Ručkić krčkić

Shvaćam, shvaćam: neki mogu manje, drugi više, nekima se sreća osmjehuje češće, ili joj spretnije ulove pogled, a druge baš neće... Ali, ipak, s 29 godina - što očekujemo od zdravog mladića?
Kaže on meni (sam početak poruke): "Nisam junfer". Jesemti, pa nisam ni očekivala! Fakat bi bilo čudno da jesi. Svejedno, pomislim, čestitam, drago mi je što nisi.
Dalje kaže, "sve znam". E, sad sam već impresionirana! Od 29-godišnjaka se tome ne bih nadala. Možda bi mi mogao objasniti teoriju stringova? Onak laički, da mi bude shvatljivo? Međutim, kako između prve tvrdnje (o junferu) i ove nije bilo ni točke, ni zareza, sine mi da momak misli na anatomiju! Ah, k vragu! Pa to već i prvaši znaju!
Niš, čitam dalje. Naravno, voli starije ženske (ali ne zna da smo mi već davno od ženskih postale žene, no nema veze, progledam mu to kroz prste) i sad slijedi glavno: "Ako imaš svoj prostor ili auto kupi kondome", kaže on.
Ma glečte, u ovom našem društvu je zbilja teško doći do stana prije 30., ali auto... Pa neku ragu moš kupiti za manje od soma eura. Hajde, čak i da ne sitničarim oko toga, nego da pogledam s ljepše strane (ne zove me na klupu u parku), ali - NEMA ZA KONDOME?
Ipak, ima za mobitel, i to 091, svaka čast!

Znate one juhe iz vrećice koje reklamiraju "kao domaće"? I onaj nakit koji izgleda "kao pravi" (neki dan sam na telki vidjela nekog modnog stručnjaka kako tumači naciji da Jacini broševi možda i nisu pravi, nego djeluju "kao pravi")?
Ipak, taj "kao" je ključna riječ: uvijek znamo da nije domaće, iako na slici izgleda bolje nego domoće, čak više nego domaće, nekak super-domaće... A i taj nakit sja jače od zlata, blješti više od dijamanata...
I ovdje na Iskrici je tako: naše strasti su snažnije, bez obzira jesu li potaknute sviđanjem ili odbojnošću; naše riječi žešće, samouvjerenost veća, isključivost potpunija, riječi teže. Kao što nam je lakše preboljeti gubitak ili lom lažnoga broša, tako je i s iskričarskim odnosima i ljudima. Uostalom, sve to jako brzo prijeđe na drugu stranicu, ili u arhivu poruka, ili se izbriše, i kao da nije bilo...
Ljudi najčešće pravi i lažni nakit drže u odvojenim kutijama. Ne znam zašto - možda se boje da će zaboraviti što je što? Ili onaj pravi bolje čuvaju, rjeđe koriste?
Tako i ovdje, na Iskrici, kao da smo jeftileni... sve dok se ne ispremiješamo. Odnosimo se jedni prema drugima cirkonskim intenzitetom i kad odlučimo da nam je dosta, izbrišemo (se) i kao da nije bilo.
Ali, bilo je. Jest. Ako ovdje provedemo malo više od nekoliko mjeseci pod istim nickom, naši odnosi, ti "kao da", postaju sve stvarniji; i zato sam se ja odlučila pomiješati sadržaj kutija.
A to nije jednostavno. Nema više one lakoće; nema brzine, brzopletosti, odlučnosti. Odjednom si u gustoj mreži odnosa, svojih i tuđih, i moraš paziti da je ne pokidaš naglim pokretima. Jer bi ti bilo žao. Više se ne radi o šljaštećim jeftilenima; prirastu ti srcu, bez obzira na početni ulog. Uostalom, tko kaže da najdraži broš mora biti od zlata? Može biti običan pleh, a značiti više od platine.
Možda zato javnost takvih druženja mnogima smeta. Jer im nabija na nos onaj mrski "kao (da)". Možda im zaista smetamo da povjeruju u sebe koji su ovdje i u druge koji su tu s njima/nama. Kad nešto ne vidiš, kao da ne postoji, zar ne?
Ipak, postoji. Klik mišem ništa ne poništava. 

