Ručkić krčkić

A stanujem jednu tramvajsku stanicu od Trga, ili 10 minuta laganog hoda, uz razgledavanje izloga... I ni mrdnula nisam iz ovog kvarta, već godinama.
Izgleda da se Zagreb odselio drugamo. Više nije u tzv. "centru", koji je samo ofrlje premaljana fasada (s trošnim dvorištima iza, u kojima svakodnevno otpadaju balkoni i oluci i šetaju štakori veličine pristojno uhranjene mačke), atrakcija za turiste i strane diplomate u tranzitu; nema tu više bitnih ustanova, trgovina, sadržaja (kazališta ne računam, jer to očito nije bitna institucija), tek tu i tamo koja banka i more pekarnica, mjenjačnica i sportskih kladionica. Valjda ljudi imaju love još samo za kruh i igre; mjenjačnice su za turiste; ili zalihe iz čarape. Ah, da, množe se i trgovine biciklima. Salon u kojem sam kupila svoj (šmrc, pokojni!) auto već odavno ne postoji, sad će tu otvoriti još jednu pekarnicu.
A danas me potreba natjerala preko Save. Prestrašena tolikom udaljenošću, a bez auta, uzela sam taksi. I stigla u trenu, iako me furao najokolnijim putem. Ma neka, mislila sam si, i onak, turistički, razgledavala kvartove u kojima sam zadnji put bila prije desetak godina. Svašta se tu izgradilo! Tko zna bih li se snašla pješice... em sam zaboravila, em se puno toga promijenilo.
Ubrzo sam shvatila da moje odredište uopće nije tako jako daleko, pa sam se odlučila vratiti pješice. I zapela u Avenue Mallu. Ljudi dragi, kao da sam došla u Trst! Onaj nekadašnji. Uopće nisam znala da je u mojem gradu moguće kupiti tako raznovrsne krpice (ali i žnirance, koje, eto, u vlasitom kvartu ne znam gdje naći) i to po takvim cijenama, razmjerno povoljnima. Iako sam ja zgriješila s jednom skupom. A hebga! I u Trstu bih obično kupila jedan par finih cipela i onda trošila preostali sitniš na slatkiše i kavu.
A vreva! U mojem kvartu prodavačice crkavaju od dosade, što može imati jedan od ukupno dva moguća učinka: nametljivo nagovaranje ili totalno ignoriranje (ona telefonira, zaboga!).
Dakle, kad sam spiskala ono što mi tek trebaju platiti, ustanovila sam da mi se ipak ne hoda doma, uglavnom iz straha da ću putem uočiti još neku lovomuzaru. I shvatila da NE ZNAM kako se to radi! Zaustavila sam dvojicu ZET-ovaca, a ovi su preporučili autobus. Fini, klimatizirani. Doduše, nije bila špica, ali vožnja je bila super. I deseterostruko jeftinija od one taksijem.
Tako sam stigla do Importanne centra. I tu sad vidiš da Zagreb ipak živi. Da ljudi ima. Nitko, ama baš nitko ne govori lokalnim narječjem, ali nema veze: lijepo je čuti taj žamor. Prisluškivala sam razgovore, i naučila kako se kreću cijene podstanarstva, dozvoljeni minusi, a bormeš i plaće. Te da je moja osrednja. Što je zapravo dobro, jer te sredine fali: ljudi ili imaju jako puno, ili praktički ništa. Za plaću moje omiljene prodavačice iz kvartovskog špeceraja ja ne bih mogla platiti ni režije; a za plaću ovoga kojeg sam prisluškivala ne bih ovisila o odšteti za slupani auto da odem na more u stilu koji sam si zamislila.
A rugala sam se svojem ocu, koji je mrzio izlaziti iz kuće... Govorila sam da on ne živi u Zagrebu, nego u 130 kvadratnih metara tog grada, u uličici koja je slijepo crijevo, usred grada, ali praktički nepotrebna. A eto ti ga na! Isti smo.
Moji mađarsko-talijansko-češko-hrvatski preci osjećali su se doma u cijeloj Europi; a ja sam tuđinka čim mrdnem iz kvarta.

Znate ono, "Tko bi gori, sad je doli..." i obratno, naravno. E, pa ja sam već dosta dugo doli - te zub, te auto, te veći i skuplji monitor rikava, te masa nepredviđenih troškova, nenaplaćenih poslova, sekiracija, a prekjučer: kvrga. Pod pazuhom. Impresivna.
Inače volim odgoditi bavljenje neugodnostima, jerbo to uopće nije loša taktika: ponekad se riješe same od sebe, ili ih riješim brže, taktičnije i uspješnije ako im posvetim punu pozornost, a za to moram biti spremna. Ali, kvrga pod pazuhom - jebote, tko je ikad spreman za to???
Zato sam odmah zakazala pregled i danas dobila najdivniju dijagnozu na svijetu: NEMA NIČEGA! Nije rak, nije tumor, nije čak ni cista. Niš! Najobičnija iritacija, vjerojatno zbog depilacije, novog dezića... Jebemti higijenu! Od sada se samo luftam i puštam busenje!
Da proslavim, počastila sam se novim monitorom. 23 inča. Ne znam što bih s tim silnim prostorom! Ali, vjerojatno ću se priviknuti.
I tak, nekak mi se čini da sad osjećam uporište pod nogama... Možda se ubrzo uspijem otisnuti i gori!

