Ručkić krčkić

Jeste li primijetili koliko smo agresivni prema vremenu? Volimo ga utući, ubiti, bacati, rasipati, provoditi; ali ga nikako ne volimo gubiti.
I tak, veli meni frendica neki dan, boji se da ga gubi; vrijeme, naime. S nekim tko je jako OK, ali... A ja je pitam, "Dobro, a što bi radila da nema tog 'jako OK, ali'?" Nije znala: "Nešto", kaže.
E vidite, ja smatram da s takvima ne gubimo vrijeme: ako ne znam točno što bih drugo s tim vremenom koje posvećujem njemu, onda ga zaslužuje. Bez obzira na "ali"; jerbo neki "ali" uvijek iskrsne.
Možda smo tako ljubomorni na vrijeme, a istovremeno i ratoborni prema njemu, jer nas ono na kraju uvijek... hm - što? Htjedoh napisati "pobijedi", ali to nije točno, ne ako ne ratujemo; možda je točnije reći, "dovede do kraja onoga što možemo biti".
Možda je potrebno postojati pola stoljeća da to uvidimo; možda tek onda, kad smo bili cijeli niz bića i imali cijeli niz htijenja, od kojih smo neka propustili zbog neslaganja u vremenu i s vremenom, možemo pojmiti da nam vrijeme uvijek donese nešto novo, i da to uvijek možemo zavoljeti.
Ako prihvatimo tu promjenu, ako nismo stalno u nekom prošlom vremenu. S pola stoljeća, evo, počinjem to prijateljstvo: ako se želim smijati, potražim nekoga s kim to mogu, a ne čekam da se netko namrgođen oraspoloži, kao prije, kad mi se vrijeme činilo beskonačnim; ako mi se putuje, tražim suputnika i ne čekam da nekome dojadi TV program; ako mi se samuje, zahvalim na društvu i povučem se u svoje odaje.
I svaki put kad točno znam što bih radila baš SAD, ovog trena, da nisam s tobom (s njim, s njom, s vama), znam da gubim i zato požurim. Za vremenom. Ukorak s njim.

Ova se najela, onaj je sanjao, ona druga je pospremila, treća se okupala, a jučer ujutro saznah i to da jedna vrla blogerica već dugo nije srala (rektalno; verbalno - vrlo redovito, vidim)... Ma koga to, pobogu, zanima???
Vjerovali ili ne, savršeno je nebitno. Jerbo, riječi su timarenje, kaže prof. Albert Mehrabian (onaj tip koji je odredio okvirne postotke o ulogama oblika komunikacije u prijenosu poruke, znate ono, samo 7% riječi, 38% ton glasa, 55% govor tijela), riječi su nešto kao kad majmuni jedan drugome trijebe buhe iz krzna: u stvari, najčešće je nebitno što znače, jerbo jednostavno kazuju, "gle, tu sam" i "aha, vidim te".
Kad nisu čista pragmatika, naravno: jerbo, ako se prodereš, "Gibaj van, kuća gori!", nije to lov na buhe. A takve izjave na blogu nisu potrebne i ne bi imale smisla.
I zato jedni drugima pišemo i čitamo buhe. One emocionalne skočibuhice koje treba istrijebiti iz misli kako bi bilo mjesta za neke druge, praktičnije, pragmatičnije ili dalekosežnije. Ma, kužim ja to...
Ali ne kužim kako netko može imati baš TOLIKO buha? I niš drugo OSIM buha? Pa da sam vam ja žena/muž, zgibala bih glavom bez obzira, prskajući Pitroidom u bijegu! Zamislimo ovakvu komunikaciju cijeli dan, svaki dan:
- Jutro... Boli me glava... Ima kave? Joj, boli me i želudac, noćas sam sanjala da jedem pokvarena jaja...
- Oprala sam veš, košulju sam ti ispeglala, baš fino miriši ovaj novi omekšivač, treba kupiti praška za pranje, pri kraju smo, kako ti se sviđa ovaj lak za nokte, boja je lijepa ali nije baš kvalitetan, danas ću svratiti u DM po neki drugi, kupit ću ti pastu za zube, kad ideš zubaru, boli me zub, za ručak ću paštu, ne mogu žvakati nešto tvrdo, pašta je najbolja po ovoj vrućini, vrijeme je sparno, jel ti mene voliš, ha?
- Mislila sam da neću moći kenjati, ali tako sam se fino ispraznila, za tjedan dana, ah, kakvo olakšanje, ti nikad ne spustiš dasku za sobom, i zapišao si po podu, daj pripazi malo, sad moram prati, a tako sam umorna, danas na poslu...
Čujte, ne da mi se više... Imala sam neku ideju stići do večeri i pregovora oko iznošenja smeća, uz izvještaj o radnom danu, kolegama i prijateljima, svojoj i tuđoj djeci, ali nemrem! Ni o autu nemrem. Ni o TV programu...
Možda se ubrajam među rijetke sretnike koje takve mentalne buhe ne opsjedaju, kojima je dovoljno reći, "Joj, sredila sam to, hvala bogu" i produžiti dalje nekim drugim smislovima... a znam i šutjeti. Misliti si svoje.
Možda me zato mnogi smatraju napornom? Ne trijebim, ne tražim da me trijebe... Volim češkanje, ali ne bih jela tuđe buhe. A svojih nemam. Ostanu gladni, jadni. Valjda.
Mislim da se nikada više neću udati.