Ima jedno malo odmaralište, tamo malo ulijevo gore od Mliječnog puta, po imenu Ognjište nade, u koje odlaze žitelji tog dijela svemira. Štoviše, ponekad potegnu i iz drugih galaksija, jerbo je mjesto poznato po ugodnoj atmosferi i iscjeljiteljskim svojstvima.
Dođu tu bića slomljenih srdaca, bedrenih kosti, kičme, falusa, ma svih mogućih dijelova tijela koja su bitna za mentalno zdravlje i uspješan emocionalni život, a tako i parenje i produženje svojih vrsta, e da bi se ogrijali na Ognjištu nade i prepekli na frcajućim iskrama: jerbo ove kauteriziraju. A ponekad...
Eh, ponekad zbilja spale. I to je dobro. Spali što ne možeš promijeniti! Premotaj što ne možeš zacijeliti!
Ognjište nade ima svoju svemirsku stranicu na kojoj se diči brojnim postignućima: npr. jednim čuvenim drmatorom koji je gazio sve pred sobom sve dok u spomenutom odmaralištu nije upoznao Nevoljenu nevoljnicu: i onda mu je rep upao u vatru, vatra se primila dlake, dlaka zapalila, palucnula leđima i sagorjela mu kičmu! A Nevoljena nevoljnica se prignula i svojim suzama je ugasila. Tik prije totalnog falusnog požara. Stradala jaja, ali ne i glavić. Mašala! Od tada su skupa, skupa stupaju, drmaju i drmusaju, ali ne gaze. Svi sretni!
Odmaralište obiluje atrakcijama. Ima jedna koja je napeta kao struna, ali zapravo mekana kao Zdenka sir: ona je fundaMentalist. Kod nje je sve fundus za metnuti u list kojim maše maho ti, ne maho, sve dok ne om(h)aneš pred razgorjelom vatrom. E, onda ona prelazi u meta-sferu. Pa tvoj fundament, sveudilj naričući, metne na križ, a križ na prsa, a prsa u vatru, i ne mrda dok se ne ispovijediš; ili bar platiš za oprost. I onda te pusti, tako pročišćenog, da se vratiš u svoj svijet, s nezaboravnom uspomenom.
A ima i Analna Kokoš. Najčuvenija gatara uz Mliječnu stazu, a i šire. Proriče iz govna. Vlastitog. Ti je pitaš, a ona sere. I onda gleda, veli, zeleno je, nije dobro. Mora biti roza. Sram te bilo, što to jedeš, ne paziš na sebe! Onda ti propiše jelovnik, ti sve to pokusaš, i fakat sereš ružičasto. Sve dok se ne vratiš doma i staneš mlatiti po pršutu; ili što te već veseli.
E, ali nju više ne reklamiraju toliko, jerbo je postala nepouzdana. Naime, jednom su je pitali bi li kastrirala mačiće, a ona se nije mogla posrati. Napinjala se i napinjala, vidjelo se da se zbilja trudi, i nakon tri galaktička dana i tri galaktičke noći, u mrklome mraku i u potpunoj tišini, začulo se PLOP! Svi su veselo zagrajali i podjarili vatru da vide sranje. Kad ono, nije sranje, nego jaje. Savršeno okruglo. Čudo neviđeno, povikaše gosti. Ali, kokoš se smrknula. Što će sad s tim jajetom? Bijelo izvana, ali tko zna što je unutra... "Žuto", šaptali su joj Zemljani; "Zeleno", rekoše Venerijanci; "Crveno", Marsovci. Ali, ona se nije mogla odlučiti. Nije znala. A nije mogla priznati.
Na koncu je rekla "Ne valja, sivo je". I bila je u pravu. Međutim, iz toga ništa nije mogla zaključiti: kao prvo, nije govno, nego jaje; kao drugo, morala ga je razbiti. I što sad? Jajeta nema više. A kajganu nitko neće.
Od tada kvoca bezveze i rijetko tko joj vjeruje. Ipak, zabavno je.
Bez obzira na sve, Ognjište nade je i dalje omiljeno, uglavnom zbog jedne krastače iz zviježđa Lire. Jest da je odurna za vidjeti, a kad zakrekeće, svi se razbježe, tim prije što za sobom ima cijeli klan, sve dvojne zvijezde, beta, delta, zeta, a epsilon je čak dvostruki duplić, i svi je prate, i svi su s njom... Krastača ništa ne proriče, ali zahvaljujući svojem klanu, koji već poprima značajke kulta, točno zna što se događa i kad isplazi jezičinu, sve frca i vrca. Ipak, na njezinoj je harfi svirao Orfej: pa kad zapjeva, a zbor se pridruži, glazba je tako milozvučna da joj nitko ne odoli...
Svi slušaju, makar ne pljeskali.
Ah, baš je lijepo biti na godišnjem odmoru! 

Pisanje je poput snova: uvijek o nama. Ne znam je li vam poznato da smo svi likovi - pa i predmeti - u snovima mi sami? Eto, čovjek je toliko egocentričan. Kad sanjamo nekog drugog, onda je to neki aspekt te osobe koji je važan u našem životu.
Na primjer, jednom sam sanjala dvije goleme zmije kako izlaze iz poplavljenog podruma moje prijateljice M., a ja ih gledam s balkona; i pomislim, "Proždrijet će joj djecu!" A onda se taj balkon pretvara u balkon mojeg ljubavnika i bla, bla... Zmije su arhetipski simbol i spoznaje i straha; voda su osjećaji, podrum podsvijest, a moja prijateljica M. jedan način života koji sam i sama vodila (prilično konvencionalan): ukratko, dvije zastrašujuće spoznaje izlaze iz moje podsvijesti i "pojest će mi djecu", tj. način života i određena postignuća u takvom životu.
I bilo je tako. Moj savršen mozak me lijepo pripremio. I taj ljubavnik s balkona je epilogizirao (bile su DVIJE zmije).
Kad pišem nešto cjelovitije, promišljenije od blogova, obično trebam šest likova, jer valjda mojim postupcima i razmišljanjima dominira šest aspekata moje osobnosti: jedan je lik zagonetka, jedan je sav okrenut na van, na pojavno, jedan je povjerenje, jedan je prizeman (hranitelj/ica, gostioničar/ka), jedan se igra, a jedan mi je najvažniji: lik koji uči, prolazi inicijaciju, mijenja svoje početne stavove.
Kad počnem pisati nemam čvrstu predodžbu što će biti: postavim likove u neku zamišljenu konstelaciju i onda se identificiram sa svakim od njih i napišem im postupke koji bi im bili prirodni, kakve sam već vidjela kod sličnih ljudi, ili kod same sebe. Ali, onda pisanje prestaje biti zadano i statično: odjednom ta početna konstelacija zabruji pitanjima koja nisu odmah bila vidljiva i zatitra postupcima koji su mogući, ali ne uvijek baš oni na prvu loptu.
I zato je to jako zanimljivo. Pisanje, naime.
I na ovome blogu često pišem o ljudima koje poznajem. Upravo ovako kako sam opisala: krenem od njih, ali pišem o sebi. I pazite, nikada nikoga to nije povrijedilo! Ne mislim sad na one svoje parodije i farse na račun blogera, nego na esejčiće o Iskričarima koji su svojim bićem, ili iskustvom koje su mi donijeli, dotaknuli nešto neistraženo u meni, i koje vi niste prepoznali, niste ni trebali prepoznati, a bilo bi neukusno i izdajnički da ste to mogli... Ali oni su znali. I bili su ganuti. Jer smo se kroz takvo pisanje još malo upoznali.
Čitanje nije ništa manje egocentrično od snivanja ili pisanja: opet čitamo sebe. Usredotočimo se na točke prepoznavanja, raščlanjujemo razlike, učimo ako to štivo dopušta, ako je dovoljno bogato i slojevito. Kad je tekst izdašan, svako nam čitanje omogućava novo učenje, novo očište razmatranja: ponekad je to lik udovice, ponekad lik Židova koji je preživio Auschwitz, a ponekad oni blizanci koji skupljaju oblutke i pričaju s izvanzemaljcima (moja naj-naj-najdraža knjiga Iris Murdoch, The Nice and The Good).
Kad su vaša štiva puna emocija, ona pokrenu neke moje, ne nužno istovjetne vašima: evo, ja popizdim na cendravost, ali samo zato jer mi je cendravost bitna - jer sam živjela i opet živim s cendravom, manipulativnom majkom i jer sam joj bezbroj puta nasjela, na svoju, ali i njezinu štetu: cendravost onemogućava učenje, a bez učenja nema rasta, a onda nema ni samostalnosti. Moja majka je bila i ostala hipertrofirano dijete; ja sam se silno, silno napatila da je odbijem od sise i da svoje sise upotrijebim za ljubav, a ne cijeđenje života i snage. I zato sad ne podnosim blogerske cendravce, ali ih rado pročitam, baš zato da bih se ljutila na njih, a ne na majku: za nju moja ljutnja više nema koristi. Neka proživi u mirnome cendranju još tih nekoliko godina koliko joj ostaje.
Kad je vaše pisanje manje izdašno emocijama na koje bih mogla reagirati simpatijom, empatijom ili antipatijom, koncentriram se na logičnost zapleta. Ima tu zaista dosljednih ljudi: ona je super, sve kuži, sve zna, ali se uda za idiota, ovaj je prevari (unatoč tome što ona po boji riječi vidi kad netko laže), ali nema veze, ona je i dalje super, on više nije, nego je gnjus, pa se ona opet uda, pa opet isto, i opet isto, a onda se to ponovi i s jednim Iskričarem, i s drugim, i s trećim, i uvijek je isto. Ma bravo! To će definitivno postati jedan od mojih likova u nekom malo promišljenijem pisanju, jerbo, da, i ja sam takva ako ne pripazim. Bit će to onaj lik koji prolazi inicijaciju. Te inicijacije pišem baš zato jer me užasno strah da ću zaglaviti u nekom plošnom i blesavom stanju duha, uma i života općenito.
A tu su onda i oni koji ne pišu ništa, nego prostače i nastoje biti što dosadniji i uvredljiviji. Vjerujte mi, na Iskrici sam upravo zbog njih! Naime, oduvijek sam se užasavala vulgarnosti i potpune izravnosti, a vulgarne izravnosti osobito. Čak i kad je laskava (sjećam se, jednom mi je Janica prepjevala na meni prihvatljiv jezik jedan pvt koji je opjevavao moje međunožje, jerbo ja to onako sročeno kako je bilo jednostavno nisam mogla čitati). A vulgarnost i izravnost su sveprisutan dio života, zar ne? I zašto bih se ja bojala nečeg tako svakodnevnog? Nema smisla. Jer, zapravo je neopasnije od manipulativne slatkorječivosti. I evo, stigla sam do toga da više cijenim i radije odgovaram na ulete tipa "Ja bih te jebao", nego na one tipa "Da kroz šetnju pod zvijezdama preklopimo svoje snove i stopimo se u jedno u toplom zagrljaju ljetne noći..."
Hm, ovo je jako dug post... Nadam se da je dovoljno izdašan za čitanje. Ja sam se lijepo zabavila, nadam se da ne zamjerate.

