ništa i svašta

Sjećate li se onih vremena kad see primalo u upionire, kad su se za taj dan radila slavlja, pa rođendani druga Tita, dan oslobođenja i svi ostali dani u godini kad nismo mislili hoćemo li svratit sa radnog mjesta sa knjižicom u ruci, kad su nedjeljom obitelji bile zajedno na ručki, dok je vlado jogoslavenski rock, t trgovinama nije biloo svega kao danas, bila je pašteta u masnom papiru, parizer salama, a prodavačice su sve cijene znale napamet :), i kad smo isto kao i danas životarili od prvog do prvog, ali bili smo zadovoljniji sretniji, družili smo se na izletima, proslavama... ne nisam jogonostalgičar, brine me ova informatizacija koja je podigla našu ljudsku razinu informiranosti u tolike visine da to nije niko mogao ni predvidjeti. Umjesto tadašnjeg čitanja slobodne, danas cure i momke ljudi traže preko intereta i to je sasvim normalno. Prije je to bilo nezamislivo.
Komunikacija je dosegla takve uspone da se čujemo i iz nadaljed zemljskog kuta, a što nam to vrijedi kad su ljudi od ljudi postali stranci, facebook je postao mjesto okupljenja i ćakula, sve iz naslonajča, pa da svijet od nas sviju želi napraviti invalide koji neznaju komunicirati nikako nego preko tipkovnice, ako treba sastaviti 2 rečenice blagajnici u trgovini kad idemo po kruh postaje problem, neznamo, tražino slova koja ćemo tipkati.
 
Nije moja stvar svrnem se tako ponekad na današnji svijet i mogu zaključiti da smo svi skupa otišli u 3 P.M. Napisano velikim slovima.

Dobro u kakvom mi to društvu živimo? Sve je naopako.Počet ču od najbanalnije usporedbe. Muško - ženski svijet!Vidim kad izlazim vani, svega ali najviše me smeta druženje u grupama.3-4 žene, 3-4 muškarca.Zabavljaju se sami sa sobom piju piće, međusobno se zabavljaju.I kad dodju kući, kometari ajme kako nije bilo dobro vani, nije bilo žena/muškarca...Kako je do toga došlo, jednostavnom metodom emancipacije žena, žene danas traže muškarcekoji dobro izgledaju, imaju brdo novaca, ono što je u glavi nije bitno. I tu nastaju problemi. oni manje novčanosposbni bi htjeli izgledat bolje, pa kao i svaki muškarac krene u lov ovaj put ne na djevojku/ženu nego na markice iz trgovina odjećom. Na taj način pokušavaju zadiviti bolje polovice ali ove ih i dalje ne primjećuju, lov se nastavlja dalje.Ovog puta treba biti skokcan i friziran, gela pola tube na kosi, manikiran i pedikiran, uglađen i fin, muškarcu je vec dosta svega toga, i lagano postaje umoran od lova na vjetrenjače. Pokušava biti hrabar i prilaziti takv ženama, ali da, nema novaca, ženama je to važna stvar u zivotu, nisu svjesne koliko znači zajedno stvarati i biva odbijen. Muškarac se zaposli, radi dan i noć kako bi mogao upoznati ženu svojih snova, ali nemože zašto jer je previše umoran od lova, i nemože više loviti kao nekada jer ipak su tu godine rada iza njega.
Što naučiti iz ovoga?
Muškarci ne lovite tamo gde netrebate, žene dajte koju šansu i onom momku iz tramvaja koji se šverca da bi vam mogao platiti kavu.
Bez uvrede ikome, ovo je slika svijeta kako je ja vidim, neka ne nađu uvjeđeni pojedinici i pojedinke, ali u NAŠOJ DRŽAVI je ovako.