Ručkić krčkić

Uffff... Evo, završila i predala prijevod koji je baš o naslovnom pojmu: predodžbama koje imamo o sebi, predodžbama koje imamo o drugima, njihovom suodnosu, o tome kak smo skloni inkorporirati tuđe predodžbe o sebi u vlastitu predodžbu o sebi... Komplicirano!

Još uvijek nisam ziher da sam sve dobro shvatila, a ako nisam, onda nisam ni dobro prevela. Zaključit će stručniji. Ipak, mislim da sam uglavnom dobro skužila/prevela, a to me potaknulo da onak, laički, još jednom napismeno produmam o svemu.

Je, točno je to: potrebne su nam predodžbe drugih o nama samima. Bez njih smo krnji, neomeđeni, neuravnoteženi. Patologija počinje kad se te granice izgube (tj. ne možemo razlučiti tuđe predodžbe o sebi, ili vlastite predodžbe o drugima od nas samih). Egocentrična kakva jesam (a sa zadovoljstvom konstatiram da to smijem, mogu i želim biti), pitam se u kojoj sam se mjeri ja sama potrudila urasti u predodžbe koje sam uspjela definirati kao tuđe predožbe o sebi; koliko sam ih ugradila u vlastitu predodžbu o sebi?

Paaaaa, i ne previše, rekla bih... Sigurno manje nego što je uobičajeno, a zasigurno ne toliko da bih se približila patologiji. Svjesna sam da drugi ljudi imaju neke predodžbe o meni koje nisu laskave - npr. da sam zla - a tu predodžbu nikad nisam usvojila kao legitimnu, a kamoli vlastitu: ja znam da sam pronicljiva. To kaj većini ljudi ne laska ono što vidim, mene samu ne određuje - ja vidim što vidim, isprva bez ikakvog vrijednosnog suda, a nakon reaktivne osude tog viđenja, s negativnom prosudbom te osobe. Tj. tu reakciju vidim kao slabost, a već pisah o tome da slabosti ne volem.

Vidim ja i sebe, onak, rendgenski... I ne sviđa mi se sve što vidim. Ali, koliko god se "zračila" ne vidim u sebi ono što se odražava u tuđim predodžbama o meni, tj. tu inherentnu zloću. Naravno, zla sam. Kao i svi drugi. Vjerojatno čak ponešto manje nego većina drugih, jer sam izvježbala samodijagnostičke mehanizme pa znam, ako mi netko ide na jetra ničim jako značajnim za moje postojanje i djelovanje, riječ je o nekom mojem nerazriješenom unutrašnjem konfliktu, i tu nema mjesta zloći, nego jedino samokritičnosti, ili eventualno slabosti, tj. želji/nastojanju da se vako ili nako udaljim od tako neugodne osobe.

Štoćereć, ja osobama koje su mi neugodne uglavnom ne želim zlo. Naprotiv! Zahvalna sam im što odražavaju nešto u meni što možda čak mogu i popraviti ili ugraditi u vlastitu predodžbu o sebi, dopuniti se, urasti u to...Moja predodžba o meni samoj uključuje vjerovanje da nisam sklona po svaku cijenu izbjegavati neugodnost; da sam se spremna nositi s neugodnim spoznajama. Ne uvijek, ne u vezi sa svim i svačim, ali često, dovoljno često da, ajmo reć, "rastem" u nekom psihološkom smislu; da se mijenjam i da učim, da pronalazim nove sigurne zone i nove izvore zadovoljstva i sreće kad uvidim da su stari zapravo slabosti, ili jednostavno istrošeni, pa i nemogući...

Svakog jutra vodim u Dušku u šetnju s malim reklamnim ruksakom na leđima (dobila kao vjerna mušterija trgovinice potrepštinama za kućne ljubimce). U ruksaku su loptice za nju, najdraža i nenadoknadiva, i još tri prve s rang-liste, a onda još dvije-tri koje možemo žrtvovati loptokradicama ili nezgodama; voda i posudica za vodu; poslastice za Dušku i društvo iz parkića. Sama ta slika me odražava u nizu svjesnih i podsvjesnih predodžbi koje imam o sebi: ta spremnost za sve moguće eventualnosti priča priču o mojoj potrebi za sigurnošću, ali i skladom, te moju sposobnost određivanja prioriteta; moju brižnost za one koje volim; moju manipulativnost prema onima koje ne mogu kontrolirati; i moju nekonvencionalnost, koja traje još od djetinjstva - udobnost i praktičnost su mi oduvijek bile važnije od dojma i modne osviještenosti, tako da sam još i u 8. razredu osnovne škole nosila torbu na leđima, što se pokazalo i izvrsnim sredstvom individuacije i iskazivanja individualizma. Trebam li reći da NIKAD nisam bila žrtvom bullyinga, iako naizgled kao stvorena za to?).

Znam da predodžba koju drugi imaju o meni ne uključuje ljubav: fascinaciju da, poštovanje da, zazor da, čak i strastvenu antipatiju da... Ali ljubav jock. Nisam "lovable". I to me jako dugo mučilo. I sad mi smeta. Puno manje nego ranije, kad je ljubav bila i infrastrukturalno bitna, a ja sam se morala zadovoljavati strašću i fascinacijama, unatoč tome što im znam rok trajanja, ali svejedno mi smeta, zasigurno zato jer ne znam premostiti to što jesam (svoju predodžbu o sebi, svoj identitet) i taj dojam koji ostavljam (tu predodžbu i prosudbu koju imaju drugi o meni) bez žrtvovanja nečeg meni identitetski bitnog. Ukratko, ne znam kako postići da me oni koje bih htjela voljeti vole onakvu kakva jesam.

Ali, vole me mnogi drugi, oni s kojima ne mogu ulaziti u seksualna partnerstva: mladi osobito. Jedan dolazi u parkić samo zbog mene, iako nema psa; drugi ima psa, ali dolazi baš u taj parkić jer sam ja ondje; imam niz jako mladih prijateljica, u rasponu godina 20 do 45... I zbilja me vole! Volim i ja njih, ali s onom trunčicom viška znanja koje me sprječava da se sasvim opustim, s onom trunčicom zazora da ih na neki način ne "iskoristim" za svoje staračke svrhe... I zato će me oni morati prerasti, i to će biti dobro za njih, a pomalo tužno za mene.

I ljutim se zbog predodžbe koju naša kultura ima o starenju! Ljutim se što nam to ne daju, što s tim krasnim mladim ljudima ne mogu imati onaj neopterećen odnos starije osobe s nekim mladim tko treba ono što još nije stigao/stigla steći, ili što bi valjalo izbjeći... Ljutim se što me osuđuju jer ne izgledam 10 godina mlađe i jer se nikad nisam trudila u svojoj mladosti poduzeti korake da bih u svojoj starosti tako izgledala, jer mi to onda nije bilo važno, a ni sad mi nije, ali drugima jest, i to me ponekad sasvim praktično koči.

S druge strane: jučer me nazvao bivši student koji s drugim bivšim studentom pokreće novi studij i obojica me žele uključiti u taj projekt, a projekt je čisti futurizam! Zar TO nije mladenaštvo?! Mentalno mladenaštvo? Zar postoji itko kome to ne bi napuhalo dobre strane predodžbe o sebi?!

Danas sam naučila nešto o sebi, pukim slučajem: nekak me pronašla na FB-u nekadašnja poznanica, možda čak i prijateljica, meni zanimljiva osoba, ali kajaznam, ostavljena s paketom onih koji me iscrpljuju, a baš nešt puno ne pridonose mojem životu, ili bar dobrom raspoloženju. Zanimljiva mi je bila jer je vjernica, iskrena, ali se našla u rascijepu između vjere i odredbi/zahtjeva koje vjera ima za svoje vjernike i životnih praktikalija: žudnje, ljubavi za oženjenog muškarca. Ta moja poznanica/prijateljica svoj je rascijep premošćivala pišući izuzetno dobru poeziju!