Veli prija nicci, "Ako je muškarac pičkica, ne znači da je žensko." Ali - je li muško?
Jednom me zaprosio jedan homoseksualac. Onak, neobavezno i prijateljski, da lakše dođe do stana. Kako sam bila nezauzeta po svim bitnim pitanjima, ozbiljno sam razmatrala ponudu - zašto ne bih pomogla prijatelju? I tak, dok sam ja promišljala, on nas je već počeo doživljavati kao par i kad me u nekom klubu neki seljober prostački oslovio, zamalo je došlo do šaketanja.
Bila sam zaprepaštena. "Pa ti si peder!" rekla sam. "Da, ali sam i dalje muškarac", odgovorio je.
Dakle, muškarac će se uvijek potući zbog žene. Osim ako je pičkica.
Svejedno se nisam udala za ovoga; možda i bih, ali on si je onda našao dečka pa su skupa nekak skrpali lovu, i to za kuću, ne samo stan. A i ja sam se ubrzo zaljubila i naslijedila stan, i tak smo svi bili sretni.
A taj u kojeg sam se zaljubila ima nekaj kaj je gore od hernije, ne znam više kak se to stanje zove, uglavnom, potrbušnica nije pukla, ali bi mogla, a ako pukne, kuku-lele, i zato on mene nikada, ali baš nikada, ni kad sam imala samo 50 kila, nije na rukama odnio do kreveta ili neke druge površine za seks. I zbog toga se smatrao zakinutim. Premda se ja po mnogo bitnijim pitanjima nikada ni malčice nisam osjećala zakinutom. Ali njega je to žderalo - osjećao se nekak pičkasto zbog toga.
Dakle, muškarac te može nositi na rukama. Ako ne može, onda je pičkast.
A bio je i jedan s kojim sam nekad ljubovala, i onda se tukao zbog mene i nosio me na rukama, ali kad smo prestali ljubovati i počeli ljubovati s drugima, svejedno me nije htio upoznati s tom svojom novom ljubavi. A meni je to bilo baš nekak - pičkasto.
Dakle, dobro veli nicci: ako je pičkast, svejedno nije žensko. Ali, jebga, nije baš ni neko muško. 

Ali i jest.
Ipak, nemreš ju popušiti. Kao ni nas, Iskričare, zar ne? Koliko god bili uvjerljivi.
Kad čitam blogove i (puno rjeđe) profile, uglavnom vidim (samo)obmane: kroz ono što se deklarira proviruje ono što fali. Iako autori nisu uvijek zlonamjerni ili svjesni lašci; jednostavno, biramo selektivno zrcalo. Ili imamo sporo oko.
Jučer je nicci rekla: "Neke maske te preuzmu.Počneš postojati samo da bi ih mogla nositi.Jbg:)" A to je istina. Jednostavno, zaboraviš da je ispod nje lice, udunstano i spljošteno... Ipak, pitam se, zašto je ponekad toliko lakše podnositi masku nego sebe?
Jer ispod nje smo ipak mi, koliko god srasli s tim vanjskim bićem, koje uvijek i jest i nije, koje nikad nitko ne može popušiti... Ili poljubiti.
I ljubiti. Onak kak spada.

