Udavatelj

Vrisak - od kojeg se ledi krv u žilama. To je ono što me budi svako jutro. Ono što čujem prije nego otvorim oči. Vrisak je opipljiv, stvaran, vrisak nekog monstruoznog bića, bića koje kao da nije sa ovog svijeta, ali znao sam da jest. Nakon otvaranja očiju, poznata slika pred očima. Troglava lampa na vrhu plafona, i sjena koju baca uvijek upaljena žarulja, sjena nalik na miki mausa. Heh, miki maus, jedino biće koje je tu za mene, u ovom užasnom svijetu, je lik iz crtića. Okrenuo sam se na prljavoj posteljini, obučen, i začuo kruljenje želudca. Morao sam Van. Po hranu. A Oni su bili van. Nekad ljudi, danas krvožedna bića, očito zaražena nečim. Jeza me prošla kad sam sjetio njihovih buljavih očiju, i gomile, da, gomile njih sa tim očima kako trče zamnom. Pridigao sam se i kroz otvor na dnu prostorije ispuzao u ventilacijsko okno. Ventilacijska okna ove stare tvornice su me puno puta spasila, a ta prostorija je bila moje sigurno utočište, možda i jedino postojeće na ovom svijetu.



Vani je bio ugodan dan. Sunce je sijalo, i puhao je neki ugodni sjeverni vjetrić. Da nije bilo razrušenog grada predamnom, i glasne tišine, reklo bi se, Utopija. Nasmiješio sam se kiselo na tu riječ, toliko puta izrečenu u medijima, obećanju blagostanja. No, morao sam se trgnuti i pripaziti. Najbliži market je bio daleko. Zapazio sam dvojicu Njih nekih stotinjak metara od mene desno, i obratio pozornost na smjer vjetra. Nisam mogao dozvoliti da me nanjuše. Zadnji put me to koštalo, prisjetio sam se, sa bolnim grčem u licu.



Nekako sam stigao do marketa, i pokupio par pašteta i konzervi graha, kad sam začuo vrisak. Ženski vrisak. Ostao sam na trenutak zbunjen, jer Oni nisu vrištali, a vjerovao sam da sam jedini preživjeli. Primaknuo sam se prozoru na drugom kraju ulice ugledao žensko biće. Bježala je pred Njima, pravo u mom smjeru. Neodlučan na trenutak, jednostavno sam istrčao van i viknuo joj da potrči lijevo, a ja ću desno, da ih zaokupim bar djelomično dalje od nje. Bila je koliko-toliko prisebna i otrčala lijevo. Ja sam krenuo desno i počeo trčati, a nekolicina njih su me počela slijediti. Nakon par sekundi, novi vrisak. Opet ona, pretpostavio sam i zaključio da se dogodilo najgore. Pobjegao sam prema tvornici, ne obazirući se na ništa, dišući kao sumanut. I stigao sam, ali nedugo potom, stigli su i oni. Upao sam u otvor za ventilaciju i krenuo puzati prema mojoj prostoriji. No jedno glasno tup iza mojih leđa je značilo razlog za brigu. Okrenuo sam se i ugledao jednog od njih kako puzi zamnom. Mahnito sam puzao i došao do svoje prostorije i stisnuo se uz zid, u paničnom strahu. I tada je došlo biće. Mahnuo sam rukom prema njemu, u očajničkoj namjeri da mu rukom zapušim gubicu, i tada se sjetio da ruka više nije tamo. Morao sam je odsjeći kad su me jednom prilikom ugrizli. I nakon toga, tišina. I bol. Fantomska bol u nepostojećoj ruci, poput mesa bačenog u vatru.



I bi muk.