Danas sam primila poruku naslovljenu "Duboka misao dana", a glasi:
Muškarci čitaju Playboy iz istih razloga iz kojih čitaju National Geographic: žele vidjeti područja u kojima se nikada neće naći.
I to ne zato jer bi ta područja bila negostoljubiva, nego zato jer se ONI neće odvažiti. Gledam ovu prezgodnu djevojku koju je niže zakeljio internetski putopisac Bruno i mislim si, bi li on imao petlje uletjeti takvoj djevojci?
Jerbo, netko te uvijek neće: ponekad zato jer si prelijepa; ponekad jer si premlada; ponekad si predobra, prepametna, pre-pre-pre-svašta... Taj "pre-" paše ispred svih mogućih pridjeva, i laskavih i uvredljivih.
I zato se ne treba uzrujavati zbog ovih drugih: pa što onda što je preveć trbuha! Netko te ne bi htio ni da je sasvim ravan. Pa što onda što je premalo sisa - netko te ne bi htio ni da su osmica. Pa što onda ako si prezaobljena, preštrkljava, previsoka, preniska, prestara, premlada - netko te UVIJEK NEĆE i to je tako.
Eh, sad, tko nas više zanima: oni koji nas neće, ili oni koji nas hoće? Nažalost, svoje najpoželjnije doba života, ono kad bi me skoro svatko poželio (što ne znači da bi se i osmjelio, narafski), ja sam potratila na mozganje o onima koji me nisu htjeli. Ma, valjda je to taj moj logički chip u glavi, ja moram doprijeti do uzroka, ja moram vrtjeti teze i hipoteze, inačice i varijante... Dobro, "potratila" je prejaka riječ, jer sam kroz to mozganje i eksperimentiranje s izgledom, ponašanjem i stavom svašta korisnoga naučila i stekla više izbora za sebe; ali, nisam uživala u sebi.
Trebala mi je jedna duga, duga veza, u koju sam ušla mršava (moj ideal!), zatim postala premršava, pa se polako debljala, pa stigla do impresivnih oblina i zatim se polako vratila u "ugodnu popunjenost" da shvatim kako je dobro biti s nekim tko te stvarno hoće, kome se uvijek sviđaš; tko otkida na tebe kako god izgledala.
I sad mi je to kriterij: netko me uvijek neće. Ali, važi i obratno. Zato se ne zamaram onom prvom kategorijom, nego crpim što više užitka s ovom drugom. Koja se, znam, postupno smanjuje... Ali, baš zato užitak raste.
 