Prije bih rekla "mladost-nepromišljenost" nego "ludost". Ludost za mene znači dvije stvari: namjerno odstupanje od utabanih staza, nekonvencionalnost, kreativnost, istraživanje; ili neku boleštinu za koji psihijatri znaju latinski naziv.
U prvom značenju, ludost je izbor koja se ne ograničava na mladost: tko je okusi, nikad je ne zaboravi, teško je se odreći. Unatoč tome što nije jeftina, osim za one polu-proizvode, tzv. "otkvačenjake", koji svoju "ludost" koriste kao izliku za grebarenje i manjak odgovornosti. Ipak, lakše je biti "lud" kad si mlad i ne znaš, pa i ne zamišljaš posljedice svojih izbora... Zato su mnogi probali i propali. A neki nisu ni pokušali. Mnogo je mladih s mentalnim sklopom proživljenih života davno pokojnih ili uspokojenih predaka; i njihovih cenzuriranih priča.
A starost...? Starcima obično pripisujemo mudrost; ili kažemo da su podjetinjili. Bez obzira na pridjev koji im pripišemo, rekla bih da je čvršća spona između sasvim mladih i starih, nego između tzv. "zrelih" i starih. Mladi ljudi vole starce, možda zbog djedova i baki, možda zbog želje za učenjem, možda zato jer još nemaju svojih planova u kojima ovi smetaju, ali najviše zato jer SEBE još uvijek ne mogu zamisliti u njihovoj koži.
Meni su starci dragi. Oni zbilja stari, kronološki, ne ovi sredovječni ili - još gore! - oni koji su iz djetinjstva uskočili ravno u staračko coktanje i neodobravanje svijeta u cjelini.
Ne svi podjednako, naravno, i mene živciraju oni zločesti, oni koji neprestano cendraju kako je sve otišlo u vražju mater i to prije svega zato jer njih nitko ne šljivi onoliko koliko to oni zaslužuju i jer bi svi samo izvukli neku materijalnu korist iz njihove crkavice i tko zna kakve krame koju ljubomorno čuvaju... Ima jedna stara u mojem susjedstvu, baš je takva: uhvati se neke jadne prodavačice koja još nije skužila da ne smije nasjesti i onda joj drobi tko sve ne valja, u dućanu, u ulici, u kvartu, u gradu, u državi, na kontinentu i cijelom planetu, te koga bi sve trebalo ubiti, a prvi je npr. nečiji pas, jerbo dobija ljubav i pažnju koji bi, kad bi bilo pravde, trebali pripasti njoj. I tako sve dok je mala ne otkanta, a onda nekoj novoj priča kako ova ne valja.
Ne, ja volim one starce koji su naučili prihvaćati sebe i svijet s humorom. One kojima više gotovo ništa nije važno osim radosti, a pogotovo kad je imaju s kim podijeliti. Prva starica koju sam voljela bila je moja baka, vječno u mirisavoj pregači, uvijek s iznenađenjem u džepu, vječno raščupana i potpuno ravnodušna prema bivšoj ljepoti; koju sam otkrila tek dugo nakon njene smrti, u jednom zametnutnom albumu sa slikama. Druga je bila kuma Micika, s mekanim, toplim, naboranim dekolteom, koja je tek pred smrt postala bogata, ali stvarno bogata, i onda je uspjela SVE spiskati za samo tri godine života: na pjesmu, klopu, veselje i nešto pomoći rođacima. Pa onda moja predivna gluha susjeda, koja je aparatić za sluh koristila kao oružje - rekla bi svoje, i onda ga jednostavno izvadila - prema nadrkancima, a pekmez od marelica kao poziv na guštanje.
Pa i moja majka je tu, iako sam ja u kategoriji onih sredovječnih, onih kojima briga o starom članu obitelji doista kvari neke planove... Volim njeno dobroćudno lice, dugu kosu kojom posipa sve površine i smijeh, svakoga dana, i kad je boli, i kad se boji, i kad sam ja neljubazna.
U svakoj od tih žena vidim djevojčicu. Onu zaokupljenu svijetom, a ne sobom u svijetu. Onu radoznalu. Onu zahvalnu što im se otkriva; i što ih prima.
Zato me nije strah starenja. Samo boli, koja ide uz nju. Možda je smijeh zato još slađi?
Ubrzo ću otkriti.

Drago mi je što je blog konsolidirao svoje liberalne impulse i prerastao homofobiju, mizoginiju, nacionalizam, šovinizam, rasizam i niz sličnih -izama u revoltu prema tvrdnji da je glupost vidljiva na faci.
Jerbo, ove duše od ljudi sigurno nikad nisu pomislile "Ajme, kako ovaj glupo izgleda", ili "Vidiš mu po faci da je glup", ili "Iz očiju mu isijava inteligencija"... Kao ni ostatak našeg tolerantnog i liberalnog naroda, koji za glupost, npr., kaže

glup ko kurac (a spomenuti organ je poznat kao ideal ljepote):
glup ko top (još jedan ideal ljepote);
glup ko noć (metafora za "nemreš gledat");
glup ko stup (još jedan ideal ljepote);
glup ko točak (dobro, to vele naši prijatelji i bivša braća Srbi, zato ne bih komentirala implikacije).
Za ružne naš dobrodušni narod kaže:

ružan ko vrag (ideal dobrodušnosti);
ružan ko lopov (ideal poštenja);
ružan ko pas (ovo mi zbilja nije jasno!);
ružan ko svinja (ni ovo!);
ružan kao porez (izuzetno nadahnuto!);
ružan ko svinjska gripa (opet Srbi).
Naš dobrodušan narod baš i ne razmišlja o pameti, tako da se ne mogu sjetiti niti jedne izreke, a ni moj prijatelj Google. Međutim, sigurna sam da nikada nitko nije rekao/pomislio, "Izgleda kao peder", ili "kao Švabo/Turčin/Šiptar", ili "kao Cigan" i pri tome mislio nešto loše, jel' tak?
A evo, s obzirom da je meni inteligencija ljudi s kojima hoću-neću provodim vrijeme podjednako važna kao što je nekome sportska ili vremenska prognoza, gatanje iz kave, karata ili graha ili investiranje u fondove, ja sam razvila neke metode uočavanja i prepoznavanja njezine prisutnosti ili odsutnosti u osobama koje me okružuju. Još niti jednu nisam poslala u plinsku komoru ako je procjena bila negativna, pa čak nisam nužno niti dala negativnu ocjenu: bilo kao osobi, bilo iz struke. Jerbo, sve se da kompenzirati.
Osim nemorala.  

