Dårlig Ulv-Stranden

Tako ja kuham. Stanem na sredini kuhinje, malo zaplešem i s nekim nestrpljenjem i ushitom počnem prebirati po zelenjavi. Danas mi se jede jedna juha. Proglasim ju božanskom hranom. Sutra bih ju proglasila splačinom.
Tako je nešto i sa stavovima. Danas, ovisno o raspoloženju, zaključim da je mirotvorstvo moj put. Riječi s usana poput mirisnih cvjetova (napisao je jednom jedan Indijac, jedan od onih smiješnih u narančastom). Sutra ću reći da me boli briga i svima nesuptilno sasuti u lice istinu. Nekad sam u sredini. Danas sam... tko zna. :-)
Životni put kojem su gorivo hormonalna cikličnost, naša okolina i bogzna što još. Glavno da je put, da se ide naprijed. Glavno da je mozak stalno uključen. Možda je poanta upravo u tome da nas ta neravnoteža tjera u nešto novo.

"Prohujalo se s vihorom, a je li vihora uopće bilo?", napisala je jednom jedna pametna žena. Rečenica upozorenja. Nazdravljam tome šalicom kave i čaja. Iako me leđa ubijaju, boli me trbuh i hladno mi je, idem van. Među ljude od krvi i mesa. U susret nekim toplim rukama od kojih ću možda nažicati kakvu malu masažu... ako skupim hrabrosti i kažem da mi baš jako treba. K vragu i kukavičluk i osjećaj da tražim previše. Baš mi treba da me netko lijepo izmasira.

Iskričari i Iskričarke, živi i zdravi bili!

Oduvijek sam to mrzila. Bila sam više slična svom didu*. On je sve stvari koje su došle u njegov život pažljivo pohranjiva u ormare, ladice, garaže i tavane.
Smatram da je naći dobre prijatelje bogatstvo. Predati im se znači stvarno imati povjerenja u te ljude. Onaj osjećaj kad znaš da će te uhvatiti ako počneš padati, da znaš da se možeš uvijek na nekoga nasloniti.... u ponoć, tri ujutro, od cika zore do dosadnog podneva... Uvijek tu. Oni za mene i ja za njih. Međutim, ono što se događalo mome didu i što je moja majka** jako mrzila jeste pretrpanost. Toliko toga. Toliko stvari prikupljanih godinama - više nije bilo mjesta za nove.
Ljudi se mijenjaju. Plako. Nekad brzo. Ovisi o čemu se radi. Problem je što smo neke osobine naše ličnosti tako čvrsto sazidali i stavili armaturu od mreže ljudi koji su obilježili naš život, koji su još uvijek u njemu.
I onda promjene polako dolaze. Promjene su bolne i sve se ruši ako ih nasilu radimo.
Nekad bih se željela promijeniti. Metamorfizirati. Kao feniks – izgorjeti u pepeao i onda se preporoditi potpuno nova. Krenuti od apsolutnog početka. Ali ne mogu. Previše toga me okružuje što mi to ne dopušta. Kao da se stupovi nas samih sruše kada napravimo preradikalne promjene, kada se previše promijenimo. Kao da ugasite nasilu kompjuter i bojite se da će svi podaci biti izbrisani, da će identitet nestati. Ništavilo. Da nećemo ni sami znati tko smo i što smo. Neki osjećaj pripadnosti mora postojati čak i za one koji jako često plivaju protiv struje. Moramo biti barem donekle slični drugim ljudima jer se inače ne osjećamo dijelom ovog društva. Inače se pretvorimo u luđake koji eksplodiraju iznutra u nešto svima nama nepoznato i zastrašujuće, a kako li je tek strašno u njihovim glavama... kako li je tek njima teško izdržati te trenutke ludila?!
Ne, prijatelji se ne puštaju tako lako kao što ja danas bacam iz svog ormara apsolutno svaku krpicu za koju smatram da me više ne opisuje, koja je simbol nekog doba koje je bilo jako teško i jako autodestruktivno. Prijatelji blijede. Polako. To je najprirodniji način. Blijede tako dugo dok ih ne prekrije ravnodušnost. Ni ne primijetimo da su nestali jer su već postali duhovi kroz koje se budućnost sve lakše razabire.
Treba ostati vjeran sebi. Mijenjati se tijekom života je prirodno. Živjeti svoj život neovisno o tome što drugi očekuju od nas je neprocjenjivo. Teško, ali neprocjenjivo. To je onaj osjećaj zbog kojeg svako jutro mogu stati pred ogledalo i reći samoj sebi da sam ponosna što sam ostala vjerna samoj sebi koliko god drugi ljudi smatrali da je moj život pogrešan, koliko god me prozivali jer nisam ispunila neka društvena očekivanja. Svako jutro stanem pred ogledalo i stisnem zube zbog grešaka koje sam počinila (ili ih još uvijek činim), duboko udahnem i kažem da je danas novi dan, prepun prilika, prepun mnoštva stvari koje treba otkriti, prepun bitaka u kojima ću pobijediti svoje strahove, napredovati. Da, malo se bojim promjena. Osobito onih velikih. Osobito onih u kojima osjećam strah jer nisam sto posto sigurna da radim nešto ispravno, nešto zbog čega kasnije neću žaliti. Vidjet ćemo. Treba uloviti ovaj dan. Za početak...

