Ručkić krčkić

Što smo sve spremni istrpjeti/poduzeti/platiti da bi nam - na trenutak, neko vrijeme, kasnije - bilo lijepo? Zapitah se dok sam gledala dvojicu u pozadini ove neuspjele fotke (obrati pozornost na opremu):
A ta se sastoji od luftića i koluta. Koje su zdušno napuhavali, očito ne baš snažnim plućima, dobrih sat vremena. A onda još nekih pola sata petljali nešto s nekim uzicama kojima su ih međusobno privezali, ali svezali i za mol, jerbo im izgleda ni plivanje nije jača strana. Ali, kad je sve bilo gotovo, kad su se dogovorili koji će kolut a koji luftić, pa kad su zalegli, otisnuli se i zaplutali - plaža se orila od njihovih kliktaja: "Jebote, kako je ovo dobro!"
Malo dalje od njih bio je neki momak koji je docukljetao nekakvu dasku za plutanje, izvalio se na nju i ubrzo nezadovoljan izašao na suho. Ali, onda je otkrio skakanje u vodu! Uskakivao je dvadesetak puta zaredom, onda se malo odmorio, pa opet... i opet... i opet.
A ja sam uživala u tim prizorima. Iako sam isprva mislila da mi se neće svidjeti: nije to bila "moja" plaža, ona na osami - na moju su izvršili invaziju neki drznici, glasni i brojni, i očito nesposobni za uživanciju u samima sebi, jerbo su dovukli i tranzistor, a to je nešto što na plaži zaista ne podnosim. Bila sam bijesna, jer sam i ja podnijela neke žrtve da bih uživala na svoj način: došla sam rano, docukljetala vodu i ručnike za sebe i psa, verala se i spuštala... I onda - ćorak! Niš od mira uz zvukove valova.
Ipak, možda je najljepši onaj užitak koji te iznenadi: veselje ovih momaka, udobnost druge plažice... Simpatičan mladi par, vjerojatno skompan dan-dva ranije, koji u najboljoj holivudskoj maniri zagrljen ulazi u more, e da bi otkrili oštrinu kamenja i nezgrapno pljusnuli u plićaku, u kojem se nastavljaju ljubiti, opet u najboljoj holivudskoj maniri. Cura mi se osmijehnula preko njegovog ramena, svjesna žanrovskog odstupanja.
Užitak u tuđem užitku: potpuno besplatan! Moglo bi tako biti i ovdje, zar ne? Kad se ne bismo toliko srdili što drugi nemaju iste želje kao i mi; kad bismo bili spremni malo se potruditi oko ostvarenja vlastitih; kad bismo imali toliko velikodušnosti da nam tuđe veselje ne smeta, nego nas oraspoloži.

Sinoć smo pričali, mi iz kulta roštilja + jedan novi slatkiš, o nudizmu, koji sam ja, jel'te, javno obznanila kao svoju kupačku navadu. I sad, opći stav je bilo oklijevanje: možda, ali negdje daleko, na osami, nikak uz mogućnost stranih pogleda...
A vidite, golo tijelo među golim tijelima ne privlači pozornost, bar ne osobitu: jako brzo vas mine zirkanje prema visećim objektima ili gordo uzdignutima, u tren oka izliječite komplekse na ružnijima u svim mogućim gradacijama i prestanete se uspoređivati s ljepšima, također u svim mogućim gradacijama i varijantama. Gola koža postane uniforma, zaboravite na sablazan golotinje u drugim kontekstima i jednostavno uživate u svojoj, slobodnoj od prepreka, mokrih sintetičkih cunja i lukavih jastučića, žica i gumica smišljenih da malo pomognu prirodi, ili protiv nje.
Međutim, gole sise među prekrivenima - e, to je već izazov! I hrabrost. Isto kao i duge kupaće dok mi, goloj, zunzara "udvaranjem" - ma daj, kenjac jedan, skini se i ti, da vidim robu, pa da onda pregovaramo ravnopravno! Dvojicu takvih Talijana sam sprašila ljutitim engleskim, od kojeg nisu razumijeli ni riječi, ali su shvatili da niti jedna nije po njih laskava; kao i kupači na okolnim stijenama, koji su mi uglas zapljeskali kad su se ova dvojica pokunjeno odvukla (ali ne i svukla). Dobro su prošli, sve u svemu: u zlatnim danima nudizma, ostali bi bez gaća, trajno, i gologuzi morali do civilizacije. Sad je, nažalost, sve češća invazija odjevenih i ulickanih među golače. Što je zbilja bezveze i nepristojno u takvom kontekstu.
U skučenom mozgiću Homo Balcanicusa gola žena "traži" i zato što "traži" ono što on "ima" ne može biti ružna. I tak vam meni, prištavoj po očnim kapcima i oko njih od alergije na tko zna što, sa šiltom nabijenim nisko na čelo i svim onim kilama koje ne volim na osnovi svojeg inače vitkog i vretenastog bića, uleti jedan nadobudan. I bez gaća. Pristojno, uz logično pitanje kako se tu ulazi u more. Pa onda razveže: te kako sam simpatična, pa lijepa, pa koja koža, koja boja, koje grudi, stas, glas (a ja si mislim, jel' bi se on ljutio da to snimim na mobitel i stavim na youtube, tak da i drmax čuje?), te on bi me vozio čamcem, autom, kamo hoću, ovdje, ondje, i u Zagrebu, mogli bismo u saunu, u Tuhelj... Već sam napeto iščekivala i prosidbu, ali onda je zvizdan upekao pa smo morali u more.
U kojem se htio uhvatiti za mene. Jer ja tako dobro plivam, a on ne (haha, vidi mi se po uskim ramencima!); a ja rekoh, "Ne, ne može!" "Pa potonut ću", tugaljivo će on. "Nećete", uzvratim, "držat će vas glava".
Na što se, bez teksta, okrenuo, isplivao, obukao gaće, skupio ručnik i otišao, bez pozdrava. Avaj!
Nema veze... Jer postoji kontekst u kojem je bitna samo radost. Ni osobnost, ni lice, ni izričaj, ni riječ. Samo obris tijela. Okus travarice. Slani poljupci pored auta. Daš broj bez razmišljanja.
A nije ti drago kad zazvoni u Zagrebu. Jer ovdje je - neki drugi kontekst.