Blaženi nesjetljivi na ironiju, njihovo je blaženstvo u žabokrečini!
Blaženi nezvani urednici i agilni administratori, kojima smeta komentar da "inteligentni ljudi imaju bistar pogled, usnice oblikovane raznoraznim riječima, a ne psovkama, borice od smijeha, a ne keženja", njihovo je blaženstvo u žabokrečini!
Blažena nevoljena nevoljnica koja se trenutno zove Gala (ali je bez jaja), njezino je blaženstvo parazitiranja na tuđim tekstovima i najnižim strastima onih spomenutih u prethodnim točkama!
Blaženi svi koji sad imate vremena ovo čitati i prežvakavati - uživajte!

...da se polupismenost, nepismenost, neobrazovanost, sirovost, prosječnost, ispodprosječnost i tupost VIDE na faci, a i na ostatku tijela?
Znanstveno dokazano! Na uzorku od 800 osoba u dobi od 19 do 42 godine!
Dokazala ja. Dok na kolokvijima čuvam studente kojima ne predajem, čitam im gore navedene podatke iz faca. Onda usporedim s testom, pa s ocjenom stručanjaka iz predmeta koji polažu. Bez promašaja! Dijagnoza apsolutno točna!

Upravo sam prevela tekst u kojem se sedamdesetogodišnjakinja prisjeća svojeg trideset i pet godina dugog braka; osjećala se kao "okružena čvrstim, debelim jastucima", piše.
Ja se nikad nisam tako osjećala. Ni kao dijete, kad su me uistinu okruživali čvrstim, debelim jastucima, da se ne ozlijedim, ali i zato da ne otpužem nekamo, da ne moraju paziti na mene. Hmda... Zid od jastuka.
Pokušavam shvatiti taj osjećaj sigurnosti, ušuškanosti u dobro, poznato, prisno... I ne ide mi! Ja bih podigla bar jedan jastuk i zavitlala ga, nekamo, nekome, ja bih da leti perje.
Ja sam sigurnija u bitkama.
Valjda zato jer ne poznajem nikoga tko bi cijenio vrijednost jastuka, onog ukrasnog, izvezenog, ne onog na uzglavlju. Onaj je za snove, suze i poljupce. Ali ovi mali, oni su zaista tu da te podboče, da ukrase, razvesele. A kad nekoga zvekneš takvim, bogme boli!
I znam ja da bi se svi ovi naši nabrušeni, bezobrazni, hiperkritični, prosti, sirovi i bahati Iskrijaneri vrlo rado uvalili među jastučiće i izvalili u sigurnost naše ljubavi. Znam ja da su njihovi udarci pernati, jer, poput mene, ne poznaju tu sigurnost u jastucima i jer su vičniji galami i vitlanju. Znam ja da bi oni unaprijed naš oprost za sve njihove mane i utjehu našeg zagrljaja, čvrstog i mekog poput jastučića.
Ali ne mogu to dobiti. Ne u borbi s jastucima.
Kao što ne mogu ni ja, oduvijek ratnica u vlastitim bitkama, nepovjerljiva prema svakom zidu, pa i najmekanijem.
Kaže ta udovica, mislila je da joj najviše fali njegova briga za njih, za njihovu sigurnost; ali onda je ustanovila da joj najviše fali to što ga više ne vidi dok brine, i što ne čuje kad brine.
Kad tako nešto ugledam, možda se smirim. 

Ne vjerujem da je za dobar seks potrebna ljubav; ali vjerujem da ljubav temeljito mijenja seks. To je ona razlika između "vođenja ljubavi" i "seksanja". I ne, nitko me neće uvjeriti da je tzv. vođenje ljubavi apsolutno neophodno i jedino vrijedno, jerbo nije; ali je prekrasno kad se dogodi.
Također vjerujem da ljubav kao neophodnost u seksu najčešće opsjeda one koji nemaju ni jednog ni drugog, iliti ni seksa ni ljubavi: zgodna je to isprika, jel' tak? Za kukavičluk, lijenost, ili što nas već prijeći da prihvatimo parcijalnu bliskost.
A većina nas je prihvaća, jer ljubav je rijetkost. Što ne znači da nam je osoba s kojom se seksamo samo neki toplokrvni dildo... Ma kakvi! Ne, to je netko drag, netko ugodan, netko komotan, netko topao, netko poput nas... Poput mene, da sad ne generaliziram, kajaznam kak je s drugima.
Dakle, za mene je to uvijek "up close and personal", iliti sasvim osoban, prilično prisan odnos. Volim znati s kim spajam tijelo. Volim kad i ta osoba zna točno s kim je, tj. kad je potpuno sa mnom; tada, u tom trenutku, točnije, njih dosta, po mogućnosti. Generički seks, namijenjen nekom prosjeku iz širokog uzorka iskustva, sasvim mi je mrzak, pa čak i lagano ponižavajući, osim kad je prvi put. Koji ima dobrane izglede ostati i jedini put, ako me ne primijeti, bar na trenutak.
(Pišem opširno, jer radim hobotnicu pod pekom - a to traje.)
I zato mi je u seksu neprihvatljivo glumatanje po ulogama: ono, ja sobarica, ti gazda; ili ja školarka, ti strogi učitelj. I obratno, ja dadilja, ti beba i slične varijacije na temu. Čak i kad tema nije dominacija. Jednostavno, u tom trenutku volim biti ja, takva kakva jesam baš tada, možda dominatna, možda submisivna, možda ravnopravna, možda lijena, možda zaigrana, ali točno takva kakva sam, bez imalo prenemaganja.
Je, hodala sam i ja u halterima, bez gaćica, riskirala uhidbu na javnim mjestima, vezivala zapešća, lizala rakije, šlagove, mousseve i ostale jestvine ili im bila podloga, uslast očišćena... Ali uvijek sam to bila ja. Tako raspoložena. Za to. Tada.
A danas mi piše momak i veli da je on momak, ali da voli biti i cura. Kaže, inače je totalno u svojoj muškoj ulozi, ide ujutro na kavu, pa na posao itd. I pita me jel bih se ja družila s njim. Valjda kad je cura.
I znate kaj, došla sam u napast. Baš mi je full simpa. Pismen, veseo, izravan. Ali, jebote, kaj ću ja s njim??? Zar trebam još jednu frendicu, koja to zapraf nije, nego je frend, pa se mi igramo da smo nekaj kaj nismo, ni on, ni ja? I ako dođe do seksa, s kim bum se ševila, s curom ili s dečkom? Još bum na koncu ispala lezba, i to samo zato jer ta cura ima kurac...
Komplicirano do bola. Skoro kao ova moja hobotnica.  