Čujte, što točno znači da si "On traži ženu"? To mi je, naime, rekla jedna frendica za zajedničkog poznanika.
Kad žena traži muža to je prilično velik zahtjev: ona bi neki način života koji joj odgovara, a u kojem će on participirati moralno, materijalno, seksualno i emocionalno i društveni status udate žene. Jerbo u nekim krugovima to još uvijek kotira. Pa joj je ovo posljednje ponekad sasvim dovoljno, tj. spremna je smanjiti doživljaj glede prethodnih zahtjeva. Znam ja jednu koja praktički uopće nije udata, ali ima papir i prsten - i žena sretna!
Međutim, muškarci su mi po gornjem pitanju puno nejasniji. Kad čujem da "traže ženu", obično mi je prva pomisao da trebaju kuharicu i spremačicu. Međutim, kad se radi o nekome poput gore spomenutog, nije to, znam, ima on love za platiti, štoviše, već i plaća takvu ispomoć; dakle, on bi još nešto, ili čak nešto drugačije. Infrastrukturu ne (ima), društveni status ne ("dobar muž" nije na cijeni, ali "veliki jebač" jest). Preostaje, dakle, seksualna i emocionalna participacija.
Ali kak to, jesemti, moš isprovocirati ciljanom potragom???
Naime, iskustvo me podučilo da ona "tko traži, taj i nađe" nije baš općevažeće pravilo. Ja nekak prije nađem kad ne tražim; kao da se ljudi plaše traženja. Evo, tražila sam nekoga da mi ispretumba telkače po stanu, a na koncu mi je to učinio netko koga uopće nisam pitala. Zato se radije pridržavam one genijalnog detektiva Zero, koji tvrdi da u premetačinu treba ići kad ništa ne tražiš, jer onda nađeš svašta. A nešto bude i zbilja vrijedno.
Priznajem, svi mi malo sužavamo područja svojeg... hm... pretraživanja? Radije se družimo s ljudima koji se vole družiti na sličan način kao i mi i koji to mogu: nemam ništa protiv onih koji žure doma jer im plaču djeca, ali češće i radije ću izaći s nekim tko može zaružiti ako ga je volja; nije mi važno koliko tko zarađuje, ali kad odem na piće, nisam sklona razmišljati ima li moje društvo za jednu, dvije ili pet rundi; nečije zanimanje mi nije osobito bitan faktor, ali sasvim sigurno ne bih bila s nekim tko ima nemoralan posao, tipa plaćenog ubojice, zastupnika stranke koju prezirem, kamatara i slično...
I tak, malo-pomalo filtrirajući s kim se družimo, dolazimo do kruga ljudi s kojima nam je lijepo. Možemo li sad među njima tražiti muža/ženu?
Izgleda da možemo. Možda bi i trebalo tako, po načelu ugode i slaganja... To sigurno rješava emocionalnu participaciju.
Ali ne i strast; ne i seks.
Treba li nam to još? Treba li nam stalno, za svaki dan?
Ili, još bolje pitanje: je li uopće moguće, stalno, svaki dan?

To vam je onaj naglavačke, iliti onaj koji "visi" sa suprotne strane ove naše kuglice zemaljske.
A ti što tamo vise također vise i na Iskrici. I neki od njih (mnogi, koliko čujem) čitaju i naš blog, pa tako i moje zapise.
Upravo mi zazvonio telefon. Veli, "Ovdje F. iz Australije, ne znam jesam li nazvao pravu osobu..." I ja sad malo promozgam, ma who the fuck F..., kad sjetim se - ima on i nick! Došao je malo na ovu stranu kugle.
I tak, sutra pijemo kavu. U mojem kvartu. Iz njegove perspektive, naglavačke. Iz moje, s nogu... Ma, sjedečki, potrajat će to.
I nek mi sad netko zucne protiv Iskrice! Ma gdje bi drugdje ovo bilo moguće nego na Iskrici?

Mislim, ako postoji moralna vertikala, ovo bi joj bila suprotnost. Eh, sad, iskričarski filistri (= ljudi ograničenog znanja koji se prave da sve znaju), koji vjerojatno ne znaju baš točno što bi bilo ni to vertikalno, malo će teže dokučiti ovo horizontalno. Jerbo, to sasvim sigurno NIJE razuzdani seks u Koresovom novom krevetu (iako bi mogao biti, premda sumnjam da će biti).
Moralnom vertikalom nazivamo osobu koja se dosljedno pridržava svojeg svjetonazora i njegovih načela, svim pritiscima i nedaćama unatoč, pa je stoga nerijetko moralni orijentir u svojoj sredini. Naši političari jako vole taj izraz, tako da se vertikala već uvelike ukosila, a mislim da će se ubrzo sravniti s tlom te tako postati nemoralna horizontala. Ako već i nije.
Jerbo, nemoralna horizontala obuhvaća u svoj zagrljaj sve one puzavce, gmizavce, pognute, prignute, nezamjetne a aktivne u lovu ispod žita i raznoraznim koristoljubivim i sebičnim djelatnostima moralu i načelima unatoč.
Nemoralna horizontala je i seksualna: to je svaki seks s uračunatom pragmatikom. Ono, ti meni nekaj središ, ja zalegnem i obratno. Istinabog, po toj definiciji gotovo svaki seks ispada nemoralna horizontala... hm. Da. Pa i jest: svaki plan za dalje je upravo to.
I onda baš one filistarske moralne vertikale zapravo ispadaju najhorizontalnije kad se ševe: jerbo trguju tijelom za način života - "Joj, ne, ak me ne buš ženil!"; "Fuj te bilo, a nisi mi ljubav izjavil!" Kao i oni prosci, ljubitelji paket-aranžmana, koji bi zapravo ševili besplatnu spremačicu.
I zato znam, čim me netko upita "Što tražim na Iskrici", da zapravo očekuje nemoralnu horizontalu i provjerava koliko to košta.
A ja bih vertikalu. Ne samo stoječki, nego i ležečki, i sjedečki, i plivajući, a možda i u zraku, s padobranom, kajaznam, to mi je onak, samo jedan san... Ali moralno. Bez predumišljaja i cjenika, tek za gušt i uzajamnu radost. 

