'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

dan je tada ,2006 vjerojatno bio baš kao i ovo predblagdansko.netipično, toplo jutro.
sljeme je imalo tamni škrlak na glavi a levo i desno od njegovog uha lagani je sjeverac razbacao oblake u svjetlost s barem 38 i pol nijansi sive.
dok jer u frižideru bilo raspoređeno isto toliko nijansi svinje,sve spremno za blagovanje i blagoslovljene trenutke,nešto mu nije davalo mira.
dvogodišnja samoća.

otkad se razveo ,trenutci samoće pretvarali su se u konstantu a do mozga mu je tek kroz ušni otvor dolazilo malo svjetlosti i zvuk zatvaranja vrata u praznini.
nije bilo djece niti glazbe s radija niti ženskog glasa koji je psovalo mater (dakle,samu sebe) "i djeci i onom tko ju jer doveo u tu kuću"- njen omiljeni izraz frustracije zbog toga jer su "svi napredovali a jedino mi stajali na mjestu".

da,čak mu je i to falilo. sve je bilo bolje od ovog. sjeo je za stari komp koji mu je dala prijateljica,s otpisa knjigovođstvenog servisa.(bili su to početci kad je konekcija na internet bila sve samo ne jeftina pa su mu igrice bila jedina zanimacija. doduše,intrigirale su ga riječi prijatelja s ratišta koji mu je preporučio da se ulogira (kakva smiješna riječ tih godina,nije niti znao pravo njeno značenje) na Iskricu.

- ja sam sam već prvog dana imao 170 pregleda-rekao je visoki plavokosi roker,faca koja nije .po mom mišljenju niti trebala nikakve sajtove tog tipa.
curice su se ljepile za njega na svakoj gaži koju je imao usprkos njegovih već 35-36 godina.
doista nije imao što izgubiti nakon tih godina u kojima se pomisao na ženu pretvarala u grčeve u želucu i pad u stanja iz koja su ga izvlačila samo druženja s djecom.

obavio je sve radnje,uspio otvoriti stranicu ali se ništa posebno nije događalo.
niti prvi dan.niti deseti ili dvadeseti. gledao je profile i onako naivan mislio da,jer su ga tako učili,prvo mora pozdraviti kad se nekome javljao.
kako nikakvog odgovora nije bilo više desetaka PUTA ostalo mu je samo istraživanje po sajtu. te kućice sa strane-forumi,blogovi,chatovi- sve je to bila nepoznanica a nije ga niti zanimalo što se tamo događa.
pažnju mu je jedino privukla obavijest o druženjima,slike nasmijanih i naizgled sretnih ljudi koji tamo bili.
i jedna stranica sa himnom Iskrice.
isprintao je riječi,možda ih zapamti ako dođe jednom u situaciju da bude jedan od njih.
***
ja bio sam baš faca,u braku iz dana u dan
furo ženi,djeci,grincajg s placa i nije me sram
i ružio sa škvadrom po mraku i kaj ti ja znam

KAK MRAK JE BITI SAM,KAK MRAK JE BIT SAM,KAK JE BIT SAM

ja htjela sam baš imati muža iz dana u dan
da me mazi,sluša,sve da mi pruža i nije me sram
al trebala sam biti brža il kaj ti ja zna

ref. KAK MRAK JE BITI SAM

sad ne znam kaj sa sobom da radim,iz dana u dan
čučim doma,ležim,sam sebe gladim ,kak nije me sram
kuham,peglam,perem,čupam pa sadim il kaj ti ja znam

ref.

tamanim torte,kekse,kolače iz dana u dan
pušim,pijem,šmrcam,čoham se i žvačem,kak nije me sram
sama sebe nasmijavam il plačem il kaj ti ja znam

ref.

sad dosta šupljih monologa,iz dana u dan
ziher trebaš malo pravih dijaloga nek nije te sram
dođi k nama i dofuraj nekog svoga il kaj ti ja znam

TU NE BUDEŠ SAM,TU NE BUDEŠ SAM,TU NE BUDEŠ SAM

Ak si tužan ,ak si v riti,ak si koma iz dana u dan
tu su cure tu su dečki,tu si doma nek nije te sram
bit rastavljen,nesastavljen i ostavljen il kaj ti ja znam

TU NE BUDEŠ SAM.......................