Upravo sam došla doma i još sam pod dojmom... jedne koja je vjerojatno san snova svih ovih naših Iskričara: visoka, visoka, tanka, tanka, plava, plava izblajhana, rasporak do stidnih dlačica, duge, duge noge naglašene vrtoglavim, vrtoglavim potpeticama tak da napikava po asfaltu kao ja bosa po trnju, oslonjena o ruku plećate muške spodobe, koju uopće ne primijetih zatravljena prizorom. Mislim, cura je fakat lijepa! A još se i potrudila.
Isplatilo joj se. Stigli su do golemog crnog auta zatamnjenih stakala, cink-klik, vrata se otključavaju, plećati otvara suvozačka, ona elegantno ulazi, kao na filmu, prvo bokom, onda duuuugooo, duuuugoooo uvlači svoje duuuuugeee, duuuugeee noge... I odu u noć.
A danas sam pričala sa svojom studenticom, koja je na dijeti. Slatka bucka, sa simpatičnim jamicama na obrazima, isto blonda, vesela, nemrem je zamisliti bez tog osmijeha, kao ni bez te bušice koja se uvijek lagano drmusa od smijeha, ali stoji čvrsto, kao i sve drugo, baš je onako apetitlih zaobljena... I maše ona tim nekim sokom koji joj je zamjena za obrok i veli da joj mama veli da je debela, a i frendica, i svi joj vele, dečko doduše šuti, ali to je samo zato jer je i on uzgojio škembu, a ne da mu se trapiti...
Ali meni je i ona fakat lijepa. Još mi je i draga i simpa i pristupačna. Ma, baš mi je OK. Više nego ona prva cura, koju se nisam usudila otvoreno pogledati, da ne ispadnem nametljiva. Jerbo, nije se ona za moj pogled zbigecala. Podsjetila me na jednu drugu, za kojom smo svi zurili u Jurišićevoj, prolazila je suprotnom stranom ulice, a neka dvojica s moje strane su stala, zapiljila se kao da su u zoološkom vrtu i gledaju parenje pavijana, i onda je jedan prokomentirao, "Jooooooj, kad to nabiješ na kurac pa zavrtiš...!"
A podsjetila me i na moju šulkolegicu, koja se operirala zbogradi tih i sličnih pogleda; rekla je, "Želim bar jednom ući u banku i da me puste preko reda jer sam zgodna; želim doći na tulum i da me svi gledaju!"
A kajaznam... Lijepo je biti lijep. Ipak je to dar. Kapital. Nešto je u životu lakše zbog toga, a nešto je i teže: svaku dragocjenost treba čuvati i pametno njome raspolagati. Nadam se da će se onoj prvoj plavuši isplatiti.
Ali meni je ipak draža ova moja buckasta. S tim isto buckastim dečkom. Nekak mi je bliža: nije bogata, ali ima pristojnu plaću. A kad se smije, svi je gledamo. I smijemo se s njom.

A htjeli mi to ili ne, i mi s njima. A s nama i naše želje, velika i mala nadanja, realna i nerealna očekivanja.
Kad sam bila jako mlada, nadala sam se nekom muškarcu koji će mi pomoći da otkrijem svijet: onaj zanimljivi, onaj ispod površine svakodnevnog, onaj na nekom vrhuncu, onaj u kojem je rijedak zrak, onaj gdje se diše kroz poljupce... I zaista, pomogli su mi: čim bih se ponadala da je to moguće, koraknula bih bliže tom svijetu. Zanesena istraživanjem, tek naknadno bih primijetila da je momak ostao negdje na početku puta.
Zato sam to prestala očekivati od njih. Pentrala sam se i zaranjala sama, a od njih sam očekivala odmor; olakšanje. I zaista, pružali su ga, ispruženi uz mene, na meni, sve dok mi ne bi postali preteški. Ili ja njima. Iskobeljali bismo se iz zagrljaja i krenuli dalje, svatko svojim putem.
Onda sam poželjela nekoga tko bi mi donio zanos, nadahnuće. I bilo je takvih. Kad se pojave, moj svijet se zavrti poput kugle meda, s cijelom pričom vidljivom kroz zlatnu, prozirnu stijenku, a ja je probodem i lovim ljepljive kaplje, lovim zlaćani niz u pripovijedanje naše ljubavi, sve dok ne iscrpim sve. I priča dođe kraju. Jer više nije kugla. Jer riječi teku samo jednim smjerom.
A sad bi mi trebao netko za utjehu. Kad se osjetim nevažnom, nemoćnom; a sve češće je tako. Kad mi razbiju auto, kad mi naplaćuju uslugu koju nisu pružili, kad me tlače žicarlukom, kad ih ne shvaćam, kad me ne shvaćaju... Sad bi mi trebao netko tko nikamo ne ide. Tko se mijenja sa mnom.
Zapravo sam oduvijek željela nekog takvog. Ali sam mislila da je nerealno. Kako je to tužno, zar ne, kad se ne usudiš poželjeti nešto samo zato jer nije jako izgledno?