(Osim ovog događaja, teren je pripremila i jedna ne baš jako dobra knjiga, ali evo, vratila sam svoju sposobnost čitanja čak i ne jako dobrih knjiga: u njoj jedan lik, žena koja od marksizma, ljevičarenja, civilnog aktivizma prelazi, uz niz oklijevanja, strahova, čak i groza, na ortodoksni judaizam, od svojeg rabina čuje ovo - "Je li ti palo na pamet da je možda lakše ne vjerovati nego vjerovati, unatoč svemu?". E viš, meni nije: meni se uvijek činilo da je lakše vjerovati ili jednostavno uzeti neki popis moralnih odredbi i onda ih selektivno primjenjivati, a da je teže stalno, iz dana u dan, iz dvojbe u dvojbu, procjenjivati što je ispravno i je li ispravnije podrediti svoje želje nečem drugom, ili se pak suprotstaviti nečem drugom, pa bila to i bujica mainstreama, zbog nečeg svojeg... Međutim, rabin je u pravu: TEŽE je vjerovati. Ali, i za to imam sasvim osobnu interpretaciju.)

Ukratko, ta moja sad FB frendica je očito nekak razriješila dvojbe: udala se za nekoć oženjenog ljubavnika, rodila dijete i postala vegetarijanka. Očito, strastvena vegetarijnka, jer svi su joj postovi ili vegetarijanski recepti, ili nekaj na temu djece, odgoja djece i uloge očeva u odgoju djece...

A ja na to popizdim - na tu slabost!!! Opet joj treba neko trapljenje! Opet mora po nekoj šabloni!!! A stvaralaštvo, e to joj je sad dijete, sasvim obično dijete, dijete nepotrebno prenapučenom svijetu...! I tu skužim SEBE: ne podnosim slabost. Slabost je izvor mojih brojnih neuroza.

Točnije, ne podnosim VLASTITU slabost: ne prihvaćam sebe slabu; ne volim se kad sam slaba. Drugima to mogu progledati kroz prste, uostalom, drugi mi uvijek ostavljaju izbor, prihvati ili odbaci, ali ja sama sebi jock - tu je izbor daleko teži: prihvati ili prevladaj!

I tu navru uspomene sa bujice mojih slabosti, na sva moja odustajanja, pomirbe i prihvaćanja koji nisu bili iskreni, nego jednostavno su me prevladali: odustajanje od umjetnosti jer sam se bojala roditelja i jer nisam imala vjere u vlastite sposobnosti, dugogodišnje druženje s dvjema djevojkama, kasnije ženama, koje od prvog trenutka nisam podnosila, jednu zato jer je ne dobra, nego toliko glupa da ne može pojmiti ikakav moralni kod, a istovremeno je toliko konvencionalna da zahvaljujući prijanjanju za taj kod nema NAMJERU činiti zlo, ali ga ipak učini, onako plitka i nesposobna (u)vidjeti išta osim "šuza" i "slatkica" (Sjećam se kad sam ju prvi put susrela, totalno me zblenula: prišla mi je, i ničim izazvana, ušla u moj intimni fizički prostor, sveudilj cupkajući u nekom samo njoj čujnom plesnom ritmu, zasula me vagonom svojih potpuno perifernih impresija, o "šuzama" i "slatkicama" uglavnom, a ja sam mislila da je luda, i da je ružna, da ima ružne, plošne, izbuljene oči... Tek sam kasnije saznala da je većini ljudi lijepa; meni nije bila. Nemre mi biti lijep netko tko naprosto ima skladno raspoređene kosti i tjelesnu masu.), i još jednom, kreštavom, nametljivom, također plitkom, ali s njom sam čak mogla pomalo i suosjećati jer je bila zaista ružna i zaista pokvarena, a znam da ni jedno od toga nije lako... Jebote, te dvije sam podnosila cca 30 godina!!! Zato jer sam početkom faksa bila usamljena; i postiđena što se nisam suprotstavila roditeljima; jer SEBE nisam voljela, tako slabu kakva sam bila.

A bilo je toga još... Pa i moje iskričarenje i svi ti ljudi koje sam pustila (pre)blizu jer samoj sebi nisam vjerovala u prosudbi tko/što jest ili nije za mene... Ajd, bar sam si empirijski dokazala da sam ODUVIJEK U PRAVU, da me intuicija služi; ono što me ne služi, to je VJERA.

Zaista je teže vjerovati.

Međutim, kad stekneš vjeru, jer da, nije to nešto što dođe samo po sebi, nije to kanonik i popis pravila, nego je preformuliranje vlastitog identiteta, onda nije teško niti odstupiti od vjere ako treba, ali uvijek s nekim ciljem koji je usklađen s našim vjerovanjem. I ne, ne govorim ovdje u vjeri u boga: još uvijek sam sama sebi jedini Bog. Ali sad nekak lakše shvaćam i one koji to sebi nisu, nego moraju eksternalizirati predodžbu o super-sebi u nekoga/nešto kome će (po)vjerovati. Bolje je to od plitkog egoizma. Daleko bolje.

Vidjet ću što dalje... Vjerojatno ću malo preoblikovati i svoje poimanje slabosti.

I više ću opraštati.

A kaj napisat ovdje dok se ručkić hladi?

Bezvezarije, najbolje. Iako vjerujem da ljudima treba omogućiti što ravnopravnije izgleda da postanu najbolji "ja" koji mogu biti, činjenica je da neki, čak i uz puno, puno fore, ne postanu dobri; jer jednostavno nisu. Nemaju to u sebi.

(Da objasnim ovo "dobri": moralni; sportaši; blogeri; cugeri; zafrkanti; ponešto od navedenog; sve od navedenog; ništa od navedenog.)

I tak, mogu se ja družiti s ljudima koji su po xy mojih/univerzalnih kriterija loši ako su u nekom aspektu dobri kao i ja ili (poželjno!) bolji od mene; osim u sportu, jer tu ih ne mogu pratiti, a dosadno mi je gledati. Ono "loše" u njima neću automatski preslikati na sve značajke njihovih osobnosti, iako mi ponekad toliko zasmeta da me ostale značajke potpuno prestanu zanimati. Ili je pak njima to (po meni) "loše" toliko važno da ne mogu i ne žele niš imati sa mnom ako ja to neću dijeliti i (poželjno!) uvažavati. E hebga onda!

Mislim da sam zabrijala prepametno za ovdašnje... E hebga! Ovdje treba fundaMentalistički, crno/bijelo, naši/vaši i tsl. Ili sise i pimpeki. (A svi obješeni, mlohavi...)

Ma, nije važno! Ručkić se vjerojatno prohladio na jestivu temperaturu. A ova moja razmišljanja će se tak i tak rasplinuti u okusu i fokusu na druga i drugačija zbivanja...

A i rekoh: KRATKI.

Danas bu bio rani ručkić - rano ustala, sve rano sredila, i sad divno miriši! Malo janjčića s mladim krumpirima.

I tak si razmišljam o tome što koga čini (ne)sretnim, i vidim, za sebe znam: zdravstveni i financijski problemi me unesrećuju, ponekad me unesreći previše posla koji ne volim ili ne mogu odraditi onak kak mislim da bi trebalo, a zapraf me gotovo sve (ograda s "gotovo" jer ovo je ovlašni blog, nisam baš puno mozgala) drugo u mojem življenju čini sretnom.