Upoznali smo se na forumu. Zapazili smo jedno drugo na temi o dobrim curama koje nemaju dečka. Da skratim priču, završilo je tako da mi je ona došla u posjet. Odmah po silasku s busa je počela pričati. Ona je ta i ta, zove se tako i tako i drago joj je i lip sam joj i želi ići vidjeti moj grad. Nastavila je pričati, bez čekanja da se ja predstavim i krenula. Pričala je cijelim putem o sebi, svom bivšem zaručniku, tragičnom završetku veze, staroj majci, ocu koji ih je napustio, i nekom ujaku koji je u zatvoru zbog neke pronevjere. Prošlo je dobrih pola sata, a ja još riječ nisam rekao. Ni pet ni šest, nego smo prošli kraj nekog simpa restorančića, i ona je krenula sjesti za stol. Brže bolje sam joj privukao sjedalicu i smjestio se nasuprot nje. Ona je nastavila klafrat, a kad je došao konobar, naručila je, i kad je konobar pogledao mene, naručila je i za mene, trudeći se zvučati kao muško sa dubokim glasom. Nasmijala se i zvuk njenog smijeha me podsjetio na glasanje tuke, i rekla da izvrsno imitira muškarce. I nastavila brbljat. Činilo se da nema namjeru stati. Konobar nas je poslužio i ona je, nemam pojma kako, nastavila žvakati i pričati, dok sam se ja počeo ceriti sam u sebi, trudeći se držati usta zatvorena. Rekla je tad da me prati kako meljem hranu, i da joj je to hobi, i da zaključuje kako mi fali 5ica dolje desno. To je bila istina, bytheway, no ja sam ostao paf, a ona je okrenula dalje na taj tragičan kraj njene veze. Naime ona je u stanu objašanjavala svom dragom nešto o silikonskim implantatima, a njen pekinezer, koji inače non stop laje je stajao između nje i njenog zaručnika i lajao. I tada je, tužnim glasom, gotovo cvileći, rekla kako je njen zaručnik iz čista mira zviznuo nogom pekinezera, koji je odletio ravno u gorući kamin. E, u tom trenutku, meni se napokon usta otvaraju, djelići hrane iz mojih usta lete po stolu, njoj, konobaru, obližnjim gostima, podu, a ja počinjem tući šakom po stolu i gromoglasno se smijati. Ona napokon šuti i zatim se, valjda uvrijeđeno, diže od stola i odlazi. Kad sam došao k sebi, ispričao sam se svim prisutnima, zacrvenio se malo, platio ceh i otišao doma...

Bio sam oduševljen Facebook-om. Ulijetao pičićima, slao u tri p.m one koji su mi išli uz dlaku, imao mnoštvo frendova i keljio sličice i glazbu i mudre izjave. Ko i svi. I onda, nemam pojma kako ni kad su počela pitanja. Koje ti je pravo ime, u koju si školu išao, koji si fakultet pohađao, tko su ti frendovi, što si danas ručao. Što je ovo? Policijska istraga? Jel vas možda zanima koliko dlaka imam na testisima? I što je najgore i ne shvaćajući sam podijelio svoju privatnost sa cijelim svijetom i bilo kime dovoljno stručnim da to iskopa. Policijska, ne država, nego cijeli svijet. I sad mi ne daju da promijenim ime, jer sam ga već potvrdio, a čak i ako obrišem fotke i videe i zapise, ostaju oni spremljeni tamo, ne bojte se, samo su meni nedostupni.
I sad čitam o razvoju AI-a, tzv umjetne inteligencije. I jednostavnom logikom mi je sinulo da milion ljude treba nadzirati sa drugih milion ljudi, tako da bi bolja praksa bila da to softver radi sam. Više neću moći pizzu naručiti jer će kroz boju mog glasa znati da sam to ja i da mi pizza škodi. Ja oću fakin pizzu!