Čujem neki dan jednu majku kako objašnjava ljutitoj, zajapurenoj kćeri: "Ne smiješ se tući, ti si djevojčica", i vidim, maloj to uopće nije jasno. Jerbo, ide to njoj, rasplakani šmrkavac pokunjeno odlazi u drugome smjeru...
I to me podsjeti na sve one upute kojih sam se naslušala: kad god je neki gušt - ne smiješ, jer si žensko; kad je pokora - moraš, jer si žensko. Ne smiješ sjediti raskrečena, ne smiješ sjediti na podu, ne smiješ pokazivati gaćice, ne smiješ psovati, svađati se ili se tući, ne smiješ skakati, puzati, verati se ili se derati, ne smiješ se previše družiti s dečkima, ne smiješ se dati dirati, ne smiješ ih (pa ni ikog drugog) kritizirati, ne smiješ se šminkati, nositi minice ili bilo kakvu prozirnu odjeću, ne smiješ reći što misliš osim ako je nešto laskavo sugovorniku, ne smiješ imati prevelikih ambicija jer ćeš jednom imati familiju, ali ne smiješ imati ni premalih, jer nećeš naći muža, ne smiješ se glasno smijati, pa ni plakati, ne smiješ sanjariti... Ali moraš slušati, sve, a osobito one najdosadnije, tipa stare dedeke i bake, moraš biti uslužna, moraš raditi po doma, moraš se priviknuti na gadljive manifestacije ljudskog tijela jer ćeš jednog dana to čistiti za svojom djecom, a kad se njih riješiš, za roditeljima, moraš istovremeno spretno žonglirati financijske, ljubavne, intelektualne i socijalne odgovornosti, moraš se žrtvovati, moraš znati reći "ne"...
Pa pride priče strave i užasa o mukama porođaja, i to nakon 9 mjeseci trapnje u trudnoći, o surovostima uvijek mogućih silovanja, o katastrofalnim posljedicama nemarnog odnosa prema hladnim nogama koje rastu ravno iz neizmjerno osjetljivih i bolnim boleštinama sklonih genitalija, koje su pak u izravnoj sprezi s jednim od rijetkih radosti koje imam - grudima - a ove će pak izujedati i/ili dovesti do mastitisa lakoma usta mojih budućih potomaka, o razornom djelovanju vremena, vidljivom već od predpuberteta, o nepravdama u školi, na poslu i općenito svakoj kompetitivnoj situaciji, koje su čist normalna pojava, o strahotama brige za potomstvo, osobito ako je s greškom i/ili nije bezgrešno, o kataklizmičkom klimakteriju koje te može odvesti ravno u ludilo ili grob, te jadima starosti, u kojoj ne smiješ ništa očekivati od drugih, osim ako imaš dobro odgojenu žensku djecu...
Ali, i muški imaju svoj križ: moraju se brijati svaki dan, nije zgodno kad plaču i moraju u rat ako ih pozovu; najgore je to što bi oni trebali imati inicijativu prema nama, ženama. Tu ih imamo! Mi biramo.
Je, da, kad bi to zbilja sve bilo tako... Bar ovo zadnje. Možda bih imala nekog gušta u tome da nekog jadnika izludim škakljajući mu jaja... Kajaznam. Nije mi to baš neko veselje.
Žalosna sam što me nisu naučili uživati u činjenici da sam žena. Žao mi je što nisam sličnija muškarcima, koje, rekla bih, ovakve usporedbe manje muče; možda čak nimalo.
Žao mi je što me majka nije naučila uživati u ljepoti ženskog tijela, a ne kako je prikriti; žao mi je što je moja rječitost toliko selektivno prihvaćana da sam je se i sama počela bojati; žao mi je što su moja sućutnost i empatičnost nerijetko ispale čista glupost, ovisno o tome jesu li bile usmjerene nekome tko ih zna ili ne zna cijeniti, umjesto da me vesele, same po sebi, jer su tu i jer ne moraju biti izravan poticaj na akciju samožrtvovanja; žao mi je što nikada nisam bila u prilici čestito zveknuti nekog zvekana, tak da to izbacim iz svog sustava, i žao mi je što sam nekolicinu njih puno okrutnije satrla svim drugim raspoloživim sredstvima, jer se ovim, tako iskrenim i učinkovitim, tako trenutnim, nisam okoristila. Žao mi je što sam šparala energiju za sve te silne nedaće koje su me mogle zadesiti, ali nisu, i što je onda ta energija postala neki višak s kojim nisam znala što bih započela...
Ali ipak, ipak, ipak... Tu i tamo joj nađem svrhu. Kao jučer, kad sam odjenula tanku indijsku haljinu, besramnog izreza na grudima, visokih, visokih rasporaka na bokovima, mekanu i laskavu, koja me pokazuje cijelu, i izašla u njoj u topli mrak, gdje me nitko nije gledao i nitko nije vidio, i uživala u svakom pokretu svojeg ženskog, oblog, raskošnog tijela i uma koji mu se prepustio.
Neka! Zaslužila sam. 
 

