Čuvaj se ranjenog vepra

Sreća dolazi iznutra
 
Često samu sebe iznenadim silinom osjećaja blagosti koju izaziva sama pomisao na njega. Kada razmišljam o sebi i svojim potrebama, te se misli svedu na želju da ga iznenadim, razveselim, usrećim i tada mi je srce na mjestu, tada sam mirna i zadovoljna. Još uvijek mi je teško vjerovati da je sve ovo istina…. Zašto je tako teško vjerovati u dobro? U nešto pozitivno i lijepo. U iskrenost i nježnost, u ljubav?
 
Od kada ga znam, nije napravio ništa čime bi me uvrijedio, razočarao… samo je svakim danom sve nježniji, brižniji i draži. Trudim se biti optimist, trudim se biti otvorena i puna povjerenja, a često sumnjam u sve. Zašto je tako jednostavno napisati tekst pun boli, pun suza i čupanja kose ;) a kad je sreća u pitanju, nedostaje mi riječi? Sretna sam. Prošli su mjeseci i mjeseci uvjeravanja same sebe da mi nitko ne treba, da mogu biti sama, da se sreća nalazi unutra, u meni.. da sam sretna jer imam zdravi razum, jer nisam bolesna… Nisam se osjećala ispunjenom i voljenom, nisam iščekivala susret, nisam se veselila nekoj bezazlenoj šetnji po Jarunu… nisam imala ruku za koju bi se primila, nisam imala mira. Govorila sam si da mi baš to treba, da mi treba samoća i da nema tog muškarca koji mi može okupirati pažnju… govorila sam da sam tako sretna i da ne želim promijene. A on je uporno zvao, dolazio, nisam trepnula okom dok sam ga odbijala. I najuporniji bi odustao nakon dva-tri mjeseca… ali on ne.
 
I sinoć sam se ulovila u mreži sumnji. Ležali smo u krevetu, gledali film i razgovarali… smijali se… odjednom me pitao dal znam što je najljepše… «gledati tebe kako se smiješ..» i gledam ga duboko u oči, uvjerena da mu vidim dušu, s pitanjem dal bi mi mogao lagati… sve je super, nije jednu gestu napravio koja bi opravdala moje sumnje, a opet imam strah, opet sam nesigurna, opet pišem o tome… Kroz glavu mi prolaze misli kako ljudi lažu, kako ljubav prolazi, kako ništa nije sigurno, a istovremeno ne mogu vjerovati da će doći dan kada će prestati ova nježna blagost koju mi njegova blizina osigurava. Nikada nisam upoznala nekoga ko bi mu bio barem malo sličan. Stvarno se nikada nisam ovako osjećala. I koliko god si ja govorim da sam već u životu nešto prošla, da me je život opekao, da imam zacijeljenu ranu, da se ne želim osvrtati, da ne želim žaliti, da ću gledati samo naprijed, da sam kompletnija osoba zbog svih ružnih iskustava, da sam drugačija od svih ostalih, vrijedna svakog truda i da mi ne laže, svejedno sumnjam. Svejedno se bojim… I kada ga pitam zašto mi toliko laska on veli da samo želi da shvatim koliko sam posebna i koliko mu značim. I divno mi je slušati sve to, ali istovremeno nevjerojatno. A zašto?
 
Zašto je teško u to vjerovati? Zašto ne mogu zaboraviti bol? Zašto sam ovakva? Divan je. Najdivniji čovjek ikad, a ja kao plaha kornjača. Nikako da izađem iz oklopa…. Prošla su samo dva mjeseca od kada sam ludo zaljubljena, od kada sam mu dozvolila da mi se približi, od kada smo zajedno, a imam osjećaj da samo skupa oduvijek. Kao da prije njega nitko nikada nije postojao, kao da su ti strahovi neopravdani pokušaji da mu nađem manu. Nemoguće da ih nema. I za mene je najdivniji, s najplavijim očima, s najnježnijim dodirom, s najljepšim usnama, s predivnim osmjehom, najduhovitiji, naj, naj u svemu. Bojim se tog osjećaja pripadanja. Zašto se ne mogu jednostavno prepustiti?! Zašto se pojavi grozan strah kada osjećam da više nemam kontrolu nad osjećajima? Zašto sam nesigurna? Zašto se pitam ovakva izlizana pitanja? Zašto ako sam sretna s njim… Što je sreća uopće? za mene sada ne postoji alternativa. To je to... Mala se dala ;)) 
 

Ako netko zna čime animirati dvevetogodišnju potpuno zanemarenu curicu, dobro bi mi došla svaka ideja. Čudno je kada odjednom dobiješ tako veliko dijete nespremna i potpuno neinformirana o njezinim potrebama. Komentari su najčešće da je samo zločesta, ali znam da nije stvar u tome. Više sam izmorena od svađanja i prepiranja, pokušaja da doprem do nje. Ne želim odustati! Molim ako netko ima ikakvu ideju da mi piše.
 