Bio je dosadan dan na brodu. Svemirskom brodu. Onte je non stop smišljao neke pizdarije drugim članovima posade, iz čiste obijesti. I svi su ga mrzili zbog toga. A volio je i lagati. Točnije, lagao bi čim bi zinuo, kako bi rekla njegova, sad već pokojna, majka. Bili su na putu za Vega koloniju, i sa izumom Warp motora, kriogenija je polako iščezla iz uporabe. Sreo je Mary na hodniku i na pamet mu je sinula ideja:

- Hej Mary!
Mary ga je pogledala ispod oka i rekla: Što hoćeš?

-Htio sam te pitati jel ti vjeruješ u vanzemaljce?

-Naravno da vjerujem- odgovorila je.

-A što bi rekla da ti ja kažem da sam ja vanzemljac?-

-Aha. Ful- Mary je otpovrnula i otišla.

Onte je bio razočaran jer je istrošio većinu genijalnih ideja, a na gluposti nitko nije padao. Osim možda Dube, ona je njegovateljica. Nacerio se pomislivši što bi joj dao da njeguje i odlučio otići do nje. Turboliftom se spustio u Maintenance bay, i naravno, bila je tamo, i izgledala zauzeto krečući se velikom brzinom po prostoriji.

-Hej Duba!- viknuo je s udaljenosti

Duba ga je pogledala i samo nastavila dalje sa radom.

Onte se nije dao smesti.

-Želiš li nešto toplo i crno u sebi?-

-Molim?!- rekla je začuđeno Duba.

-Mislio sam na kavu.- nacerio se Onte

-Ful.- Odgovorila je Duba.

Da bi je uvjerio, Onte je odlučio otići do aparata i donijeti Dubi kavu.

-Pazi na tog Mr Handy-a-, rekla mu je Duba, -U kvaru je.-, što se odnosilo na povećeg robota sa nekoliko krakova koji se nalazio pored aparata.

Onte je provukao karticu i uzeo kavu, kad je Mr Handy najednom ispružio krakove, digitalnim glasom rekao-Firmware upgrade needed-, zgrabio Ontu, i skupa ga sa šalicom kave bacio u garbage disposal otvor. Onte je viknuo prvo slovo abecede i nakon par sekundi klizanja po metalu, našao se...u smeću...

Onte je počeo spominjati spolno općenje sa Gospom, kad se najednom ispred njega stvorila zelenokoža crvenokosa žena, po Ontinom shvaćanju, vanzemaljka.

-Jesi li za jebačinu?!- upitala ga je polusiktanjem.

Onti se stvorilo nekoliko kapi znoja na čelu, kad je začuo Dubin glas odozgo: -Jesi li dobro?!-

-Ostvario sam vanzemaljski kontakt!!!- Odgovorio je, viknuvši, Onte.

U taj tren ga je "vanzemaljka" zviznula šakom u bradu i Onte je pao kao pokošen.

-Kakav kontakt?!- viknula je Duba.

-Ful- Samo je kratko rekao Onte trenutak prije nego se onesvijestio.

Plakala je. I brišući suze govorila: Oprosti, oprosti mi! Gledao sam je zbunjen, držeći pokisli buket u isto tako pokisloj ruci, pokrivenoj isto tako pokislim rukavom, koji je bio dio moje jakne, isto tako pokisle.

Ne kužim? - Rekao sam tiho, dok su mi se kišne kapi slijevale niz lice.

Ja...zamucala je. Oprosti mi, molim te! Nekako je slabasno izustila i pokrila lice rukama.

Dok smo mi tako stajali, meni se vratio film. Polako, unatrag.