---
*did = djed
**majka = baka

Čitam trenutno Hessea. Ajme, koji opisi prirode! Već sam zaboravila koliko mi takve stvari fale - pisci koji su znali promoliti svoj nos van četiri zida i vidjeti dalje od asfalta... Evo vam nešto za dobro jutro:

"Ocvale ruže mlohavo su visjele na viticama i otpuštale svoje umorne blijede latice kad bih u prolazu ih okrznuo. Zelene sitne kupine posvuda su rasle i samo su na prisojnoj strani poprimile prvi slabašni sjaj metalne boje. Stričkovci su mirno dolijetali u tihoj toplini i zrakom vukli šarolike munje;na plavkastom štitcu stolisnika sjedili su bezbrojni crveno i crno prošarani kukci - čudesan bezglasan skup - i poput automata gibali svoje duge, tanke nožice. S neba su odavno nestali svi oblaci i ono je stajalo čisto modro dok su ga oštro presijecali crni vrhovi jela na obližnjim šumovitim planinama."

"Ciklon", Hermann Hesse

"Baš si pizda!",rekao mi je to frend nakon što sam mu rekla da nisam raspoložena za kino.
Pizda. Karakterna osobina, dodao bi on. A ja nešto razmišljam kako se ta riječ mijenjala. Prvo ju nije izgovarao jer je možda želio na drugačiji način usnama dotaknuti tu imenicu. Danas ju koristi samo kao karakternu osobinu.
Tko zna, možda bi baš večeras imao sreće da je na pravilan način upotrijebio pravu imenicu. Stoga, dečki, pazite na semantiku i temprirajte prave riječi u pravo vrijeme! :-)

Genetičari kažu da našu budućnost određuju naši geni i okoliš u kojem živimo. Ako ćemo gledati gene u mojoj obitelji obavezno me čekaju proširene vene, čir na želucu i skolioza. Ali što je s onim dijelom o okolišu u kojem živimo? Ako se osvrnem na prošlost mojih roditelja, njihovih roditelja, roditelja njihovih roditelja, shvatim da su naši životi toliko različiti da više npr. ne jedemo ista jela, ne govorimo istim jezikom, opsesija čistoćom mi ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo, ne vjerujem u Boga... Moj život je oblikovalo jako puno događaja i ljudi. Svi su me doveli ovdje, u ovaj trenutak kad ne mogu reći da osjećam pripadnost. Cijeli svijet vidim kao jedno prekrasno mjesto. Osjećam se Ruskinjom kad pijem votku, Bošnjakinjom kad jedem krumpirušu, Talijankom kad jedem tjesteninu... Kad kažem djeduška, lullaby, abukchich, osjećam se kao da govorim materinjim jezikom...
Svaki put se, naučeći i prihvaćajući nešto novo kao dio vlastitog identiteta, udaljim od identiteta pod čijim krovom sam rođena. Je li osjećaj nepripadnosti nešto loše? Što ako na našem planetu nastaje jedna nova nacija ljudi koji se jednostavno nazivaju Zemljanima? Ljudi koji za nekoliko zemalja mogu reći da su im domovine, koji pričaju nekoliko materinjih jezika, kojima je uobičajena hrana mješavina kuhinja različitih kontinenata? Kad malo bolje razmislim, nije to loše. Lijepo je otkrivati koliko smo različiti. Za mene je to neprestano čuđenje, divljenje. Odjednom mi se cijeli ljudski vijek čini prekratkim da otkrijem sve što me zanima. Onaj osjećaj kad se nađete pred švedskim stolom i znate da ne možete probati baš sve, već da morate odabrati ono što izgleda najprimamljivije, jesti dok možete i uživati u svakom trenutku.
Uglavnom... dobra večer svima, ja sam Zemljanka. Tko ste vi? :-)