'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

I boli me kiki kaj će dvolični gnomi misliti o tome

Život nije originalan.
Sve doživljeno već je poznato nama ili drugima.
Samo nam je potrebno prepoznati trenutak koji slijedi.

A to je malo teže izvesti. Teško se prisjetiti što raditi u određenom trenutku u određenoj situaciji da bi napravili pravu reakciju.
Pogotovo ako reakcija nije "naša".
Tada preslika života prestaje i počinje novo iskustvo.Jedan se jasan krik zaguši novim.
Tada dobijemo original.

S druge strane, to je i dalje krik.

Teško je mrzitelju objasniti da ne treba mrziti.
Jer mržnja je hrana kojom nadoknađuje sve svoje boli,vlastite greške,prebacujući krivnju na drugi objekt.
Mrzitelj s godinama pojačava dozu toliko da i ne primjećuje koliko ga ona obuzima.
Na kraju od nje postaje "krupan ali dobro oblikovan".
Ako pritom objekt s druge strane bude sretan i sredi život bolje od mrzitelja,potonji traži pomoć u onima sličnim sebi.
I ta simbioza,nastala iz očaja često daje kao posljedicu masovnu histeriju.
Gomilu mrzitelja koji postaju žrtve zahvaljujući nerealnom doživljaju sebe.

Hm,gdje je tu podudarnost!?
Biti normalan ne biti u okvirima normalnog.
Možda i nije velika razlika jer svatko za" sebe misli na taj način.
"Ja sam normalan ali nisam kao drugi.
Pritom se ne cilja na one koji za sebe misle da su iznad ostalih(ili onih koji se takvima uvlače u sfinkter samo da bi bili viđeni).
A ljudi,kakvi već jesu, prezrivo se nasmiju takvoj izjavi,pronađu u riječima,izražaju,dobu dana ili vremenskoj prognozi grešku koja je po njima fatalna.
I u skladu s time gubi se svaki smisao.
"Nećeš ti meni......!"
No, svaka priča o sebi je banalna. O sebi se priča samo u superlativima ,znači lažeš.
U doba kad smo toliko odvojeni od ljudskosti,u sebi i oko sebe,ne vjerujemo nikome,niti to želimo.
Jer,tko bi htio da je netko normalniji od njega a istovremeno isti takav!?
Moramo li biti baš samo jedno?!
U svojoj dubini ....sam

U neka druga vremena dok nismo imali ništa ili smo imali malo svaka stvar bila nam je važna
. S vremenom,nebitno dal' boljim ili lošijim,stvari su se gomilale jer nam više nisu trebale.
Ostale su kao spomen ambicijama,odlascima,dolascima a ponekad i tužnim vremenima.
A ipak,iako nepotrebne,te nam stvari imaju neko značenje.
Bez njih kao da bi falio dio nas ili kao da nismo proživjeli dio svog života. Dio s kojim pokušavamo ispraviti il' obnoviti nešto,svjesni da je to samozavaravanje.
A zapravo samo jedan dio našeg opstanka.

U neka druga vremena dok nismo imali ništa ili smo imali malo svaka stvar bila nam je važna
. S vremenom,nebitno dal' boljim ili lošijim,stvari su se gomilale jer nam više nisu trebale.
Ostale su kao spomen ambicijama,odlascima,dolascima a ponekad i tužnim vremenima.
A ipak,iako nepotrebne,te nam stvari imaju neko značenje.
Bez njih kao da bi falio dio nas ili kao da nismo proživjeli dio svog života. Dio s kojim pokušavamo ispraviti il' obnoviti nešto,svjesni da je to samozavaravanje.
A zapravo samo jedan dio našeg opstanka.