hm

nevjerojatno ali istinito
evo
twirl je u potrazi za ženom
ne bilokakvom ženom
niti ženom sa kojom bi hopacupao
ne
meni treba žena/djevojka
koja zna pjevat narodnjake
i ima volju/želju
postati zvijezdom
...eto.
samo ozbiljne ponude, na pvt...
hvala

depilacijom tabana gubi se izvorna mekoća hoda

zmije
proždiru sve pred sobom
čak i male, nage anđelčiće s fresaka
nezavisni izvori javljaju
da čak i nagovaraju žene da dadnu
muškarcima jabuke
muškarci, čuvajte se žena koje vam na placu nude jabuke, one su zavedene od zmija
najbolje je da imate pred sobom u ruci par pačjih jaja
tako ćete skrenuti pozornost zmija koje vas žele proždrijeti, sa sebe na malu, nedužnu, još nerođenu pačad, koja nije ni svjesna u svojim ljuskama, kako je proždiranje od zvijeri račvastog jezika gore od onog gdje jezik nije račvast
uglavnom, ...
zmije su oko nas
bježmo u šume!

nebo se nenadano zacrnilo
a ona u tankoj ljetnoj haljinici
čeka noćni tramvaj
vjetar je pomeo prazne ulice u kasni noćni sat
i krupne kapi kiše su krenula oprati zaspali grad
imala je taman toliko vremena da se otrči skloniti u obližnji haustor
slušala je kako vani divlja oluja kad je mrak haustora na trenutak osvijetlila munja i obasjala siluetu muškarca koji je upravo ulazio
nije mu čula korake, no došao je tik do nje
pomaknula se unazad prema zidu, ali dalje od toga nije mogla
nova munja
muškarac pilji u nju
nijemo, zamagljenim pogledom
približio joj se toliko da je mogla čuti njegov teški dah
isprekidan, sve brži
njen se gotovo izgubio
ukočila se od straha i jeze
postala svjesna bespomoćnosti situacije u kojoj se nenadano našla
muškarac je ispružio ruke, ispitujući mrak ispred sebe, prostor koji je ona svojim tijelom zauzela
vjetar se podvukao pod haljinicu, podigao ju u trenu
i njegova ruka ja dotaknula meku tkaninu njenih gaćica
slomila se u trenutku kad ih je snažnim potezom strgnuo sa nje
samo je zažmirila, naslonila na zid, nemoćna da vrišti, nemoćna da se brani
prepustila se onome što slijedi
sekunde su odmicale
još jedna munja
pred njom neznanac
briše zamagljene naočale
njenim gaćicama....
čuje ga kako se ispričava, mekim glasom, objašnjava kako je imao napad panike, zbog zamagljenih naočala,..kako će joj platiti štetu...
-e nećeš!-odgovorila je
čvrstina u njenom glasu je bila zid preko kojeg se ne preskače
-dvadeset godina muška ruka nije me dotakla! još otkada je poštar ante otišao u mirovinu. nećeš se sad samo tako izvući!!-
da je bar zažmirio, kad je munja osvjetlila ženu koja je bila row-model za bepu josepf iz stripova o alanu fordu, koje je čitao kao dječak.
-nećeš se izvući, pastuše!- bilo je zadnje što mu je svijest dopustila da čuje, kad ga je zgrabila u čelični zagrljaj....
....................................................................
probudio se mokar od znoja, u vrućici od agonije..
-kakav san!-rekao je na glas, da se uvjeri kako je budan, sada
-da. kakav prekrasan san, hvala bogu na oluji koja nas je spojila. više nas nikad ništa neće razdvojiti!- odvratila je sa druge strane kreveta

kako?

projekcija

prikazuje se film
san mi oči sklapa
na zastoru od vjeđa
...po nebrojeni put
uvijek ista klapa


i opet zadrhtim
zasljepljuje me sjaj
savršena gluma
film bez radnje
u kojem su isto
početak i kraj

ulogu si odigrala
snimanja sve rjeđa
ostavila film
da se vrti
na zastoru od vjeđa

