinu. Nema vremena, kaže. Krava! Ma, kurvetina! Tko je vidio hodati u onakvoj haljinici, do pičke, kad puhne vjetar, vidiš joj usmine.

Opet mu se digao, a mora van. Joooj, da je on nategne, svisnula bi! Imala bi ona vremena, itekako, sve bi vikala "Još, još, nemoj prestati!" Ma, tko je jebe.

Možda onaj kreten Boris iz garaže? Ma ne. Njemu se ne diže na komade. To svi znaju. Njemu se digne samo kad vidi neki dobar auto. A jebiga, može mu se. Nemre svatko imati bogatog tateka.

U dućanu je malo zafulirao Zdenki s debelim guzovima, ali nju jebe debeli Dubravko iz banke. Ta samo lovu gleda, niš drugo! Zato valjda i radi na blagajni.

Kod kuće si je fino namjestio telefon uz ruku, kolica za špeceraj pred ulazna vrata, tak da se stara spopikne ako iznenada bane, nikad ne znaš sa starim vragom, otvorio hladnu pivicu i pustio filmek: "Tantrički trans u Transilvaniji". Dobri komadi, jebote! A upizdumaterinu, ovaj praši bez poštede! Pogle mu karu! Haha, dobro je ovoj spičio, šta je, krvopijo, sad mu niš nemreš, neka, neka te je...!

Telefon ga je prekinuo u podne. Stara. Da nek stavi peći piceka. Ajd ukurac, taman kad je bilo najbolje... A jebiga, sad će se ona dovući, bolje da se on makne.

Izvadio je pripremljeno pile iz hladnjaka i ubacio ga u pećnicu. Sjetio se one scene kad dvojica praše onu Transilvanku dok se saginje pred pećnicom, jedan sprijeda, drugi straga. To mu je vratilo osmijeh na lice.

Probao je dobiti Blaženku da se malo nađu poslije ručka, njoj sve tak ravno, s njom bi nešto i moglo biti ako je uhvati u dovoljno letargičnom raspoloženju. Nije se javila. Sigurno još spava, krmača.

Onda se malo uštekao na Iskricu. Jedna poruka! Ah, niš, od Iskrice: "Postanite menadžer za pet dana". Ma, jebite se vi u dupe menadžersko, moš misliti, sve sami menadžeri ovdje tipkaju od jutra do mraka...

Hajde da malo pregleda profile... Samo sa slikom. Gle ovu, majketi, TA bi se još jebala??? 45 godina u debeloj, celulitičnoj guzici i dvoje djece na vratu, i ta bi da NJU netko jebe??? E, sad ćeš ti vidjeti:

"Oš da te pojebem u guzicu i počistim hemeroide?" napisao joj je. Nije odgovorila. Pa da, on je mlađi, zna da se zeza.

A ova tek! Stavila sličicu zeke, ma nemoj, molim te! I srčeka! Groblje od 38 godina. Istrošena flundra, tu si traži sponzora... Ček, sad će on i njoj:

"Jebem ko zec i pogađam u srce!"

Aha, evo odgovora: "Odjebi, budalo!"

Prijavio ju je. Ma, svašta si te babuskare dopuštaju. Ko da bi on jebao takve. Nemaju one pojma što je dobar komad. Na primjer, ona mala s xxx.tubea. Eeeeee, to je nešto!

SUROVO.

A sad će malo na blog izjebati još poneku kokoš. Surovo.

Jednog ovakvog dana, kad je vrući vjetar ludovao pustim ljetnim gradom i prijeteći drmusao prozorima i tajnama, dok se u želucu miješala mrzovolja s dosadom i nadom da će nešto konačno puknuti, mačke su zaposjele podrume, muhe i ptice netragom nestale, psi su odustali od skitnje, a najlonske vrećice se bahato nadimale, postalo mi je jasno da važne stvari nikad nisu ondje gdje ih nitko ne može naći.

Jer mi je vjetar donio miris usamljenosti zagorjelog ručka punog gorkih suhih začina, lepetanje strasti iz haljine koja se otimala na konopcu, a do večeri mora biti suha, i komadić papira u plastičnoj košuljici, gusto ispisan rukom koja se potrudila oblikovati usko ukošena otmjena slova.

Zaustavila sam ga svojim velikim šarenim kišobranom nepotrebnim za vrijeme, ali korisnim za hodanje i prkos posprdnim pogledima, probola ga šiljkom i spretno i sretno ubacila u torbu. U kojoj sam već imala nekoliko sličnih, istrgnute stranice bilježnica, otrgnute ispotcrtavane listove memljivih knjiga, jedan ček koji možda i vrijedi, pet-šest rodnih listova, domovnica i sličnih dokumenata, od kojih su dva pripadala pokojnicima, omot ploče sa sentimentalnim pjesmama i hrpu novčanica koje više ne vrijede; one koje su vrijedile već sam potrošila.