Unaprijed zahvaljujem svima!

Ponekad se zapitam koliko je potrebno čovjeku da bude istinski sretan, zadovoljan, potpun… zadovoljen i miran. Dobro, zapitam se koliko je potrebno meni, ali i ja sam dio nekog prosjeka pa nemojte mi uzeti za zlo ovu globalizaciju. 
Jučer me je prijatelj pitao ono pitanje od kojeg nas često boli glava, dotakli smo se teme o kojoj nerado pričam i još mrskije su mi misli o tome… išlo je ovako nekako; potpuno bezazleno prijateljsko bla bla… i odjednom: » i jesi li se napokon zaljubila? « 
Zašto smo tako komplicirani pa silno želimo osjetiti ljubav i onda kada osjećamo njezine prve taktove, pojavi se strah, sumnje i dvojbe. Jel stvar u tome da nemam dovoljno vjere pa očekujem novo razočaranje? Ili ipak uspoređujem svoj neuspjeh iz (doslovno) prošlog života? Danas sam (ni sama ne znam zašto) prizvala neke duhove iz svoje prošlosti. Jesam li time ponosna? Da, jesam jer vidim da mi nije svejedno. Vidim da nemam hrabrosti riskirati ovu moguću sreću. Jer vidim da mi je ipak stalo do ovog novog muškarca, do ovog osjećaja koji u meni izaziva samo on. Moj dragi. I strah me je priznati da sam se zaljubila pa velim da se ne volim razbacivati velikim riječima, pa velim da je šutnja zlato, pa šutim. Pitam se što znači ta šutnja… dal je loše to što o njemu ne pričam.. dal je to znak nesigurnosti ili pak suprotno…
 
Opet ista stvar pregršt neodgovorenih pitanja.
 
Silno sam čeznula za osjećajem da pripadam nekome koji me zaslužuje. Ovo sada zvuči odvratno, ali moj zadnji dečko bio je stvarno potpuno krivi čovjek za mene. Ne baš u svakom pogledu, ali u ključnim stvarima je. A ja sam se držala onih sitnica koje su nam bile zajedničke i tonula i tugovala i bila s njim, a bila sama u srcu. Koji jadan život. A sada nešto potpuno novo. Bez opterećenja, bez stresova, bez problema, no ni sada nije dobro. Nije da tražim dlaku u jajetu, ali sam oprezna i stalno očekujem neko razočaranje, stalno na zadnim nogama. Umjesto da se opustim i pustim misli neka vrludaju… pustim sumnje neka odu… velim svima da imam dečka. Velim samoj sebi da život imam samo jedan. Da ne budem imala prilike više nikada imati ovoliko godina…
Zapravo, upravo sam to rekla… UPS… i nije bilo tako teško!!!
 

Spavam kao beba… probudi me zvono… mislim si da nema šanse da sada ikome otvaram vrata… sigurno je rano… zvoni, zvoni, zvoni.. pogledam na sat, pola deset, odjednom prestane zvoniti i čujem kako mi ordinira po bravi… čudno… lupa… već sam budna jer shvaćam da  mi netko provaljuje u stan… užas… panika… u pola deset ujutro?! Hrabro dođem do vrata, pogledam kroz staklo na vratima, veli mi taj dečko da treba probuditi svoje dvije prijateljice, ali ne zna u kojem stanu žive… Ne znam niti ja… otiđe. Vidim iza zidića skrivao se drugi, ponovo klecanje u koljenima dal da zovem policiju?! Sjednem da se smirim malo, nekoliko trenutaka kasnije čujem vrisku i trčanje po stepenicama… Kad sam ih nazvala, relativno brzo je došao policajac… zaključio : «Da, gospođice, dobro da ste zvali. Vama se vrlo jednostavno može provaliti u stan.. « I tu je kraj njegova posla. I  ja sada trebam biti mirna i bez straha otići na posao. Prije nekoliko godina isto mi je netko pokušao provaliti u stan, srećom samo je brava ostala slomljena i u stan nitko nije ušao. Nisam paničarka, ali se bojim. Živim sama na zadnjem katu. Veli mi policajac da svaki dan imaju pedeset provala u takve stanove…  A ja znam da gotovo nikad ne riješe ništa. Jel ima netko kakav savjet za povećanje sigurnosti u stanu? Imam suzavac, ali što mi to znači? Opet krajnja nužda i nužna obrana ogranićuju da se branim nečim što je opasnije od pribora za provaljivanje (ako samo to imaju kod sebe) i kako da se zaštitim u slučaju da mi stvarno sljedeći puta uđu u stan? Živim nasuprot policije, pa opet im treba desetak minuta.. uh, nije lako biti nezaštićena cura u Zagrebu. Ovakve stvari se ipak ne događaju samo u filmovima. Ljudi, čuvajte se!