...po nebrojeni put

ljubavna priča
bez ljubavi
kadrovi zgužvani
bačeni pod stol
izrezana sreća
podmetnuta bol

sutra
ostaješ bez publike
ispuštam tvoj skut
noćas te sanjam
...po poslijednji
nebrojeni put

rodila se sitna. krhka. boležljiva.
njeno tijelo nije bilo prilagođeno okolini u kojoj se našla.
trudila se. silno se trudila preživjeti. nije bila niti svjesna da to nije normalno stanje ljudskog organizma.
no, koliko god njena volja za životom bila snažna, bilo je jasno da će izgubiti bitku. previše je bilo neprijatelja koji su je napadali, bili su presnažni, a ona bez pravog oružja. nije imala obranbeni mehanizam za sve te silne bolesti koje su na nju navalile.
počela je nestajati.
roditelji su bili nemoćni. medicina također.
jedino im je preostala molitva.
njen anđeo čuvar, vidjevši da joj se bliži kraj, nije imao puno izbora. ili ju pustiti da umre, ili...
ili joj podariti tijelo od duše.
-umrijet će, ako to ne učinimo.- obrazlagao je svoj zahtjev na nebeskom vijeću
-znaš da je ljudima sa tijelom od duše život ponekad gori od smrti..-podsjećali su ga ostali anđeli
- znam!...znam! ali ipak to želim učiniti...- odlučio je zamišljeno njen anđeo
dobio je blagoslov
podario joj tijelo od duše
bila je tada vrlo mala. dijete od dvije godine.
samo je iz priča roditelja znala, da je imala nekoliko smrtonosnih bolesti
da su samo čekali kad će umrijeti...
-načekat ćete se!- veselo bi im rekla i otrčala se igrati dalje, sa svojim vršnjacima.
izrasla je u lijepu mladu djevojku
tek ponekad bi primjetila da može više od ostalih vršnjaka
nikad se nije umarala
trčala bi po čitave dane
sve vježbe bi odradila s lakoćom, i nije bilo u njoj ogrančenja, bilo što bi mogla ponavljati beskonačno dugo
dok svi oko nje nebi odustali gledati kako se nizaju trbušnjaci, sklekovi, čučnjevi, bez ikakvog znaka umora na njoj...
nije u tome vidjela ništa neobično
to joj je bilo prirodno
imati neiscrpnu energiju
njena duša je hranila njeno tijelo
kad je otkrila svoju žensku stranu, tijelo joj se djevojački zaoblilo
iza njenog osmjeha se ipak krila lagana sjeta, gledajći kako se njeni prijatelji pretvaraju u parove
neke od tih dječaka je i ona simpatizirala, ali njihove ruke su u šetnji držale nečije druge
uvijek
bilo joj je to čudno
nije bila ružna
nije bila glupa
nije bila ni nepristupačna
oduvijek se , zapravo, radije igrla i bolje razumjela s dječacima nego djevojčicama
ali, iz nekog čudnog, njoj neobjašnjivog razloga, oni čija je, donedavno najbolja prijateljica bila, znala ih u dušu, su ju zaobilazili, kad bi birali djevojke za izlazak..prve poljupce
-nema veze-tješila je samu sebe. -doći će i to-
kad je konačno došlo, bila je spremna.
odlučna dati se potpuno.
njih dvoje će postati jedno
radovala se tomu, jer zajedno su puno više nego puki zbroj dvije jedinke
zajedno su cjelina
vlastiti svemir
svu potrebnu energiju, ljubav, toplinu, hranu, pružat će jedno drugome, pa zajedničkoj djeci
ushićena i presretna
nije primjećivala da ne dobiva koliko daje
da je on s njom zato da ne bude sam, da zadovolji neke svoje fizičke i društvene potrebe
a ne iz želje da budu nešto najviše što se može biti
nije primjećivala da mu je sredstvo
nije primjećivala da joj je sve manje dobro
nije primjećivala da se sve češće brani
od besmislenih napada onog koji ju nije smio napadati, po definiciji,
uz asistenciju njegove majke, koja se time naslađivala
nije primjećivala da se iscrpljuje pokušavajući zadovoljiti njegovo sitničarenje,
koje je ogrnuo u ruho tobože stvarnih i bitnih stvari,
poput toga jeli pire krumpir ispao premekan ili pretvrd...
nije primjećivala da joj truje dušu sve češćim ispadima nezadovoljstva, ljubomore, netrpeljivosti
ništa od toga nije primjećivala
nije primjećivala da se sve brže i češće umara,
a sve sporije i teže odmara
nije primjetila kad je mlada ostarila
njen anđeo se nije smio miješati, iako se nadao da će shvatiti što joj se događa
jedan dan je samo primjetila da više ne može
da u njoj više nema snage
da je dala što je imala za dati
da je tijelo izdaje
jer joj je duša nestala