Eh, sad, što je za mene sreća? Jer, vjerujem da nije isto kao i za druge. Paaa, evo, za mene je to veselje, ugoda, opuštenost... Volim samoj sebi ugađati i stalno to činim. Možda nadoknađujem sve ono što su propustili drugi, počevši od mojih roditelja, ali sad to zbilja nije važno, ugađam si, mogu to, volim to, i stalno to činim. Maloprije sam se zapitala kak to da sam s takvom lakoćom prešla preko svog tog izgubljenog vremena u kojem nisam mogla imati ovo što sad volim, i nisam još dokučila odgovor; pretpostavljam da je razlog bar djelomice svijest da više baš i nemam hrpusine vremena za uzaludne ljutnje i beskonačna žalovanja. Uostalom, i nije bilo baš lako, fest sam se potrudila, ali je išlo lakše i brže nego što sam očekivala.

Mislim da mi je jako važno imati bar malo viška: vremena, prostora, čega već... Jučer je kod mene bila žena koja je odrasla u ovako velikom stanu kao što je moj, zapravo je njen bio još veći, ali dobro, bila je i veća familija, a sad živi u 30-ak kvadrata. Uđemo u moju spavaću sobu, a ona klikne "Kakva predivna soba!". Većina ljudi ju smatra prevelikom. Jer, za spavanje zaista ne treba puno, najbitniji je krevet. Ali da, ona i ja razumijemo čar viška: taj prostor koji ne sputava, nego otvara, koji puniš snovima, ili jednostavno uživaš u tome što ga ima. Ja uživam u tome što ga ima. I ne, ne ispunjavam ga predmetima - baš puštam neka ga ima.

Moj mali pas. Mala osobica pred kojom je, vjerujem, još puno vremena. Konačno netko s puno vremena! Vesela, otvorena, privržena, mazna... Uz nju ne mogu dugo biti mrzovoljna. Mačketina je druga priča, ona je podsjetnik na moja prošla vremena, na njihovu raskošnost iskustva, ćudljivost, grčevitu borbu za svoje, svoj teren, svoje vrijeme, svoj status, ali i na ono mekano, blago, preduće, koje, srećom, nikad nismo izgubile, ni ona, ni ja. Sve češće ima pundravce u dupetu i bude jednostavno veselo munjena, kao i Duška; kao i ja. I ptičica, samodovoljna u svojoj krleci, spremna na drugačiji zvuk za svaku od nas i za sve što dopire do njenoga doma. Vječna graditeljica i inovativka: ne biste vjerovali što je sve u stanju složiti od ostataka svojih štapića sa sjemenkama!

I tak... Boli me grlo, boli me zubno meso, desni sinusi su mi krcati, artroza isto zeza na desnoj strani... Brine me to! A opet, nema panike, začudo! Ponekad proživim paniku u snu, a onda je redovito širi moja majka. Ta je fakat bila jeziva štetočinja u mojem životu. Vjerujem da je njezin bio još užasniji od mojega, ali nije mi to baš neka utjeha. Žao mi je što nisam pronašla neki način da je se čiste savjesti riješim još davno. Bez udaja i sličnih "mostova". Da je jednostavno otpilim. Ili - još bolje! - materijalno zbrinem i otpilim. Ali nisam. A samo otpiliti je nisam znala. Ne fali mi. Štoviše, sjetim je se svakog dana, i svakog dana mi lakne što više nije sa mnom.

Eh, tak, sad sam malo pojačala temperaturu u pećnici i janjčić će biti gotov za 10-ak minuta. Nemam planova za ostatak dana... Čeka me ugodna praznina, ugodan višak. Ziher ga neću ispuniti bezvezarijama.

Jesi l' živa, staričice moja?
Selfie tvoj živi i pozdrav nam šalje.
Nek uvečer nad kupaonicom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog starosti veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na čagu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek ista slutnja muči:
kako su na čagi neke mlađe žene
od tebe radije i bolje iz*ebene.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propala još nisi
da neki bogec ne b' opalio i tebe.

Kao nekad, i sada si tupa,
i srce ti živi samo snom,
da što prije pobjegneš od jada
i nađeš neki privremeni fukodrom.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega zapraf nikad ne bi:
odveć rano prestravljena životom,
samo čemer osjećaš u sebi.

I ne slikaj se više. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ta jedina utjeha je tvoja,
tlapnja što u tebi tinja istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

Kako mi je seks postao sporedan, npr.? OK, ali to ne bude bila baš duga i napeta priča: seks postaje sporedan kad aktiviramo niz drugih izvora užitka koji uglavnom ovise o nama samima, a manje o okolnostima ili drugim ljudima. Čiča-mića, gotova je priča!

Naravno, ova priča ne znači da je seks nepoželjan ili da bi ga trebalo izbjegavati: naprotiv! Ne, on jednostavno promijeni mjesto i dobije ono koje mu je milenijima pripadalo, na polici "jedna od mogućnosti za zadovoljstvo". Ne umanjujem mu važnost, ali mu ne pridajem onu koju ima u komercijaliziranom, egocentričnom, pleasure-seeking (nemrem se sjetiti niti jednog hrvatskog izraza koji bi odgovarao ovome!) društvu.

Dok se to ne dogodi, zapravo smo u inferiornom, pače ovisnom odnosu: ne uspijevamo se sagledati bez tog nekog drugog tko nas želi ševiti i zapraf ni u čemu ne uživamo ako ne pruža i mogućnost ševe. Ovaj mudri uvid mi se ukazao jučer, dok sam premještajući namještaj na frtalj uha čula kak u nekoj TV seriji neka cura objašnjava nekom neuglednom momku zašto ljudi odlaze na tulume: zbog mogućnosti ševe. Ovaj je postavio tri različita scenarija, a ona je na svaki dala isti odgovor - "Zbog mogućnosti da se poševe".

Eh. Zamislite sad da ste u tvornici slatkiša - ima svega, sve je predivno, ali, hebga, nema baš one vrste bombona na koju ste se vi napenalili! 505 sa crtom, recimo. A milijarde bombona tamo, pride slatkiša o kojima nikad niste ni sanjali, i tko zna, možda su fakat dobri, možda su bolji od 505 sa crtom, ali nemere, vi samo to i jedino to... I tak, odete doma nesretni.

U obratnoj situaciji, gdje nema unaprijed zadane formule za sreću, isprobate svašta, ponešto bude fino, ponešto fuj, ali ziher ne idete doma nesretni; možda vam je malo muka od prejedenosti, ali tome uvijek možete doskočiti - malo hodanja, mineralna, što već, i opet ste kao novi, a imate uzbudljiv doživljaj.

Promijenila sam se. Stalno i uvijek se mijenjam, a tako i otkad sam ovdje, na ovome našem blogeku svagdašnjem... Ovo je bilo poput one gore tvornice slatkiša, a srećom, iako sam došla s nadom da ću naći onaj svoj najmiliji slatkiš, nisam odustala od isprobavanja i svega drugog. Je, bilo mi je muka, ali - gore već piše.

Ne samo ovdje, nego za vrijeme mojeg boravka ovdje, ja sam se opet promijenila. Postala sam samoj sebi mjerodavnija i važnija nego ikada prije, iako (bar naizled) samija nego ikada (je li "samija" ispravan komparativ? - tko će ga znat!). Prije dolaska ovamo čitala sam T.S. Eliotovu "Pustu zemlju", s puno empatije, jer i ja sam osjećala da je moj naraštaj jednostavno prešao u žive mrtvace, da samo mrdaju udovima u nekoj opustošenoj zemlji bez nade, i da ja to nemrem, a i neću, ali bojala sam se da moram.

NE MORAM!

