U svom dome sam home

Trenuci koje sam proživljavao
kada sam bio najmiliji Bogu,
nestali su netragom...nestali u mojim sječanjima
kao zagubljeni i zaboravljeni komad pokučstva...
ostao je samo osječaj
i neka maglovita vizija...i...
ne znam...
...možda bih to mogao nazvati
pravim trenutkom koji nisam ispravno koristio
...a možda
samo nisam imao potrebna sredstva
...ili naprosto nisam znao koji se kurac dešava...

...kao da je i to bitno...
...jebeš propuštene prilike...

...to je isto kao da kažem da ljubav bira način na koji će doprijeti do srca
...a bira malo kurac moj...
mi svi prokleto dobro znamo da se ljubavi živo jebe za sve...

Čemu onda gutati tuđa govna kad nas i vlastita neminovno tjeraju na sranje?...jel'

Nisam se opirao...ja shvatio sam sve...
Bog je jedini peder kojemu se uspijeva dičći kurese na žensku obitavnost.
Pa šta...
...mislijosam...
...vrlo važno...jel'

Jednoga vjenčanog kuma, pozdravio sam nakon dužeg razgovora uz piće i cigarete te LSD, spid i nešto malo marihuane i zaželjevši mu svako dobro izašao sam iz njegove kuče i uputio se ka svome jedinom domu.
Snatrio sam putem maštajuči o svemu i svačemu nebih li odagnao misli od prokletstva koje me je pratilo u stopu.
Ljudi koji su prolazili mimo mene žustro su koračali ka nekom svome životnome cilju.
Osjećao sam kako sunčeve zrake prodiru kroz moje jadno i napačeno tijelo i kako moja mala i nebitna jaja postaju dio svekolike svemirske energije...energije koja stvara...i nudi...
Nisam srljao mišlju...nisam ni trebao...
Prostranstvo ispred mene nudilo mi je dovoljno da se slobodno prepustim svemu što mi je htjelo dati a ja se nisam opirao...naprosto sam želio doseči trenutak...između smrti i postojanja...
Nešto kao natruha i trag...kao ona i vrag...
Načelo kojeg se doista snebivam a koje ipak mome krvavom srcu daje i dalje za pravo da užurbano lupa, skutrilo se duboku u mome viđenju...
...to je valjda jedan od razloga zašto i dalje volim ono što tako dobro skrivam...
...ja sam davno naučio da razumijevanje nije ono što očekujem...niti mu se više nadam...
Naprosto...samo gledam...
...kako pada kiša...i kako možda nešto sjaji na cesti...dok netko spušta zastore...da se ne vidi sjaj u oku...ili da se manje čuje zvuk...ili neki sličan kurac koji otvara mogučnosti za ono za što nismo uvijek spremni...jel'

Životno znane činjenice su opčenite činjenice koje čine život znanim.
Ja sam se jedan puta kao pijan plota, uhvatio jedne takove opće prihvačene činjenice i državši je se probdijeo sam noč.
Pred samo jutro, klonuvši od umora, zaspao sam i usnio slijedeči san:
Hodam pored devet neobaviještenih ljudi i nukam ih nutkajući ih svime i svačime,
da mi odaju informacije.
Spriječeni surovim neznanjem a istodobno željni svega i svačega, nijemo se pogledavaju ne bi li u očima drugih sudionika otkrili natruhu informacije.
Ja sam neumoljiv i promatram ih sa predostrožnošću neumoljivog ispitivača.
U jednome trenutku jedan od ispitanika promijeni boju kože i zagleda se u plavetnilo neba i oblake koji kao da plove nošeni snagom prpošnoga vijetra.
Tada je kao kada netko nešto kaže i on rekao:“Omnia mea mekum porto!“
Dao sam mu iz svoje kesice koju zovem vrečica nešto blagodati i on je vedro prešao na suncem osunčanu sunčanu stranu Ilice.
Primijetio sam da je prilično oskudno odijeven i nikako mi se nije sviđala njegova garderoba ali primjetivši to odmah sam i zaboravio to.
Medžutim, kako sam zaboravio što sam to primijetio, primijetio sam da sam nešto zaboravio pa sam se počeo čuditi kako li sam samo zaboravan.
Pomislio sam tada na kuhara kako kuha u kuhinji i na vodoinstalatera kako instalira cijevi za dovod i odvod vode koja uvijek nađe neki drugi put, put koji je neminovan i koji je uvijek tu negdje, ili ispred ili iza nas...sjetio sam se i stare turske poslovice koja prevedena sa bugarskog na nigerijski govori o utjesi, utjesi za kojom žeđa svak, bio on star ili mlad...čak sam u jednome trenutku počeo i da se bavim ipsacijom, vjerojatno zbog neuroze u karakteru, ali sam se, ukorivši se, probudio iz toga, sada več potpuno zaboravljenog sna...jel'