...u život! Cijelog ću ga voljeti, sve, sve u njemu: i onaj bolni, i onaj dosadni, i onaj nepredvidljivi, i onaj vidljivi, i onaj veseli, i onaj rasplakani, i onaj jezivi, i svaki, baš svaki njegov dio.
Neću kroz njega prolaziti kao da je rutinski posao koji treba odraditi; i neću ga najviše voljeti baš u onome dijelu koji još nije, ali bi mogao biti; i ne, neću ga se plašiti, također u onome dijelu koji još nije, ali bi mogao biti.
Udisat ću ga u svemu zdravom i nezdravom što radim, jer jebeš život u kojem ništa ne smiješ! U životu se sve smije, osim ugroziti tuđi.
U životu se sve smije ako se nasmijemo kad nam se nasmije. Onda nema uzaludnosti.
I možda ću zaboraviti ovo što sad pišem, ali i to je život, taj zaborav, ta navika, kao danas kad sam mikrovalku otvarala na mjestu gdje se otvarala ona koju nemam već 15 godina: to se život malo našalio, prisjetio se starog sebe. I probudio me: začudio. Tako se život promeškolji kad ga zanemarimo.
Za J. K., preminulu 01. srpnja.

Sjećam se kad sam prvi put bila u ulici s takvim kućicama: prošla me jeza! Sve su bile na dlaku iste, čak su i maleni vrtići ispred bili identični, jedino su ulazna vrata na svakoj bila drugačije boje. "Da se prvašići znaju vratiti kući iz škole", objasnili su mi.
Premda većina novozagrebačkih ulica pruža vrlo sličan prizor, vjerojatno je stvar u skali: osrednje visoke, uniformirane visokogradnje nisu tako grozne kao nešto manje, nešto što još podsjeća na humano življenje, ovako uništeno manjkom razlikovnosti.
Ipak, ljudi vole kućice u nizu: ima neke utjehe u njihovoj demokratičnosti. Ako je loše, bar je svima jednako loše. Uostalom, iznutra možeš izraziti svoju individualnost, kristalnim lusterom na niskom stropu ili pop-artom na zidovima, možeš se prilagoditi dimenzijama prostorija ili se praviti da nisu bitne pa ih nakrcati namještajem koji im zbilja ne prija...
I sad u takvoj jednoj uličici netko odluči staviti drugačiji poštanski sandučić. Zelen, recimo. Krupan. Strši nad ogradom.
Odjednom svi primjećuju kad se poštar zaustavi pred tom kućicom. Nehotice počinju brojati i uspoređivati: jel taj prima više ili manje pošte nego oni? Gle, dobija i pakete! Što li je u njima? Odakle su?
Uličicom se proširi nemir. Pa da, zašto bi svi imali iste sandučiće? Idemo i mi promijeniti svoj! Ali, hebga, kakav god stavili, opet pogled privlači onaj drski, onaj prvi... A novi sandučić ne podrazumijeva i novu poštu, niti drugačiju...
Onda se neki drugi susjed dosjeti postaviti pojilo za ptice. I gle sad, sve su ptice kod njega! Drugim kućama ostave samo drek, a kod njega pjevaju! Sad samo fali da netko još u dvorište stavi i kućicu za psa i nekog lajavca u nju, i eto ti anarhije.
Ne, ne, ne ide to tako, cokću susjede preko jednakih ograda. Ako je niz, ima da bude jednak! Skidaj ti taj sandučić, miči pojilo, kad si doselio ovamo, znao si da je ovdje sve jednako! Imaš svoja četiri zida i krov i tu možeš što te volja, ali ne preglasno. I moš ofarbat ulazna vrata kako te volja, samo pripazi da se boja ne tuče sa susjednima. Ako je svima nama dobro baš tako, tko si ti da namećeš drugačije?
Znate li što je bilo dalje? 