Dogovor je bio da se nadjemo kod mosta večeras i da idemo popit koju. Rekla mi je da se obucem casual, no nisam imao blage sto to znaci, pa sam se fino upicanio. Razmisljao sam o svom psu. Doticna ga je pregazila vozeci poprilicno nemarno u rikverc u mom dvoristu. Polomila mu je sve 4 noge i morao sam ga dati uspavati. Znam da joj je bilo tesko zbog toga, pogotovo zato sto smo se tek upoznali, pa nisam uopce taj dogadjaj htio spominjati, da joj ne namecem osjecaj krivnje. To je bilo dok je odlazila od moje kuce ujutro, poslije neprospavane noci u mom krevetu, pune strasti i uzitaka. A tome je prethodila cuga kad je dosla u moj grad na neku konvenciju, pa odvojila " 5 minuta " da me upozna. Komad je bila, moram priznati. Vitka, glavu niza od mene, sa blago valovitom smedjom kosom i biserno bijelim zubima. Pricala mi je na cugi o nekom svom bivsem s kojim je tek prekinula, i priznala da se jos nije "konsolidirala" sa samom sobom u svezi njega. A toj cugi je prethodila zajebancija na forumu, i nekoliko PM-ova u kojima smo sprdali jedno drugu bivajući maksimalno poslovni, mada smo oboje u dusi bili jebivjetri. Ja zracni, ona vatreni znak.

Kad je dosla sebi, rekla mi je da joj bivsi dosao u moj grad za njom, nazvao je, i long story short, poseksali su se, oko cega se sad ocito osjecala lose. Predlozio sam da odemo kod mene, jer joj se sminka razmazala, pa da ne ide u javnost takva. Pristala je i dosli smo doma, gdje sam skuhao kavu, ona popravila sminku, i nakon par minuta obostrane sutnje, odlucila reci sve.

Zavrsilo je tako da se odvezla tu vecer u svoj hotel, ja sam ostao na forumu dok je ona otisla na neki drugi i nikad se vise nismo culi. Bio sam zaljubljen valjda manje od 24h, sto mi je bila neka vrst utjesnog rekorda.

Divan je moj grad. Tj. bio je. Prije kataklizme. Pun osebujnih ljudi od kojih sam nekolicinu osobno poznavao. Bila je tu plavuša Marica, Stipe umirovljenik, Marko đaner, političar Damir, diler Eugen, a najgori od svih njih, kojeg nisam osobno poznavao, bio je Micko, serijski ubojica. Za Micka su govorili da ubije čovjeka, otvori mu mozak, i sazna sve tajne tog mozga, odnosno osobe koju je ubio.
Uglavnom, političar Damir i plavuša Marica su bili u vezi. Damir je bio član gradskog vijeća i donosio važne odluke, a Marica je bila najljepše stvorenje na planeti. Maričini roditelji su bili zadovoljni njenim izborom, i vjerojatno bi se i vjenčali, da Marica nije Damira zatekla jedan dan kako isprobava njene Manolo Blahnik cipele. Kako je rekla mnogima nakon njihovog prekida, jednostavno nije mogla prijeći preko činjenice da Damir nije pravi muškarac, i ktome da mu bolje stoje cipele nego njoj. Marica je inače puštala stidne dlake, jer joj je ginekolog rekao da one služe svrsi, ali političaru Damiru se to nije sviđalo, pa je, nakon puno mozganja, plavuša Marica odlučila sve depilirati i više nikad ne otiči kod ginekologa. Nakon prekida sa Damirom, vratila se starim navikama.
Jedno jutro sam išao na posao, mislim da je bio ponedjeljak, i začuo kako u mom portunu pričaju dvije osobe, dok sam silazio niz stepenice. Prepoznao sam glasove i zaključio da đaner Marko nešto žica Eugena. Odlučio sam pričekati dok ne odu, i silom prilika slušao njihov razgovor.
-A daj mi fetu, molin te.
-Nema dinara, nema fete. Vozi.
-Aj pliz, daj mi, vrati’ ću ti.
-Ma nema teorije temra.
-Ajmo u park, pa ću ti ga popušiti, samo mi daj loma.
Tu negdje su izašli iz portuna i ja sam sa olakšanjem nastavio dalje. Radio sam kao zaštitar, svaki drugi dan po 12 sati i već me bilo strah da ću zakasniti kolegi. Znao sam dobro kako je kad je kraj smjene i kad je čovjek na iglama da ide doma. No, došao sam na vrijeme, preuzeo smjenu, i otišao do aparata po kavu. A tamo je bila upravo plavuša Marica. Lupala je po aparatu, i ponudio sam pomoć. Rekla je da joj je aparat progutao kune. Ubacio sam i ja kovanice, no moje je prihvatio pa sam je ponudio kavom. I počeli smo ćakulati što je završilo njezinim odlaskom na posao i dogovoru za spoj samnom.
Razmišljajući o njoj, uočio sam Stipu umirovljenika kako kopa po kontejneru. Direktor objekta to nije dozvoljavao, pa sam ga krenuo otjerati i nakon prijateljske razmirice u tome i uspio. Svakako je to bio neobičan dan za mene, a plavuši Marici u neku ruku i sudbonosan, jer je surfajući za vrijeme radnog vremena naletjela na fenomenalan stančić u centru, ispod cijene, u suterenu zgrade, i ushićeno javila svojim roditeljima za njega. Koji su joj, neko vrijeme kasnije, dotični i kupili.
Plavuša Marica i ja smo završili u vezi i točno se sjećam kako sam na dan kad smo krstili njen novi stan, čitao novinske naslove u kojima je pisalo da je Micko, serijski ubojica, ubio Stipu umirovljenika, te da je đaner Marko umro od predoziranja. To je bio isti dan kad je neka zemlja očito zaratila sa nekom drugom, jer su počele bombe padati na sve strane, treći svjetski rat, a ja i plavuša Marica smo imali sreću da nam je stan bio u suterenu zgrade, tako da smo nekako preživjeli. Kad smo izašli iz ruševina, u cijelom gradu nije bilo deset preživjelih. Sjećam se da sam prišao jednome od njih, koji je iz nekog razloga samo ponavljao: 50 plus 50 plus 50 plus 50...Pa kako? 50 plus 50 plus 50 plus 50… Pa kako?
Pretpostavio sam da je poludio od šoka i pomislio kako je dobra stvar u cijeloj priči da nemam punicu.

