Crna Kraljica Sjevera

"Tebi samo izgleda da te ja podučavam.Zapravo ja sam ništa.Ne mogu ti biti učiteljica.Nas dvije spojio je susret kojem će priroda ostati nepoznata, ali jasni znakovi ukazali su mi na tebe i sada sam ti dužna prenijeti sve što znam.Ja nisam guru.Sloboda je osobni izbor i svatko od nas , mora preuzeti odgovornost povodom borbe za nju"Smijem li te pitati sve što poželim upitala sam je.
"Smiješ u bilo koje doba dana i noći.Nek te vodi tvoja osobna moć.Budeš li je imala dovoljno,moć će te sama voditi do mene"
A kada budem tužna i kada osjetim da se cijeli svjetovi ruše?upitah je ponovo.
"Ne dramatiziraj, uvijek ćeš imati svoju najbolju prijateljcu savjetnicu točno iza lijevog ramena, da te savjetuje također.Upitaj je da li je vrijeme da te dodirne.Ako još nije došlo tvoje vrijeme, ona će ti to reći jasno i nedosmisleno.Ne trabunjaj o srušenim svjetovima.
Sjeti se, odgovornost za slobodu samo je tvoj izbor sada.Tvoj izbor nije bio naš susret, on se dogodio vođen drugom namjerom, silom izvan našeg dohvata, no za sve dalje odgovorna si isključivo ti i tvoja upoornost, disciplina i istrajnost na Putu"Tako mi reče iscjeljiteljka i mahne rukom na pozdrav.Učinilo mi se kao da je potjerala dosadnu muhu.Osjetih se pomalo nelagodno, ali u dubini srca bila sam sigurna da je u pravu.

" "uzmite ili ostavite"Ne možete ga shvatiti razumom, nije ga moguće "dokazati" intelektualno.Jedino što možemo učiniti je to da se ubacimo u prakse, istražujući izvanredne mogućnosti koje postoje unutar našeg bića."Tako reče iscjeljitejlka i zašuti.Mogla je tako godinama.Sjedila sam ispod drveta sa starom iscjeljiteljkom.Sunce je zalazilo, a na vrhovima borova ukazivale su se čudne strukture kao iz dječjih noćnih mora.Što je to upitala sam zbunjeno."Budi u tišini!" naredila mi je.I opet utonula u tišinu.

Danas sam pročitala Kemalovu pjesmu Šetnja, opet i ponovo i opet i ponovo,ne mogavvši se nasititi savršenstva njegove poezije.Plakala sam od sreće i ljepote njegovih stihova.Sjećanja su navrla kao iz brane.Sjedila sam na rubu svog jezera i osjećala duboku tugu za ljubavi koja je prošla.Ne mogu se pomiriti nikada s tim gubitkom.Kao da su njegovi stihovi točno i precizno opisali moju bol.I sve što se dogodilo i kuda sam otišla i kuda je otišao.Ne mogu se pomiriti niti sa jednom činjenicom.Sve se rasplinjava u mojoj glavi, tijelo mi je prepuno adrenalina.Ne mogu pohvatati konce prošlosti i pitanja se roje poput pčela.Zašto je otišao?Zar je uopće ikada i bio moj?Znam nitko ne pripda nikome.Zašto se pretvarao da je moj u tom trenutku, a ljubio je nekog drugog.Zar je toliko divno biti u zagrljaju moje ljubavi koja ne traži ništa ama baš ništa.Zar se samo nakačio na moju ljubav prema njemu, a onda je odbacio kao igračku.Mnoge pjesme govore o njemu.Nalazim ga čak i u tuđim stihovima.Ali on to nikada neće znati, čak da i čita stihove o sebi neće se prepoznati u njima.Bože koliko ga još volim, da samo zna.Ljubav ta divna apstraktna eterična.
Kako bih mu rado pružila ruku ponovo i zagrlila ga, ali ne.Moram se pomiriti da su drugi mnogo bitniji od mene i mnogo dragocjeniji i da sam ja njemu nitko i ništa, tek gorak okus poraza na usnama.Uvijek je tako bilo i uvijek će tako i biti.Nema smisla preklinjati, znam to dobro,rečeno mi je jasno i glasno kao svakom slugi koji se drznuo napustiti gospodara, da povratak više nije moguć.Niti će biti ikada.Ali ta divlja ljubav raste kao crni cvijet.Sama neobuzdana i luda.O, kako volim tu ljubav prema njemu.Nisam je spremna nikada napustiti.Kemal me opet danas svojim divnim stihovima toliko podsjetio na njega.
Nikada neću biti spremna zaboraviti tog divljeg crnog labuda.Emocije teku kao rijeka prema jugu.Tamo uboden u zvonik svete Eufemije još me uvijek čeka odjeven u crno i zeleno, divlji crni labud tako tako osamljen.

postoje trenuci kada se sunce

popne visoko

i kada nam umanji sjene i prisili nas

da gledamo jedni na druge drukčijim očima.

tada se točno vidi, jasnije nego ikad:

muško je muško,

žensko je žensko.

oni najmlađi između nas

hodaju potpuno goli

i igraju se sa morem koje im dolazi

val po val, hop po hop.

još samo nedostaje mali magarac Sivko,

njega sam ostavio u ladici,

među uspomenama

koje su već odavno preživjele

same sebe:

vidiš, ovo sam ja,

ovo je moja mama, ovo je moj tata.

a ovo smo u Makarskoj...

Danas me progoni pjesma Kemala Mujičića Artnama, tako je divna da mi se plače od ljepote stihova, nisam dugo već pročitala nešto tako savršeno.

*


kada smo krenuli prema jezeru

uznemirilo se nešto u našim odnosima

i zato si zastao, a ja sam pogriješio,

nastavio sam dalje.

u svemu i u svima postoji barem jedan grijeh

osim u tebi, jer ti imaš puno novaca

i jako si bogat.

znaju to ptice i ribe

i vjetar koji se zaklonio iza šume.

ništa ti ne stoji na putu

pa čak sam ti se i ja poklonio

ušavši duboko u jezero, u izgubljenu vodu

i sada sam s čarobnjacima

iz onog svijeta.

oni mi pričaju o mjesecu

koji se ponekad ljeska na vodi

kao da je živ.

obećali su mi ga jednu večer.

"o kako ga je počela voljeti..kao brdo,sunce, vjetar koji se zapleo u mirise borova.Ljubav ta čista divna besprijekorna.Kuda će ih odvesti?"

"Strašnog li dana kada odlaze prijatelji.I divnog li dana istovremeno.Sloboda bivanja nov i nesputan.Ali manje nas je prijatelji moji, tko će se baviti sada metlom i kuhačom?Tko će počistiti gadne crne nakupine iznad naših glava ako se budemo bjesomučno osipali u svojim malim igricama ega.Da su barem male, velike su kao svemir, a uporne kao glava stoglave aždaje!Ništa dijete.Samo ti izrekapituliraj sve te događaje.Utrni unutarnji monolog i budi u tišini.Promatraj oblake kako putuju nebom."

"Svaki od njih dolazit će u svojim duhovnim i tjelesnim replikama i kucati o tvoje prozore.I sve će se vrtjeti u krug i sve će biti ponovo isto, sa novim gubitkom energije na isti način istih obrazaca.Spasi se.Izrekapituliraj svoj život, i daj mu novi smisao i novu energiju.Odbaci obrasce tvog života."

"samo veoma mladi i veoma stari mogu si dozvoliti da izgledaju skandalozno"

"pomoći strancu čin je ludosti ili čin velike kontrole"

.

.

.

.