Unatoč činjenici da se većina ljudi mijenja u obratnom smjeru - ne iz kukuljice van, nego se ukukulji; unatoč činjenici da je s godinama prilika za seks manje, a za seks s uistinu privlačnim ljudima još manje, dok je za dobru vezu prilika onoliko koliko i za osjetan dobitak na lutriji (ajd, neću baš napisati jackpot!). Unatoč svemu tome, ja se opet osjećam kao u nekoj drugoj tvornici slatkiša, jer kad sam konačno izguštala taj 505 sa crtom, svašta drugoga me zanima, i svašta mi je fino...

Ali ne ono što me potire i zatire. Ne nekakva "ekskluziva" koja podrazumijeva da ja trpim svašta, od dosađivanja, preko neobzirnosti, do neuvažavanja - jock, pliz, ako je tome tako, slobodno mi je ukinite, štoviše, počnite me izbjegavati!

I zato nisam usamljena.

Često požalim za onim proustovskim vremenima kad je trebalo imati pismo preporuke za upoznavanje s ljudima; istina, s takvim pismom se moglo nacrtati na vratima potpuno nepoznatih ljudi i očekivati gostoprimstvo. Ali, s pravom: pismo te točno određivalo, klasno, obrazovno, samo su duh i intelekt mogli biti donekle nepoznanica. Pa bi domaćini znali u koju će sobu s tobom, onu na tavanu, pored služinačkih, ili onu s pogledom na park i jezero...

I tak vam ja neki dan, bez ikakvog pisma i bez ikakve preporuke, prihvatim neki zahtjev za prijateljstvo na FB-u, od osobe iz psećeg parkića, a s motivom razmjene fotografija naših ljubimaca. OK, razmjena bila uspješna, žena ugodna i simpatična, i sve pet, jer ja ne vršljam po tuđim profilima, sve dok mi ne sjedne nešto njihovo na moju vlastitu stranicu... A ono, sve vrvi od šahovnica, pljeskanja HDZ-u i srodnim desnicama, plus divljenja nekim osobama iz kruga tzv. "selebritija". I kaj sad? Niš. Onemogućim njezine postove na svojoj stranici i furam dalje, ali - više nije isto. Nemre biti! Pustila sam je u salon, do sredine stola, i sad je neugodnjak reći da joj tu zapraf nije mjesto, nego neka se ona vrati u parkić i ondje bude i dalje simpatična kao što je i do tada bila.

Sjećam se slične spike kasnih 1980-ih, kad se analiziralo utjecaj televizije na našu perceptiju: i tu se pokazao višak demokratičnosti, osobito u seksualnoj selekciji: ljudi svoje partnere uspoređuju s TV zvijezdama i ZAMJERAJU im što im nisu sličnije, na primjer! A prije telke, ženio si/udavala se onu/za onoga koji su te htjeli i prihvaćali takvog kakav jesi, i nije bilo naknadnih reklamacija ili čak, nedajblože, upornog tretmana kao da si višak žive vage, pa čak i pretvaranja u mrtvi teret zato jer se ne uklapaš u neku šprancu. S druge strane, svi smo mi poradili malo na svojem imidžu, ali svi smo nekak prešutno smatrali da je i nama holivudsko "blago" koliko-toliko dostupno, bar u nekoj manje glamuroznoj inačici.

A sad internet, društvene mreže... Totalna uravnilovka!!! Paz'te, prije NKV šljaker nije mogao gazdi reći u brk što misli, osim ako bi se dernjao u parku i bio spreman za uhidbu; sluškinje nisu imale baš realne šanse postati gospođe, a kad bi im se to i omaklo, nije to nikad bilo isto kao s pravim gospođama, jer 99% gospodskih vrata njima je bilo zatvoreno. S druge strane, prave gospođe se nisu zgražale zbog posranih zahoda, prije svega zato jer ih nisu same čistile, a kad bi se, nedajblože, i našle okom i nosom suočene s gadnim prizorom, naježila bi sluškinja, a ne gospodin koji se izasrao ne vodeći računa o čistoći školjke, jer to, uostalom, uopće nije njegov posao.

Ali, eto, sve nam se to slučilo, a ja mislim da se nas nekolicina grčevito drži ovog malog sajtića koji je čvrsto zapeo u prošlom (dvadesetom) stoljeću jer nam je baš tako staromodan ipak malo pregledniji od onih totalno masovnih, totalno sveobuhvatnih: ovdje bar imamo tih nekoliko susreta uživo, malo tračanja za kakvu-takvu provjeru svojih i tuđih pozicija.

Priznajem, sve ovo što sad pišem isprva nisam kužila, ali mi je počelo svitati već jako ranih iskričarskih dana. Nakon prvobitnog šoka što neki "životni školarac" zaista očekuje seks od mene, a ponekad čak i neku vezu, a neka neobrazovana primitivka druženje, pače prijateljstvo, počela sam preispitivati svoje stavove: zašto ne, glasilo je prvo pitanje. I dok sam se to pitala, SVI su imali svoju šansu.

Odgovor ipak glasi: NE! Ne zato jer su loši ljudi, ili glupavi, ili nezanimljivi, ili jer ugrožavaju neki moj "status" - fakat ne. Mnogi su me jako ugodno iznenadili, a većina mi je na neki način simpatična. Samo, nemrem ja njih na čelo stola: nemrem stalno objašnjavati koji beštek kada, i što je netko mislio ovom ili onom pošalicom na koju su se svi drugi od srca nasmijali... Niti mogu stalno cenzurirati misli i izričaj e da ne bih povrijedila njihove klasne, obrazovne, nacionalne, političke i ine osjećaje i stavove. U stvari, čak i mogu, ali najiskrenije: ne da mi se.

Jer postoji jednostavnije. I nije svima mjesto za istim stolom. (Iako stolovi mogu biti sasvim ravnopravni.)

Nemam neku određenu temu na umu... Tak, krčkam ručkić, vrtim mislić...

Evo, jutros dogovorim zajedničko šetanje pasova s jednom frendicom, za pol sata velimo, ja trk pod tuš - nema vode. Seljoberica ispod mene isključila jer nekaj mrda po svojoj kupaonici. I ne bi to meni čak ni jako zasmetalo da dotična seljoberica stalno nekaj meni ne prigovara, te joj smeta pes od 6 kila (Hej: koliko ljudi znate koji imaju sreću da u stanu od 132 kvadrata iznad njih živi JEDNA osoba s JEDNIM PESOM OD 6 KILA???), te kad je mislila da se kod mene snima "Crno-bijeli svijet", jer su to fakat htjeli, ali ja nisam, a snimali su na ulici, no gđa seljoberica je mislila da ja sad tu dižem larmu i tešku lovu, trebali ste samo čuti popis prigovora... I danas TAKVA jednostavno cvakne vodu, bez najave, objave ili isprike. E pa ja sam fino nagovorila SVE stanare koji su bili doma da im odu psovat rodbinu. I jesu. Međutim, nisam optimistična: ipak je obraz od opanka obraz od opanka. I kaj tu možeš?

E, viš, to bi mogla biti tema: svjetonazorska određenja ponašanja. Jučer me spopala jedna žena koja se posvadila s nekom drugom ženom, a ja sam si dobra s obje te žene jer je naš odnos zasnovan na igri naših pasova, a ne na našim uzajamnim podudarnostima, dakle, spopadne me ta žena, koja mi je obrazovno podudarna, statusno slična, a svjetonazorski oprečna, da nek joj držim štangu protiv ove druge žene, koja mi je obrazovno inferiorna, valjda i statusno, zapraf ne znam, ovisi tko određuje status, ali mislim da ona mene jako statusno uvažava, a meni je svejedno, svjetonazorski nemam pojma, i kaj se mene tiče, ove posljednje stavke idu u njenu korist, jer ima dovoljno zdravog razuma da vlasnicu prijateljice svoje kujice ne opterećuje takvim periferalijama.