Nađu ljudi neku izreku nekog tko se vlastoglavno potrudio smisliti niz od nekoliko riječi koji bi čak i mogao imati neko suvislo značenje, učini im se da baš ta dobro izražava njihovo stanje/vjerovanje, i onda je stanu ponavljati, nutkati drugima, objavljivati, pa i nametati kao spasonosno i univerzalno rješenje svakovrsnih problema.
E, to su vam mantravci. Kao i oni koji nekoliko puta dnevno stanu pred špigl i bodre se totalnom neistinom, ponavljajući: "Mogu, hoću, znam, zaslužujem" ili nešto tome slično. Kao i oni koji su u srazu s problemima koje nosi život u našoj kulturi, društvu i trenutku zaključili da su taj problem skrivili upravo ta kultura, društvo i taj trenutak, pa će najbolje biti da sve to skup zamijene rješenjima iz neke druge kulture, društva i trenutka, smetnuvši s (nekorištenog) uma da osobne probleme nikad ne uzrokuju samo kultura, društvo i trenutak, a čak i ako im jesu jedan od uzroka, onda u sebi najvjerojatnije sadrže i rješenje tih istih problema. Ne, ne kuže oni to. Jer ne kuže ni vlastitu kulturu, društvo i trenutak; jer vole šablone. Pa im je zgodno zamijeniti jednu, neshvaćenu, nekom novom, još neshvatljivijom.
Mantravci su u pravilu ili glupaci, ili ljenčine. Kad god mi se netko pohvali kako "radi na sebi", redovito se ne radi ni o kakvome radu, nego o inertnom ufanju u konfekcijske dogme i brzopotezna rješenja uz minimalne žrtve tipa gore opisanog mantranja pred zrcalom ili na nekom drugom usputnom i dostupnom mjestu, npr. Iskričinom blogu. Čast izuzecima, valjda ih ima, ali nisam ih baš uočila po takvoj izjavi; bit će zato jer je njima tzv. "rad na sebi" najnormalnija, najsvakodnevnija aktivnost, ništ zbog čega bi se trebala dizati prašina.
Moram priznati veliku skeptičnost prema europskim i američkim budistima, hinduistima i sličnim -istima... Kao što rekoh, ako se netko ne snalazi u troubleshootingu unutar kulture u kojoj je odrastao, koju je upio još u majčinoj plodnoj vodi, teško da će se nakon pola života odjednom izvrsno početi snalaziti u nekoj novoj, i to prilično zamumuljenoj za pojmove pripadnika regije kojom dominiraju Karpatsko gorje i HDZ.
Mislim, kužim ja one hipije iz 60-ih i 70-ih, onda je standard bio bolji, a droga dostupnija i jeftinija na dalekom istoku; iako si i ondje do najboljeg stuffa i najboljih učitelja mogao doći jedino ako si George Harrison, ili bar imaš toliko novaca. Ali danas? U Hrvatskoj? Sorry, ali krajnje mi je sumnjiv taj lokalizirani budizam/hinduizam i srodni im ogranci.
Nemam ja niš protiv tih kultura, pa ni protiv alternative općenito. Naprotiv! Duboko ih poštujem. (Moja je baka liječila molitvom [katoličkom] i travama, a bila je i vidovita.) Ipak, pogledajmo malo kako žive ljudi iz društava kojima su spomenute kulture nativne: Indija, dugogodišnja kolonija, zemlja u kojoj još uvijek vlada kastinski poredak, totalno u vlasti američkog i britanskog kapitala; Kina, komunistička velesila najbrojnije i najjeftinije radne snage u kojoj je državno uplitanje u živote pojedinaca potpuno normalna stvar; Tibet - kineska kolonija. Jel dosta?
Možda su ljudi u tim zemljama doista sretniji od nas (wannabe) zapadnjaka. Ako jesu, to je samo zato jer im individualnost i osobna realizacija nisu pri vrhu ljestvice vrijednosti. I zato su ideal svakog eksploatatora. Kad bi neki hrvatski budist morao tamo proživjeti pet godina, i to na način lokalnog stanovništva, baš me zanima koliko bi mantrao!
Naši problemi su dio naše kulture, društva i trenutka. Ovdje su normalna pojava, a ovdje su im i rješenja. Koja nisu laka; i nisu zrcalna.