Počastila sam se novom igricom: "Action Solitaire". Tu slažeš raznorazne kombinacije, ali ti mjeri vrijeme i gubiš ako iscuri... Ali, bodove ne dobijaš samo za potpuno složenu partiju (uostalom, to i nije uvijek moguće), nego i onda kad NA VRIJEME skužiš da je nemoguće složiti; ili da si nepopravljivo zabrljala.
Genijalno, zar ne?
Da, znam, ništa ne pruža toliki ushit kao pobjeda, prava-pravcata, očišćena ploča, sve složeno, bez ostataka... Ništa ne usrećuje kao prava sreća, baš prava, pun pogodak, bez žaljenja i njurdanja "još malo, fali mi još mrvičak"; ali ima nečeg i u zadovoljstvu.
S druge strane, ponekad mala zadovoljstva i na vrijeme predane partije vode do većeg uspjeha, do više razine igre. Dok sam tvrdoglavo igrala na sve ili ništa, nisam mrdala s početnih nivoa: a sad sam već u visokoj sredini! I to namjerno: ne da mi se naprezati - prebrze su mi te napredne igre. Hoću se opustiti.
Jedna bivša prijateljica mi je rekla da ne smijem; da još nije vrijeme. Jer sam napisala ovo u jednoj pjesmi:
Ne vjerujte joj ništa
To je prevrtljivica
Ostavit će vas
Promišljeno mučki
Bez pardona
Čim shvati da sjedite u gaćama do pupka kupljenim u Nami
I da vam je udobnost grudnjaka važnija
od lakomih pogleda
A možda i prije toga.

Pjesmu sam nazvala "Izdaja", a bila je o mladosti. I ljepoti. I njihovoj važnosti. Jer sam osjetila da sam taj pasijans složila najbolje što sam mogla i da sad treba predati partiju.
Da, uistinu dođe vrijeme kad ih treba prestati navlačiti na sebe kao oklop. Inače se pretvaramo u oklopnjaču, trapavu u steznicima, nesigurnu u obući koja ne odgovara umornim nogama, smiješnu s razigranim đinđuvama na uvelim dekolteima, neukusnu u nutkanju municijom koja više nikoga ne pogađa.
Takva je postala ta moja prijateljica. Ugledala sam je jednom na uglu, ona mene nije vidjela: izgledala je ofucano. I droljasto. I jadno. I bilo mi je neugodno, zbog nje, u njeno ime. I zato više nisam mogla s njom. Zbog te neugode.
Ali, oklopnjača sebe ne vidi i možda, možda je to zaista čuva od ozljede. Možda ne teži promjeni, možda još dugo može biti zadovoljna u svojoj iluziji. Zadovoljna, kažem: jer uvijek će joj nešto faliti. I to sve više. Jer, nečega zaista više nema: mladosti. Ljepote mladosti.
Srećom, ljepota je tako prilagodljiva i zna se ugnijezditi u svakakva obličja. Kao i sreća.
Lijepo je znati da si učinila najbolje što si mogla; lijepo je moći izabrati razinu koja ti odgovara. Sreća je reći "Ne trebam više".
Jučer sam pročitala da se to zove ZRELOST.

IZDAJA 
Više mi nisi prijateljica. 
Napustila si me promišljeno, mučki
Bez pozdrava
Tako postupno da uopće nisam primijetila
Kad su se naši jutarnji pozivi – 
Jedino tebi sam mogla ispričati što sam sve sanjala
Jedino sam s tobom vjerovala da je san mogućnost, pitanje dana  
– prorijedili
I skratili
I postali
Što ćemo večeras, pa sutra, pa prekosutra, pa
Čujemo se 
I knjige si mi odnijela
Jednu
Po
Jednu
Nekom drugom si obećala netko drugi čita
A tako i pjesme filmove
Bilježnice
pune naše budućnosti
Onu skupu haljinu koju smo dijelile, jednom ja, jednom ti 
Nož je bio kad si se prestala sa mnom
smijati
Onda sam posumnjala
Ali nisam htjela vjerovati. 
Kad te nazovem, pričaš
Kamo ideš s kim ćeš se naći što ćete raditi te večeri
Sutra
Prekosutra
Za vikend
Na ljeto
A ja popodne ispijam kavu
S onima koje zanima
Što sam danas kuhala. 
I kad te vidim u gradu
Vitku
Golih ramena
Kosa ti blješti pod suncem neonom svijećama u mraku
Raspričanu s novim prijateljicama,
Okrenem glavu,
Postiđena. 
Dođe mi da vam priđem, i kažem
Ne vjerujte joj ništa
To je prevrtljivica
Ostavit će vas
Promišljeno mučki
Bez pardona
Čim shvati da sjedite u gaćama do pupka kupljenim u Nami
I da vam je udobnost grudnjaka važnija
od lakomih pogleda
A možda i prije toga. 
Da, ona je
Lakoma
Površna
Možda i priglupa
Ona hoće
Traži
Zahtijeva
Uzima
Ne pita
Troši
Krade kad ne daju bez pokrića
Na šarm
Osmijeh
Obećanje
O kojem uopće ne razmišlja... 
Ali onda spustim glavu i odem dalje
Neprimijećena.
I bude mi tako žao što te nisam
Više voljela.                                                                                           

Gledam onog morža čiju sam sliku jutros zakeljila za blog, i mislim si kak me podsjeća na neke Iskričare: baš one koji se vole cmakati u svakoj mogućoj i svim mogućim prilikama. Neobrijani. Još te onak fest stisne, da dobro osjetiš svaku bodlju. Kompenzacija, bit će...?
A ja uredno stružem noge svaki drugi dan, da nedajbože ne bi nekog jadnika zašmirglalo po dlanu, ili - još gore! - nekom osjetljivijem djeliću tijela, ako, jel'... Ali, čak i ako takvo trenje nije na vidiku, opet stružem, jer sad više nema natrag.
Naime, brijem noge od svoje 14. godine. Počela sam iz čistog pomodarstva, jer tu fakat nije bilo niš specijalnoga za obrijati, trčiš, trčiš pa dlaka, mogla sam ih pincetom iskorijeniti... Ali ne, s 14 godina hoćeš biti Žena, ona iz časopisa "Žena", ili "Svijet", opsjednuta štucanjem, čupanjem, brijanjem, uklanjanjem i uglačavanjem, i eto ti ga na... Četrdeset godina kasnije imaš i što.
Jednom nisam brijala noge 3 tjedna. Imala sam upalu pluća i nisam mogla. A kad sam ih ugledala: fudbalerka! Tada sam odlučila oporučno obvezati pogrebnike da ih izdepiliraju, bez obzira na to što će dalje s mojim ostacima: jednostavno mi je nepodnošljiva pomisao da će na meni mrtvoj i dalje rasti debele, crne dlake.
Ah, ponekad zaista zavidim muškarcima! Jebe se njima! I doslovce i nedoslovno.