Ja volim kada mene ženske vole.
Ženske su meni super i odličnjak se osjećam kada se skupina mudrih baba smije mojim jadnim i glupim forama.
Ja volim valjat fore tipa dva.
Fore tipa jedan su mi skroz u kurcu zbog toga što su originalne.
Originalne fore ne kuži nitko ni za goli kurac pa sam skužil da je najbolje valjat društveno prihvatljive fore tipa dva koje su društveno prihvatljive.
Tek rijetko osviještene ženske daju pičke kada valjaš fore tipa jedan.
Moram takodžer priznati da sam dosta rijetko jebao a sve zato što nisam htio valjati fore tipa tri koje su mi kada sam ih čuo spustile kurac.
A dobro je znano da spuštena kurca možeš malo kurac moj jebati.
Jednom sam čak spuštena kurca trljao o picu osramotivši se!
Uvidjevši kako neke pice od mene očekuju da budem dio svojih fora, zamislio sam se.
Osjećao sam kako reputacija koju stvaram nema veze sa onim za što me se smatra, tako da sam nastavio valjati fore tipa dva.
Jednoga dana, desilo mi se je nešto što nikada nikome nisam ispričao a sada ću, da odriješim dušu, ispričati Vama dragi čitatelji, jebem Vas u dupe znatiželjno.
Tragajući za konzistentnošću, naišao sam na zlatno doba svog života i preuzeo koordinaciju svojih pokreta pokušavajući pratiti pravac putanje poput pravog polunedojebanog pitekantropa.
Svjetina oko mene zgražala se nad činjenicom da ne želim ni pod koju cjenu skrenuti sa puta.
Uznapredovala nakana kojom sam lomio kosti i najtvrdokornijoj uznapredovaloj misaonoj strukturi, gledala je u me kao iz šume, neki čovjek, dok poljem šečem pored potoka što prostro je svoj tok preda me.
Uzjogunijo sam se te sam počeo da trčim dok nisam dopro do civilizacije oooo jeeee...
Tamo sam ugledao strukture bitne...i spoznao...
...svoje misli sitne...jel'

...ponekada...
...ponekada si utvaram,
da si pičke karam
...u stvari...samo drkam...
...tjah...
...doslovno se varam...

...i kako da sada ovako skroz samcat
da dočekam tu zoru na tome beskrajnome moru
... bez vjetra o sapetome jarbolu...

...zar da se jebem sa mišlju...
o tamo nekoj predivnoj ženi...
što u susret mi trči prema meni...

...ehhh...dosadne misli, prozaične
...i glupe...
...jebem vas ja sred prkna u vlastito dupe...jel'

Jedne noči dok sam se skrivao iza nečega gledao sam oko sebe kad li baš pogledah u smijeru kazaljke na satu.
Digitalni sat koji je brojijo brojkice nije me uputio u pravome smijeru pa sam otišao na krivo, putem koji nije odgovarao mome vlastitom nahođenju.
Sav sam se stresao od nelagode!
Pomislio sam da možda idem krivim putem.
Medžutim, sve je govorilo da tome nije tako.
Nastavio sam dalje ne obazirući se na prošlost.
Putem sam dolazio do spoznaja koje prije nisam primjećivao.
Stoga sam odlućio za sva vremena: „ Putem kojim kroćim nastavit ću dalje!“
I bje tako...jel'