Eh, sad... ovisi s koje. Najviše volim one divlje, malo dalje od gužve, ali ne volim biti sasvim sama - trebam nekoga na desetak metara od sebe, tek toliko da mi pozove hitnu ako zviznem sa stijene.
A to sam smetnula s uma kad sam se odlučila kupati po pljusku. Sve je bilo lako do mora, i u moru je bilo super, odozgo pljušti slatka voda, ja pljuskam po slanoj, divota, sve toplo, mokro, slobodno, ja gola, nigdje nikoga... Hm, da... Nigdje fakat nikoga. A treba se uspentrati po skliskim stijenama.
Što teškom mukom učinim do torbe, u kojoj pliva sve moje: ručnik, odjeća. Izvučem jedini komad koji nije u sebi nakupio nekoliko litara kišnice, a to je nekakav kaftan, univerzalna krpa za ležanje, presvlačenje, a za silu i nošenje. Poluproziran. Ma, vrlo važno, pomislim, i tako nikoga nema, a kasnije sam u autu...
Do kojeg se treba uspentrati po skliskim stijenama. S muskulfiberom, od ludovanja prethodnog dana. I torbom 5 puta težom od kišnicom natopljenih stvari. No dobro, hrabro pokušam. Jock. Ne ide. Jedna kosina, koju sam nizbrdo svladala guzečki, sad strši nepokolebljivo vertikalna. A ja nemam ni mobitela. Jesemti, naći će me tek kad se razvedri, iliti - tko zna kad.
- Trebate pomoć?
Snažan muški glas! Da, o, da, spasioče moj, trebam, evo torba, evo ja, evo sva moja kilaža... Opaca, evo nas, oči u oči, mokri oboje, ali on odjeven u neprozirnu i koliko-toliko suhu odjeću, a ja... Kiša i dalje pljušti.
A pljušte i njegova pitanja, odmah popraćena odgovorima: Odakle ste? I ja sam iz Zagreba. Tu se kupate? I ja. Imam i suncobran. S autom ste? I ja. Dođete sutra? Ja hoću. Čak i ako bude kiša. IDEMO NA KAVU?
Čovječe, taj je garant na Iskrici! "Ne", rekoh, "nije baš pravi trenutak". "A zašto?" "Pa, evo, zato jer sam gola, mokra, prozebla i jer još uvijek lijeva kao iz kabla..."
Zabezecirao me za drugi put. Kojeg nije bilo, jer danima nisam dolazila. A kad sam ponovno došla, bio je sličan prizor, s drugim akterom... O tome (možda) u sljedećem nastavku.
NAJAVA: Gola žena ne može biti ružna iliti Nudizam u Hrvata ne bilježi evoluciju u zadnjih 30 godina.
 

I ovo sam ljetovanje provela u divljni: udobnoj, doduše, ima vode, struje, prometne povezanosti, ali nema računala; ni telke. Samo kreštavi radio, koji mi je služio da saznam vremensku prognozu i javim susjedu mjedvjedu da sam još uvijek budna.
Da, dijelila sam vrt i voćanjak s pravim medvjedom. Nismo se susreli, ali smo si ostavljali poruke: on meni da su smokve super, ali blitva baš i nije i da se škrtari s kompostom i gdje su oni fini gomolji koji su tu bili lani? (A bili su točno ispod moje terase, prizemne.) A ja njemu da je vrt moj dok ima svjetla. Električnog. OK, medo je bio pristojan, ali ovoga ljeta je osvojio veći prostor nego lani: šaponja se više nije usuđivao izaći na jednu stazicu kojom smo inače voljeli šetati. Koliko god je prznica, ipak ima respekta prema uistinu divljem biću.
Ne, nisam se plašila. Zeleno uistinu umiruje. Otvara. Prema svemu.
I smrti. U gradskom sivilu smrt je skrivena, diskretno počišćena i posuta cvijećem i glazbenim obredima. U divljini je sveprisutna: raščerupana vrana svjedoči o mačjoj igri, ali ne i gladi; tijelo mrtve ptičice na pločicama terase, neke lijepe, velike poput vrapca ali svijetlo smeđe poput grlice, o nadmoći bure... Pauk kojeg sam namjerno spljeskala cipelom jer mi nije "ulijevao povjerenje", iako inače poštujem paučji svijet i cijenim im mreže pune dosadnih muha i komaraca. Šuškanje u grmlju za koje znam da su zmije, možda bezopasne, ali ima poskoka, pa se držim staze i gledam kud gazim...
I tu smrt valja što prije ukloniti, jer privlači gladni život - a nisu svi njegovi oblici baš privlačni. A ipak, u zelenom je smrt tako prirodna. Možda smo mi gradski ljudi tako izluđeni jer je stalno nastojimo isključiti iz života?
Na mojem zagrebačkom prozoru su dvije kržljave zelene biljčice. Ulica je ista kao i uvijek, malo je manje automobila.
A ja, kao i uvijek kad se odnekuda vratim, imam taj osjećaj nepripadanja: nisam još ovdje. A ni ondje.