Sjela sam za stol lancem privezan stol zatvorenog kafića i stala proučavati zgradu na suprotnoj strani ulice. Svi prozori su bili zatvoreni, osim jednoga na najgornjem katu, širom otvorenog, bez zastora. A iz njega su u gotovo pravilnim razmacima izlijetali komadići papira, razigrano, kao da se vesele slobodi. Uzvinuli bi se iznad krova, zaplesali krug i onda se raspršili svaki na svoju stranu. Netko nešto traži, a ne nalazi.

A onda je iz prozora izlepršala marama, svilena šarena marama, lagana poput želje, ružičasta, žuta kao poljubac zatvorenih očiju, MOJA marama, ona marama koju sam mu dala onoga dana kad sam izgubila srce, onda kad je ludovao ovakav vrući vjetar koji ju je objesno strgnuo s moje kose i zalijepio za njegove usnice, prije poljupca. Privezao ju je oko vrata, šapčući "Nikada nisi bila ljepša"... I onda me poljubio.

Da, bio je baš ovakav dan, vruć i vjetrovit, ludilo u zraku i otkucaji srca koje jedva čuješ od hujanja. Ali, onda se vjetar smirio, zavladala je oštra bistrina i sve se vidjelo, sve što je vjetar izvukao, otrgao, potrgao i nanio... I sve što je netko izgubio. A netko drugi možda našao, a ne može vratiti, jer ne zna da je važno.

Okno je zaklepetalo i tresnulo o zid. Zveket stakla. Neraspoznatljivo lice u okviru. Brzo odvezujem rubac oko vrata, trgam ga, razvijam, mašem njime, vijorim. Vjetar ga prima i nosi. Gore, u visinu, do lica koje se, mislim, nisam sigurna, ali nadam se - prestalo mrgoditi.

A onda sam primila kišobran, oslonila se o njega i polako krenula dalje. Prema drvetu koje je uhvatilo MOJU maramu.

