Varijante

Skočiše sinoć na mene neke koje su se, iz meni nepoznatog razloga, odlučile prepoznati u tome što sam napisao u prošlome blogu.

Kao, sram me bilo i stid što...

* kronično očajne (koje su usto i dozlaboga nesigurne)
* vječno nostalgične (kojima se nitko neće nikada moći mjeriti s nekim Iksom, pubescentskim draganom koji ih je bezosjećajno penetrirao i na kraju ostavio zbog neke s većim sisama)
* nesretno udane (koje već poprilično mrze muža, a i on njih, ali tu su i krediti i dvije familije i crkva i pitaj boga što sve ne)
* samohrane majke (koje otkrivaju da su još mlade i da bi ipak željele živjeti)

... spadaju, kako sam rekao, u "oštećenu robu".

Čim kreću osobni napadi, jasno je da netko ima grižnju savjesti i da kreće psihološka projekcija, no pustimo sad to na stranu.

Objasnite mi, molim vas, što bi netko poput mene trebao raditi s...

* očajnom (koja ima gro psihološke prtljage)
* nostalgičnom (koja će iskoristiti prvu priliku da mi nabije na nos "ti nisi Iks" ili se ovlažiti skroz do gležnjeva ako ga slučajno vidi nakon dvadeset godina)
* nesretno udanom (koja samo što se nije razvela, ali teško je to i što će drugi misliti)
* samohranom majkom (kojoj ja ne samo da ne bih bio na prvome mjestu, nego bi se valjda od mene očekivalo da sponzoriram život plodova tuđe ejakulacije - LOL)

Ha?

Da se razumijemo, PROBAO SAM SVE ČETIRI VARIJANTE i ne trkeljam bezveze.

Uz dužno poštovanje, to za mene *jest* oštećena roba po kriterijima koje imam. I hvala bogu da ih imam. Stvorio sam ih praksom, a ne teoretiziranjem.

Želim graditi svoj život s nekime, od temelja. Da bi se to izvelo, potrebno je da *obje* strane budu 100% u tome i da ih ne muče apsolutno nikakvi duhovi prošlosti i da nemaju nikakvoga tereta na leđima - emotivnog i/ili fizičkog.

Nitko od samoprozvanih ne može dati smislene odgovore na gore postavljena pitanja. Štoviše, ne da nema odgovora, nego se kreće u eksplicitni ad hominem i proziva me se da sam ovakav ili onakav, a nijedna blage veze nema tko sam zapravo i kakav sam. Mislim, možda su pogodile, a možda i nisu - ali o tome pojma nemaju. Nijedna nije niti pitala, niti se potrudila doznati, već odmah hop, udri i raspali na sav glas :D

Nemam namjeru ovako javno nuditi bilo kakva konkretna i izričita objašnjenja i opise, jer nisam glup.

No, bez neke konkretnosti, ovako: idući puta kada budete cvilile na blogu zbog nekoga tko je prema vama bio ovakav ili onakav, tukao vas, varao, ostavio ili ne volio, samo se sjetite da je svima vama odreda, bez iznimke, u životu bio najmanje jedan ovakav poput mene i da ste ga eliminirale odmah u početku, jer vam je bio baš kao najbolji prijatelj ili čak kao brat: osjećajan, suosjećajan, razuman, i s čvrstim ramenom na raspolaganju... Međutim, radije ste trčale za tuđim penisom.

Inače, bio sam u kinu večeras, sâm, gledao apsolutno fantastičan film, i na kraju su mi zasuzile oči. To također spada u kategoriju stvari zbog kojih žene - nogometnim rječnikom rečeno - odmah vade izravni crveni karton. To je valjda zato što sam "razmažen", "pun mržnje", "posrao se na ponuđenu ruku" (koju ruku, isukrste?!), itd.

Laku noć.

Uredi zapis

06.11.2010. u 1:17   |   Editirano: 06.11.2010. u 11:33   |   Komentari: 29   |   Dodaj komentar

Trnci

Pokušavam naći razlog da živim.