dan koji je počeo tmurno, hladno, lagano se mijenjao.
proljetno sunce je ugrijalo zrak danas, te je i njega, twirla izmamilo iz pećine u kojoj se do tada šćućurio potpuno skoncentriran na promatranje brzine kojom raste bonzai, minijaturno drvce, te je na svaki puni sat uredno bilježio svoja zapažanja. bio je to važan projekt i teška srca se odvojio od znanstvenog istraživanja, sa strahom, kako bi mu moglo promaći nešto važno, dok ga nema. no, u životu je potrebno preuzeti i rizike, a on je bio hrabar. stavio je kameru koja će pratiti promjene, te kad se vrati pažljivo pregledati rezultate...
izgurao je djedov bicikl, te se uputio u smjeru iz kojeg je sjalo sunce...
malo prije prielaza preko željezničke pruge, na dijelu ceste, izrovanog rupama, izgubio je kontrolu nad prometalom, te se našao posred kolnika, ispred nadolazećeg automobila. škripa kočnica, twirl na haubi, gleda kroz vjetrobransko staklo u.....u dekolte,..i onesvjesti se. trenutak kasnije, brzi vlak projuri prugom, bez da se upalila signalizacija, koja upozorava na njegov dolazak. djevojka, koja je upravljala automobilom i čiji je dekolte na trenutak onesvijestio twirla, izašla je vidljivo uzdrmana događajem. na skupocijenom autu nije bilo oštećenja, kao ni na biciklu. jedino je twirl zadobio lakšu traumu, od prizora koji mu se nenadano ukazao pred očima. -spasili ste mi život-govorila mu je. -spasili ste mi život, hrabro se bacivši pred automobil. da niste, sada bih bila mrtva. zgužvana među komadićima smrskanog lima. podletila bih pod vlak.- zbunjeno ju je gledao, dok je ona ponavljala: -spasili ste mi život!- njene velike oči su ga gledale sa neizmjernom zahvalnošću i divljenjem. -moj život sada pripada vama! tako sam odgojena, tako želim da bude. moj stari život je otišao sa onim brzim vlakom, pod kojim sam trebala skončati, a svoj novi život posvećujem svom junaku i spasiocu. bit ću sjena koja će vas štititi od prejakog sunca, bit ću vatra koja će vas grijati u hladnim zimskim noćima. bit će mi neizmjerna radost ispuniti vam svaku, ali baš svaku želju, bilo kada, bilo gdje, bilo kako bi si mogli uopće zaželjeti.....ako mi dopustite..-
-ova je pukla!-mišljaše twirl. ali nije nikako uspijevao suvislo razmišljati, kad bi mu, kud god da bi ju pogledao, pred očima se nizali prizori od kojih mu je krv nekontrolirano ključala...nije nikada vidio ništa tako lijepo, nježno i privlačno, poput te djevojke koja je stajala pred njim, tražeći da joj dopusti da mu bude...to nešto,...ako za tako nešto uopće postoji izraz, on ga nije znao...
-ovo nije istina!- palo mu je na pamet. -ovo ne može biti istina..ja sanjam...da, ovo je opet jedan od onih tvojih snova twirle, koji izgledaju tako stvarno, dok se ne probudiš, usred magle...-
zažmirio sam, čekajući da se probudim. ali i dalje sam stajao na toj cesti, a predamnom u iščekivanju odobrenja, ta vilinska djevojka...
-moram nešto poduzeti.-ustvrdih u sebi.-ako je i san postao je onak', pomalo...prečudan-
odlučih se na buđenje.
-ošamarit ću se, snažno. to će me zacijelo probuditi-
njen obraz je već bio na mom, usnama je nešto šaputala na uho, ali ju nisam slušao. snažno sam zamahnuo prema svom licu. ruka mi je trebala proći kroz njeno nepostojeće lice i probuditi me. ali nije. dlan se zaustavio na njenom nježnom obrazu. pljusnuo sam ju tako snažo da je i mene zabolilo. bio sam budan. nikad budniji. a ona je plakala. sjela je uplakana u auto, obišla mene i bicikl i nestala...