Nikada nisam bila na otvorenom moru: ondje gdje nema ni obrisa kopna, gdje se ravnaš po zvijezdama ako ih ima, a ako ne... svaki zamah je pustolovina; svaki smjer zapravo nebitan.
Prava komunikacija je upravo takva: sasvim otvorena; možda uz pripomoć ideala zajedničkih sugovornicima.
A jučer mi on kaže, onaj moj frend koji je ostavio ženu, a prije toga je iznevjerio po brojnim pitanjima, njoj možda bitnim, možda ne, možda znanim, možda ne, ne zna se, jer nije rekla, a ja ne znam je li je on pitao, ali dakle jučer kaže on meni, "Pa i ona bi morala nešto poduzeti!"
Zato jer je on, eto, blagoizvolio poželjeti pomirenje; pa je to i obznanio. I njoj, između ostalih.
I vidim, već on vrti u glavi nekoliko scenarija, kao ja kad ulazim u more na nepoznatom mi mjestu: ako je ovdje plitko, onda ću onamo; ako je tamo oštro stijenje, onda ću ovim putem; ako je tu struja, prvo ću protiv nje, a onda ću pustiti neka me vrati na polazište... Pa tako je i on izračunao poželjnu putanju njihove interakcije rukovođene prvenstveno njegovim odlukama i željama, između kojih je - tvrdi - ovoga puta ostavio dosta prostora i njezinima.
Štoviše, ima on i rok u kojem bi se taj igrokaz trebao odigrati. U ili-ili varijanti. Jerbo i ona nešto mora poduzeti.
A štos je u tome što ne mora. Ne mora se odlučiti niti za jednu od uloga koje joj je namijenio. Uopće se ne mora ni pojaviti u njegovome filmu.
U kojem možda nikada nije ni bila. Zato jer je on, očaran vlastitim scenarijem, potpuno zanemario rad s ekipom. Pustio ih je neka se snalaze kako znaju, a on se divio ljepoti svojih misli i svog izričaja. Možda je ona u početku nešto i pokušavala, možda se trudila dokučiti bit i bitnost svojega lika... A možda je od početka bila u svojem filmu u koji je on ušao sa svojim, priča u priči, priča o priči, zatvorene u okvir kadrova.
Prava komunikacija je pučina. I zato je važan svaki valić, svaki val. Ako nekamo plivaš. Ako ne, prepustiš se... Smjer je nebitan. Bitno je da te more nosi.

Kad bih bila mlađa, otišla bih gatari i pitala je hoću li imati sreće u raskidu; ne u ljubavi. Ispada da je raskid bitniji.
Da, u ovome svijetu sveopće kratkotrajne potrošnosti, gdje kad crkne jedan element više nema popravaka nego moraš baciti cijelu konfiguraciju - od računala ili auta do braka - raskid više nije predvidljivi rizik, nego praktična izvjesnost.
A upravo raskid određuje kako ćemo dalje; i hoćemo li uopće. Raskid nam može otkinuti komad duše - vjeru u ljude, u suprotni spol, u same sebe, svoje prosudbe; može nas osiromašiti, materijalno, vremenom - natjerati nas da živimo skučeno, kuća-posao, obaveze-preživljavanje, iz brige u brigu, može nam oduzeti širinu pogleda, onaj mali izboj energije koji se pretvara u radost, za sebe, za druge i zatvoriti nas u kroničnu žgaravicu ogorčenja, ili straha, ili bezvoljnosti, ili cinizma, ili svega toga zajedno.
Zato bih ja, da sam mlađa i još neobilježena svojim raskidima, otišla gatari i pitala je hoću li imati sreće u raskidima: hoće li moji raskidi biti takvi da mi lakne, da se osjećam slobodnom, da budem sretna što je uopće bilo, a tek pomalo tužna što nije više; hoću li kroz njih rasti, učiti što sve mogu - proživjeti, preživjeti - što znam sama, za što trebam nekoga...
Kad bi mi rekla da ću imati sreće, bila bih kao moj šaponja - uživatorica u trku! Bitno je da se trči, a kad maca pobjegne na drvo, malo kružiš okolo, malo laješ, malo režiš, a onda ga zapišaš i odeš dalje; jerbo, negdje je sigurno neka druga mačka. I opet će ti biti lijepo.
A kad bi rekla da neću, popisala bih svu imovinu, prenijela je na fiktivne firme, sastavila oporuku tako da eventualnim grebatorima puno više vrijedim živa nego mrtva i nikad, apsolutno nikad nikome ne bih dala ključ od svojeg stana. Od srca bih. Jer bi bilo zaštićeno koliko to živo srce može biti.