Nisam dobro u zadnje vrijeme, muči me depresija i stravično sam usamljen. Imam trideset godina i nikada nisam bio voljen; samo mi se o tome lagalo. Postajem svjestan da sam na prvoj pravoj prekretnici u životu... U ovoj dobi ostaju mi samo kronično očajne, one koje nikada nisu preboljele nekog bivšeg dečka, nesretno udane, i razvedene s čoporom djece. Dakle, četiri kategorije "oštećene robe". Kad se još k tome pridoda i za mene žalosna činjenica da žene biraju, a ja budem odabran samo i isključivo u slučaju krajnjeg očaja, teže dosade ili potrebe da si neka nahrani ego i da si dokaže da još uvijek može biti zanimljiva i da ju netko želi slušati, ruku na srce, zaista mi ne ostaje mnogo.

Imao sam početkom godine... nešto. Trebala su mi dva mjeseca (dugo ili kratko, ovisi o onoj klasičnoj perspektivi pogleda na čašu) da shvatim da tvrdnja o navodnoj ljubavi nije značila ništa jer sam bio doslovce fizički odgurivan i nije me željela ni poljubiti. Riječi su jedno, djela su drugo, a djela uvijek kažu sve. Kada je čovjek zaljubljen preko ušiju, onda mu treba malo duže da shvati. Eto, to sam ja i takav je moj život. Takve stvari su jedino što mi se dešava.

Roditelji vjerojatno misle da sam homoseksualno orijentiran, na čemu im ne bih imao što zamjeriti. I ja bih to mislio za sebe da ne znam drugačije. Ubija me u pojam spoznaja da imam bratića narkomana, napuhnutog od hepatitisa, s poluraspadnutim tijelom, završenom samo osnovnom školom, nezaposlenog, i na putu prema zatvoru, a čak i on ima curu.

Steže me u zadnje vrijeme u prsima, imam neke čudne grčeve, i prolaze mi trnci kroz ruke. Mislim da mi nije ostalo dugo.

Uredi zapis

05.11.2010. u 19:02   |   Editirano: 05.11.2010. u 19:47   |   Komentari: 0

Materijalno

Ići ću navečer u kino sâm, i znam da ću poželjeti da je netko kraj mene, kao što sam poželio i sinoć (u društvu) jer sam sjedio kraj dvoje zagrljenih.

Nemam blage veze kako naći curu. Stvarno nemam. Ne znam ni što taj pojam znači...

Vjerojatno bi mi život bio mnogo jednostavniji i ispunjeniji da sam bogat. Ovako soliram već godinama i polako mi je toga dosta.

Uredi zapis

05.11.2010. u 12:19   |   Komentari: 18   |   Dodaj komentar

Jedna karta

Sutra navečer idem sâm u kino, po prvi puta u životu. Kao dijete imao sam pratnju starijih, kasnije išao s prijateljima, a onda uvijek bio u ženskome društvu. Doduše, nije da sam u kinu tako često, možda dva do tri puta godišnje...

Uglavnom, sutra radim nešto što nikada nisam.

Želim raditi još puno stvari koje nikada nisam.

Ali kako?

Uredi zapis

04.11.2010. u 13:58   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

Postojanje

Volio bih da te mogu izvesti van na sunce, ovako u zlatni sat. Lišće bi ti pristajalo očima i trčala bi i šuštala, osmijehom nacrtala nebo i zaslijepila mjesec.

Ali ne mogu, jebiga, jer ne postojiš.

Uredi zapis

01.11.2010. u 14:55   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Upitnik

Pitam se
Pitam se koliko bi bilo drugačije da ti je srce titralo poput mojega,
A ne sporije.
I da su oba bila u istoj fazi, i da smo mogli rezonirati.
Pitam se
Pitam se koliko bi svijet bio drugačiji da si voljela mene,
A ne ideju
Da nekoga voliš, jer ne voliš sebe.

Pitam se
Pitam se tko će umrijeti sam i o čemu će misliti kada zadnji puta bude
Hvatao zrak
Smežuranim plućima koja skrivaju zadnji otkucaj srca.
Pitam se
Pitam se koliko bi svijet bio drugačiji da sam te mrzio,
A ne ideju
Da nekoga voliš, jer ne voliš sebe.

Uredi zapis

31.10.2010. u 21:11   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar