Ručkić krčkić

Jer svi mi želimo povjerovati. Zapravo, to je jedina vrst vjere koja mi je bliska; čak i kad sumnjam. Čak i kad znam da neće. Uvjerim se. Povjerujem. Naslijepo. Slijepo.
Bez te vjere gubimo sve, sve one trenutke uoči naslućene katastrofe. Možda i one nakon nje. Možda je čak prizovemo. Ili neku drugu, koja nam se omakne zbog manjka vjere.
Jedna od knjiga koje su mi promijenile život je povijest bolesti mladog ruskog vojnika kojem je granata raznijela dobar dio mozga: izgubio je kratkoročno pamćenje, a time i sposobnost učenja i čitanja; percepcija mu se toliko izvitoperila da nije mogao shvatiti prostorne odnose... Ukratko, od bistrog i žilavog dvadesetogodišnjaka, postao je zbrkani pacijent s pojmovnikom desetogodišnjaka (nije izgubio sjećanje na događaje do 10. godine života).
Ali, nije izgubio još jednu sposobnost: motoričku vještinu ruke. Još je znao oblikovati slova. Ne i čitati, nije mogao pročitati što bi njegova vlastita ruka napisala, ali je mogao napisati. Knjiga (Aleksandar Lurija, Čovjek čiji se svijet raspao na komadiće) je zapravo 25 godina dug dnevnik mladićevih pokušaja da ponovno nauči pisati i tako samome sebi objasni svijet; da bude bolje.
Zbog te vjere je bio bolje. Nikada više onaj mladi vojnik, nikada dobro po mjerilima osobe sa svim sposobnostima, ali: bolje. Nije se ubio, iako je pokušao prije nego što je ustanovio da može pisati; imao je cilj; njegov život je imao smisla.
Zato treba reći, "Sve će biti dobro"; ali, kvragu, nemoj onda priznati da ni sam nisi u to vjerovao!!!
Kao što je danas učinio moj zubar. Nakon što mi je spasio zub poslije pet tjedana mukotrpnih bitki. I sam se čudio.
A meni je zmrdao vjeru. Kako ću sad opet povjerovati? Njemu; ikome...

Upravo sam u e-mailu zatekla ovu poruku od osobe koja se apsolutno nikad nije pojavila na mojem blogu:
Bio sam na tvom blogu i procitao tvoju poruku. Prilicno vremena, bilo je to mjesto gdje bi navratio dok bi dospio, cuo sto se dogadja s  tobom i podjelio tvoje ostro i nekonformisticko razmisljanje, nesto naucio,  malo se zabavio. Saznanje da je to stalo je kao mali sok, iako sam se uvijek divio kako nadjes energije sve to raditi.
Primila sam već nekoliko sličnih: žalopojke na odlasku, srdačne pozdrave na dolasku. I svaki put sam bila zahvalna, polaskana i ganuta... Sve do danas. Sad sam se raspizdila!
Svoj blog ne pišem uvijek iz istih razloga: ponekad je to uistinu razgovor sa samom sobom, potreba da osjećaje pretvorim u riječi, razmišljanje u spoznaju; ponekad želja za brbljanjem, razonodom, zezancijom; bilo je trenutaka kad sam trebala utjehu; a i onih kad sam htjela ispucati bijes. Ipak, svaki put kad sam kliknula na "Spremi", željela sam komunikaciju. Ne besmisleno nizanje komentara: baš komunikaciju - razmjenu misli.
Gledajte, svako živo biće: čovjek, životinja, cvijet, čak i korov, treba nešto da bi uspijevalo, da bi se razvijalo. Bar malo hrane, bar malo sunca, bar malo vode. A ona kojima se bavimo, s kojima pričamo, koja osjete da nam je do njih doista stalo - fijuuuuu! Moj humus je vaša prisutnost.
I premda već dugo znam da ta moja koprcanja riječima gledaju mnoge nevidljive, nepoznate oči, i premda znam da ponekad nekome dodirnem osjetljivo mjesto u mislima i duši, i to zato jer mi se evo, ovako diskretno javite, blog je javna komunikacija: ovakvim pisanjem ne tražim intimnost, nego širinu razmišljanja.
Vaša nevidljivost ga kljaštri. Vaša neprisutnost daje prostora raznoraznim munjarama koje ovamo dolaze istresti svoje frustracije. Vaša suzdržanost im omogućava da mojim tekstovima pridaju svoj, (meni jednako kao i vama) neprihvatljiv ton.
OK, shvaćam: ja sam odlučila istupiti javno i moram se nositi sa svime što javnost donosi, i dobrim i lošim. Pa kao što ne bih voljela da se netko diči mojim zaslugama, ne očekujem niti da itko rješava moje probleme.
Ali, dragi moji nevidljivci, ja za vaše zadovoljstvo ne primam nikakvu plaću osim vlastitoga koje ono vaše odražava. Kad toga ponestane, ili kad ne vidim da ga ima, uzmanjka i te moje "energije" iz navedene poruke. Jer, zaista, gombanje s krepilima nije gušt, nego nužno zlo.
Zato, dragi nevidljivci, ako volite ovaj blog, skupite petlju i oglasite se. Kad možete, koliko možete. Da vas bar naslutim. Jerbo, možda sad umišljam da vas ima više nego što vas uistinu ima; a možda je i obratno. Ne znam, i ne mogu znati. Jedino što zasigurno znam jest da i ja nešto trebam, a valjda i zaslužujem ako vam se sviđam: malo vašeg truda.

Sjedim u ispretumbanoj sobi, pušim, Iskrica paluca... Uhvatila sam se mrskog mi pospremanja. Onak, temeljito. Tko zna kad ću opet. A još uvijek nemam spremačicu, joooj, tko zna kad ću i to opet: treba snage i emocionalne stabilnosti za pronalaženje prave.
Zapravo, za naći pravu spremačicu trebaš isto onoliko upornosti, pronicljivosti, tolerancije ali i nepopustljivosti koliko ti treba za pronalaženje muža; iliti suživotnika. Inače se namjeriš na neku/nekoga koji ti samo malo nešto prošalabajza, pobrlja, pošemeri, tu i tam proklofa, i debelo naplati. A ti u još gorem neredu nego prije.
Nego, nisam htjela o tome... Gledam svoj madrac, lišen posteljine. Trebalo bi ga okrenuti. Piše u uputi: "Okrenuti svakih 6 mjeseci". Jbga, tko zna kad sam ga zadnji put...?
Prije je na njegovom mjestu bio jedan drugi, starinski, bez upute za uporabu, na kojem su mene okretali. Bio je mjestimično udubljen, ali bez logike spavanja, nego po logici tog mojeg okretanja. Nikad nisam razmišljala kako mu je i što on treba...
Za što mi se gadno osvetio. Usred jednog strasnog okretanja. Jednostavno, pukao mu je feder i zarinuo mi se duboko, duboko u stražnjicu. Naravno da sam urliknula, na što je moj okretač još žešće prionuo... Još me i poljubio, opčinjen mojim stenjanjima. Nije mi preostalo drugo nego da ga odgurnem, iz sve snage, bolno oslonjena na probodenu guzicu.
E da. Onda smo i njega okrenuli. Taj stari madrac. Valjda jedini put.
Uglavnom, sad se pitam kako bi to neki muškarac shvatio ako bih ga lijepo zamolila da mi dođe okrenuti madrac?

Tek sam danas saznala nešto više o pojedinostima nesreće u kojoj je slupan moj propisno parkiran auto: stradalo je dvoje ljudi. Jedna od njih, mlada djevojka, teško. Ispala je iz auta. Taj iz kojeg je ispala odbacio je drugi auto cca 30 metara dalje, moj totalno skršio, ovaj skršio onoga do sebe, a taj u kojem je bila djevojka završio u izlogu trgovine.
Lako za metalni krš i staklo. Ali, što je s curom? Što je s vozačem drugog auta? Što će biti s tim balavcem, pijanim, blesavim, s nogom na gasu do daske, koji se 12 sati trijeznio i sad će kazneno odgovarati za sve nastale štete, a valjda - nadam se! - i moralno. U sebi. Za sebe.
Pitam se, zašto mladim ljudima treba toliko žestine da bi se proveli? Zašto njihovi provodi tako često postaju sprovodi?
I ne, neću sad početi priču "nekad nije tako bilo", jer - bilo je. Možda manje često. Možda je bilo manje motorizirane mladeži. Ne znam, i ja sam se ubrajala u tu "zlatnu mladež" 1980-ih, ali nikad nisam bila u takvoj lumperajki. Bilo je ogrebotaka pri nespretnom isparkiravanju, ali nikad ovako... Čak i kad bismo se nagurali u neki auto omamljeni raznoraznim isparavanjima, vozili smo kao bubice, polako, stajali na svakom semaforu, pet puta pogledali svako križanje prije nego što bismo krenuli dalje. Mi, moje tadašnje društvo. Nismo svi još uvijek živi, ali nitko se nije slupao: neke su odnijele bolesti, neke druge nedaće, a neki su stradali od ovakvih kao što je ovaj bedak kojeg opisujem. Međutim, bilo je drugih društava... i ti su haračili. I plaćali glavom. Svojom, tuđom...
Moji roditelji su vjerovali da sam sigurnija ako me netko drugi vozi. Nije točno! Meni je najviše stalo do vlastitog života... Vozili su me pripiti frendovi, ali i pripiti taksisti; vozila sam se u tramvajima punim pijanih budala s tko zna kakvim oružjem, s tramvajcima koji isto nisu bili pri sebi. Jednom sam se vozila na more u autobusu čiji je vozač jednostavno stao, rekao "Nisam spavao više od 30 sati i sad moram, a vi, dragi putnici, ili čekajte, ili se snađite", pa je fino zalegao preko zadnjih sjedala i odrapio 2 sata. Srećom!
Tupost, tupost, tupost, tupost... To je razlog. To zatupljivanje mladosti - od crtića u kojima SVE preživiš, do kriminalaca koji se izvuku iz SVEGA, od nekažnjivosti, neodgovornosti, nemorala i svih mogućih negacija činjenice da je život opipljiv, naš, u nama i da sami moramo brinuti o njemu. Svaki dan. Stalno. Da smo uvijek živi, i kad nam je dosadno, i kad spavamo. Da NISMO više živi ako poludimo, ako se oblijemo, ako prolupamo. Da brzina skraćuje. Sve. I život.

Većina mojih ljubavi dovela me do playoffa; a da u prvenstvu uopće nisam sudjelovala. Začudo, nije mi smetalo: jer, i ja sam imala svoj playoff - iz prvenstva u kojem on nije sudjelovao. Jel se mogu tako spariti natjecatelji iz različitih natjecanja? Mogu, očito.
Moje prvenstvo je započelo još prije mog rođenja, a u vodstvu je bila baka po ocu: mlada udovica, udala se za udovca s čoporom djece iz prvog braka, koju je ona prigrlila, a svojeg jedinca (mog budućeg oca) uvalila djedu i baki, a potom u internat. Stari je poravnao rezultat kad se uspješno osamostalio i postao izvorom potpore o kojoj je ovisila, ali mu je onda opet zabila gol jedna prevrtljivica, pa je poravnao s mojom starom, ali je i od nje istrpio nekoliko golova i jedan autogol, i onda sam stigla ja: kći za pobjednički meč.
I tak vam je meni postalo normalno da sravnjujem neke račune i računice o kojima pojma nemam. Podrazumijevam da su tu, da ih trebam naslutiti, a kad ih naslutim, ako nije prevelika pokora, pomoći čovjeku da pobijedi.
E, ali ne ide to. Oni zapravo ne žele pobijediti: toliko su navikli na igru da su postali iskonski natjecatelji, oni kojima je igra važnija od pobjede. S kojom više zbilja ne znaju što bi počeli. Jer, ako pobijede, trofej ne cijene: stave ga na policu i traže novi izazov. Za mene će reći da sam ili predobra za njih, ili preloša kad je bilo tako lako pobijediti... Kako god okreneš, za mene u tome nema dobitka.
Ali, kao što rekoh, nisam ni ja od jučer. I ja imam svoja prvenstva, poraze, pobjede i izjednačenja, prašnjave trofeje i autogolove. A opaka sam igračica. Zato me ne štede: udaraju iz sve snage. Muški. Po meni, ženskoj. Jer i ja udaram muški, po svim muškarcima, od oca nadalje. Ali znam i ogrepsti, ženski, kao sve one ženetine čije sam pobjede morala okajati.
Moja zadnja veza je bila bitka do istrjebljenja. Ja sam pobijedila. Dobila sam pokal, medalju, povelju, traku, pisano priznanje, pijedastal, sve, baš sve što pripada pobjedniku. On je poražen do koljena, do nemoći... Do toga da ga više nisam htjela.
Zato je to moja zadnja pobjeda. Zadnje natjecanje.
Od sada, samo igra! Vesela. Bez poraženih; bez pobjednika. Suučesnička.
 

Zaljubljenost - kako to gordo zvuči! Kako je onda sve važno! Kako smo MI važni, ti i ja, ja i ti, kako je veličanstveno postajati više nego ja, pretočiti se u MI!
Jerbo, psiholozi kažu, sretniji su ljudi koji pronađu neku svrhu veću od sebe samih. Pa ako već nemreš biti idealist, revolucionar, vjernik, sektaš, uvijek se možeš zaljubiti. I evo ga!
Skužili su to moćnici još davno, samo nisu imali tehnologiju kojom bi razglasili ovoliko koliko mogu danas. Ljudi su se oduvijek zaljubljivali, samo nisu baš svoje živote tumbali prema tome. Je, lijepo je to i plemenito, i boli kao sam vrag ako ne ide, međutim, postoje i druge vrijednosti od kojih se čovjek može osjetiti živ, prisutan i vrijedan: može te prožeti spoznaja o sveopćoj kozmičkoj povezanosti tvari od koje smo satkani, možeš se posvetiti svojem radu i osjetiti ispunjenje kad ga dobro obaviš, možeš uživati u vrtu, rukotvorinama, razmjeni misli, pobjedi u ratovima, oporavku od poraza... Možeš svašta.
Sve dok ti netko ne stavi bubu u uho da ne vrijediš ništa ako ne voliš, a manje od ništa ako neki pojedinac ne voli tebe, ali onako, baš najviše od svih koje voli. Na stranu sad što to uistinu, objektivno uzevši, nije neko bajno stanje, ali nije niti razlog za posvemašnju ucviljenost i obezvrijeđenost.
Međutim, moćnicima paše da tak mislimo. Da se trsimo naći tog jednog jedinog (može i u ženskom rodu) i da svoju moć suzimo na svoje dvorište, ma kakvo dvorište, tko si to može/treba priuštiti, na svoj stančić, što manji - to bolje, i na taj uski-uski krug utjecaja koji se zove par; ili obitelj. I da na tu potragu utrošimo 95% svojih resursa, svih mogućih, od potrošnje za pojavnu privlačnost, do intelektualnih, emocionalnih i vremena.
Jer ako te muči zašto te netko ne voli i kako ga navesti da te zavoli, ne muči te tko je zaradio na tvojem postojanju; ne muči te što bi sve mogao/la imati da su ti resursi drugačije raspoređeni, da su SVI resursi drugačije raspoređeni. Pa čak i ako te počne nagrizati crv sumnje (evo ga - CRV, a ne ptica!), ta mala točkica koja se spojila s tvojom ipak pruža utjehu. I možda još poneka kapitalno neugrožavajuća institucija.
A kad smo svedeni na točkice, teško je zamisliti cijelu sliku... Onda vidimo samo susjedne točkice. Možda mali zavijutak ornamenta kojem smo nevažan dio. Onda postaje važno biti "na liniji", uklopiti se, pripadati...
Pripadati je važno. Kad znamo čemu. Kakvu sliku sad tvorimo?

Zvoni mi jutros telefon u pola šest. Mislim si, samo ti zvoni... A on si misli, zvonit ću dok se netko ne javi. Pa se javila moja stara, a ja dovikujem, "Pa tko zove u ovo nedoba i to u neradni dan?!"
Policija. Razbili mi auto, nedužno parkiran u susjednoj ulici. Razbili nas četvero. Klinac koji se vraćao s nekog rođendana i taksist. I još je klinjo svojeg utjerao u izlog trgovine ispred koje sam bila parkirana.