PRIČA O PUNOM I PRAZNOM

U našem su Selu ostave oduvijek bile pune, njive rodne, vrtovi bujni, urodi obilni i žene plodne. Kroz podrum u našoj kući jedva se prolazilo, bile su tu kace sa zeljem, vreće krumpira i jabuka, bačve vina, demižoni rakije, u sobama su mirisale dunje, jelo se grožđe i lubenice, tranžiralo telad i odojke, čistilo ribe i peklo pogače.
Zimi smo sjedili u kuhinji i šepurili kuruzu, ili pekli kavu, pričali priče i malo ogovarali, dok ne bi došao snijeg i onda bi svi pohitali po sanjke i klizaljke, na jezerca i bijele brežuljke, na grudanje i snjegoviće.
U proljeće smo prekopavali vrtove, prebirali sjemenje, brali jaglace i iščekivali jagode i lastavice, utrkivali se s janjcima i plašili lisice. Trudnice bi se zarumenile i gladile oble trbuščiće, izračunavale zodijačke znakove i prepravljale haljine.
Ljeti nam je bilo divno dosadno, nema škole, sad će šljive, i plivanje, i žito do pasa, i topla prašina pod nogama unedogled.
A onda košnja, ubiranje, spremanje, pečenje, ukuhavanje, oblizivanje, malo nedužne krađe i trbobolje, bezbolne batine i nove bilježnice, plač nove djece po kućama i bijele pelene na užetu.
I tako svake godine.
◙
Majka je uvijek govorila da djeci iz drugih sela ne pričamo o tome.
Druga sela bila su drugačija, imala su željeznicu, i više automobila, ljudi su odlazili na posao u Grad a djeca su gledala televiziju, oni su imali Doktora, kojeg smo uglavnom trebali za porode i prehlade, poneku gripu, i bili su užurbani i zabrinuti i šutljivi. Sretali smo ih ponekad na sajmovima, ili kad bi došli u lov u naše šume, kad bi svratili u Gostionicu poslije pecanja, i uvijek bi nam pokvarili raspoloženje.
Djeca iz drugih sela bila su drugačija od nas, nosila su drugačiju odjeću i igrala druge igre, i gledala nas smrknuto i postrance. S njima su uvijek bile Majke, koje bi ih užurbano odvlačile do štandova i u nakrcane automobile.
Na školskim natjecanjima oni su pobjeđivali iz povijesti i fizike, ali mi smo ih nadmoćno tukli u plivanju, trčanju, bacanju kugle i biologiji. Bili su nenadmašni u pravljenju zbirki: kamenja, okamina, fotografija, projektila, živih i mrtvih kukaca, knjiga, ubrusa, marki, otisaka prstiju, srušenih zvijezda i novinskih isječaka. Tu im zaista ništa nismo mogli.
◙
Mislim da mi je bilo sedam godina kad je Starica počela zavijati.
Majke su odjednom izašle na pragove i stale nas dozivati. Nevoljko smo pozavršavali svoje igre i lijeno se uputili kućama, šutirajući lišće, prašinu i lopte i vukući mlađe sestre za kike i uši; neke majke su već stajale na cesti, neke su već prašile turove, najednom je odasvud dopirao nezaslužen plač i bunt i ljutitost.
Očevi su smrknuto obavljali svoje poslove i očima nas upokoravali.
Sljedećeg dana, s užeta su nestale sve pelene.
Nismo se više smjeli igrati u šumi, niti na jezeru, niti na Glavnoj Livadi, niti ispred ili iza Škole, do koje su nas vodile majke, ujutro jedna za sve iz susjedstva, popodne bi svaka došla sama i brižno pogledom prebrojila svoje, okupila nas i odvela doma.
Kod kuće smo bezvoljno gulili krumpire, vješali kobasice, perušali kokoši, preslagivali zalihe, tukli se od dosade i dosađivali starijima svojim cendranjem i pitanjima. Starije sestre su stisnule usnice i zacrvenjenih očiju nešto se međusobno došaptavale, a starija braća su grizla olovke, lupkala nogama i zvjerala za ocem.
Starica je urlala sve glasnije.
Nakon tjedan dana mi najmlađi smo napokon naučili brojati. Znali smo izbrojiti braću i sestre, kuće u našoj ulici, koke u dvorištu, klupe u školi, korake do svog praga i broj dana koji su prošli.
Promijenili smo svoja pitanja od “Zašto?” u “Koliko još?” “Uskoro,” nespokojno su odgovarali.
Nakon trideset i šest dana, Staricu smo četrnaest puta vidjeli, jednom kod Izvora, triput kod Velikog Jezera, dvaput na rubu šume, jedanput na Glavnom Trgu, jednom kod Crkve, pet puta na Glavnoj Livadi i jednom iza Škole. Više nije zavijala, nego je tiho stenjala, zgrčena i sjajnoga pogleda.
Nakon što smo osamdeset i osam puta prešli tristo dva koraka (ukupno 26576 koračaja) od praga do škole i nazad, osamdeset i osam puta prebrojili i bili prebrojeni u zbiru od sto jedanaest (četiri razreda, u prvome dvadeset i pet, u drugome dvadeset sedam, u trećem isto, u četvrtom trideset dvoje), nakon što smo milijun puta uzdahnuli, i milijardu puta osjetili rub kože, kao da će puknuti, četrdeset i petog jutra zbroj je bio sto deset.
U mojem razredu, u šestoj klupi, dvanaesta stolica bila je prazna.
◙
Nije dugo prošlo, i tih se dana nismo više sjećali. Nismo više morali u školu u skupinama, nisu nam branili da se igramo gdje hoćemo, nisu nas više brojali, svi učenici u mom razredu pomaknuli su se za jedno mjesto i niti jedna stolica više nije bila nezauzeta. Nepotrebnu klupu su negdje pospremili i nikad je više nismo vidjeli.
Ponekad samo, kad smo se igrali skupnih igara, netko bi nedostajao da ulovi, ili brani, ili čuva, netko bi bio višak jer je već bio manjak, netko bi se osvrnuo za nekim i malo se naježio od pomisli da možda nije tu.
Sve češće smo se dozivali i naučili smo sva imena i nadimke.
I opet su došli snjegovići, i jaglaci, i lubenice, i kesteni, nova su djeca naučila hodati, brbljati i igrati se, novi su prvaši dobili prve torbe i udžbenike, novi parovi izmijenili poljupce a stari prstenje, i opet pelene i haljine i smješkanje, tu i tamo pogreb, bez naricanja i uz tople i utješne suze.
Sve do moje dvanaeste godine.
◙
Sad smo znali što nam je činiti, čim smo začuli zavijanje okupili smo mlađu braću i sestre, pokupili im igračke i otrgli ih od igre, otrli suze i poveli kući. Majka je već nemirno navirivala preko praga, susjede su hitale po svoje, velika braća i sestre kretali nam ususret. Očevi su mrko dovršavali poslove.
Izvadili smo nezavršene vezove, prašnjave zdjele, poderane stolnjake i rasparene čarape, izvukli neulaštene svjetiljke i žlice i noževe i svijećnjake, momci su prionuli na drva, na bačve, na vreće i potrgane police, maleni su se komešali i smetali i prtljali se pod noge, i koža je bila napeta i naježena i ljepljiva od raširenih zjenica.
“Zašto?” upitah majku.
“Gladna je,” odgovori. “Umorila se.”
“A što ako uzme nekog od nas?”
“Morat ćemo vas dati.”
Osjetih zrak koji mi obavija noge; težinu šake u krilu; obujam tijela na stolici. Gustoću koja će se preklopiti ako ustanem i ako me ne bude.