Puhao je hladan i oštar vjetar te noći bez zvijezda, iz pravca oceana prema oronuloj vili. U vili nije bilo niti šuma. Čak i duhovi su se odlučili sakriti u mnogobrojne procijepe zidova i biti tihi. Naš junak je proklinjao činjenicu da mu mjehur bio prenapučen. Sadržaj dotičnog je vrištao da se pusti na slobodu. Nekad nije bilo ovako, pomislio je. Naš junak je odlučio navući papuče i ogrtač, upaliti svijeću i izaći iz kuće u pravcu poljskog zahoda. Ne svojom voljom, pomislio je. Da je postojao kakav nedužni promatrač tog prizora, primjetio bi pogrbljenu priliku kako hoda zavojitim puteljkom, obraslim travom, te bi možda čak i pomislio da se radi o kakvim nečasnim radnjama. Poljski zahod je bila mala drvena kućica, na samoj litici pored oceana. Kad je naš junak otvorio vratašca, kroz rupu na dnu je mogao gledati hridi i valove kako se razbijaju o iste. Zadovoljan svojom idejom o izgradnji zahoda baš na ovom mjestu, okrenuo je leđa oceanu, skinuo pidžamu i čučnuo. Kroz malu dasku na kojoj su mu bile noge, mogao je gledati dolje, u ocean i gomilu morske pjene, što ga je izrazito veselilo. Čak je i osmislio igru sam sa sobom, čučeći na ovom mjestu, koja se sastojala od toga da mu morske kapi poprskaju stražnjicu kad bude gotov sa svojom radnjom. Osmijeh mu se razvio licem i otkrio dva prednja donja zuba, jedina preostala u čeljusti. Svjestan svega, pomislio je: kako sam star.

Je'ate što je ovo? Je'ate što je ovo?

Zaštosto reko dvaput?

Nisam, hebena jeka.

može ponude na pvt

za udaju?