I sad vidiš da u ovoj državi ipak nešto funkcionira: sudar je bio u pola četiri. Dakle, mene su nazvali tek nakon dva sata, a za to vrijeme su napravili očevid, postavili policajce da čuvaju križanje, aute i trgovinu, utvrdili tko je vlasnik kojeg automobila i pozvali nas. Vučna služba je već odvozila taksista. Samo, još uvijek se ne zna tko je točno kriv, tj. koji je od njih dvojice prošao kroz crveno. Tako da ne znam koji mi mora nadoknaditi štetu.
A vidiš da i ne funkcionira. Blagdan je, ništa ne radi. Ima neki dežurni sud, ali ni inspektor nije znao hoće li raditi ili ne; meni vele neka maknem vozilo, koje se ne da voziti i kojem je razbijeno staklo, dakle, sve je na "izvol'te", a ja nemam pojma ni kako, ni kamo. Hajde, srećom, bio je jedan sjajan mladi, prezgodni policajac koji mi je pomogao. Dok su moji prijatelji spavali, uz isključene mobitele. Zvala sam trojicu. Još se ni jedan nije javio. Ah, blago njima!
Onda, moraš imati 480 kuna da te odšlepaju. Srećom, Baotić ima jako ljubaznog portira, to je malo ublažilo traumu. On i policajac. Pa i dečko koji šlepa, ima 21 godinu, a izgleda kao da mu je 16. I on je prošao kroz crveno dok smo se vozili. Veli, ili to, ili stane usred križanja. A jebiga...
I sad nemam auto. Ma, taj jebeni auto mi je najgluplja investicija svih vremena, ne ponovilo se! Prešla sam s njim 3000 kilometara za 5 godina. A i kako bih više? Radim 2 minute od posla, u centru grada, i uglavnom se krećem po centru. Mislila sam u njemu prevažati staru po doktorima, ali nju više ne mogu sama iskobeljati iz stana, tako da to radi sanitet; mislila sam voziti životinjce veterinaru, a onda su otvorili kliniku u susjednoj ulici; mislila sam ići na izlete i tulume, ali na koncu ili ne idem, ili me netko poveze, jer ne volim voziti i želim se opustiti, popiti ako mi se hoće, ne brinuti gdje ću parkirati... Gdje ću parkirati kad se vratim. Evo što bude kad moram naći parkiranje u gluho doba noći nakon nekog malog provoda: ostavim ga tamo gdje ga nitko razuman ne bi ostavio. Jer nemam gdje drugdje.
Totalka. Najvjerojatnije. Nemam auto za more ako je tako. I nikad više neću kupiti auto, bar dok stanujem ovdje. Koliko košta rentanje? Koliko ću morati hodati okolo dok utjeram troškove? Užas!
Manji nego onda kad su me prepali za sise. Neusporedivo. Ali, tupilo od šoka je slično. Kažeš si, ma dobro je, nitko nije stradao... Nije nitko. Samo malo moje komocije. Nešto mojih navika.
A jučer ovdje napisah, "Kud puklo da puklo!" - i evo ti ga na. U auto.

Dođe vrijeme kad volimo reći da znamo tko smo i kakvi smo, da imamo svoje "ja", identitet. Kad nas nešto što je dugo vremena bilo stalno u mijeni, u nastanku, stvar raspoloženja, procjene vanjskih uvjeta ili jednostavno igre, kao izbor odjeće, obujmi poput astronautskog skafandera. U kojem smo sigurni.
I u kojem prestajemo biti sve ono što smo mogli, što bismo još uvijek mogli biti. Skafander to isključuje. Sad smo lebdeće tijelo s mikroklimom u bezdanu prijetećeg vakuuma. Ako skinemo odijelo - nema nas više. Pras! I to mali, nezamjetni u svemirskim razmjerima.
A što ako astronaut poželi poljubiti nekoga? Ne može, kaže moj prijatelj, astronaut ti može samo mahnuti, onako, polako, i odlebdjeti dalje. Da, astronaute uvijek određuje odlazak...
Plaši me... ne, rastužuje me ta astronautska sudbina: taj sarkofag identiteta.
I zato sad skidam svoju kacigu i šaljem vam poljubac. Na dolasku. Povratku. Pa kud puknem da puknem!