Čitam danas u Jutarnjem da "Hrvati svake godine iz vlastitog džepa iskeširaju više od dvadesetak milijuna kuna za erekciju". Jerbo, kažu, 35% muškog dijela našeg stanovništva ima neku erektilnu disfunkciju. (izvor: http://www.jutarnji.hr/najgora-muska-nocna-mora--ne-dize-mi-se-/305053/)
Dakle, nije da se nema, pitanje je samo - za što? Prema tvrdnjama iz ovog članka, ne samo za to da stoji uspravno, nego i da stoji dugo, pa i jako dugo, iliti zbog želje za dokazivanjem, zbogradi čega "liječnici (...) upozoravaju na rastuću novu vrstu ovisnosti". (Hehe, zgodno im ovo "rastuću".)
Eh, sad, jesu li ovo i konačne brojke? Naime, znam za prilično njih kojima bi pilulice jako dobro došle, ali jock! Prije bi crkli nego priznali. Čak i liječniku. Pa ni svojoj partnerici. Uvijek je nešto drugo, a ne njegov dick(a) i ponos: stres; umor; TV program; njeno neseksepilno rublje; buka s ulice; ili mu se jednostavno "neće".
Što ako postotak erektilno zakinutih dostiže čak 50%?
Onda je bar 50% od tih 50% na Iskrici. I mrzi sve što se ševi, i muško i žensko, a naročito ove druge.
Jerbo, mi uvijek možemo; čak i kad nam se neće ;-))

U nekom filmu tumači lik (muški) likici (ženskoj) kak je zdravo svako toliko razmotriti sebe onak kak te drugi vide. Jerbo se onda svedeš na pravu mjeru, podrazumijevaše on.
A ja bih rekla, i zato jerbo tad razviješ smisao za humor.
Npr., moj pas je potpuno neduhovit. Kad je imao kilu i pol, ponašao se kao da ima 35, ko jedan solidan rottweiler, recimo. Što je, naravno, bilo beskrajno smiješno na simpatičan način. Sve dok nije izazvao na dvoboj jednog pravog, odraslog rottweilera, a ovaj ga shvatio ozbiljno. Što je također bilo beskrajno smiješno, na apsurdan način. Mislim, meni je bio smiješan taj rottweiler koji se dao isprovocirati od mojeg mališe, ali mi je prisjelo kad sam čula škljockanje. Zubima. Ne kostima. Imala sam suzavac. A ni šaponji nije bilo smiješno, on se strašno ljutio što mu nisam dopustila da se sam obračuna.
I tak ja šaponju zovem Terminator. Što je zaista smiješno, jer ga vidim kao šonju. A njemu nije smiješno, jer on sebe vidi kao snagatora.
No dobro, pustimo pse, da vidimo kak to šljaka s ljudima. Dok sam još čitala žensku štampu (nisam bila žena, nego curica) zapamtila sam da o sebi treba imati dobro mišljenje, jer nas onda i drugi tako vide. I zbilja, kad samouvjereno zakoračiš među ljude, oni (površni kakvi već jesu) povjeruju da za to imaš dobrih razloga.
Eh, sad... Mudrost je znati i samouvjereno izaći, i to u pravom trenutku. A za to se treba razmotriti onako kako bi nas drugi mogli vidjeti kad bi dovoljno dugo i/ili pozorno gledali. I okrenuti se na peti tik prije takvog nekog pogleda.
S druge strane, naporno je to... I puno rizika. Tak ti uletiš nekam kao puma, a u zahodu ti suknja zapela za gaćice. Pa si više pavijanka nego puma. E jebga, štaš sad?
Nasmijati se, kažem ja. Zbrisati, kažu neki drugi. Ogrebati, misle treći.
Ili bijesno režati, kao moj Terminator. Mali šonjavac, siguran iza mojeg suzavca.