Čekam danas da mi novi uslugodavac pusti internet i od apstinencijske muke uključim telku. "Beverly Hills 90210", jedna od prvih epizoda... Gledam, i sve mi nekako poznato. Ne samo zato jer sam vjerojatno već vidjela, nego me podsjeća na Iskricu.
A zapraf je sve to tipični kaubojac: dođe neka nova škvadra i hoće svoje mjesto među starosjediocima. A ovi ih neće. Ovi već imaju neku svoju hijerarhiju, i sad se novi moraju dokazati ili produžiti dalje. Naravno, inicijacija kreće od glave, tj. najbolje pozicioniranih u hijerarhiji, ali i oni slabije rangirani se ne ustručavaju šutnuti novajliju.
U holivudskoj seriji svi izgledaju super, a vrh hijerarhije ima pride i love; čak i onaj otkvačeni Dylan, zločesti dečko, zapraf ima brdo love. Ali ga roditelji ne vole. Jadnog. Brenda i Brendon nemaju baš jako puno love, ali imaju stav, tak da se cijela serija vrti oko toga kako lovu i ljepotu prožeti etikom. E, da.
Svoju inicijaciju na Iskričinom weblogu sam obavila stavom, a za lovu i izgled većina ne zna. Sve do slika. I evo ti sad belaja!
Već stav je nekima koji bi htjeli hijerarhiju jada beskrajno išao na živce, ali valjda bi ga lakše podnijeli kad bih bila sličnija nekom nedostižnom, iz nekog nedostižnog svijeta: onda bi me jednostavno mogli kao takvu otpisati i nadalje se valjati u svojem jadu.
Ali, ja sam sasvim obična žena s viškom kilograma i 5 desetljeća života koja u tim činjenicama ne vidi ništa loše. Nije da nemam kompleksa, ali nemam onih koje bi mi bilo najlakše pripisati. Slobodna sam i mislima i postupcima. I lijepo mi je ovdje. Najčešće. Ponekad mi trolovi ipak ispilaju žifce.
Ali, i Brenda i Brendon iz Beverly Hillsa se tu i tam pofajtaju, zar ne?
Gospoda koja smatraju da jedino ljepotice konvencionalnog kalibra imaju mogućnost i pravo na zabavu najvjerojatnije propuštaju svaku zabavu. Jerbo, ako se neki curičak i da poslikati da bi osvanula ovdje na blogu u nekom "vidi što ja jebem" kontekstu, vjerujem da je sav gušt izdovoljen upravo takvom fotkom i da tu nema više. Čak i ako ima natuknutog "jebanja". Ljudi koji postaju stvari i druge smatraju takvima nisu baš izdašni izvori ljudskih zadovoljstava.
A moja točkasta haljinica s placa za 50 kuna na roštilju u neuređenoj vikendici s društvom u rasponu od 26 do 50+ godina, školskom spremom od SSS do magisterija i kilažom od 45 do 125 kg mene sasvim lijepo namiruju.
I nisu na blogu da bi nekoga razljutili. Na blogu su jer su dio blogerskog života; jer su dio MOJEG života; i jer je blog mjesto na koje pripadaju.
Kao i vaše ljubavi, razočaranja, jadikovke, veselja, linkovi, sličice ovakve i onakve, pa čak i probavne smetnje. Koje podnosim, kojima se veselim, koji me zanimaju. A povremeno me iživciraju, pa vam to kažem.
Kao i vi meni, uostalom.
Samo, ja nikad protiv vas ne vodim kampanje. Kažem, pa zašutim. Jednostavno, zaboravim na vas ako mi niste po volji.
Uostalom, imam pametnijeg posla.

Na dijeti je već 6 sati. Još ništa nije jela, ujutro je samo popila kavu s tri kockice šećera, za koncentraciju, to će i tako potrošiti. Uostalom, ujutro se smije jesti čak i marmeladu, što ona nije, nego to malo šećera. Smeđeg.
Što da stavi za kilažu? Od istine bi se mogli prepasti, a bezveze, nitko joj ne bi dao toliko, dobro to ona nosi. Od 61 do 65 kg? Toliko bi mogla imati za šest mjeseci... A što ako nekoga upozna prije? Jedino da si smanji visinu... Ili godine? Za mlađu ženu je to uvjerljivija težina.
Od 66 do 70 kg, eto, to bi bilo pošteno. Uvijek može reći da se malo zdebljala otkad je ispunjavala profil. Eto. Manje kila, više seksa, tako je to. Uvijek je bila najjebozovnija dok je bila mršava. Zato jer su muškarci tak bedasti, vjeruju što god im serviraš, ako u novinama piše da je mršava žena seksi, onda im je takav kostur seksi i kvit, nema veze što je živčana od gladovanja i sva nabrijana na brojanje zalogaja i kalorija...
Ali, frigaš ti to, i ona sama se najbolje osjeća kad je kost i koža! Ne fizički, ma kakvi, onda je ne zaobiđe ni jedna viroza, stalno joj se vrti, ni špeceraj nema snage dotegliti doma, nego u glavi: svjesna je svog tijela. Ne srami se pokazati.
Pa da. Nekak je lakše pokazati mršavo bedro ili malu sisu. Kao da si dijete; ali znaš da nisi. I znaš da ti nikakva zlobna babetina neće spomenuti "Dukanovu dijetu za prije ljeta" ili "jako dobru kremu za celulit"; i da u svim trgovinama možeš naći ono što ti se sviđa u SVOM broju. Ah.
I onda se ne moraš prekrivati, nego se otkriješ. Taman koliko treba, ni premalo, ni previše. I onda oni dođu, muški. Oblijeću. I to dobri komadi. Kad se debela žena razgoliti, izgleda očajno: onda svaki dripac misli da bi mogao ubosti, i da će mu još biti i zahvalna...
Isuse, kak je gladna! Nektarina. Koliko je sati? Pa, sad bi već mogao neki ručkić. Nešto lagano. Ali, što će s ovim mesom, šteta je to baciti... A i krumpri-salate je ostalo, onaj otočki krumpir, slatki, toga više neće tako lako nabaviti... Pa dobro, još je rano, a nije doručkovala, mogla bi još to počistiti i onda - dijeta.
Od 71 do 75 kg. Evo, to je fakat blizu istini. Uostalom, iako se više ševila u svojim mršavim fazama, debela je uvijek imala trajnije i kvalitetnije veze. Pa da. Lako je voljeti lijepe i vitke, ali pravi muškarac zna vidjeti i dalje od nosa. A njoj treba netko s kim se može opustiti, biti svoja... Ići van, u restorane - kako će u restoranu paziti što jede? Muškarci vole žene koje uživaju u hrani. Znaju oni da takve uživaju u svemu tjelesnome...
A što će s ova tri rebra čokolade? Evo, stvarno, još samo to i onda više ne kupuje, gotovo je! Ah, jebemti takav život kad niš ne smiješ... Pa što ona ima od života? Rintaš, brineš, šparaš, krpaš, snalaziš se, sve sama, sve prvo za druge, a za sebe ako i kad dođeš na red, i onda si ne smiješ priuštiti ni takav mali gušt.
I to zašto? Da bi te poželio poševiti neki sredovječni trbonja! Kojem se jebe živo kako on izgleda, ali ti moraš biti cakum-pakum da te uopće pogleda bez vrijeđanja! A kad izgledaš kao grom, onda opet ne valja, onda si sigurno profuknjača, i puno trošiš na sebe, i opsjednuta si izgledom, i površna, i onda opet nemreš naći nekog normalnog čovjeka, za ići van, družiti se, pojesti nešto...
Ima još one kobasice iz Slavonije. Bolje da to sredi odmah, da ne bude u kući kad je primi kriza.  Napisat će da ima između 76 i 80 kila, pa što bude! Obući će steznik. Je, ali kako će ga skinuti ako bude điđi-miđi...? Već je jednom spušila ševu zbog njega.
Ma, znaš kaj, samo jednom se živi! Gdje je ta kobasica? Evo, ovako: ima 65 kila, visoka je 175, ima 38 godina, i kvit! Pa da ona malo bira! A kad izabere... Već će se snaći. Uostalom, kao da su muški u stanju odbiti ponuđeno? Ma, daaaaaaj!