http://www.youtube.com/watch?v=RWpYnwnsHZY&feature=player_embedded

iščitavam neinteligenciju!
iz vaših blogova
iz vaših čitanja blogova
iz komentara
iz nekomentiranja
iz toga što ste ovdje
i iz toga što niste
sve to, za samo kljičkavih 3 kn
ne morate stajat u redu, red će doći na vas, sam

Link

e. stribor

prolog

stojim na rubu začarane šume
stručak neubranih čičaka u ruci
gavranov zluradi smijeh maglu siječe
jel' zora, il' je veče?
nije više važno
jer njen je dan kroz moj san
a u javi ona spi

e. stribor

planinski ja bijah zmaj
munjama se hranio
ognjem branio
im'o snagu, silnu moć
al' kročih u šumu tu, bez izlaza
gdje okovala me noć
od nikud se pojavila
šumska gospodarica
oslobodila mi put
no, srce moje zadržala
nagradu za trud
otad lutam šumama
osluškujući zvuk
dal' šuštanje joj haljine
...al' ipak samo muk

tekst: twirl
glazba: studio bertone

neki dan, u dućanu, naiđoh na zanimljiv prizor.
neka gospođa napala blagajnicu, da ju je ova pokušala zajebat za četiri kune.
blagajnica izvadi sačmaricu, sačmarica učini ono što već sačmarice čine, kad ih se okine, uperene u nekog.
blagajnica se nakon toga okrene ostalim, preneraženim mušterijama, i nježnim glasom, uz ljubazan osmijeh upita:
-jesam li još nekom ostala dužna?-
kasnije je ispalo da blagajnica zbilja nije bila zakinula gospođu, koja je napravila strku, ali kako su mušterije uvijek u pravu, pokušala ju je obešteti dajući joj olova, u vrijednosti četiri kune...

pokojni d. radović

kraj

već hladnoću samoće
i jutro ne donosi toplinu tvoga tijela
ali med je tvoj od pelina, gorak okus ostavlja
i raduje se svemu slatkom što si mu rekla donijeti
i voli te lažljivu i nestvarnu
a moje srce ne sluša riječi, samo obrise, sjene riječi
lepršaš tom guzom po zraku,...njome siješ lažna obećanja

početak

u zemlji sjenki
strašan zmaj
dvije glave ima
koja čvrsto stoji?
koja klima?

crna sjenka nema
za plakanje rame
zmaj je od mraka
nije od slame

vjetar nosi priču
o zmaju s dvije glave
koju mrze?
koju slave?

usudila se prići
vidjela znamen
koja oganj?
koja kamen?

u pećini hladnoj
stao je sat
koja vodi ljubav?
koja rat?

u bitci što slijedi
bez milosti, do krvi
nanjušio je plijen
napada prvi

i prije početka
već došlo je do kraja
djeva je proždrijela
cijeloga zmaja

autor: twirl
...............................