Nekak mi se čini da ljudi danas sve više svoju sreću mjere onim što su izbjegli, a sve manje onim što su postigli: uffff, dobro je, izbjegla sam otkaz; uffff, dobro je, nemam rak; uffff, dobro je, dijete mi nije palo na ispitu...
A ta mijazma minimalističke malodušnosti postaje sve teža, sve se manje kroz nju vidi, sve manje znaš što bi i kamo bi... Sve dok je ne prihvatimo kao normalu. Onda postane važno izbjegavanje.
Izbjegavanje prisjećanja da smo sebe nekad zamišljali u cinemascopeu, u spokojnoj idili materijalne sigurnosti, čak i obilja, u krugu vesele obitelji okupljene oko roštilja, ili bazena, s raznobojnim pićima u čašama, nestrpljive da započne sutra, još bolji dan...
Izbjegavamo priznati da ni jedna trudnice ne mašta o djetetu koje će postati sociopat, ili naslijediti gadnu, neizlječivu boleštinu... Ili postati frizerka.
Evidentno je da naši Iskričari nisu sanjarili o tome da će se morati dopisivati kako bi zbarili komade; puno je vjerojatnije da su se vidjeli u nekom ludom autu, s komadima već prilijepljenima za sva sjedala, pa i haubu i prtljažnik.
Ali, svakoga od nas je život srezao. Neke jako, druge manje. Ima li smisla sad razmišljati jesmo li neke od tih rezova mogli izbjeći?
S jedne strane, ne. Amputacija je obavljena, a takva razmišljanja nas samo izmuče, poput fantomske boli.
S druge strane, da. Jer, još se čuje cvika-cvaka životne pilice: mogli bismo postati još i manji. Trebalo bi nešto naučiti.
Ukratko, danas sam nekoliko puta nakratko virnula na blog i vidjela da još uvijek prežvakavate onaj moj jučerašnji zapis. Hm, toliko boli i revoltiranosti obično izazove pun pogodak u sridu istine.
A istina je da su neki glupi, bez svoje krivnje, isto kao što su neki pametni, bez svoje zasluge. Istina je da su pametni društveno korisniji nego glupi, ali glupi svojom masovnošću i agresivnošću uspijevaju prigrabiti osjetan dio moći. A glupost je najgora kad je djelatna; inače je jednostavno - dosadna. Istina je da pametan čovjek zna da njegov kokošinjac iz susjedovog dvorišta izgleda drugačije, i neće zato susjeda premlatiti ako mu veli da ima rupu s te, susjedove strane. Istina je da politička korektnost u tretmanu i nomenklaturi hendikepiranih članova društva može biti opravdana u društvu koje je dovoljno imućno da je financira - u siromašnom je samo parola i šarena laža. Istina je i to da npr. jedan Shakespearov tekst vrijedi više nego sve kuće njegovog doba, pa i dobar dio suvremenih, iako se iz ograničene perspektive kućevlasnika Shakespeare može lijepo ići jebati sa svojim pisanjem, jel' tak, treba negdje stanovati... Istina je i to da vam ja trebam na Iskrici, jer bi vas pojela vaša vlastita mijazma bez mene i meni sličnih zlotvora koji vas gurkaju, razbuđuju i prstom pokazuju - gle, tamo bi mogla biti čistina, mogli smo je već davno pronaći, naše lutanje je bilo izbježno, i da, glupi smo, tupavi smo, neopravdano pesimistični i malodušni...
Jer, dosta toga je uistinu izbježno. Kad ne izbjegavaš tu pomisao. Inače postane neizbježno, i štaš drugo nego ljutiti se na Vegu. 

Danima već čitam blogovsko jamranje protiv inteligentnih i/ili intelektualaca (ne izjednačavam te pojmove). OK, shvaćam ja njih, sigurno takvi njima idu na živce kao što i glupavi idu prozvanima na živce. Bar kad su aktivni. Inače, mislim da pametni imaju u glavi pametnijih sadržaja.
Pa da i ja kažem koju na tu temu. Gledajte, budaletine se nemaju prava buniti: cijelo društvo je podređeno njima i njihovim (ne)sposobnostima. Oni imaju specijalne škole, njima je namijenjeno 95% tzv. "zabavnih sadržaja" u medijima, koji čak i nezabavne prate na način koji je savladiv i najglupljim građanima, sustav izbora političke vlasti je također prilagođen ravnopravnosti glupih s pametnima (a znamo kojih je više, pa je jasno da gluperde nisu zakinute). Dakle, imaju i više nego pametni, kojima je ostalo nekoliko TV emisija u nepopularnim terminima, nekoliko umirućih kazališnih i glazbenih kuća i još manje specijaliziranih tiskovina, također na izdisaju i po priličnim cijenama.
Ali, mene najviše smeta što nema specijalnih škola za pametne. Evo, glupost se prepoznalo i uvažilo kao životni hendikep, pa postoje i posebni programi, ali i posebni razredi i cijele škole za tako zakinute. A što je s darovitima?
E, da se nedaroviti ne bi uvrijedili, odustalo se od osnivanja posebnih razreda za talentiranu djecu; a nema ni love, glupavi su je već prisvojili. I tak, da manje sposobni ne bi patili od kompleksa i postizali još manje od svog minimalistički maksimalnog potencijala, svi moraju ići u istu školu i učiti po istom programu. Daroviti mogu preskočiti razred ili ići na dodatne aktivnosti (ako ih škola nudi, ako ne, roditelji trebaju platiti). Ako preskoče razred, vjerojatno će imati problema sa socijalizacijom u zrelijoj i starijoj grupi, a pitanje je koliko će roditelji imati sluha za ohrabrivanje i financiranje njihovih dodatnih aktivnosti. U svakom slučaju morat će odsjediti 6-7 sati dnevno u njima nesnosno dosadnoj školi.
Evo što kaže jedan članak o tome:
Darovito dijete pokazuje u svom ponašanju znakove da ima uvjeta da se razvije u stvaraoca. Znakovi su mnogobrojni, često se javljaju vrlo rano, a uglavnom ukazuju na prisutnost visokih intelektualnih sposobnosti (lakoća učenja, pamćenje, smisao za humor, uočavanje uzroka i povezanosti pojava) ili specifičnih sposobnosti: muzičkih, likovnih, psihomotornih ili socijalnih. Obično od primjećivanja znakova darovitosti pa do njezinog manifestiranja u produktivno-kreativnom obliku treba proći otprilike 10-15 godina intenzivnog odgojnog i obrazovnog procesa ili treninga. Darovita djeca ne moraju biti odlični učenici jer se kod njih javlja fenomen podbacivanja u učenju upravo zato što su drugačija i kreativna, pa im je prosječan školski program – dosadan. Najbolje rješenje bilo bi da se u školama napravi diferencijalni program prema sposobnostima učenika. Trideset do pedeset posto populacije školske djece ima pojedine talente, a čak deset posto ih je darovito. U mnogim slučajevima učitelji ne znaju prepoznati darovito dijete i potreban je sustav dodatne izobrazbe učitelja za prepoznavanje i rad s darovitom djecom.Istraživanja su pokazala da daroviti učenici kod svojih nastavnika najviše mrze to što se strogo pridržavaju plana rada. Predavanja su im vrlo često dosadna, te im izuzetno smeta to što uglavnom znaju većinu gradiva koje nastavnik predaje. Ne vole da ih se pusti na miru, najzadovoljniji su kad ih nastavnik potiče na izradu malih projekata, da ih zna dobro naučiti te da posjeduje mnogo znanja. Daroviti učenici traže autoritet znanja. Nametanje pukog autoriteta kod njih se ne isplati, s njima treba surađivati.(istaknula Vega; izvor: http://www.skole.hr/roditelji/odgoj?news_id=2410)
Gubitak vremena, potrebnog učenja, motivacije i prihvaćanja takve djece smatram najvećom tragedijom suvremenog društva. Jer, talent nije dovoljan: treba ga prepoznati i razviti. A djeca - kao i odrasli, uostalom - teže uklapanju, prihvaćanju skupine u kojoj se nađu. S obzirom da su pametna, mnoga darovita djeca se uspješno prave blesava.
A da bi društvo bilo uspješno, treba njih; treba nešto i znati. Na razvijenom kapitalističkom zapadu budale se ne zlostavlja, ali ih se ni ne tetoši, bar unutar snažnih kompanija. Svaki dobar menadžer zna da mu se više isplati utrošiti vrijeme i novac na genijalca koji će već natprosječne rezultate dovesti do vrhunskih, nego na (ispod)prosječnog, kojeg u najboljem slučaju možeš dovesti do zadovoljavajućih. A utrošiti treba isto. U stvari, pretpostavljam da dugoročno uzevši, glupan košta puno, puno više.
I sad, ako je Iskrica Weblog imalo reprezentativan presijek hrvatskog društva i stavova koji u njemu prevladavaju... Pa, sretno nam bilo, specijalci!