Otvorio je oči i tiho prdnuo. Već je bio junački tvrd, od onog sna bit će, čekaj, koja je ono bila... Nije se mogao sjetiti, ali se čvrsto obuhvatio i iskalio u spremni papirnati rupčić. Tiho, da mama ne čuje.
Onda je ustao, glasno podrignuo i bučno se izmokrio, ne zatvarajući vrata kupaonice. Vrijeme je da stara spremi doručak.
- Sine, hoćeš jaja ili kobasice?
- Oboje - doviknuo je, provirivši kroz vrata. Gegala se prema kuhinji. Fino, zrak je čist. Kad je čuo zveket tava i bešteka, izvukao je časopis "Exotic Boobs&Babes" i zasjeo na školjku. Sad se može i glasno izdovoljiti. Po svim pitanjima.
Uz doručak je još žvakao tvrde bradavice Miss Horny 2003. uz krckanje rotkvica i majčino jadikovanje, zbog struje, plina, skupoće, vremena, kuka, glave i njega, nezaposlenog, neobrijanog, neurednog,  neoženjenog i lijenog. Kad je pojeo, poljubila ga je u čelo, tutnula mu smotanu novčanicu u džep majice i krenula na posao. Opet čisti kod one stare vještice niže u ulici. A dobra je stara, još se dobro drži za svoje 73 godine.
A i on za svojih 42. Opet mu je tvrd. Sinoć si je uzeo jedan dobar film, pogledat će to kad opere suđe i donese pive iz dućana. Stara je jučer opet zaboravila.
Držeći ruku u hlačama nazvao je onu malu kojoj je stara skratila haljinu. Nema vremena, kaže. Krava! Ma, kurvetina! Tko je vidio hodati u onakvoj haljinici, do pičke, kad puhne vjetar, vidiš joj usmine.
Opet mu se digao, a mora van. Joooj, da je on nategne, svisnula bi! Imala bi ona vremena, itekako, sve bi vikala "Još, još, nemoj prestati!" Ma, tko je jebe.
Možda onaj kreten Boris iz garaže? Ma ne. Njemu se ne diže na komade. To svi znaju. Njemu se digne samo kad vidi neki dobar auto. A jebiga, može mu se. Nemre svatko imati bogatog tateka.
U dućanu je malo zafulirao Zdenki s debelim guzovima, ali nju jebe debeli Dubravko iz banke. Ta samo lovu gleda, niš drugo! Zato valjda i radi na blagajni.
Kod kuće si je fino namjestio telefon uz ruku, kolica za špeceraj pred ulazna vrata, tak da se stara spopikne ako iznenada bane, nikad ne znaš sa starim vragom, otvorio hladnu pivicu i pustio filmek: "Tantrički trans u Transilvaniji". Dobri komadi, jebote! A upizdumaterinu, ovaj praši bez poštede! Pogle mu karu! Haha, dobro je ovoj spičio, šta je, krvopijo, sad mu niš nemreš, neka, neka te je...!
Telefon ga je prekinuo u podne. Stara. Da nek stavi peći piceka. Ajd ukurac, taman kad je bilo najbolje... A jebiga, sad će se ona dovući, bolje da se on makne.
Izvadio je pripremljeno pile iz hladnjaka i ubacio ga u pećnicu. Sjetio se one scene kad dvojica praše onu Transilvanku dok se saginje pred pećnicom, jedan sprijeda, drugi straga. To mu je vratilo osmijeh na lice.
Probao je dobiti Blaženku da se malo nađu poslije ručka, njoj sve tak ravno, s njom bi nešto i moglo biti ako je uhvati u dovoljno letargičnom raspoloženju. Nije se javila. Sigurno još spava, krmača.
Onda se malo uštekao na Iskricu. Jedna poruka! Ah, niš, od Iskrice: "Postanite menadžer za pet dana". Ma, jebite se vi u dupe menadžersko, moš misliti, sve sami menadžeri ovdje tipkaju od jutra do mraka...
Hajde da malo pregleda profile... Samo sa slikom. Gle ovu, majketi, TA bi se još jebala??? 45 godina u debeloj, celulitičnoj guzici i dvoje djece na vratu, i ta bi da NJU netko jebe??? E, sad ćeš ti vidjeti:
"Oš da te pojebem u guzicu i počistim hemeroide?" napisao joj je. Nije odgovorila. Pa da, on je mlađi, zna da se zeza.
A ova tek! Stavila sličicu zeke, ma nemoj, molim te! I srčeka! Groblje od 38 godina. Istrošena flundra, tu si traži sponzora... Ček, sad će on i njoj:
"Jebem ko zec i pogađam u srce!"
Aha, evo odgovora: "Odjebi, budalo!"
Prijavio ju je. Ma, svašta si te babuskare dopuštaju. Ko da bi on jebao takve. Nemaju one pojma što je dobar komad. Na primjer, ona mala s xxx.tubea. Eeeeee, to je nešto!
SUROVO.
A sad će malo na blog izjebati još poneku kokoš. Surovo.