Neki dan sam provela popodne s razvedenom prijateljicom i njeno dvoje djece, osnovnoškolaca. I šaponja je bio s nama. I, naravno, desila se ljubav: između šaponje i klinaca.
A klinci imaju svoju kujicu, šaponjinu vršnjakinju, što će reći, vremešnog psa: 12-ak godina. Krenuše nagađanja kako bi se njih dvoje slagali. "Ne znam", kažem, "šaponja je jako izbirljiv". Na što klinci počnu nabrajati sve vrline svoje kujice i kovati planove za buduća sretna druženja. U kojima ja već vidim srčane udare dvaju matorih cuckovina.
I tad mi se omakne.
Kažem "Tko zna! Stari ljudi se ponekad zaljube - možda isto važi i za stare pse?"
Muk. A onda pitanje:
"I za mame?"
U razgovoru koji je trajao cca 5 minuta osudili smo na nezaljubljivanje dobar dio ljudske i pseće populacije: stare i majke, bez obzira na godine.
Naravno, ne znači to da su takvi događaji zabranjeni, niti da se ne zbivaju, ali... Uvijek nekome smetaju, zar ne? I to nagonski, bez razmišljanja.
Ova mama je svojoj djeci objasnila da da, i mame se zaljubljuju, nije to ništa neobično ili po djecu štetno... Klinci su svejedno jako brzo promijenili temu.
Što je i shvatljivo: ako se u njihovome svijetu pojavi nova osoba, tko zna što će biti? A svi, bez obzira na dob, cvikamo od nepoznatog; bojimo se gubitka.
Strah od gubitka nerijetko potakne potencijalne nasljednike da obeshrabre gerijatrijske ljubavi. Ali, ako nemamo što izgubiti, zašto se takvima izrugujemo? Ja osobno ne, ali mnogi. Ja se još uvijek divim svojem djedu koji je izdahnuo strastveno zaljubljen.
Da, bio je komičan. Nimalo komičniji od bilo koje iracionalne i pomalo opsesivne (iliti zaljubljene) osobe, ali valjda taj naivni ushit i ta naivna strepnja stvaraju takav efekt na izboranim licima.
Zato što je moj djed ljubio i u starim danima, moja obitelj je imala manje brige: s njegovim (prilično dosadnjikavim) spikama, potrebama (kuhanje i pranje) i strahovanjima (od bolesti i smrti). A on je bio sretan. Tek kasnije smo ustanovili da smo bili i mi.
Vjerojatno je tako i s mamama. Ako se odvaže. I dobro izaberu.

Sociodrama na rubu tragedije (postmodernistički pastiche)
Ne pišem o privatlucima. Koga se to tiče. Što koga briga što su meni čitali dnevnike. I što sam znala dobiti batine. I rane na mojoj duši i moje zauvijek ogrubjelo srce. Neš ti teme.
Tako da ja pišem o svojoj mački. Moja mačka uopće nema komplekse. Nije ju briga što neke šupljače misle da je "obična" jer nema pedigrea. Skoči na prozor i gleda svijet s visoka. I baš je briga za sve, osim za vrapce. I muhe. Jednom mi je ispala kroz prozor zbog neke dosadne zunzarače. Jadno moje malo! Zavukla sam je pod majicu i pustila je da me grebe po golim grudima. Onda smo skupa gledale televiziju. Dnevnik.
Jbte, bilo me sram to gledati! Tamo neki  palamude o nogometu, a ljudi dobijaju otkaze. Nemaju što jesti. I nitko ništa! Ja svaki dan čitam novine i zgražam se. I jedem crvljive jabuke. Iz solidarnosti. I zbog proteina.
Moraš imati čvrst karakter da to izdržiš. Zato ja radije čitam. Naučila sam čitati u osnovnoj školi i još se tome divim. Imam puno knjiga, s krasnim koricama. Ilustracije su ponekad divne. Zaboraviš kako su ljudi gadni dok ih gledaš. I da ne čitaju. Što će im to, oni radije pišu o sebi.
Kao oni neki likovi i likice na blogu koje uopće ne čitam. Stalno se natežu tko je superioran, tko je inferioran. Koga to zanima, jebote? Moju mačku ne. Ni mene. Što ću upoznavat nekoga tko mi je inferioran? Nekog tipa kojeg zanima kako izgledam, kakve gaće nosim, jesam li izdepilirana i kolika mi je plaća. I hoću li se jebat. S njim. Nepismenim.
Takvoga književnim hrvatskim jezikom pošaljem u rodno mjesto, a ja radije oplijevim svoju prozorsku gredicu. I pazim da mi mačka ne smaže nekog moljca. Jednog sam joj izvadila iz usta. Siroti moljac! Ne zna zvijer da i on samo želi život.
Ja trebam nekoga za razgovor. Nekog britkog, inteligentnog, bez predrasuda kao što je Dr. House. Samo da su mu oči malo plavije. I da vjeruje u ljubav. Da je ne drži u džepu hlača. Pa je izgubi kad ih stavi u pranje.
Ma, koga briga što ja želim! Oni svi žele nekog mlađeg, nekog veselijeg, nekog jebežljivijeg nego što sam ja. Da, seks je krasna stvar, i rado ga se sjećam. Dok je bio s nekim kome sam vjerovala. Sad više ne vjerujem nikome. Osobito ovima s interneta. Koji bi da si ja radim ono što bi mi oni radili a ja da im o tome pričam. Nek nazovu neki 060 broj za to, nemam ja glas za njihove masturbacije.
Idem sad pojesti koju jabuku. I dati mački Gourmet vrećicu. Jbte, mala je snob: Whiskas košta 13 kuna za 4 vrećice, a ovo 26. Ali, neće ona jeftinije.
A djeca u Africi gladuju. I ljudi umiru. Od starosti. Bolesti. Samoće. 