Ja sam liječeni psiholog!
Večina ljudi se mora školovati u tom smijeru pa su ortodoksno priznati na način da im se podilazi u tome smijeru.
Meni osobno i pregolemoto zapuca kurče i za takav način odgoja.
Ne želim reči da je škola smjer kojeg prezirem.
Čak da paće!
Obrazovanje smatram utoliko veličanstvenim kao što hrvatsko školstvo smatram gubljenjem vremena i jebanjem u mozak mlada čovjeka.
Hrvatsko zato što je moje a ostala zato što su jednaka ali me zabole kurac za ista jer se moje djete tamo ne školuje.
Što za pravo ovom uhljebljenom načinu izražaja želim reči?
U stvari, ne želim reči ništa zato što znam da je nemoguće zapećenom sistemu išta reći.
Želim samo dati svojim osjećajima mogućnost da plove nebom čiji oblaci plove nošeni silom koja je iznad nas.

Da li sam u pravu ili nisam...i za to me zaboli kurac!
Gledao sam obićne stvari koje se pretvaraju u pizdarije ali našao sam se i u pizdarijama koje su izvukle najbolje od mene a nisam osjetio umor!
Da li to ima veze samnom ili sa nečim drugim, jebo mi pas milu mater u srpsku pičku, nemam poima.
Znam tek da osjećam van granica svojih vokalnih izričaja!
Misaoni tok kojim raspolažem nerijetko me dovodi do ruba samog značaja tako da sam odustao od društvene prihvatljivosti.
Jedino što znam jest da ljudi koji umiju da shvate...ne shvaćaju...samo osjećaju...jel'

Jednoga dana , kada su svi drugi dani prošli a novi još nisu ni došli, ja sam se probudio osjećajući želju, koja me je prožimljući moje misli, nadagnala da ustanem iz kreveta.
Sjeo sam na bicikleto i uprtio brdo!
Znoj mi se curkom sljevao niz tjelo koje je žudjelo za dodirom.
Kada sam došao do željenoga cilja iza mene je ostalo nekoliko milja.
Zbilja!
Bio sam napaljen i da nisam kurac bi mi zapeo za zupčanika lanac ali ovako me je gađao ravno u oko pa sam vidio šume sjaj malo kurac moj!
Osjećao sam kako život buja u meni pa sam zastao iza grma i nastavio drkati.
Cjelo vrijeme mi je bilo dobro!
Kada sam svršio bilo mi je žao ostaviti spermu na šumskome cvijetu, jer sam osjetio sjetu pa sam je spremio u kesicu koja je imala jednu resicu i devet božanskih slojeva od sedam krojeva, ali niti jedan nije bio sašit po mjeri koju sam pokušavao navući na sebe.
E jebi ga...tada sam se sjetio Tebe!
Ljepota i moć Tvoje pičke i moja želja i moje vrhunsko neznanje!
Pokušavao sam poslje uranjati kurac u more svega ali još sa obale sam vidio da nema pučine!
A samo kroz pučinu mogu shvatit svoju kurčinu...jel'

Baš pomislih kako više nikada neću, kadli mi je došla ponad prozorskoga obzorja.
Zaiskah svetu providnost da me sprijeći, ali ruka krene mimo Božije volje.
Ta ruka svetica...što graditeljskom dići se moći...
Ja joj zgrabim ljevicu a ona desnicu mi turi u šaku i mogo sam se samo jebat.
Kada je sve završilo, osjetio sam blagostanje na kojem bi mi pozavidjeo i goli kurac da nije tek sintagma...jel'