Hachiko je bio vjeran pas. Japanski. Ali film je američki pa je morao stići do Richarda Gerea. Onaj pravi Hachiko, koji je doista postojao, živio je u Japanu, u gradu zvanom Odate, i svakoga dana pratio svog vlasnika, profesora na Tokijskom sveučilištu, do željezničke stanice s koje je ovaj kretao na posao i vraćao se doma. No, jednoga dana prof. Ueno je iznenada umro na poslu i nikad se više nije vratio. Ali pas ga je i dalje čekao. Punih devet godina, sve do vlastite smrti, iako su ga dali novim vlasnicima, u drugi grad - uvijek bi pobjegao i vratio se na željezničku stanicu pred svog starog gospodara.
Naravno da sam plakala. Dušu sam isplakala, usprkos iritantnoj idiličnosti američke A produkcije, unatoč zdravom razumu koji me neprestano tješio da onaj pas iz filma nije onaj Hachiko koji je uginuo još 1935., a da čak ni izvorni Hachiko vjerojatno nije bio nadahnut svim tim ljudskim emocijama koje me guše, nego nekim svojim psećim nagnućima i neumoljivom navikom.
Pozavidjela sam tom psu: pozavidjela sam mu na odanosti.
Iako je to jedan upropašten pseći život: što je sve mogao da nije uzalud čekao! Mogao je uživati s novim vlasnicima, jesti oblizeke (a ne smeće, koje ga je na kraju koštalo života), mogao se pariti s rasnim Akito damama, mogao je uživati u toplini kad je hladno i u hladu kad je vruće...
Ipak, taj pas je živio u skladu sa svojim smislom, kakav god on bio. Biće koje živi svoj smisao nikad ne potrati život.
A nas ljude odmalena uče da treba znati kad je dosta; da trebamo biti fleksibilni i odustati od ćorava posla, potražiti nešto/nekoga što je dobro za nas, sad i odmah; da uvijek treba biti pozoran za nešto bolje, učinkovitije, jeftinije, brže.
I zato ne poznajemo Hachikovu vrst smisla. Koju su nekad poznavala i ne baš bezumna bića, tek toliko da obeshrabrim primjedbu da je pas ograničen stvor. Ne poznajemo to potpuno davanje sebe za nekoga/nešto što zadovoljava bolje nego išta drugo i uporno "ne" svemu i svakome tko je manje od toga.
Takvo "ne" nas ne uče reći. Jer bi onda opao promet. Današnji smisao postojanja.
A ja sam plakala zbog psa koji se napatio; i zbog sebe, besmisleno. 

Čopila me ova tema uspješnica, pa da nastavimo... Jučer smo razmatrali što neki blog čini uspješnim; ajmo danas malo proširiti temu na cjelokupan boravak na Iskrici.
Moja je teza da je uspješno iskričarenje svako ono koje ispunjava neku potrebu, a da pri tome ne ometa tuđe. E, sad, jel' ta teza ispravna ili nije, budemo vidjeli kroz analizu nekoliko primjera.
Ovak, prije svega, ja mislim da smo svi mi ovamo došli zbog SEKSA, u ovom ili onom obliku (maštanja, koketiranja, masovne ili pojedinačne ševe, doživotne ševe i td. i tsl.). Inače bismo otišli na neki drugi forum ili blog i tamo ispunjavali i obogaćivali svoje npr. kulinarske, odgojne, književne, sportske i ine hobističke i profesionalne interese. Ali, s druge strane, nismo tu samo zbog seksa, jerbo da jesmo, opet bismo izabrali neke izravnije portale (ovo se odnosi čak i na one koji samo "traže avanturu" - vraga, i oni bi da im se malo laska osjećajima! Ili ih je strah boleština?). Dakle, rekla bih da smo tu zbog seksa u kontekstu druženja i (bar privida) romantike.
Eh, a čim imaš dva uvjeta, nije baš lako ispuniti oba, zar ne? Tako da nam se svima dešava seks bez romantike i/ili romantika bez seksa, a potrefiti seks s romantikom nije tako lako. Zato zaključujem da uspješno iskričare pod br. 1 oni koji su ovdje pronašli romantični seks. Među takvima su pak šampioni oni koji su ga uspjeli produžiti u vezu i/ili (obavezno sretan!) brak. Poznajem takve, ima ih, što će reći: može se.
Eh, sad, zašto i dalje iskričarimo, unatoč činjenici da se nismo uvrstili u šampionsku skupinu? I to godinama... Pa, valjda suzimo zahtjeve na jedan od dva gore spomenuta uvjeta: samo seks ili samo druženje. Ovaj prvi je puno jednostavniji (ne dajte se zavarati blogovskim pričama, Iskrica pršti od seksa i tko zbilja želi, može se prasnuti kad god zaiskri!), pa tako pod br. 2 uspješnim Iskričarima smatram one koji su namirili svoje seksualne apetite, bez obzira koliko maleni ili veliki ovi bili.
Društvena motiviranost je puno kompleksnija: ako prevagne seksualna frustriranost, može pervertirati u svadljivost i ispucavanje bijesa; a ako se druženje prihvati kao neočekivani bonus iskričarenja, a još i udruži s nadom da bi moglo prerasti u neki oblik ljubavi - prijateljske ili seksualne - onda nastane uspješno iskričarenje br. 3, iliti  prijateljevanje. Svađalice ne smatram uspješnima, unatoč tome što oni definitivno ispunjavaju neku svoju potrebu, ali pri tome ometaju druge, a to je u suprotnosti s tezom navedenom na početku razmatranja.
I na kraju, uspješnim iskričarenjem br. 4 smatram tzv. "zaljubljenost u slova": virtualno ljubovanje bez rizika opipljive konkretizacije. Mnogima je RL sasvim OK, ali fali malo adrenalina, fali te nepragmatične osjećajnosti... Nažalost, takvi se nerijetko ogriješe o tuđu osjećajnost, jerbo ne oglase pravodobno gdje su im granice. Međutim, kad se nađe dvoje s istim granicama - fijuuuuuuu! Zna biti baš fenomenalno.
Zašto smatram da je uspješno iskričarenje uvijek u suprotnosti s ometanjem drugih Iskričara? Zato jer ga usporava, ponekad onemogućava: stvara atmosferu nepovjerenja, pa čak i osjećaja manje vrijednosti što smo se uopće našli u istom košu s takvim luzerima (jerbo luzerima je uvijek u interesu uvjeriti ostale da smo svi isti). A uspješni Iskričari su upravo oni koji su a) iskreni prema sebi i b) iskreni prema drugome.