Za dva dana vidjeli smo je pored trgovine. Pohlepnim žarkim pogledom je pretraživala naše glave, premicala ga preko udova, provlačila ga do najmlađih i vukla do najvećih. Utiskivala sam se u odjeću i stiskala malog brata iza susjedovog najstarijeg sina, protezala koračaj do sjene i zida između dvorišta i unutrašnjosti Škole.
Dani su zjapili pred nama. Uglovi su postali značajni, drveće prisno. Pitala sam se, da li drvo osjeća granu koje nema, koju smo slučajno slomili? Da li sve osjeti kad ga nema, da li trava zna kad je kosimo, da li boli kad spaljujemo, režemo, ubiremo, koračamo? Da li sve osjeća da je “ja”? Da li sam ja isti “ja” kao moja trešnja, moja mačka, moj brat? Ako mene ne bude, hoće li neki “ja” i dalje biti moj “ja”? Ili samo ja mogu biti ja?

Desetog dana je počela stenjati.
“Zašto nas mama i tata moraju dati?” upitala sam stariju sestru.
“Zbog svega,” odgovorila je. “Starica brine o svemu: o vremenu, o urodu, o plodnosti, o svima. Tako je oduvijek.”
“A što ako uzme mene?”
“Možda neće,” rekla je i pogladila me po obrazu.

Naučila sam što sve nestaje u jednom danu: hrpica cjepanica, koje su nekad bile deblo, koje je nekad živjelo u našoj šumi; tuce jaja, koja su nekad bila u našim kokošima, u njihovim skrovištima, i koja neće postati pilići; četvrt boce rakije, koja je nekad bila plod naše šljive, čije koštice nisu stigle u zemlju i neće izrasti u male šljivice, na koje se nećemo penjati. Ponekad četvrt odojka, koji je živio u našem svinjcu i volio da mu donesem pečene jabuke; ponekad koka koja više ne nosi jaja; o janjcima nisam smjela ni misliti.
Ali mene to nije boljelo. Nije žarilo kao kad me uštine brat, nije sijevalo kao kad razrežem čelo na rub ograde, nije trgalo kao kad stari zub ne daje mjesta novome; samo je bilo teško, u prsima, blizu utrobe...

Dvadesetprvog dana je umukla.
“Sad će,” rekla je majka.

Gdje ću biti ako me ne bude?
Kamo će otići moje ja ako nestanem? Gdje će biti moje noge, kamo ću s rukama, hoće li boljeti ili će biti bešćutno, ili teško; hoće li moj ja nestajati malo-pomalo, ili će sijevnuti, ili ugasnuti? Ali gdje će biti?
Dani su se nijemo prostirali. Nisam se usuđivala brojati. Gomilala sam trenutke u kojima jesam, utiskivala stražnjicu u jastuk na stolici, lakomo žvakala vruću pogaču, pohlepno prodirala očima u lice svoje majke koja će me dati ako Starica zatraži. Tražila sam se u braći i sestrama i ponekad vidjela svoju obrvu, ali malo deblju, svoju petu, ali ogrubjelu, svoj zatiljak, ali kosmatiji, i od svih njih zajedno opet nisam bila ja.
Uvečer nisam htjela leći. Izjutra nisam imala volje ustati.
Mrzim čekati.

Moje ja se stanjilo, postalo tanka nit od grla do utrobe do koljena do stopala. Oko njega je bila debela opna mog tijela, bolno mesnatog, neizdrživo prisutnog, nesnosno vidljivog.
Neću.
Ne ja.

Majka je klizila periferijom moje prisutnosti, bešćutno zaposlena, bezobzirno zabrinuta, beskrajno šutljiva. Otac je mrko zamicao iza besmislenih poslova. Moje tanko ja vijugalo je između zidova i sjena i lijepilo se za tuđa tijela dok ne bi skliznulo u moje.

I onda je jedno dijete nestalo.
I to nisam bila ja.
◙

Pospremila sam se u skrovište u deblu stare jabuke u dvorištu iza slomljene ograde. Drugi dio sam stavila u zbirku ispalih zuba u škrinji na tavanu, ispod jastuka i dekice koju su načeli moljci. Dio sam zapisala u bilježnicu iz matematike, na preostalih dvanaest stranica, a dio u finu novu tekicu, za koju nitko ne zna. Jedan dio ima najmlađi brat, kojeg sam naučila svoje tajne, i koji zna da sam u staroj jabuci i kako me napipati. Jedan dio čuvam za svog muža, i nadam se da ću ga ubrzo naći.
Imam već skoro sedamnaest godina, i znam da mene više neće uzeti. Svejedno, nekako nemam volje nekome sve dati. Jedan dio može nestati, ali to neću biti ja.