.

Jedna jedina poruka nagnala me je da razmislim dobro. Samo par riječi..." Ti mora da si jako volio..". Moram priznat da u biti kad bolje razmislim i nisam nego jednom zavolio.Jako,strastveno,iskreno...nježno.Volio sam i možda još volim.Biram osjećaje.Prostirem ih na stol pred sebe kao najbolje karte.Slike ,one najljepše,prate me ko utvare.Ponekad mi ne daju da spavam.Budim se noću,sjedim uz rub prozora....buljim u tamu.Volio sam i možda nisam prestao voljeti.Ubija me spoznaja da sam otišao u tu tamu i da iz nje ne znam i nemam povratka.Tu i tamo nađe se tijelo bez srca pored mog tijela.Zagrlim,ljubim,obljubim..ali ..nakon svitanja..ništa.Kao suhi list stisnut u šaci..raspem se u tisuću komadića.Nema tih tragova koje mogu pronaći u tami.Nema tragova koje mogu pratiti.Nisam bacao mrvice kruha za sobom kad sam krenuo u tamu a svijeću sam odavno izgubio.Sramim se ponekad jer nisam znao kako i što.Ne znam ni sad ..nisam naučio.Nisam naučio kako voljeti dugo ..kako biti voljen.Srce je tako hladno u mojim grudima.Samo mali udarac i raspuknut će se.Možda sam volio..nisam siguran.Stisnutih šaka razbijam ogledala života i gledam komadiće kako padaju pod noge.Gazim ih bosim nogama i gledam kakose rasipaju komadi u još sitnije komadiće..Bol je ponekad neizdrživa.Možda sam volio..nisam siguran

http://www.youtube.com/watch?v=gIoPUk_KXqg


..večeras slavim...tugu utapam..prazninu punim....Tako jednostavno...

Sjedim u uredu i promatram šetače....prolaznike..Nešto me ponekad stegne oko srca.Čežnja..žudnja..tuga..usamljenost...ne znam..Nije ugodno.Nije bolno moram priznat ali nije ni ugodno.Vjetrovito je danas.Ljudi su se već ogrnuli kaputima.Borove iglice..sasušene..prekrile su park ispo mog prozora.Lišće nekontriolirano leti uokolo.Gledam upravo mladi par..tinejđeri..kako su se naslonili nastablo bora i pokušavaju se poljubit.Umiru od smijeha...lišće im kvari planove.Ljepa slika moram priznat.Preko puta starija gospođa pokušava omest prilaz do zgrade.Uzaludan joj trud.E da..dvojica su se na parkingu zakačila automobilima.Ništa strašno ali šteta je šteta.Osušeno lišće je posvuda.Jesen je počela polako uzimati svoje..Proći će i ovo sivilo.Lišće će nestati s ulice.Vjetar će se pobrinuti za to.Čežnja..žudnja..tuga..usamljenost..hoće li to nestati..nisam siguran.Osmjeh je tu..ali kakav..o tome...ipak..Kao što je rekao Aki iz Parnog valjka..Jesen u meni...tuguje...

obukao sam stare dronjke na sebe.Zaputio sam se danas u šetnju.Bez misli ...bez opterećenja.Ostavio sam mobitele kod kuće.Dugo sam šetao...spuštao pogled...dopuštao kiši da mi miluje lice.Osjećao sam se u isto vrijeme izgubljeno a s druge strane tako sigurno...Do gole kože sam pokisao..Nije mi smetalo.Nije me moglo slomiti ništa.Stari dronjci..kako ja volim nazivati izlizanu trenerku i iskidane patike...grijali su me .Mir koji sam našao u šetnji pored mora..nešto neopisivo.Ispražnjena uma i neopterećen sad idem u krevet.Dan je stvoren za spavanje...E i da..drago mi je da sam baš danas uzeo slobodan dan na poslu jer...plaća..skjeda na račun..upravo danas...

U tami sobe promatram kapi kiše na prozoru kako se cijede.Lagani žubor...skoro da mogu razabrati svaku kap koja padne na tlo...Moje srce je prazno i tužno.Večeras je tako gorak okus u ustima..Što to tjera ljude da budu tužni i usamljeni..koja nevidljiva sila?Ponekad poželim..samo da sam ...sretan...i ništa više...

http://www.youtube.com/watch?v=9T9sC-QAR1k