Ukratko, posvadile se njihove kujice, posvadile se i one, i sad bi ona prva da se ja posvadim s onom drugom, a ja ni luk brala, nit luk mirisala, niti moj pas, mi sjedile na klupi i bavile se svojim preokupacijama... Dođe prva, viče iz daleka da ovo-ono, ja velim, jock majci, ne zanima me, nije moj đir, ma kak nije, te mi slične, te ova seljanka, babetina, tračerica, ja istaknem da je i razumna i samokritična, eeeee, onda sam ja ko oni koji misle da su Srbi i Hrvati podjednako krivi za rat. Pa, ja tak mislim. Otkud njoj ideja da ja tak NE mislim? Što je, u stvari, sasvim nebitno: za sukob njihovih pasa nacionalnost, obrazovni status ili kupovna moć zaista nisu bitne. Za njen sukob s vlasnicom bitna je jedino tvrdoglavost i prgavost obiju. Ne ja. Ili moj svjetonazor.

I vidite, to vam je simbiotička manipulacija, kojoj sam ja podlegla i odslušala ugnjavnu tiradu do kraja. Jer me bilo strah da ću se s manipulativnom babetinom, koja se ponašala podjednako neobzirno i agresivno kao moja opanačka susjeda, očekujući istovremeno svu moguću obazrivost i uvažavanje za svoje interese (u kojima su tuđi potpuno nebitni i MORAJU biti podudarni njezinima), morati posvaditi na pas mater i da mi onda više neće biti ugodno dolaziti u taj parkić. Jel?! Pa čiji je to parkić? Dakle, uspjela me temeljito ižifcirati, ali i potaknuti na mozganje:

Trebam li ja takve invazivne idiote? Jock. Ne poštuješ moje prioritete? Odjebi! Ne poštuješ kontekst našeg odnosa? Odjebi TI, zašto bih JA?

Ukratko, ova druga, zaista uslovno rečeno "primitivnija" od nas dviju, nije morala apsolutno ništa da bih ja ovu odjebala. Jer finoća je u duhu, a ne u diplomi ili načinu ("slobodnjačkom", što će reć, s minimumom odgovornosti) življenja. I koliko god mi seljačizam može biti iritantan u velikoj većini svojih manifestacija, ipak nije deal-breaker. Ali manipulativnost jest.

A sad se sramim. Zbog tih svojih bojazni da ću nekoga morati odjebati ako mu ne udovoljim (Želim li ja takve osobe? Naravno da ne! Ja zapravo uvijek želim samo svoj MIR.) i zbog svojeg popuštanja kad mi se netko tako ultimativno postavi. Čak i kad je to prešutno. Sramim se što osobi xy nisam rekla da ima seljačku i skorojevićku frizuru i odjeću, što osobi yz nisam rekla da je politički retardirana, što osobi xx nisam rekla da joj manjka kućnog odgoja, iako sam u masu drugih aspekata te osobe cijenila. JA SAM KRIVA što su naši odnosi bili distancirani i neiskreni i nemam se kaj ljutiti kaj su bili takvi do samoga kraja, kad su me već uistinu iscrpljivali.

A jebga... Baš sam seljanka! A stalno mislim da mi selo ne treba. I da mi se uopće ne sviđa.

Atavizam, štaš!

Inačicu ove rečenice sam bezbroj puta čula: "Nemam psa i tvoj me ne zanima"; "Nemam bolesnu majku i baš me briga za tvoju"; "Nemam bolesne zglobove, a nije me briga ako ti nemreš tak brzo kao ja"... I svaki put bih pregrizla bijes i razočaranje, udahnula duboko, odmaknula se na "objektivnu distancu"i uvidjela - pa je, zakaj bi to nekoga zanimalo? Ne mora ih zanimati.

S druge strane, ja sam se, blogme, naslušala (i nagledala slika!) o tuđoj djeci, roditeljima, muževima bivšima/potencijalnima, šefovima, bankovnim izvodima, suhozidu, čak i herpetologiji, iako me ni najmanje nije zanimalo; ali, valjda me zanimala ta OSOBA; pa sam dala šansu i njenim/njegovim preokupacijama.

Međutim, nedavno sam izgovorila rečenicu iz naslova. Kojeg li olakšanja!!! Evo, već mjesecima sam pošteđena izvještaja o napredovanju jedinice-ljubimice, ne moram gledati slike, ne moram se diviti, niti smišljati mudre savjete, ne moram ništa, uopće se ne spominje... Jest, postoji ta distanca, ali znate kaj: trebam je!

I tak sad bez hemunga skrešem "Čuj, nemam rak, a tvoj (tvoje majke/oca/muža/tetke/prijateljice) me ne zanima", "Nemam budalu od šefa, a tvoj (ili bilo koja druga budala) me ne zanima", "Nisam HDZ-ovka, a tvoj nacionalizam/šovinizam/fašizam mi se gadi"... I milina! Mir oko mene! Tko to nemre probavit, fino me se kloni, tko može i želi, traži zajedničke dodirne točke.

Hehe, neki dan me na FB-u jedna slična ovdašnjem čitateljstvu (nabrušeno) upitala što je poanta teksta (usmjerenog protiv nje osobno, a i njoj sličnih), a ja sam elegantno odgovorila da mi se kad nešto napišem ne da to isto prepričavati drugim riječima, da čitatelj poantu ili prepozna, ili ne, da to nije moj problem. I zbilja nije! Kad god netko ima problema s nama, taj problem je NJIHOV, a ne naš. I obratno: ako ja imam problema s ponašanjem ili stavovima neke osobe, to je MOJ problem, ne problem te osobe, koja ima pravo biti tko jest i kakva jest - moj je problem ili prihvatiti to što mi se ne sviđa, ili pronaći mjesto/način gdje mi neće smetati, ili ograničiti postupke te i takve osobe na meni podnošljivu mjeru. A osoba sama po sebi - pa, zapraf me se ne tiče.

S druge strane, ima postupaka i stavova koji su SVAČIJI problem. Invazivna i agresivna glupost to uvijek jest, netočne informacije pod krinkom ovih-onih autoriteta uvijek jesu, podbadanje na maltretiranje neke društvene skupine uvijek jest, čak i ako nam je skupina ubiblože antipatična, ali znate kaj, svi smo mi u nekoj skupini koja je nekoj drugoj ubiblože antipatična...

Prema invazivnoj i agresivnoj gluposti sam uglavnom nemoćna, jer jednostavno ne govorim jezik glupih, osim kad mi se omakne, a to je onda najčešće neki prostakluk zbog kojeg mi zapraf bude neugodno; OK, znam ja prckati glupane tak da osjete da sam im rekla nekaj grdoga (ona s FB-a fakat nije kužila poantu, ali je znala da se nje tiče i da to ni dobro), netočnim informacijama možemo suprotstaviti točne i provjerene, ali - čemu? Ako smo zaglavili na portalu budaletina, uzalud nam trud, svirači! Najbolje je sve to pretvoriti u tuđi problem i zabavljati se na vlastitim zapisima.

Što upravo i činim. Ručkić se sporo krčkić, malo u pećnici, malo na štednjaku, imam cajta čak i za uzaludni tipkački trud. Aha, još jedna temica! Knjige. Ljudi se diče čitanjem. Ono, pročitala sam 6 knjiga ovog ljeta! A kaj je čitala? Šund. Paaaaa, bolje da nisi, mislim si ja, bolje da si štrikala za zimu, ili sredila neki nered u kući, ili jednostavno ventilirala misli na internetu. Priznam, neugodno mi je što malo čitam a puno gledam serije na internetu, i još se žifciram kaj su uglavnom loše, ono, imam pristup tisućama naslova, a jedva nađem nešto podnošljivo... Isto je i s knjigama. Evo, sad sam provjeravala ponudu: fucking catastrophy, na svakom jeziku! Izdavaštvo je na izdisaju i nude samo ono što jamči kakvu-takvu prodaju pretencioznom čitateljstvu lišenom kriterija; i onda uvidim da je TV produkcija zapraf bolja, jer njima još uvijek ne gori pod noktima.

