DRLEEEE (ako navratiš, ove dvije su za tebe)

Lijepo je kad su neki nickovi/likovi konstante. Daju osjećaj trajnosti i izvjesnosti. Nekakav varljiv osjećaj da postoji stalnost. No, ništa nije stalno, a ponajmanje ovo. Ponavljam, voljela sam tvoju prisutnost tu, radikalnost i odrješitost. Najviše bih voljela vidjeti ili pročitati što si uistinu pisao. Možda nekad, a možda i nikad. Drago mi je što se znaš "pitonjati", a prave uvrede ti nikad nisi znao nanijeti. Sjećam se svog prvog tipkanja s tobom, ajme, kako si me oprao kad sam bila neuglednazena. Ali, nije važno što te netko nazove kurvom, već ako te učini takvom ili traži takvo nešto od tebe.
Eto, želim ti puno dobrog štiva za nadoknaditi ovih 6 godina. Stat će tu kilometri knjiga, milje filmova, a kad se zaželiš "prave" literature, navratiš tu :)))).
Sve najbolje!
Sanjana i svi njeni nikovi!
Za Drlu i ženu koju je sreo ili će sresti!!!!!!
BURKA (2)
 
Muškarac na blagajni me čudno gleda. Dijeli nas sićušna starica s glavicom kupusa u košarici. Ruke joj drhtulje dok vadi deset kuna. Zgužvanih deset.
Nisam žena na prvu loptu. Nikad nisam ni bila. Na treću, četvrtu, možda. Ma, ne na loptu,  već na sićušni pak, hokejaški, klizeći. Nanjuše me nekako, ipak. S dvadeset i nešto, bez imalo truda, uvučena i ucrnjena, bezglasna, u ćoškovima bilo kojeg prostora za izlazak, pojavio bi se obično predmet želja mnogih, stao ispred mene i izabrao. Dopuštala sam biti izabrana. Izabirala nisam. Čekala bih.
S trideset i nešto i dalje usivljena, ucrnjena, ušiljena, posve gotička unatoč razdirućoj toplini majčinstva, opet bih bila izabirana. U vlaku, u kafiću, na ulici, na plaži, bilo gdje, bilo kada. Zaustavili bi se kraj mene i pričali. Slušala bih koliko treba, zamotana u burku sa zlaćanim prorezom za oči. Tanki prorez od zlata. Slušala i gledala. Oko mene su se stvarale male sigurne kućice za njih, izbice s mekim naslonjačima. Svaki je dobio melem mojim rukama načinjen.
Danas, dok plaćam cigarete koje neću popušiti, u sivom baloneru, sa staricom iza mene, s mlađim muškarcem iza starice koji me upravo namjerava izabrati, u svojim četrdesetima,  melema više nemam. Ruke  su mi suhe, prazne. Oči više ne prepoznaju ljekovite trave. Mogu samo ubrati koprive golim dlanovima i napraviti zelenjak-pitu.
Mogu samo krojiti odjeću ravnih linija, crnu. Sašiti tako da se neprimjetnost rađa u mojoj odjeći.
A burka? Imam crvenog satena u ormaru. Ostaci haljina za djeveruše moje sestrične.
Mogla bih sašiti burku za po kući. Prorez za oči s obrubom od crnog satena. Imam u ormaru. Ostaci od oprava za sprovode.
Burka i ja ispod.
Crvena i ispod, ja.
Skrivena u crvenilu
Sa satenskim trakicama
Na bedrima
Crnim
S čipkom na prorezu
Crvenom
 
BURKA No 3
 
Danas, 27.9., ponedjeljak, dan je za susret. Znam gdje radi. Butik «Ina». Prepravlja nošeno, šiva novo, kroji iz glave. Nosim dvoje traperice promijeniti cif.
Na ruci joj prsten od spužvice s pribadačama. Kao da ježa riđeg nosi na prstenjaku. Na crnoj vesti plavi končići. Kosa spuštena.
Nije me ni pogledala. Uzalud sam se kreveljio i bacao fore. Ono, kako je ugodno tu, baš lijepo kad postoje žene koje nama muškim invalidima mogu eto, popraviti hlače.
U pol rečenice, samo je otišla. Kao majmun, ostao sam nijem i prebirao po stvarima na vješalici. Po suknjama ženskim sam prebirao. Čak sam jednu prislonio na se, isplazio sebi jezik. Iz ogledala me gleda iskešena faca neuspjelog montipajtonovca iz predgrađa došljaka. Nešto kao urbana faca zalutala u narodnjački klub. Nešto kao  John Clees koji hoće biti James Ivory. Nešto kao prava pravcata budaletina.
 
Mislim, nije da nemam uspjeha sa ženama. Prije bi se reklo da se nisam morao truditi. Jednostavno bi dolazile. Pojavljivale bi se i ja bih dobrohotno pristao. Onako, s pola snage. S trećinom sebe s trunčicom angažmana prvih par dana.
Neće to ići, kontam. Previše je nema. Previše me nema za nju. Nije me čak ni uočila kao muško biće. Možda je s tonom tereta iza sebe, ogorčena na sve i svakoga, možda bogomoljka, tko će li ga znati.
A nekako joj je i nos čudan, kosa neoblikovana, a i blizu je četrdesetih.
Bog zna kakva je kad se skine. Hm, kod ovih masovnih, utegnutih, bar znaš što te čeka. Vježbaju, ne jedu, depiliraju, kvarcaju. Znaš bar što te čeka.
 
Premršava je. I ta suknjica za djevojčice, crna i te gležnjače, na vezanje, kao da nije čula za ženske cipele.
A i taj hod, paučinast. Lebdeći. Morat ću je zavezat  špagom da mi ne odleti kao balon s helijem. Haaaaaahaaa, grohotom se smijem. Crna točka lebdi uz mene. Žena u crnom. Samo ju grube gležnjače drže da ne odleti jurcati po oblacima.
Što mi to u životu treba?
Što?
Do gradilišta, već umoran, znam da je gotovo. I prije nego je počelo. Proživljeno u glavi u deset minuta hoda. Prvi poljubac, prvi seks, prva svađa, zadnja svađa, zadnji seks. Sve, već viđeno.
A opet, onaj mali jež na prstenjaku, pribadače s glavicama u bojama, ta ramena, miris šampona od koprive..
 
Sutra ću odnijeti jaknu. Rukavi su malo podugački, a možda bih konačno mogao porubiti ove na sebi, mislim, ipak imam 35, nisam više klinac. A i džepovi su prnjavi.
Sutra ću otići ionako mi je usput…

Uredi zapis

01.10.2010. u 8:33   |   Komentari: 24   |   Dodaj komentar