Pripadaju u dvije kategorije: oni kojima zavidim dobrohotno i s puno simpatije i oni kojima zavidim zlobno i s puno antipatije.
U prvoj je moja prijateljica. Kad bi se njena sreća vagala, imala bi cca 120 kila, kao i ona, a svaki atom bi prštao energijom. Ali stabilno. Kao i ona. Ne znam u čemu je njena tajna, ali slutim da su je roditelji jako voljeli i jako dobro odgojili. Jer i brat joj je takav, ali vitak i nalik Georgeu Cloonyeju; to sigurno nije bilo lako podnositi.
Svojoj prijateljici ne zavidim na sreći, nego na toj sposobnosti, vještini da bude sretna. Ta se zna ugnijezditi u svaku životnu situaciju tako da joj bude udobno. I kad je grdo, nju manje žulja nego većinu nas nevježa, a kad je dobro, izvali se sa svim svojim kilama i uživa li, uživa... Trebam li spomenuti da je sretno udata, za frajera s kojim je počela hodati još u 2. gimnazije? Da ima pametno, odgovorno i sposobno dijete? Da je u struci dosegnula praktički sve, a ono malo što nije, sigurno bude? I da je pri svemu tome beskrajno simpatična, otvorena i jednostavna. Glavna mana joj je motorička trapavost: kad ta otvara boce, ode i grlić. A čašu na visokoj nožici sam joj dala samo jednom.
Eh, da mi je biti kao moja Tanja! I da mi je poznavati još takvih...
Druga kategorija je, nažalost, brojnija. To su oni ljudi koji vole pregratke, retke, kvadratiće, kvačice u njima, raznobojne mape i etikete. I zato mi idu na živce, jer ih ja ne volim, i ne volim biti u tim njihovim mapama, niti uredno posložena, jer ja živim u kupusari i volim taj svoj kupus i znam mu smjer rasta i užasno me nervira kad bi me netko okopao i okljaštrio, a još više svaki pokušaj presađivanja i konzumiranja.
Takvi ljudi nerijetko nisu baš ni sretni ni uspješni, a vrlo često su nametljivi, kivni i zločesto zavidni. Ipak, i ja zavidim njima: oni vole rješavati praktične probleme. One vidljive i rješive. Jerbo vole lupiti kvačicu: gotovo! I kad se raskupusana ja zblesiram pred nekom administrativnom zavrzlamom, tko će je riješiti nego baš netko od tih mojih antipatija! S guštom i uz moje maksimalno poniženje. Koje je bonus na užitak što sam im omogućila još jednu kvačicu i otvaranje rubrike "Vegina dugovanja".
Ne bih voljela biti poput njih, ali bih voljela da me to lupanje kvačica malo manje izluđuje i inkomodira. Jerbo, oni su za troubleshooting, ali kad nešto zbilja temeljito zašteka, onda sam ja bolja: ja uvijek imam cjelovitu sliku. Ali mi je mrsko prolaziti kroz problem onim sitnim, dosadnim koračićima koji vode do rješenja; ja volim reći, "Ovim putem, pa skreni, pa onda opet ravno i stići ćeš ako..." Volim preletjeti pogledom. Ne nužno i tijelom ili energijom.
Na cilj možemo stići svi mi ovdje spomenuti. Tanja malo uspuhana, ali puna dojmova s putovanja; kvačkaši gordi, mašući papirima koje su usput skupili i ispunili; a ja totalno iscrpljena.
E jebga! Ma dobro, rekuperat ću se i ja.