just aisling

...dobro je :)
Nećemo kvarit.

Watching her
Strolling in the night
So white
Wondering why
It's only After Dark

In her eyes
A distant fire light
burns bright
Wondering why
It's only After Dark

I find myself in her room
Feel the fever of my doom
Falling falling
Through the floor
I'm knocking on the Devil's door

In the Dawn
I wake up to find
her gone
And a note says
Only After Dark

Burning burning
in the flame
Now I know her
secret name
You can tear her temple down
But she'll be back
and rule again

In my heart
A deep and dark
and lonely part
Wants her and
waits for After Dark


by Tito & Tarantula Link

Link

Nedostaje mi razgovor koji teče, u kojem ne moram smišljati pitanja, u kojem dobivam odgovore bez da koristim upitnike. Onaj koji teče lagano, kad se misli same slijevaju i nadolaze i dijele bez razmišljanja. Onaj u kojem kažem i više nego što bi trebala, ali mi ne bude krivo.
Baš mi nedostaje :)

Proleti mi vrijeme, okrene se dan, tjedan, godina. I sve nekako brže ide, trči, ful sprint. Oznojila se :)
Zovem Time Out! Bar na koji dan nek malo uspori, nije mi do medalje! :)

Rijetki su sa takvim pogledom. On ga ima. Kad bih se zaljubljivala u nepoznate i daleke likove, ne bi mi bilo lako. Srećom ovako mogu uživati u tom pogledu bez loših osjećaja, samo užitak.
Evo ga:
Link

Do njega vrlo lako dođe. Krivo tumačanje riječi se lako desi i među najboljim prijateljima koji sjede za istim stolom, pa ne čudi kada se isto desi sa potpunim strancima koje srećem ovdje.
No, postoji jedna razlika.
Prijatelju ću objasniti pravo značenje mojih riječi kada osjetim da ih krivo tumači jer mi je do prijatelja stalo. Ovdje to nije uvijek slučaj. Često mi nije stalo, pa ih pustim da misle svoje i lijepo pozdravim. Tako i večeras.
Zbog uskraćivanja odgovora na pitanje odakle sam stranac je zaključio da se sramim svog porijekla i ustvrdio da me sažalijeva.
Ne tražim sažaljenje. Nije mi potrebno. Ne sramim se sebe ni svojih.
Samo mi se nije odgovaralo na taj tip pitanja. Ne kada se to pitanje postavlja kao nešto što me određuje u velikom dijelu. To je sve. Ni više ni manje.

iliti THE odgovor....na pitanje kako bi izgledao savršen dan :)
Danas vrlo blizu savršenstva :) i više nego dovoljno dobro.

Link

Kada bih se mogla vratiti desetak godina unazad, stati, i pogledati sebe kakva sam sada...vjerojatno se ne bih prepoznala. Nisam bila bolja ni onda ni sada, ni bolja ni gora. To su samo tonovi koji su drugačiji, svjetlo drugačije pada.
Ono što je ispravno se mijenja. Istina dobiva novo lice.
Pa se pitam, ugledam li sada ponekad sebe u odrazu drugih u nekom drugom vremenu koje još uvijek ne mogu prepoznati?
Tko zna. Znatiželjna sam. Samo to.

Probudih se jutros nakon dobrih 8 i pol sati sna i gegajuć se stigoh do kupaone.
Nije prošlo 5 minuta, lice mi se našlo na podnim pločicama, a tijelo se stropoštalo između veš mašine, košare za veš i umivaonika. U polunesvijesti jedino što mi je bilo u glavi je bilo...ne smiješ zaspat, ne smiješ zaspat...nema nikog.
Već me dugo nije uhvatio takav osjećaj...strah....
Dižem se, ali ne zadugo...sjedam na stepenice, dišem duboko. Hladna voda, da to je to. Pusti hladnu vodu da teče po rukama, diši.
Slabost i nemoć, mrzim taj osjećaj.

Hvata me nervoza kao pred neki veliki put.
Kad smo bili klinci noć prije puta ne bi spavali, iako su nas redovito otjerali u krpe. Ugasilo bi se svjetlo, a misli se razletile. Idemo na put! Na daleki put :)

Nije bilo toliko bitno ni gdje se ide, iako put prema moru je uvijek značio velike pripreme. Kretalo se oko 2 ujutro, jer nije bilo klime u autima, nije bilo autoputa. ŠŠŠŠššššš smirite se, tata se mora odmoriti prije puta! To je bilo dan prije puta. Sada sjednem u auto poslije posla, odem se doma spakirati i krenem. Ali onda je to bio ritual. Večer prije tata se odmarao. To je bilo nakon što smo se spakirali i stavili veliki kožni kofer na krov auta. Da, koferi su bili gore još u predvečerje brižno povezani. Sjećam se dobro tog smeđeg kofera koji je još dodatno bio osiguran i zakopčan tatinim kožnim starim remenom. Krenuli bi po mraku uz nervozne ispade nakon što se dobro provjerila kuća po treći puta te noći. Aparati ugašeni. I pegla isto.
Jesmo li stigli? ...čim bi se malo usporilo. Koliko još? A Velebit iznad glava se činio kao strašan div koji će nas sve progutati. Te stijene bi se svakog časa mogle skortljati na krov našeg auta! Ako se pravim da spavam, možda neće.

Stigli bi u zoru i prvo pozdravili more. Nije se gledalo kakav je smještaj, pozdravilo se more i delfini koji su sigurno tu negdje.

Sutra kao da putujem. Šššššššš :)

Upalila sam danas televizor nakon nekih 2 mjeseca otprilike. Nije bilo posebnog razloga zašto ga kroz taj period nisam palila, ali eto tako je to nekako bilo. I danas upalih, daljinski u ruku pa da vidim što propuštam...a kad ono 10min filma pa reklama od 15min. Radi i dalje sad, nisam ga ugasila, sviđaju mi se zvukovi razbijanja stakla i pucnjave uz laganu glazbenu podlogu, ali mi je koncentracija držala ravno do reklama.
Da me ne shvatite krivo, obožavam filmove. Ali gledat u ovu kutiju mi je sve teže i teže.

i obrisala log.
Da, istina je.
Svi imaju pravo na privatnost.

Šteta što svi imaju pravo vrijeđati. Možemo li to nekako regulirati?

Želje i snovi. One male i velike.
Danas samo želim da na trenutak nemam želja...smiješno, uzaludno :)

On sluša Thompsona. Ne, ne samo da ga sluša. On ga obožava.
A ebemu sve...