spontanosti

Kao dvije kuglice svemira dotaknuli smo se nenadano i potpuno neočekivano te plesali zajednički ples savršenstva. Ples kakav samo dvije duše mogu plesati, neponovljiv i zanosan. Ples zajedničkog rasta i smijeha, užitaka druženja i dijeljenja duša, misli i veselja, suza i tuge. Znali smo da će se kozmičke sile usprotiviti tolikom savršenstvu dvaju nesavršenih duša te primijeniti silu koja će nas na koncu razdvojiti. Neminovno i neizbježno, to se i dogodilo. Ali sila privlačenja je jača, dvije pronađene duše mogu pobijediti sve i ne postoji nijedna sila koja nas može toliko razdvojiti da misli ne mogu dosegnuti tvoje te ponovno zaplesati čarobni ples.

Vrijeme će učiniti svoje, izbrisati će detalje, donijeti slatki zaborav gorčine i uokviriti te u najljepši okvir kao poklon onom najvrjednijem što smo dali jedno drugome. U ovom slučaju vrijeme neće izabrati strane, mirno će protjecati za oboje podjednako i sporo nanositi lijek na ranu koja se golim okom ne vidi. Ma koliko se trudili i uvjeravali sebe da smo jedno drugom nebitni, da je glazba zamrla, da smo pronašli lijek i preboljeli, da smo samo prašina na zvjezdanoj stazi života, trag je dublji no što si to možemo i želimo priznati.

U tami osame, daleko od svih, posvećeni samo sebi i svojim mislima, zapet ćemo na to zrno prašine, podignuti ga nježno, znatiželjno promatrajući tu mrvicu koja se smjestila na dlan pitajući se kako taj trunak može predstavljati smisao života. I prisjetiti se svih zajedničkih trenutaka, glazbe naših srca na koju smo plesali te bar na trenutak vratiti vrijeme unatrag, znajući s jednakom sigurnošću o sili koja nas je razdvojila, da će nas drugačija sila ponovno spojiti negdje u budućnosti.


Još uvijek se s osmjehom mogu prisjetiti tvoga imena i pripiti svoju dušu uz tvoju. Jer znam tko si i, znam, naši putovi srest će se opet...

http://www.youtube.com/watch?v=TAYho6_UFcc