Znate one ljude koji vječno kasne, a kad se konačno pojave, odjednom je sve hitno? Ili one s kojima se nešto dogovorite, a onda oni strpljivo čekaju ma baš najzadnji trenutak tik prije dogovora da vam jave da "ipak ne mogu"?
E, ti nam ljudi bezveze troše život. Razbacuju se njime kao da je bezvrijedan. Jerbo, naravno, nije njihov. Jer, što se može učiniti s 15, 20 ili više minuta stajanja i čekanja? Ili sa sat-dva koje smo odvojili za otkazivača/icu? Možda očistiti telefon od poruka i poziva, možda pogledati neki izlog... Ali, to se može i dok se vozimo u tramvaju prema nečemu što nas veseli ili nam koristi; a onih sat-dva - ovisi o dijelu dana, ali najčešće su krater u koji ubacimo nešto nepromišljeno.
Život nam rasipaju i blokovi reklama usred emisije koju napeto pratimo, telefonski i ulični anketari, spori prodavači, drznici koji nam zablokiraju parkirani auto, ukratko, svi oni koji naše vrijeme ne poštuju. Kad bi se sve to skup zbrojilo, izgledalo bi ovako:
1 kašnjenje od 15 min. + 2 bloka reklama svaki od 10 min. + 1 čekanje u trgovini od 5 minuta = 30 minuta.
U jednom danu. Prosječno. Pomnožimo to sad s 365 dana u godini i dobit ćemo 182 i pol sata, a onda s prosječnim životom, samo u samostalnom i aktivnom dijelu, dakle, od recimo 15. do 75. godine života i voila, 10950 sati iliti 456,25 dana, tj. 1 godina i 3 mjeseca.
Zamislimo sad da tu godinu možemo provesti upravo onako kako nam se sviđa - da je cijelu možemo utrošiti na vlastite gušte. Nije baš zanemariva, zar ne?
Zato nikoga ne čekam duže od 5 minuta, TV emisije snimam da prevrtim reklame, ne odgovaram na ankete ni u kojem obliku, odlazim iz trgovina, kafića, restorana i svih uslužnih mjesta sa sporom uslugom, a prema svemu drugome sam nemoćna, osim što mogu otpiliti ljude koji bezobzirno raspolažu mojim vremenom.
Dakle, ZATO ne odgovaram na glupe, isprazne i nezanimljive poruke na Iskrici.

Čitam jutros u novinama da je takva navala odlikaša na gimnazije da se ni oni s maksimalnim brojem bodova neće moći upisati.
Je, sjećam se, i ja sam nekad davno radila u takvoj prestižnoj školi, na stotinjak raspoloživih mjesta javilo bi se njih 500-600, svi s prosjekom 5,00, a onda bi se upisali oni s 5,00 i prvoplasirani na nekom relevantnom natjecanju ili oni s 5,00 i s liječničkom čitabom da moraju baš u tu školu i ni jednu drugu. Čak ni vezisti nisu upadali bez 5,00.
Međutim, već na polugodištu bi se ta izvrsnost raslojila na daleko prirodniju prosječnost, ispodprosječnost i nešto zaista prave darovitosti i/ili natprosječnosti.
Tak je i s nama, Iskričarima. Na prvi pogled, ne znaš kog bi prije (sjećam se, i ja sam davno-davno pisala blog o tome kako me Iskrica podsjeća na raskošan švedski stol zamamnih eh, što već...), ali ne treba ti dugo do zaključka: inflacija ocjena! Sve umanji za tri, a onda se ufaj u sreću da netko zbilja i zaslužuje naziv odlikaša.
A ja se pitam, ma što fali časnoj trojci? To je ocjena "dobar". Mislim, kad je netko dobar u prosjeku, obično je izvrstan u nečemu, a ne osobito sjajan u nečem drugom. Jel' meni baš treba sve super-naj-haj, jel' bih se uopće odvažila išta započeti s tak izvrsnom osobom, jel' bih znala što i kako...?
Ma, nauživala sam se ja tih odlikaša... Ruku na srce, i ja sam bila takva, zato znam što iza svega toga stoji: posvećenost sebi i svojim ciljevima. I zato sam se, u biti, uvijek bolje slagala s onim vrlo dobrima i dobrima, a znali su me i dovoljni zadovoljiti. Ma i jediničari su nerijetko čist simpa, samo kaj njima baš ne treba povjeriti neš bitnoga.
Na Iskrici me, zapraf, najviše žifcira to kaj se ljudi STALNO ponašaju kao da je upis; ja bih da je polugodište. I da se zna prava situacija: što kome ide, a što ne.

