VIVA

...da istinska riječ zamire i sve se stapa u jednu sivkastu otopinu kroz koju je nemoguće raspoznati drugu stranu...nešto jednostavno utihne...

ne nastupa žalost, jer ona je već odavno uzela svoj danak...
ne nastupa mržnja, jer nitko nije vrijedan tolike pažnje...
ne nastupa ispraznost, jer ništa se nikada nije činilo ispunjenim...

zavladala je nedostupnost...nedostupnost ičega što je na početku imalo bilo kakvog smisla...na pleća je svaljena krivica i odlažemo živote...sve je na stand bye-u...samo pusti otoci preživaljavaju...

...iščupao sam mišić iz tvojih prsa i njime gasio cigarete...

...kratko i jasno...=)...šta reći više?...

čiji su to glasovi što dopiru iz neke davne prošlosti?...čija srca udaraju poput treptaja oka?...tko li je započeo tu besmislenu igru u kojoj nema pobjede, koja samo žrtve broji?...u čemu se spoznaje sav trud, tvoj i moj?...

prolivene riječi poput rijetke tekućine preko ruba stola neke jeftine birtije u kojoj zamire svaki mogući trenutak mojeg mira...čemu biti iskrena i otvarati išta vrijedno spomena?...

gledaš u stranu, u izmaglicu jučerašnjeg trača i ništa, apsolutno ništa ne dopire do tebe...tvoji hladni, inscenirani odgovori su poput kakvog automatiziranog stroja koji na kraju lajne pljuje bezlične klonove svega već viđenog...suhoparno...plitko...zaobilazno...

povisujem ton u nadi da možda ipak naslućuješ otprilike što se sve odvija ispred tebe...ali, plan sve većom brzinom tone dublje i dublje u ništavilo i opet sam ostavljena pred ogledalom i tražim utjehu u vlastitim riječima...tvoj lik pomalo blijedi...i nestaje...

nisi više ista...jesi li uopće bila?...praviš se kao da su sitnice, istrošene spike neznanaca koji ne poznaju ni prvu stvar o tebi glavni povod da se dižeš svako jutro i s poletom ispričavaš svaki nebitni detalj....dodavajući bezvrijednu težinu istome, sve ostalo nestaje...kao i ti sada...nismo više sestre...nismo više poznanice...ti si meni ništa...i pripadaš s njima...tvoj dom je među ostalim ništavilom jer ni oni ne mare za tvoje kao ni ti za njihove...svoj si yang zamijenila za ying, sebi istim...uživaj u bespuću površnosti i gluposti koje krase ovo nebo nad nama...i zemlju pod nama...

How can I tell you
When words are too few?
How do I show you
When the distance between is greater than us?

How can I love you
When all this is pain?
How to make it easy
And bear losing the one I cherish so much?

Will you teach me how to fly
Among the evergreens of your world?
And will you take me to the river
Where you once washed your soul?

I wish to bathe in your spirit,
To seep through you like sand in an hour glass;
For you to be the light I long to find
When I discover myself alone and lost at sea.

Forget the trespasses, the yearnings
The faults of yesterday’s bitterness;
Glance to capture the morning’s eye, ever so faithful
The wisdom you once relished the most.

Surrender yourself freely,
Guiltlessly lay by my side,
And do not blink, ache or hum,
For all we have is time itself…tempting and corrupt

pogleda uprta prema slici djeteta postavljenoj na polici iznad stola, naviru sijećanja...sijećanja suprotstavljena riječima nedavno izgovorenih...

dijete, klinka od kojih pet godina, u ruci drži slamku sa nataknutom plastičnom vjetrenjačom...plave je boje...a njene velike oči cre, kosa boje meda...šiške joj padaju preko očiju i pomalo razbarušene, dok se potok dugih vlasi slijeva niz njena meka, mala ramena...

gleda u tebe...odraz njenog lica je nedefiniran...gleda ravno u tebe...i nema straha...stoji čvrsto...uspravno...poput minijaturnog borca...

obrazi su rumeni...i što ju dulje gledam, kao da vidim kako joj pulsiraju i srvene se još više...ali to nije zbog stida...nije zbog straha...

ta djevojčica sam ja...i ja sam ta koja se boji njenog pogleda...vidi mi u dušu...sigurno se pita kako li sam postala ono što jesam...zar stvari trebaju tako ispasti na kraju?...je si sudbina umiješala prste dok nisam gledala?...zašto se ne vidi sreća i snaga u mojim očima kao u njenim?...gdje li je zalutao onaj mali borac koji se uvijek znao štiti od neprijatelja...u vremenu kada su tuga i samoća bile najveći protivnici, a sada...sada kao da su zaposjeli cijeli svijet...

gledam nju i ona mene...što li nas još uvijek spaja?...potraga za srećom?...ljubavi?...pravednosti?...zašto je uvijek izbor riječi najčešći krivac za sve?...koliko li toga još imam za naučiti...

i mislim da me razumije, iako nisam prozborila ni slova...i u njoj vidim da sve ne može biti izgubljeno...i u njoj spoznajem da se životu ne mogu suprotstaviti i pobijediti svako zlo...svaku tešku riječ...svaki krivi podvig...

njene razrogačene oči upijaju moju bit...u njima nalazim spokoj...i osjećam da i ona plače iznutra...i daje mi utjehu...jer svatko nosi teret...jer i ja nosim svoj...i ona će jednoga dana...i krivo mi je...krivo mi je što sam teret, prihvaćen ili odbačen, ostavila na drugome...i žao mi je...neizmjerno žao što više nisam ona, klinka sa slamkom, sa šiškama boje meda, sa rumenim obrazima, sa borcem u sebi...