(Evo, a propos ove pod-temice, mai mi je čak i simpa u svojem čitalaštvu, koje je, naravno, plitko i površno da pliće i površnije nemre biti, ali ona ČINI ono čemu se nada svaki autor: napisano stavlja u odnos s vlastitim iskustvom; i fakat ima emocionalne reakcije!)

Roštiljčeki...? Svaka budala ima svoje veselje. Pa nek se ljudi vesele kako god znaju i umiju. Bilo bi lijepo kad ne bi osuđivali druge ljude kojima njihove veselice nisu ni najmanje privlačne, ali ako osuđuju, zapravo daju dozvolu da drugi osuđuju njihove, prema tome, zbogom toleranciji i ajmo izroštiljat što god nam se prohtije! Meni se jučer nije htjelo. A ni danas mi se neće. Nemam roštilja, a njihovi me ne zanimaju.

(Više mi ne prolaze slike s Google URL shortenera pa bum ovdje puknula istu kao gore, samo s drugog servisa)

Neki dan me posjetila moja frendica, "stara frajla" A. Ne znam što je kod nje krenulo po zlu, upoznala sam je kad joj je epitet iz navodnika vać jako dobro pristajao i kad je već izgradila bedem tzv. "visokih kriterija" koje je nemoguće ispuniti e da bi opravdala svoj solistički status: žena je zgodna, simpatična, vitalna, imućna, obrazovana... Pa nije vrag da baš nikad nije uspjela naći nekoga tko bi joj bar približno odgovarao?!

Dakle, upoznala sam je kad je prihvatljivi kandidat trebao biti točno određene dobi, točno određenog imovinskog stanja, točno određenog porijekla, bez obaveza (štoćereć, stara muška frajla poput nje, i pri tome, narafski, mentalno savršeno zdrav!), točno određene naobrazbe i spektra zanimanja, a pride bi morao živjeti u točno određenim i jedino prihvatljivim kvartovima (!) bijelog nam Zagreba... E pa jebga onda, velim ja - a kaj ti nudiš zauzvrat? Nikad mi nije dogovorila.

Valjda predivnu i predragocjenu sebe. Koju takav kakvog mi je opisala, sve i da postoji, ne bi ni pogledao, osim ako zanemarimo kriterij mentalnog zdravlja, jer mu a) ne bi trebala matrona ili b) ne mora svoj društveni status stabilizirati društveno afirmiranom partnericom, ili c) može on i puno bolje nego što je ona! Može dobit mlađu, ljepšu, vitalniju, bogatiju, obrazovaniju, simpatičniju, ili pak stručak njih, svaku s 1-2 vrline s popisa.

I samu sebe nekak rado od milja nazivam starom frajlom, ali mene to veseli! Nema u tome gorčine, nema izrugivanja. OK, ja sam u svojem frajlinstvu bila aktivnija nego ova moja prijateljica, udavala sam se, useljavala, iseljavala, ljubovala na raznorazne načine, i tak sam si (valjda) dokazala da ja to mogu, ali i da mi nije prevažno, iako je jako dugo bilo jako važno... Ono, "imati nekoga". Međutim, isto tako mi je bilo važno biti dobra u svojem poslu, npr., ili misliti o sebi na određeni način.

E, viš, to "misliti o sebi na određeni način" - to je majka svih zajeba! Jer, neiskusni i neuki kakvi jesmo u formativnim godinama svojeg života, kaj mi želimo misliti o sebi? Ono što imponira DRUGIMA. I OK, nije baš da drugi ljudi apsolutno nikad nemaju ukusa i da im uvijek imponiraju pogrešne stvari, jock, masu svojih postignuća zahvaljujem toj taštini, a masu njih mi i dan-danas dobro dođe, ne samo materijalo i/ili statusno, nego i sasvim intimno, jer me podučilo samodisciplini, ustrajnosti, razmišljanju "izvan kutije" i, na koncu konca, kreativnosti, stvaralaštvu, koje me ozari više nego išta što sam ikada iskusila, uključujući i multiorgazmične ševe s nekim koga "imam". U stvari, to imanje bi obično pokvarilo gušt.

Jer nemreš stalno i za nekog drugog biti kreativna (onda to nije kreativnost, nego automanirizam), a isto tako nemreš stalno multiorgazmirati, jerbo nakon nekog vremena jednostavno više nemaš snage ni za to, a kamoli za nešto drugo. Postaneš tupa ko narkić, ili lotus-eateri. (Za nenačitane, to je Tennysonova pjesma i pokazuje kako te ekstaza izdvaja i osamljuje... otprilike, ono, najkraće moguće tumačenje.)

Međutim, to mišljenje o sebi na određeni način, a taj način određuju npr. društvene norme ili društvene skupine, a ne naš vlastiti instinkt, to vam je jalov posao: taman odživiš komad života tak da neka skupina zine, a onda te neka druga osudi, a u međuvremenu ona prva zaboravi tvoja postignuća, puno prije nego što ti skupiš nova, jer za postignuća treba i vremena, i truda, i pameti, a blogme i sreće, to vam je sve skup kao u nekoj sapunici, nikad nahraniti gladne oči, a svaka sljedeća sezona je sve plića, sve lošija, sve nevjerojatnija... Na koncu se snimi neki prequel, jer više nemreš tjerat dalje po istoj šabloni.

Samo što mi, obični smrtnici, nemremo snimati prequele, niti se možemo vraćati na ishodišta svojih pogrešaka/uspjeha, osim u mislima. Ali ajd, fala blogu da bar to možemo! Jer to znači da nešto možemo naučiti bez proživljavanja svih daljnjih uspjeha i teškoća.

Jer to znači da neke situacije, neka mišljenja (kako svoja, tako i tuđa) jednostavno možemo otpisati, zanemariti i spokojno zaboraviti; jer to znači da možemo krenuti od one točke svojeg života u kojoj uistinu jesmo i živjeti dalje po svojem, po svom instinktu, po svojem mišljenju.

Ako ga imamo. Ako smo ga sposobni sročiti.

Ako ne, vječno ćemo žudjeti "gospodina" koji nas ne bi ni pogledao ako je zbilja gospodin, jer smo mi u međuvremenu postale stare frajle ili sfucane flundre bez imalo pojma o gospodstvu; za koje (ipak!), osim kućnog odgoja i love, treba imati i ponešto duha i otmjenosti duše.

Sad buju se njih dvoje ovdje unedogled prepucavali; a ak netko od nas to primijeti i/ili prokomentira, onda mi koji smo primijetili/prokomentirali "nemamo svojeg života" i/ili "živimo njihov". Blogu fala, ne!!! (Ja živim život koji se ovdašnjih ne samo ne tiče, nego ih zasigurno i ne zanima; njima bi bio dosadan, meni je baš taman-aman.)

No dobro, ni prvi, ni zadnji... Još se sjećam onih nekih kakti jako finih ljudi koji su se ovdje raspravljali o tome tko je točno koga ševio u prkno; i onih nekih, također jako finih, koji se nisu mogli dogovoriti oko nekakve vage, pegle, kajaznam, nekog malog kućanskog aparata. Pa sjećam se i sebe i nekih svojih raskida, u kojima je šalica za kavu bila nepregorljiva, ili se baš moralo riješiti ukrasne biljke, koju sam inače voljela. A jebga! U raskidima smo svi (bar malo) gadovi.