A što je sreća za vas?

Probudio me je telefon. Skroz zbunjena, ne znam jel negdje kasnim, možda je ponedjeljak već.. nekeko se javim... poziv s posla.. "Dobilaa siii cvijećeeee.."... Ja? Nemam dečka... ovaj... JAAA????.. "Jesu tulipani?" pitam. "Kako si znala?".. Odmah sam znala od koga je. I nije me smetalo što sam se probudila tako rano. Nije mi se više niti spavalo. Otuširala sam se. Našminkala, lijepo se obukla.. Otišla na posao. Po svoje cvijeće.. Uh, koji dan. Koji divan buket.. A ja govorim da su svi muškarci isti. Eh, da jesu.. pun stan mi bi bio cvijeća. Hi hi hi... Uskoro idem van. I ne mogu skinuti ovaj zadovoljan osmijeh s lica. Danas sam stvarno sretna!!! I kad vidim koliko je malo potrebno za sreću... ne znam kako uspijevam osjećati se drugaćije.. :))
Šaljem pusu svima koji nisu dobili cvijeće, svima koji ga nisu poslali.. još nije kasno. Šaljem pusu svima koji su sami, i ja sam rekla da bum većeras bila solo. Ali zašto..  Šaljem pusu onom svom ex-loveru. Dragi... želim ti ugodan život!

Živimo u carstvu obilja. Sve je ponuđeno, sve se može imati, sve je na prodaju. Da i ljubav se može kupiti. U to sam se uvjerila na vlastitoj koži… uvijek mogu samu sebe uvjeriti, kada stavim sve na vagu, da je puno više dobrog nego lošeg… Pitam se dal je navika postala jednostavno nadomjestak za ljubav…
 
Voljela bih da mogu reći da sam zaljubljena… Voljela bih osjećati onaj potres u duši, drhtanje cijelog tijela, onu pozitivnu energiju zbog koje se ne može spavati, zbog koje nismo gladni i koja nam daje snage za apsolutno svaki napor. Voljela bih očekivati njegov poziv… zadrhtati cijelim tijelom kada telefon zazvoni… Kuhala bih mu s velikom pažnjom jer znam da je pravi gurman koji uživa u svemu.. pa i u jelu… I kada stojim u koloni i čujem neku pjesmu, voljela bih da me podsjeti na njega i da mi cijela ta gužva ne bude gnjavaža.. Voljela bih slutiti njegovo oklijevanje sa onim «VOLIM TE»…  Da mu bez nekog povoda jednostavno kupim nešto što si već dugo želi. Voljela bih znati da misli na mene i da mu nedostajem. Voljela bih smijati se njegovim šalama, razumjeti njegove strahove… saslušati njegove brige i u trenu mu olakšati dan! Voljela bih mu biti poticaj, inspiracija.. muza.
Voljela bih biti zaljubljena. Voljela bih blistati od siline tog zanosa. Leći u krevet i osjećati nedostatak njegovih dodira. Biti naviknuta na njegov miris i osjećati ga onda kada ga nema.. na sebi, na jastuku, po cijelom stanu.. Voljela bih osjećati tisuće nježnosti. Voljela bih da ne trebamo puno niti govoriti jer u samom pogledu je sve već izgovoreno.. Voljela bih osjećati toplinu u srcu jer  se ON tamo nalazi.. Voljela bih postupno biti sve više i više mu privržena.. Voljela bih dopustiti si daj luksuz. Voljela bih tajanstveno se smijati nakon neprospavane noći pune strasti.. nakon vatrenog vođenja ljubavi. Da, voljela bih voditi ljubav. Dosta mi je ispraznog seksa koji je samom sebi svrha. Dosta mi je navike. Dosta mi je nadomjestaka za ljubav…
 
Ah, divno je biti nekome nešto… ali ne bilo što!