Ima jedna čudna supstanca u mome tkivu.
Ta kemikalija i mene osobno trpa u kut koji sam oduvijek gledao sa strane.
Bojazan nad vlastitim bićem izaziva strah i ja to znam, a znam samo zato što mi se gadi, a oduvjijek sam gaio gađenje spram svega što ne razumijem.
Jednom sam probao ne izreći istinu , pa mi je brada malo kurac moj više stajala uspravno.
Jebote, drhtala je u svojoj laži!
Ipak, spašava me pička...jer...pička je istina!
Pička mi nudi ono što nikada nisam imao!
Svojevremeno sam se doista trudio i strahovito sam želio promjeniti svoju točku gledanja pa sam čak znao stati sa strane i promatrati ono što nisam želio vidjeti.
Moj pogled je prodirao i u dubinu i u širinu shvačajući prostor isključivo kroz vremenski period.
To je bio stvoreni način u nekom trenutku, sa kojim sam pokušavao sagledati stvari onako kako sam ih osjećao...bez nametnutih doktrina i bez naučenog znanja.
Tada sam shvatio da mi je prirođeno da volim i da je ljubav sasvim prirodna stvar i da zahtjeva samo i jedino htijenje!
Tako sam zapravo, htijući mnogo a ne želeći ništa...počeo da volim...jel'

Pil sam si ku šulju i čehle!
Mamne štani nemam ništa nit obleke imam samo jedne klompe ajaajajaja...
Unpu jemi racku maštine nei!
Tala pi me je capi dnaje noćsi ajka zakaj sam ofuckan ajajajaja.....
Ajka da joj limve bre!
Capi je labi dnazgo i malaje brodo pedu!
Batje sam ju štel ajajajajaja...
Ali racku loma kada mamne šćim
Kaodr sam racku cijelu noć...jel'

Nema tome ni baš tako dugo kako sam bio krivi muškarac koji ljubi pravu ženu.
Sreo sam je jednoga proljetnoga jutra kraj kapele stare Ane.
Nosila je objed zaslužnima a na suknji je imala bod, meni neukom, potpuno nepoznat.
Gradio sam svoju muškost osmijehom a ona ga nije skrivala od mene.
Zapravo, njen je pogled šutnuo moj neukus u izričaju pa sam natucao, ali ipak vješto.
Natucao sam dugo, dok je ona, otvorenog sluha,
…željno upijala sadržaj mog duha…
Kasnije sam čak svoje rečenice doveo do suvislog misaonog toka, tako da sam joj sa lakoćom mogao predočiti činjenicu o kojoj cijelo vrijeme pričam.
Međutim, što sam više pričao a manje natucao, to sam rjeđe kroz obilje njenih božanskih darova jezikom palucao…
…sad samo šutim…ne govorim ni rječi…
…što manje pričam…kurac mi je veči…jel’

Žarko Duanntes fon Petrušić, često je radio psine.
Baš jućer još, dok sam kuhao sarmicu u prestižnom lončiću, Žarko Duanntes fon Petrušić napravio je dvije psine.
Najprije prvu a potom i drugu.
Tek odoljevajući vjetru s Dinare, suzdržao se da ne napravi i treču.
Vjetar mu je mijo lice, dok je gladio pice mlade jarebice.
Mama njegova, jebala mu je oca kad ga se dohvatila.
„ Nu! Ti jebem i oca i djedovinu sodomističku!“ - reče kći vjetra svome nesretnom sinu.
Mali Žarko Duanntes fon Petrušić, tako se je gadno usrao od straha da su jarebice, uzmahavši se krilima, pronjele smrad duž cijele vasione.
„Za Boga miloga!“ – reče Kunta Kinte iz Nikaragve – „ alaj je lep ovaj svet, tamo žbunj a ovde cvet!“...jel'

Tko sam za pravo ja!
Ja sam veliki majmun što luta svemirom sam i ždere banane kurcu slične!
Jabuke volim i kruške također,
zeljasto bilje i plodove mora...ja volim ...
...široka polja i šume u meni...a kaljuže volim...
...i volim siline...
...nepovratnu misao... što kroči mojim otetim viđenjem...volim...
i volim izbačen i tvrd mišić na svome ramenu,
...Bog ti mater jeb'o...ja i pičku volim...

Postoji jedan dražestan kurac, kojemu imena siguran nisam... a jebe me do jaja!
Možda sam to ja!
Ooooooo...da!
Nema gojreg zla od shvrsishodnosti niti boljeg dobra od zaludnosti!
Ja čupam svoj plučni trakt i dišem izvan sebe...
Ne kažem da sam jedini u Tvome viđenju!
Samo gledam i nastojim...jel'