Raskidi nas okljaštre. I nije ni čudno što se osjećamo opelješenima. Uložili smo nekaj, a investicija je propala. S jedne strane, bar... S druge, ušićarili smo nešto i sad nam je dosta, a vjerovnici udriše lupati na vrata. Tak nekak ovdje ispada. Međutim, tko zna što je točno... Sigurno je samo jedno: svaka strana se preračunala.

Mene, zapraf, više intrigira koliko je etično ovak javno luftati svoj prljavi veš. Je, i tu kužim motivaciju, a duboko sam uvjerena da svatko tko tvrdi da nije opanjkao/la bivšega/bivšu laže ko kameleon, jer svi jesmo, samo je pitanje kome - većina nas svojim intimusima, prijateljima; poneki od nas ponekom prijatelju s one druge strane, tek toliko da se malo naruši reputacija, ali zapraf bez prave vjere da bu upalilo, jer ako su prijatelji njihovi, kvragu, držat će onom drugom štangu; a ako ne drže, nisu im prijatelji, pa bi ih bilo suludo poželjeti seb.; Kako god bilo da bilo, opanjkavanje daje utjehu. I čisti organizam od toksične nade; i obvezuje nas da ne posrljamo opet za istim tipom/tipicom s kojim smo već skrahirali.

Međutim, opanjkavanje eksova na blogu dejting sajta...? Mislim da je to više od terapije, da je to fakat zlonamjerno: ne daš mu/joj da ide dalje; zapišaš mu/joj dating pool. To je podlo. I bezobrazno. I nemoralno.

Jel ti opelješio račune? Nije. Jel ti odnio bijelu tehniku? Nije. Jel ti pojebo prijateljicu u tvojem krevetu? Nije. Jel ti otrovao psa? Nije. Jel ti opalio šljagu? Nije. E pa onda NIJE MANIJAK i nemaš ti kaj braniti iskričarsku populaciju od "opasnog tipa"! Svaka zaslužuje šansu da se sama zajebe; ili ne.

Jer, vjerovali ili ne, možda se neka ne bude.

A možda svaka bude. Ne možemo znati. I zato nas se to UOPĆE NE TIČE.

(Kao ni njegovo "pojetsko" gledište.)

A kajaznam. Nekome kad prdne; nekome kad niš ne boli; nekome dobra ševa; nekome fina čašica; nekome svijetla prespektiva; nekome ništa od spomenutoga. Nema tu recepta.

Za mene: skup svakodnevnih zadovoljstava. Mir. Donekle zaborav. Donekle nada. Imati dovoljno i malčice preko toga.

Valjda. Mijenja se to. Danas je ovako. Spokojan dan, niš ne boli, nije mi vruće, imam što trebam, kupila i ponešto što ne trebam: kućicu za Kafku. Pletenu od šiblja. Tak da na njoj može oštriti kandže, može leći na nju, i u nju, a bitno je spriječiti Dušku da je svojata. Inače bu se minceza-princeza uvrijedila.



Većina ljudi koji me poznaju misli da najviše na svijetu volim Dušku; je, ona je pri samome vrhu, ali najviše na svijetu ja volim sebe. A moja ljubav za sve druge, pa tako i za Dušku, i za Kafku, i za Čili, i za sve ostale mi drage, zrači prema njima tek kad sam ja namirena i u onoj mjeri koliko mi je lijepo i dobro biti ja.

I vidite, to vam zapraf piše u svim tim vašim trt-mrt-život-ili-smrt-tantra-mantra-karma-farma samopomoćima - nisam ni ja oduvijek na njih bila imuna, pročitah ponešto, a blogme dosta vremena i love utroših i na psihoterapije: svi ti vele, moraš prvo prihvatiti sebe, moraš sebe zavoljeti, onako kako želiš, ili si željela, da te voli netko drugi, moraš živjeti u trenutku, sad, ovdje, ne u nekoj projekciji unatrag ili unaprijed, trebaš naučiti samu sebe namiriti u osnovnim potrebama, a od drugih smiješ očekivati samo luksuz, višak, i da, taj višak smije biti važan, ali ne bez pokrića, na slijepo povjerenje, koje je zapravo fantazija pregladnjelog srca...

Nemam pojma kak sam ja uspjela stići do iskustva, ne samo spoznaje, da tak fakat jest, ali jesam. Vjerojatno kroz niz pogrešaka, a zasigurno kroz čestitost da si te pogreške priznam, da ih ne umotam u šljašt neprozirnosti i ubacim u skladište kompenzatornih postignuća; iako je takvih bilo, blogme, bilo ih je podosta, ali to je onaj uspjeh na van, i jest, i to je srećica, i dobro je, kad nema bolje, sasvim je dobro i zapravo ću se na samrti sjećati i takvih, jer nisu samo meni koristili - svatko voli ostaviti bar neki maleni trag.

Međutim, sad, danas, meni je važno da mi je dan ovakav: po mojem ritmu, po mojoj mjeri, s malo radosnog iščekivanja, i malo radosnog grizodušja zbog nepotrebnog troška. S filanim paprikama na gotovs, popodnevnom ćorkicom i večeri punom izbora.

Niš mi više od toga ne treba. (Zdravlja i love, naravno, ali danas je tak gud da se to podrazumijeva)

Sretan mi današnji dan! :-D

Glupost je evolucijska obrana od dosade repetitivnih iskustava.

I, zapraf, niš drugo nemam ni reć na tu temu. Pametnom dosta. Glupome nikada!

I onda mi netko veli "Vi profesori imate hrpu ferija...". Je, imamo: ali ne možemo birati kada, to je prvo, a drugo, ajde nek svatko tko misli da je taj naš posao zapravo hrpa zafrkancije s hrpom ferija pokuša provesti intenzivno 5-6 sati dnevno, u kontinuitetu i s 3 5-minutna i jednim 15-minutnim odmorom, sa svojim djetetom u nekoj konstruktivnoj aktivnosti, uz dijeljenje nagrada i sankcija za djetetova postignuća, i to tijekom najmanje 2 mjeseca (jer prvih par dana je svima to jako fora!), pa nek mi onda kaže je li taj posao pi*din dim ili fakat ozbiljna tlaka. S time da nama, korisnicima hrpe ferija, ta konstruktivna djelatnost u tih 5-6 sati nije JEDINI posao - evo, danas mi stiže mail, jel može neki prijevod, ono, za prekjučer... Ne može!!! A nije ni to sve, nego ima tu još mali milijun zajebancija, kojima ću se baviti sve do službenog rješenja o GO, od kojeg svake godine alalim 10 dana, jer ih nemam kad iskoristiti, ali zato ne dam da mi sjebu onih par slobodnih dana kad službeno nisam na GO, nego kakti radim od doma, pa bez imalo grižnje savjesti ne radim ništa što bi moglo imati ikakve veze s poslom za koji dobijam redovnu plaću...

S druge strane, ajmo objektivno: stvarno si ne mogu zamisliti da npr. danas u 17h odem iz ureda, pobacam stvari u kofer i navečer se zaputim na nekakav odmor, s kojeg ću se vratiti za 2-3 tjedna, kasno navečer ili zorom ranom, i onda odmah krenuti na posao. To meni ne bi bio odmor! Ja moram postupno spuštati adrenalin, postupno zaboravljati probleme, postupno se opuštati, i onda opet postupno natezati živce, motivaciju, ideje i volju; a to u ovome poslu mogu. I zato ga radim.