Pitam se, pitam što ljudi smatraju "uspješnim blogom"?
Neki očito broje komentare. Hm. OK, kad se ljudi raspričaju, broj komentara može zaista pokazati da je bilo zanimanja, da je blog pogodio neku blogersku žicu i okupio ljude oko svoje teme; ali i ne mora.
Jerbo, poznato je da su najredovitiji komentatori trolovi tipa raznoraznih nedojebenaca, nedojebenki i samozvanih "ironičara" koji misle da im IQ raste razmjerno broju glupih opservacija o tuđoj gluposti.
Isto tako, moguće je da samo dvoje ljudi zapodjene razgovor i jednostavno ne prijeđe na pvt kad se raspričaju.  A taj razgovor ostalima uopće ne mora biti ni zanimljiv, ni značajan po bilo kojem pitanju.
Postoje i komentatorski monolozi (nezaboravan Bacilin od stotinjak replika samoj sebi!). A postoje i blogovi koji su tako zaokruženi, toliko dorečeni, da nemaš potrebu komentirati, lupiš smajleka tek toliko da zna da te (opet!) oduševio (vidjeti npr. priče BrightSideOfLife).
Dakle, ne bih rekla da je to neki čvrst kriterij. Više nešto kao + ili - uz ocjenu.
Ima blogova koji tekstovno nisu izdašni, ali često pogode neki zajednički interes i okupe ljude s vrlo raznolikim razmišljanjima. Možda bi trebalo brojati koliko ljudi (ne nickova, jerbo samokomentiranje pod raznim nickovima ubrajam u varanje) sudjeluje u razgovoru? Hm. Ma, ni to nije neko mjerilo (vidi ono gore o trolovima).
Neskromno mislim da se meni samoj počesto dogodi uspješan blog, unatoč činjenici da brišem komentare i nastojim ograničiti broj ljudi koji bi ih pisao. Jerbo me komentari zbog komentara ne zanimaju, ali me zanima komunikacija, razmjena mišljenja. S ljudima koji MISLE. Ne s ljudima koji dođu istresti neki svoj ready-made stav i ni mrdac, moš se samo složiti s njima ili se ne složiti, ali onda te pljuju i psuju. Eh, kad uspijem okupiti te misleće i artikulirane, pa još ako su duhoviti i vrckavi, onda ja imam uspješan blog. Možda sa samo tri-četiri komentara, možda sa stotinjak, nije bitno.
Imala bih još toga reći, ali ne da mi se... A nije ni bitno. Važno je da ima izbora. I da se svaki bloger, bar povremeno, osjeća uspješnim.

Krenem vam ja danas malo po trgovinama (ah, kao da nisam dugo!) i prvo zapnem za jedno slatko haljniče od 800 kunića na sniženju. Jest da je lijepo, jest da je ugodno, jest da je seksi, ali je i prekratko i vrlo, vrlo, vrlo dekoltirano. Što mu limitira nosivost na vrlo osobne snošajeve, a ja se pitam, koliko će još takvih biti? Mogla bi ispasti mala nosivost za veliku cijenu.
Pa odoh dalje, dućan po dućan, sve do Kvatrića. Gdje uđoh u onaj jedan jeftilen, prodaju sve, od jastuka preko stolnjaka do haljina za 50 kuna. Pa rekoh, ajd da probam jednu takvu... I gle ti to, stoji mi super! Crvena, na bijele tufnice, ugodno dekoltirana, do pola koljena, a ima i dva diskretna džepa. Pa je kupih. I još jednu na mornarske prugice pride. Pa i jednu majicu za 25 kuna.
I onda opet dalje od dućana do dućana, od 600 kuna (sniženo) do 300 kuna (sniženo), od 40%, 50% do 70% sniženja, sve do jedne trgovine u kojoj se dogodila naslovna iskrenost.
Kao prvo, prodavačica je jedna od onih što nutkaju. Jao, kako to mrzim! Ne volim ni kad me nutkaju hranom, a kamoli skupom odjećom, a nju biraju tako da se uvrijedim: sve neke krpetine za prekrivanje, ne nešto štosno, seksi, tu otkrije, tu prikrije, a to tražim.
Pa joj rekoh tako; kao i to da se samostalno odijevam već 49 godina. Malo se zacrvenila, malo umuknula, a onda počela izvlačiti pripijene haljine. Jedna mi se svidjela, pa je isprobah.
"Pošto", upitam.
"500, za gotovinu, sniženo sa 700", odgovara.
"Znate što, gospođo", kažem ja njoj, "ja sam vam upravo na placu kupila haljinu za 50, koja mi zapravo stoji bolje nego ova".
"Joj, dajte da vidim", usklikne prodavačica.
I tako se ja vratim u kabinu i odjenem svoju jeftilenku. U kojoj sam fakat komad. Jer imam držanje i dobar grudnjak.
Žena se raspametila. I na onu prugastu. I na majicu.
I onda je sklonila sve svoje precijenjene krpice,  šverc-komerc iz Turske, i informirala me o cijenama u second-hand shopu, u kojem je kupila svoju, vrlo apartnu haljinicu.
Jedna od rijetkih koja mi nije zamjerila što ništa nisam kupila. Iako sam joj oduzela dragocijeno vrijeme u praznoj trgovini.