Upravo se vraća za Zagreb. Veli da je Jocker obišao uzduž i poprijeko i da mu se nitko nije obratio, niti je on vidio nekoga tko bi ga mogao iščekivati. A zna se tko ima čiju sliku, a tko čiju nema. Izvještaj slijedi u večernjim satima.

Kad nam je ljudsko ponašanje nejasno, hormoni su najvjerojatnije objašnjenje. Znam to po sebi: sedam dana mjesečno ne odgovaram za svoje postupke - ostavljam doma kartice, ništa ne potpisujem, čak ni pisma, koja se trudim poslati tek kad osjetim blaženu neutralnost hormonalne ravnoteže.
Silno mi je laknulo kad sam pročitala da hormoni nisu samo izlika za nepromišljenost; uistinu, u svim emocionalno napetim situacijama, njihovi omjeri se drastično promijene. A promjenom njihovih omjera, nastaju emocionalno napeta stanja. Zato mi je utješna pomisao da smo uglavnom kemijski strojevi - kad znaš što šteka, znaš kako i kad radi. A možeš i popraviti.
S obzirom na iskustvo iz prve ruke, osobito mi je mrzak estrogen: dvije trećine radnog vijeka provela sam u ženskim kolektivima, što će reći, okružena razdražljivošću, hirovitošću, neumjerenim reakcijama, suzama (i radosnicama i žalosnicama), zajedljivošću i zloćom, neočekivanom toplinom i iznenadnom dobrotom.
Zato (možda pogrešno?) mislim da je testosteron neusporedivo jednostavniji: kad prokola žilama, muški bi ili ševili, ili bi se tukli, ili i jedno i drugo. Nema tu estrogenskih vrdanja i okolišanja. Ponekad je samo redoslijed nepredvidljiv.
Ipak, svijet bi bio predosadan kad bi sve bilo tako jednostavno, zar ne? Postoje androgini ljudi, iliti muškarci-pičkice i žene-muškarače, u svim mogućim inačicama i omjerima. I ja sam jedna od njih, unatoč činjenici da me estrogen zapljuskuje i kad hoću i kad neću: izgledam kao žena, ali ponašam se i mislim muški.
Možda zato jer mi je mater ispilila živce svojim estrogenskim cviljenjem, možda zato jer je moj testosteronski nabijeni otac pružao jednostavnije i predvidljivije uzorke učinkovitog ponašanja... Koliko god ne volim ekstremne manifestacije niti jednog od ta dva hormona, ovaj drugi mi je prihvatljiviji.
Jer nije pasivna agresija, nego čista i očigledna. Ima nekog poštenja u takvoj. Iskreno, zaista vjerujem u batine: lupiš nekog po njokalici i sve je riješeno. I ja bih tako da imam odgovarajuću tjelesnu konstituciju.
Ali nemam, pa moram biti pametna. Ne samo pametna, nego i lukava. A ne da mi se! Moram biti ono žensko koje plješće ručicama i podbada slatkim riječima... A ne da mi se! To mi je tak nekak - previše žensko. Gadno žensko.
Kad razmišljam o idealu žene, to je osoba koja je zaokružena u svim smislovima: samodovoljna i samozadovoljna, guzata, sisata, meka i čvrsta istovremeno. Osoba koja zna da će joj svijet napraviti mjesta i zato ništa ne zahtijeva, niti moljaka. Osoba koja plače okruglim, teškim suzama i smije se iz okruglog, izbočenog trbuha.  Osoba koja kaže što misli, iako nema osobitu potrebu puno govoriti. Kad priča, onda je to zato jer je priča nekom drugom potrebna.
Takva sam samo ponekad. Odveć rijetko!
I zato sam se jutros stvarno zabrinula. Zbog onog fajta. Nemam pojma što je bilo, nisam se čula sa "svojim" makljatorom. Svejedno, mozgala sam, jesam li ja svojim estrogenom potaknula njegov testosteron, jesam li dopustila da neka budala, u nizu budala koje su uvijek tu i koje sam već samostalno, svojom estrogensko-testosteronskom kombinacijom makijavelizma i otvorene agresije uspješno odjebala, izazove sukob koji bi mogao završiti sasvim opipljivim posljedicama...?
Moj lukavi estrogen već je pripremio spasonosna obrazloženja: nitko u toj priči nije maloljetan, nikome nisam majka niti skrbnica, ponudila sam alternativu, ali ako bira full contact - neka mu. Njegova odluka. Pa tako i eventualne posljedice.
(Ali ipak, ipak, kako bi mi bilo drago da je oponent sad u gipsu!)
Iskrica me ponovno podučila o vlastitom nesavršenstvu. Badave cijela priča o hormonima, o uljudbi, inteligentnim ili manje inteligentnim rješenjima konflikata: kad te netko izaziva, treba ga tresnuti. Nisam ja ni iznad, ni ispod toga. Samo nisam dovoljno snažna za izbor.