Ja baš i nisam. Ja sam zahvalna kad me netko s prepunim kolicima robe na blagajni pusti prije sebe. Eh, onda me preplavi takav val zahvalnosti i simpatije da bih ih, kad bi potrajali, čak i mogla pobrkati s ljubavlju.
Zahvalna sam svakome tko mi učini neko dobro koje ne očekujem i nemam pravo očekivati, onak, iz čiste dobre volje, ili meni nevidljivih motiva: zahvalna sam onoj kolegici koja mi je pomogla položiti talijanski, onoj curi iz video kluba koja mi uvijek spremi najnovije filmove po mojem ukusu, onoj prolaznici koju sam nehotice trknula u prolazu a ona se zvonko i simpatično nasmijala...
Ali za ljubav nisam. Ne samo zato jer je valjda zaslužujem ako je netko daje, jer možda je zbilja i ne zaslužujem, ovisi o kriterijima, nego zato jer mislim da svatko voli na vlastitu odgovornost. I da svatko voli nekoga tko mu nešto pruža, ili bi mogao pružiti.
Da, svi smo mi u primozgu račundžije, unatoč svim ganglijskim nagonima i kičasto-romantičarskim pakiranjima... Možda svoju ljubav ne odmjeravamo prema bankovnim računima, ljubaznosti ili prestižu, ali definitvno je usmjeravamo prema onome s kim bi mogla dobro proći. Po nekom našem mjerilu.
I zato vas ja, dragi moji štioci, ne štujem pol posto zbog puke činjenice da me čitate, a kamoli da vas zato moram voljeti, kako npr. očekuje ova (meni nepoznata) čitateljica jučerašnjeg zapisa:
"Stoga ne seri i cijeni štovateljicu koja se ponekad oduševi tvojim pisanjem. Ponekad." 
Kaže ona meni. Jebote, pa zakaj bih je ja cijenila??? Ona je od mene nešto dobila - povremeno oduševljenje, kaže i sama. A što sam ja dobila od nje? I zašto da je sad cijenim, volim i toleriram njene izljeve oftopičnog prostakluka? Ako netko nekome treba biti zahvalan, onda ona treba biti zahvalna MENI. Ne zbog toga što je eventualno volim, cijenim itd., a to bi mogao biti slučaj isključivo kad bih je upoznala bar kroz neki suvisli razgovor u komentarima, nego zato jer sam je zabavila. Iako ja tu zahvalnost ne očekujem: ne pišem ja da bih NJU zabavila, nego sebe, a ako se o još nekoga očeše - super! Baš mi je drago. 
Dobih sinoć još jednu reklamaciju, od Eternisa. Kaže on meni, onak, kenjkavo i kivno, 
...makar sad vidim da sam idealizirao nekoga tko to ne zaslužuje.. 
A jebga sad! Jesam te ja tjerala? Zašto bih ja sad trebala zaslužiti nešto što si ti nepromišljeno uložio? Zar bi došao kenjkati investicijskom fondu koji je imao peh s dionicama? Ne bi.  
Ne, za takve ljubavi zaista ne treba biti zahvalan. Jer su bezvezne, krvopijske. Kao kad te vole komarci. 
Ipak, možda bi trebalo osjetiti zahvalnost za ljubav kakvu opisuje jedan moj drugi štioc, jedan od onih sramežljivih, s pvt-a: 
Ljubav je ono stanje duha kada bi covjek bez zadrske dao dio tijela voljenoj osobi (oko bubreg,kostanu srz,), prodao kucu za lijekove osobi sto boluje od raka . One druge definicije su samo varijacije mjesavina , pohlepe ,pozude, potreba i instikata .
TAKVU ljubav ipak treba zaslužiti. A ponekad je dobijemo na dar, bez ikakvog truda.