u zemlju sjena,
nekada davno
zalutala djeva,
zastranila slavno
al, bi joj svejedno.
mrak, ko i doma
no, manje neuredno,
nit' krša, nit' loma.
jedino što joj bješe
baš onako, koma
osta bez cigara,
na rubu je sloma.
i što da sad radim?
počinje kriza! pomisli djeva,
jer, ako niste znali,
djeva u krizi
i glave odgriza.
i kome da ovdje odgrizam glave?
zapaliti moram, a nema ni trave.
odjednom, iz mraka,
posred gustiša
našto zašušti,
pa bljesne,
pa se stiša.
djeva se lecne,
obrazi se ozare
vidje u mraku:
debla se žare.
potrči, pa klecne:
cigaru mi daj!
al iz mraka izviri...
ma što bi to bilo?
nije ni gušter,
nit vrabac, nit šišmiš..
pa to je...
neki šugavi zmaj!
alo ti, stvore!
uzviknu djeva
to imaš vatre?
vidjeh da sijeva...
a gdje je vatra, tu su cigare,
moram zapalit, ne light, one prave!
pogleda ga bolje:
ma, jesi ti retardiran,
il to imaš dvije glave?
zmaj se nakostriješi
veći je od miša
ispusti plamičak,
pa se naglo stiša:
ovakav stvor još dosad
šumom nije lut'o
nekak čudno gleda,
ko da bi me progut'o.
„nemam!“ tiho zmaj procvili
i obavije glave krilima zakrili.
Znam da imaš, ajde daj-
-reče djeva – inače je kraj!
jer kad nemam za pušit,
tad moram jesti.
tek što to reče,
već zmaja proguta,
obriše slinu, očima
zakoluta.
koji zajeb, zaškrguta
odvratan okus,
ko da je od pluta.
jebemmumater,
kupit ću šteku,
kad idem u šetnju
drugi puta.

Autor: styx | 24.02.2012. u 20:21 | opcije

bjelina
bez blještavila
bijelo nebo se stopilo sa bijelom ruskom ravnicom
stajala je pored bijelog konja, sva u bijelom
jedino joj se ugljeno crna kosa prosula ispod bijele šubare preko ramena
po leđima
no i ona je bila prekrivena bijelim kristalima snijega
stranac
na vrancu, pod crnim plaštom
približavao se polako
stajala je nepomično, gledajući velikim, tamnim očima u njega
prišao joj je oprezno
-gdje su muškarci? - upitao je stišćući držak mača
-ti si muškarac! - odgovorila mu je
-uhh, ovo nije dobro- pomislio je. ne može se boriti protiv žene. očekivao je hordu divljih ratnika. čopor vukova, pobješnjele zmajeve....bilo što, ali ne ženu.
ženu ne možeš pobijediti, govorile su legende.
bilo ih je koji su to pokušali, ali svi do zadnjeg su završili jednako
kao lutke na njenom koncu, govoreći:
-da draga! kako god ti kažeš, draga!-
žena nije izgledala opasno
iako je znao da je to varka,
spustio je mač
zavijanje vukova, koje se do tad čulo u daljini, postajalo je sve glasnije
moraju krenuti
ona je i dalje stajala, ispružila ruku,... - na meni je red!-
pružio joj je mač, hipnotiziran njenom ljepotom
kad je čelična oštrica dodirnula njegova prsa,...
......
.......
... -twirle, do kad misliš gubiti vrijeme pred tom glupom kutijom? da su ti barem priče zanimljive, pa da netko čita,.. diži to svoje lijeno dupe i budi koristan.,...nemaš nimalo zahvalnosti,... mogla sam te prepustiti vukovima,...možda sam i trebala...ahhh, kako sam se samo mogla udati za tebe, glupača, a mogla sam.....-
....((izbiflala je to na ruskom. jer jednom joj je priznao da je njen ruski za njega najljepša rapsodija)).....
zacrnilo mu se pred očima, bjelina se zatamnila...
čuo je svoj glas
kako izgovara jedino što je još znao reći:
-da draga! kako god ti kažeš draga!-

bio sam kod javne žene
kupio sebi ljubav
na nekoliko minuta (min.pol sata)
uglavnom, ona je svršila, ili se barem pravila da je svršila
poslije sam zahtjevao da mi vrati novac
jer, ako ja plaćam, onda ja i svršavam.
nemre se ona sam tak šlepat, na moj račun
neka ona meni plati, ako misli svršit, jel tako?