Pedagozi već stoljećima razbijaju glavu o pitanje treba li djecu batinati ili ne. Nekoliko tisućljeća se smatralo da treba, a sporili su se jedino o sredstvu i mjestu udaranja: jel' po glavi il' po dupetu, jel' šakom, šibom ili kaišem. Pokazalo se da svaka metoda ima svojih prednosti i nedostataka.
Kad balavanderu opališ pljusku, odmah posluša - samo, ako promašiš pa ga zvizneš po uhu, dolazi do oštećenja bubnjića i onda ti je badave sve, i govoriti i pljuskati. A i ruka boli. Onda je dupe dobilo prednost i tu se udaralo svim sredstvima; međutim, onda sjedni trap zadeblja pa derište em slabije osjeća stimulanse, em nikako da nažulja tu guzicu dok sjedi, što će reći, ne ustaje mlatio ti ne mlatio.
I tako su pedagozi smišljali najstimulativnije batine - guza, glava, noge, dlan, leđa i kombinacije - sve do industrijske revolucije. Kad su došli do revolucionarnih otkrića: oni koje su u djetinjstvu puno tukli po glavi nisu dovoljno bistri da bi radili na tehnološki sofisticiranim strojevima, a ne valjaju ni kao fizikalci jerbo slabo čuju; guzičari su bistriji, ali prvobitno sredstvo kazne vremenom pretvore u izvor užitka tako da batinanje postaje neučinkovito, a oni manipulativni.
I zato se u 20. stoljeću uglavnom prestalo tući djecu. Bar javno i u javnim ustanovama. Ishod su bili strelovit tehnološki napredak i propast moralnih vrijednosti prethodnoga doba. Tako da se sad opet traži kompromis: kažu da djeci do tri godine, koja još nemaju razvijene verbalne vještine, treba dati po turu, ODMAH, čim nešto zgriješe, jerbo tako odmah i nauče, a nuspojave su rijetke i zanemarive. Ali kasnije ne.
S obzirom da ovakvo rješenje zvuči zaista dupetarski neiskreno, stručnjaci i dalje razbijaju glave o učinkovitosti batine i njezina dva kraja. Ovdje ćemo iznijeti rezultate dugoročne studije dvaju pokusnih dječaka, Maksija i Minija, čiji se razvoj prati od kolijevke do danas, tj. njihove tzv. "zrele dobi".
(A sada slijedi propagandni program do sljedećeg nastavka.)

Moj pas je mrgud: puno je više onih koje ne voli (i pasa i ljudi) nego onih koji su mu dragi. U raspodjeli svoje naklonosti je nepotkupljiv: na hranu i oblizeke uopće ne trza (iako će uzeti iz ruke), nego samo na provod i/ili dugo, dugo upoznavanje. Kažu da smo sličnih naravi.
Eh, sad... Naravno da postajemo slični onima s kojima živimo; premda možda nije slučajno što sam između 11 štenaca izabrala baš njega. Zapravo, on je mene: sjeo mi je na stopalo sa svih svojih kilu i pol, podigao glavu i zagledao mi se u oči - pa kako ga ne bih izabrala?!
Međutim, ipak nisam izabrala njegovu prgavost i svadljivost, točnije, njihove mete: ja bih se ponekad družila s vlasnicima pasa koje on ne podnosi, a ne s onima koji su mu dragi. Ipak, ima dovoljno preklapanja u našim procjenama. Kako bilo da bilo, šaponja je svoj, na svoju šapu, i ja to poštujem.
Što nije uvijek slučaj s vlasnicima krznaša. Ponekad pomislim da te simbioze nastaju zato jer ljudi trebaju produžetak sebe, i to onaj koji mogu držati na lajni ili kontrolirati prehranom i udobnošću. Evo primjera:
U moj parkić dolazi žena s pudlicom; žena je mojih godina, a pudlica šaponjinih. Meni je žena poznata (iz škole? nekog društva?), a šaponji pudlica zanimljiva. Ali, jock. Nema druženja. Ne da žena.
U park dolazi s ruksakom na leđima i cuckovinom u rukama. Psa odloži na rub klupe, iz ruksaka izvadi poplunčić, dekicu, jastuk, sve to složi na klupu, a onda pudlu polegne na "krevetić". I ne da joj mrdnuti (zapravo, nikad nisam vidjela da to pseto obavlja nuždu u parku). Sjede njih dvije tako i pričaju: ženu zaokuplja smisao života. "Život ti je pun KRVI", govori psu uz puno patosa. (Ova za to vrijeme tiho cvili za šaponjom, koji diskretno njuška oko njihove štacije. Ali, na onu KRV pozorno podigne glavu prema svojoj ljudskoj inkarnaciji.)
"Nikome ne možeš vjerovati, NIKOME! Ljudi su gadovi. A ni ti, ni TI nisi svjesna što radiš, i tebi će se jednom omaknuti. A onda je KRAJ, znaš, KRAJ. Ja sam u stanju UBITI. Za pravdu." Odmaknem šaponju, a pudlica zacvili.
"Ne, neću sad, ali PAMTIM, pamtim! Tebi ću dati još jednu šansu."
I tako svake večeri. Ovaj dijalog mi se urezao u sjećanje, ali sad ih zaobiđem, iako to šaponji nije drago. Mislim si, nije fer da se pudlici "omakne" naklonost pa da padne krv. A nije fer niti ženi narušiti očito jedini koliko-toliko skladan odnos u životu; jedinu mogućnost da se suoči s vlastitim nesavršenstvom.
Sinoć sam ih ipak srela, nablizu. Nisu me vidjele pa su prešle ulicu tik uz nas. Pudlica je, začudo, sama hodala, na uzici; cuknula je malo prema šaponji. Žena ju je energično povukla prema sebi i rekla: "I ti si luda. Pun je mjesec."
A nije bio. Tek prva četvrt.

Ima samo jedan slog i dva do četiri slova, ali mnogima je neshvatljiva; znači odbijanje, uskratu ili neslaganje, a glasi vrlo slično u brojnim europskim jezicima: "ne", "non", "nein", "neen", "nem"...
Smatra se da je žene gotovo nikad ne koriste u izvornom značenju, nego umjesto riječi "možda"; a muškarci je gotovo uopće ne koriste - oni su orijentirani na afirmativnu akciju.
Iako se u zemljama razvijenog Zapada digla povika na muškarce koji ne poštuju ženino "ne", rekla bih da u nešto ruralnijim krajevima ovoga svijeta upravo žene imaju više problema s razumijevanjem ove teške riječi. Ne toliko s aktivnim korištenjem: ženino "ne" je uvijek dobro, mislila ona tako ili ne - ako ga klipan ne uvaži, onda je nasilnik i ona ima pravo tražiti pravdu; a ako ga privremeno uvaži i pokuša ponovno, na neki prihvatljiviji način, upravo si je podigla cijenu.
Jerbo, muški mozak još uvijek nije prevladao cjenjkanje (koje mu je prva zamjena za nepraktičan i prenaporan lov), osobito za seks, i zato je uskrata privole najučinkovitiji način kanaliziranja njegovih hormona iz testisa u srce. I kasnijih aktivnosti na prosperitet zajedničkog doma. Naravno, ako žena ne zaboravi da postoji i "da"; lovca treba nagraditi, naime.
Međutim, što se dogodi kad muškarac ženi kaže "ne"? Mislim da to treba jako ozbiljno shvatiti. Kao što rekoh, oni tu tešku riječ zaista rijetko koriste - kad nešto žele, pitaju ili uzmu bez pitanja, potrude se dobiti i zato im jednostavno ne treba - pa ako je neki ipak prevali preko usana, onda ona zaista ima težinu. Veliku. On zbilja neće.
Je, ali žene nikak da se odlijepe od ruralnog običaja nutkanja. Pa kad on veli "ne", ona misli da treba ponuditi još bar dva-tri puta. Jednostavno prijeđe preko tog prvog odbijanja kao da ga nije čula, spokojna u iščekivanju pristanka koji će neizostavno uslijediti čim se ispoštuje taj mali društveni ritual. Štoviše, odbijanje joj daje poticaja da ga još više obaspe svojom pažnjom, jer što on više odbija, to je sigurno željniji, samo se, jadan, stidi; a i pristojan je. Ili mu možda nije ponudila baš ono što najviše voli...?
I ponekad nutkanje stvarno upali, jerbo je muškima "ne" toliko nesvojstven da će radije pristati nego se mučiti takvom teškom riječi. Uostalom, ako je ona baš navalila, nek joj bude...
Ali, što onda kad on ustraje u "ne"? E, onda su babe krive; ili selo; ili uroci. Jerbo, u kulturi cjenjkanja i nutkanja, žena je blago, poput krave, zlata ili dobrog noža, i muškarac to jednostavno NE odbija, osim ako se uplela neka viša sila, i to nečastiva. Pa se onda protiv nje boriš svim silama; bapskim: mantraš, dimiš, kuhaš, moliš i opanjkavaš.
A na Manhattanu, npr., Carrie Bradshaw odluči ofarbati kuhinju. Da zaposli ruke i misli, veli. Eh, daleko je Zagreb od Manhattana! 6905,8 kilometara i nekoliko stotina godina... 

Nekada davno, davno, kad sam imala samo 17 i pol godina, postala sam suradnica tad prestižnog časopisa. Poslalo me na školsku praksu (šuvarica!), a zadržalo na talent i inteligenciju. A bit će i nešto seksepila, jerbo su se svi urednici otimali za mene, osobito kad je trebalo na službeni put: i tak sam vam ja pisala o svemu, od likovnih preko dramskih i filmskih do glazbenih umjetnosti, recenzirala, kritizirala, polemizirala, esejizirala. I ševila se k'o nikad! Po volji i izboru: s estradnim, umjetničkim, novinarskim ili pučkim izabranicima.
I tako godinama, uz studij. Bilo mi je tako super da sam čvrsto vjerovala kako bih taj posao radila sve da mi ga ne plate. Sve dok nisu prestali plaćati.
Nisu platili jedan tekst, pa drugi, pa moju kolumnu... cijeli mjesec bez plaće. I pazi čuda, moj polet odjednom gubi zamah!
I tak, odem ja u redakciju i pitam glavnoga što je s lovom. Veli on, nema pojma, on je sve naloge potpisao i dao curama.
A "cure" su bile tri žene, najmlađa od njih 10-ak, a najstarija 30-ak godina starija od mene, jedna udata, ali pred razvodom, a druge dvije neudate, u vezama s urednicima, i željne formalnosti u obliku metala i papira. Sjedile su u nekakvom predsoblju ispred uredničke sobe i po cijeli dan kukale, razmjenjivale recepte i ogovarale.
I na koncu se ispostavi da su one obustavile moje honorare. Iz bijesa i revolta: jerbo sam ja bezobrazna!
Kako, zašto...? Pa uvijek ih lijepo pozdravim kad dođem i produžim dalje svojim poslom. Kad me pitaju kako sam, odgovorim i uzvratim pitanjem; dobro, možda malo pocupkujem ako se odgovor oduži, ali hebga, ja imam posla, došla sam tu nekim poslom, netko me čeka i nekamo moram dalje...
E, viš, baš TO je bio taj moj bezobrazluk - sve što sam sad nabrojala. Jerbo sam smetnula s uma da ja i s NJIMA imam nekog posla, i to (očito) važnoga, da i o NJIMA ovisi nešto u mojem životu.
I jebiga, morala sam im platiti da mi plate: u naturi. Sjesti i slušati. Klimati. Reći nešto ružno o nekome koga ne vole. Pitati mamu za recepte, tak da ne dođem praznih ruku. Malo ih poduprijeti u pravednom gnjevu, priznati da su važne.
Ljudi moji, kak je to DOSADNO! Tada sam zaključila, a do dana današnjeg se nisam predomislila: ja vam to neću, pa sve da mi NE plate!

Kad nas snađu životne nevolje, one prave, presudne, nepopravljive, što odlučuje o ishodu: naše vrline ili slabosti?
Neki dan sam rekla: "Na kraju presudi ona tvoja najgnjusnija mala slabost". Da, jer ta je mjerilo naše snage. Ili...?
Nekoliko puta sam se našla u situaciji kad se od mene tražilo da svoj život podredim tuđem - zato jer je tog drugog bilo manje, jer je bio krhkiji. Pazite, nije to ono kad veliš "Je, je, u pravu si..." i misliš si svoje, pa onda i napraviš po svojem. Ne, to znači da sve svoje misli i postupke provučeš kroz filtar pitanja kako se to odražava na drugu osobu. Dakle, potpuna nesloboda: u kretanju, postupcima i razmišljanju. Tebe NEMA. Osim kad si jako učinkovita, jako okretna i kad prišparaš poneki trenutak koji ovoj drugoj osobi nije potreban. A čak i onda te muči grizodušje, jer... možda bi joj i to dobro došlo?
Naše društvo to očekuje od nas (i tako se istovremeno oslobađa obaveze da participira), liječnici to očekuju od nas (jer TI nisi njihov pacijent), rodbina, prijatelji, ma, čitav jedan nijemi zbor ti jednostavno uvali takvu obavezu, skrivajući etiketu na kojoj jasno i glasno piše cijena, ali i to DA IMAŠ IZBORA. I tak ti to uzmeš, ni ne znajući što si primila, pomalo i polaskana što svi iskazuju tako puno vjere u tvoju snagu i vrline.
(Napomena: slično se dogodi kad postanemo roditelji, ako želimo biti savjesni i dobri roditelji; razlika je u tome što je cilj roditeljstva osamostaliti dijete i pustiti ga da živi svoj život. Kad brinemo o nekom bolesnom ili starom, nema takve perspektive: ne borimo se za život, nego za što bezbolniji gubitak života.)
I doista, naše vrline su jako korisne, kako za onoga o kome brinemo, tako i za nas: spretni smo i brzi pa i nije sve za drugoga, snalažljivi smo pa prisilimo institucije da učine nešto za nas, imamo smisla za humor pa se uspijemo nasmijati kad zagusti... Ide to.
Neko vrijeme. Dok se ne umorimo. Dok se drugi ne umore od nas. Dok nas ne prestanu pitati "Kako ste?", uvijek u množini, nikad izravno "Kako si TI?", jerbo ne žele znati, znanje opterećuje, obvezuje... I kad se nađemo u totalnoj osami sa svojom neslobodom, onda nastupa ta najgnjusnija mala slabost.
Koja se zapravo zove VITALNOST. Borba za sebe, za SVOJ život. Onaj zdravi, egoistični NE. A taj je afirmacija: života, zdravlja, slobode. Za sebe.
Imajte to na umu kad vam pruže paket. Jer, možda nećete znati reći taj NE. Možda nećete imati snage za svoju najgnjusniju malu slabost.