Ljudi se oduvijek pitaju kako netko tko je inače brižan, nježan suprug i otac, ljubitelj lijepih umjetnosti i drag prijatelj može u ratu počiniti zvjerstva nezamisliva u mirnodopskom životu... Ili kako netko može otimati djecu u zamjenu za otkupninu, zlostavljati neznance,  svirepo ubiti preslatkoga zeku u lovu, ili skuhati živog jastoga?
Zato jer ih ne doživljavaju kao živa bića, nego kao objekte, kažu psiholozi. Evo, ni ja ne bih mogla mirne duše žvakati prasca kad bih se uživljavala u sve njegove osjećaje i klanjem poništene životne perspektive; ne bih mogla zgaziti žohara kad bih si zorno zamišljala taj bljesak konačne boli koji će ga snaći pod mojim potplatima... Nikad se nisam našla u nekoj ekstremnoj situaciji na život i smrt, ali vjerujem da bih u izboru "ili ja tebe, ili ti mene" bez oklijevanja izabrala sebe i mrskog neprijatelja pretvorila u metu koju treba razoriti svim raspoloživim sredstvima. Pa bio to predivan lav, ili ogavni manijak, svejedno.
Ali, kad nekoga (osobu, živinu, pa i predmet) upoznamo, uključimo u svoj život... okrutnost postaje teška. Meni neizvediva. Ne vjerujem da bih ikada mogla zaklati i pojesti svojeg psa, sve da mi život ovisi o tome: ne, u tom slučaju, prepustila bih se sudbini. Ako ugine prije mene, eh, onda možda.
Isto tako ne bih mogla ni ubiti, ali niti napadati ili ponižavati neku osobu koju poznajem i bar donekle shvaćam. Zato smatram da se Iskričari TREBAJU UPOZNAVATI.
Kao što psiholozi savjetuju roditeljima otete djece da u apelima javnosti koriste djetetovo ime, pričaju o njegovoj osobnosti, o sitnicama koje ga čine jedinstvenim, ukratko - da otmičara navedu da dijete doživi kao OSOBU - tako i ja vjerujem da bi na ovom našem blogu, a i inače na Iskrici, bilo više zabave bez trolanja i svađanja kad bi se ljudi odvažili na susret.
Ne moraju takvi susreti dovesti do doživotnih veza, prijateljstava, pa čak ni sviđanja: dovoljno je da uočimo OSOBU iza nicka. To nam uspori udarce. Ublaži uvredu. Jer u svakome je moguće naći i nešto malo sebe; nešto malo sućuti, bar malo empatije.
Naravno, izlažemo se: ogovaranju, neugodnostima u onome dijelu života koji nismo kanili staviti na raspolaganje... Ne ovisi sve o nama, uostalom. Ali, baš kroz to osobno upoznavanje, pa i tračanje neprisutnih, saznajemo o ovima, i njih počnemo doživljavati kao osobe. Evo, ja više uopće nemam volje ratovati s Groficom, a nisam je srela. Ipak, sad mi je sve jasno. Osjećam laganu iritiranost, ali puno više sućuti.
Shvaćam i one od nas koji se ne žele upoznavati. Shvaćam njihove bojazni, ali i želju da budu lovci i/ili lovine, bezlični, neosobni... I meni to treba. Povremeno.
Ali, zar ipak nije ljepše živjeti u mirnodopskim uvjetima? A rata se IGRATI, dogovorno, sporazumno.
 

Jučer sam kupila tu novu haljinu, i smjesta sam urasla u nju: ne razdvajamo se. A privukla me s druge strane etaže, morala sam zaobići ograde, pronaći prolaz da bih stigla do trgovine, i uopće nije bila u izlogu, nego sam je naslutila na vješalici unutra, i da - to je bilo to: klik.
Bude tako i s ljudima. Nema tu logike, nema pravde, nema zasluga... Jednostavno nam kliknu. Privuku nas, dozovu bez obzira na medij, izbor riječi, pravopis i gramatiku, slično ili različito obrazovanje, način života, ili bilo koji od onih kriterija koje si inače tako pomno nabrajamo kad procjenjujemo hoćemo li ili nećemo odnos s nekim bez kliktaja. U ovaj jednostavno uđemo, i pristaje nam kao saliven.
Zanimljivo mi je to kako takvi kliktaji uvijek pale: čak i ako ih izguštamo, to je samo privremeno; poput odjeće, opet će se nositi i opet će nas veseliti. Čak i ako su boje malo izblijedile, čak i ako je tu i tamo neka flekica ili rupa.
Ima ljudi na Iskrici s kojima sam tako kliknula. Sinoć sam popila piće s dvoje njih. A radost takvog druženja - tog kliktaja - nadmašuje sve besmislice na ovome portalu.
Znam da mnogi uopće neće shvatiti ovaj zapis, i žao mi je zbog toga. Ali mnogi hoće, a njima sad kličem: uživajmo!