Podsjetilo me ovo na krelčevu i kokoškinu raspravu o tome zašto netko (konkretno on i ona) ima ili nema love... Pa kajaznam, ne mogu govoriti za njih dvoje, ali za sebe znam zašto imam onoliko koliko imam, a ne više i ne manje: zato jer sam se školovala da se ne bih morala baviti mutnim poslovima, da ne bih morala stajati za nekim štandom danonoćno u vrijeme kad se moje društvo zabavlja i kupa, da ne bih morala mozgati o poreznim propisima i onda selektivno određivati koje ću ispoštovati a koje neću, i zato jer sam živjela u zabludi da bi se tih nekoliko godina društvenog i mojeg ulaganja u moje znanje trebalo oploditi kroz neki zajamčeni minimum prihoda, ako, naravno, to društveno i osobno potpomognuto znanje primijenim na opću, a ne samo osobnu dobrobit. Meni je stvarno neprihvatljivo da ja, koja sam više od polovice svojeg života uložila u stjecanje znanja i sposobnosti da ga dijelim, sad prodajem npr. sladoled; ili radim išta drugo što veze s tim mojim znanjem nema, e da bih imala koju kintu više, ili da bih imala dovoljno, ili da bih se obogatila. Ne, nikad nisam sanjala o bogaćenju, ali jesam o jednom stabilno situiranom životu. Isto tako, oduvijek sam bila spremna na svaku vrst aktivnosti, osim onih koje ne mogu uvrstiti u svoj etički kod, koje bi mi omogućile preživljavanje ako iz nekog razloga ne mogu zaraditi za život svojom osnovnom i najbolje naučenom strukom.

Dobro je dok ti posao daje osjećaj vlastite važnosti i vrijednosti, dok se poklapa s tvojom etikom, a super je ako je pride i adekvatno plaćen... Meni je tak bilo neko vrijeme, a više nije, i mislim da nikome razumnome nije nakon 30-ak godina manje-više istoga (iako sam ja promijenila 15 radnih mjesta i 3 struke): moj osjećaj osobne važnosti i vrijednosti više uopće ne ovisi o načinima na koje zarađujem za život (osim, naravno, ako ih smatram nemoralnima, a takve izbjegavam u širokome luku), ono što radim, radim u skladu sa svojom etikom, čak i kad se ne poklapa sasvim sa službenom, a je li adekvatno plaćeno... Hm. To ovisi o kontekstu. Jest ako usporedim sa slabijima, mislim na firme i na djelatnike, nije ako usporedim s boljima, također uključujući firme i djelatnike, a ja se zadovoljim tako da sama sebi odredim koliko mi to sve skup vrijedi pa toliko i odradim - jer ja mogu i znam daleko više od prosjeka. I nisam luda raditi punim kapacitetom za istu plaću kao netko čiji je kapacitet trećina mojega.

I da nisam gladna, sad bih se izvalila i knjavala... Ali, gladna sam. A ručkić se još ne krčkić. OK, trebat će mu cca dvajs' minuta... Adrenalin sam smanjila. I mislim da se od danas uglavnom (ipak!) odmaram...

Vjerojatno je tu nastao kurcšlus: ona je dala, ali još uvijek je njeno. Pa je i on njen. Čak je i dužan, jer je na njenom. A jebga, ako daš, onda je primateljevo i može s tim što hoće, pa i odbaciti. Niš ne mora zauzvrat, jer si mu DALA, DAROVALA. Bilo bi pristojno da kaže "hvala", ali nakon nekog vremena smije i zaboraviti zahvalnost.

S time imaju problem obje naše ocvale cicike. I ona američka je imala nekog takvog, ajd, nije ga uselila k sebi, ali nije joj bio financijski ravan, a to mu nije mogla oprostiti. Jerbo, ona je prije sebi mogla priuštiti platežno, kadrovski, seksualno i ino moćne mačeke. Je, nekad sam i ja mogla trčati, i pamtiti 100-ak telefonskih brojeva, i simultano prevoditi... Više nemrem, i žal mi je kaj nemrem, ali ne žderem se zbog toga, radije se veselim onim postignućima koja mogu dostići i prestići. A njih ima.

Možda za njih nema???

Mislim da im je drugi problem u tome kaj ne kuže kak su ih ti nekadašnji trofejci vidjeli i zakaj su s njima bili: zato jer im nisu bile centar svijeta, nego igračke. (Varijanta B je da su bili glupani, ali kajaznam, ja nekak ne vjerujem da netko može postati i ostati direktor poveće firme ili uspješan znanstvenik ako je glup; ali vjerojatno je emocionalno nezreo i/ili skorojević kad se pali na cicate plavuše i pride ih ŽENI, jer pametniji se pale, ali ih NE vode doma!) Pametni muškarci se uglavnom realiziraju izvan doma, a doma žele neku koja ih neće opterećivati i s kojom se mogu poigrati; kad ih počne opterećivati, kad mu dosadi igra s njom, ili (najčešće) kad pronađe atraktivniju igračku, ovu ostavi, ako je fer - zbrinutu, ako nije, e jebse, nađi si drugog sponzora.

Može li žena od 60+ (a to je stara žena, po definiciji, viđ dolje):


biti nekome atraktivna igračka? Vjerojatno da, ako je taj još stariji od nje. Ili ako je ona sama dovoljno mudra da odbije biti igračka, pa postane družbenica, uzdanica, domaćica, prijateljica i pri tome ubaci ponešto povlastica. Inače je krava-muzara, jebaljka bez očekivanih komplikacija, usputna postaja, vreća za ispucavanje frustracija iz djetinjstva/rata/prethodnih brakova/aktualnih nevolja...

Zakaj ne empatiram s takvima? A kajaznam... Ne želim im nesreću, ali mi nije krivo kad se po n-ti put nasanjkaju na vlastitu pretencioznost bez pokrića. A valjda i zato jer su one same redovito zlurade, i to bez imalo kontrole, nema kod njih upozorenje-pucanj u zrak, nego odmah rafali iz šmajsera. Srećom, uglavnom fulaju, kao i u svemu, ali su vraški iritantne.

S druge strane, ja bih možda dan-danas mislila da je lakše biti glup. E, nije! Kad si glup, nemreš skužiti i nemreš naučiti. To ti je kao da imaš koncentraciju kanarinca. I kad god te strefi ista stvar iz istog ugla i iz istog razloga kao i 100 puta prije, ti se opet čudiš isto kao da nikad nisi upravo to isto dopustila, štoviše, PRIZVALA, vlastitim postupcima. Dakle, osuđena si na uvijek istu vrst nesreće. Mi pametniji bar šaramo malo.

(E, usput, vidim da se kopirka identificirao s onim pametnim ljudima koji ne trebaju hrpe prijatelja... A nije li se taj isti opetovano hvalisao nekakvom brojčurdom od 1000+ FB prijatelja, npr.? No dobro, kužim ja da on i većina koja se u tekstu "prepoznala" fakat nema prijatelja, ali nije to zato jer su pametni, jock, nego zato jer su negdje manjkavi - dakle, jock zbog viška, nego zbog manjka je tako; jock iz izbora, nego iz nužde.)

No dobro, treba nastaviti s čišćenjem stana. Ajd, ukratko: ne useljavajte si frajere! Osim ako ste toliko samosvjesne da kužite da ste si uselile žigola. Frajer koji s 50+ nema gdje stanovati (dakle, nema ni za rentanje, a blogme nema ni frendova koji bi ga podnosili u kući) nije dobra osnova za san o ljubavi do groba, koji baš i nije jako daleko. Čemo su zagorčati tih zadnjih desetljeće-dva s nekim parazitom? A ako ste dovoljno samosvjesne da si priuštite žigola, onda ga opet nemojte useljavati: dajte mu kintu i van! Doći će on opet, ne brinite...

I to je to.