a svremenom,koje jednostavno prohuji,pogleda s vremena na vrijeme na te riječi ko na neku komediju,ne previše lošu i ne previše dobru,samo kao osvrt na vrijeme optimizma koje ga je ipak malo gurnulo na put koji se negdje u daljini dijelio u pravce za koje nije znao kakvi su i gdje završavaju.
i još je tu ta komedija za koju i danas napiše koju riječ ili stavi sliku,tek toliko da ispuni dan i prisjeti se svega.lijepih i ružnih,glupih i nesretnih,nerazumnih trenutaka u dobrom i lošem društvu ali ljudi koji jesu ili su bili kao on.

i drugačiji

Ti nastavi tu gdje sam ja stao...ruke su umorne i drhtave...nemoćne da drže taj prah što mi curi kroz prste...
uzmi tu bol iz moje ruke...prospi po zemlji ugasloj jalovoj,nek nestane....
isperi iz očiju onaj trun straha što ostaje zbog života u besciljnom lutanju...dok još nije kasno i pretvori se u grumen...
u lavinu što nejaka pleća podnijeti neće...ti pritisni stopalom vrat životu i pljuni otrov da ubije neman,nesmiljeno,neukrotivo i bahato čudovište iz naših loših dana što u galopu skida glave lakovjernima...
nastavi tu gdje ja sam oči svoje sklopio ...i ne daj zori da je sumrak svlada.

Ponekad imamo sreću da u životu imamo dva anđela. Isto tako ponekad zaboravimo na njih,da su naši,da su važni u životu.
I kako to ponekad bude,anđeli zaborave na nas. Dobiju krila i odlete.
Zaborave put i više se ne vrate.
Nama ostane sjećanje i bol. Koju smo sami uzrokovali.
A to ne boli ništa manje od tuđe krivice.

dan je bio baš sjeban.

toliko da su mu riječi sjeban,jebeno,odjebi i sve u tom tonu bile ko Crna višnja,nisu silazile s usana. a razlog sjebanosti u
svojoj glavi nije uspio odmah detektirati.

nije mu smetalo niti ovo maglovito vrijeme,iako su se tamno sivi oblaci poput šala obavili oko Medvednice,niti peć koja je
jedva gutala dim iz peći kad je pokušao malo temperirati sobu nakon dolaska kući ,a bogami nije smetalo ni pomaknuto
vrijeme pa je ovaj dio dana ,kad je još mogao obavljati poslove po vani ,morao zamijeniti sa sjedenjem pred televizorom ili
ekranom sa kojeg su blještali komentari teških egocentrika sa jednog nekad popularnog portala.

za njega je to bio još samo jedan običan dan u okruženju na koje se je privikavao već neko vrijeme...već neko duže vrijeme.
ono kaj mu je sjebalo dan imalo je dublje korijenje.

s mjesta na trosjedu,s kojeg je gledao cestu i susjede kako prolaze,vidio je samo objekte.

samo tijela koja su se kretala u jednom ili drugom pravcu,lica poznata iz djetinjstva ili njihovi nasljednici iz prvog ili drugog
koljena ali nije tu bilo duše....prazni izvještačeni osmjesi i kimanje glvom ljudima koji su nekad bili bliski ali bliski zbog
potrebe da si pomažu dok je trebalo. a više nitko nikoga ne treba. svi imaju sve.

materijalno je bilo najviše važno. dobar auto,kuća s uređenim dvorištem,nasljednici s dobrim poslom koji je cvao....sve je to bilo normalno.

nije bilo normalno da se komunikacija svela na - dobar dan -ili čak ni to.

ljubomora,zavist,jal su zamijenili ono-daj sused,bumo si nekaj spili na brzinu- pogledi svisoka koji su se očitavali i na
najbanalnijim segmentima života...ekranu na komjuteru.

ljudi kojima je život toliko bijedan da im je sve (osim njih samih,naravno ) bilo dosadno,nevažno,glupo. ljudi koji su za vlastiti neuspjeh tražili krivca u svojoj okilici....društvu,politici,svjetskim zavjerama....

a najgore od svega bilo je....nije imao s kim pričati.

šuplji koraci koji su se pojačavali,kao da se odbijaju od zidova,tiktakanje zidnog sata i grgoljanje zraka u radijatoru te lavež pasa koji se vezao jedan na drugi,ovisno o tome tko je ili što prošlo cestom,bili su svakodnevnica....bili su ono što mu je dan napravilo sjebanim,nepodnošljivim i bili su odjeb na kvadrat od onih dana kad je, biti svoj ,značilo biti čovjek.
nesavršen,neukalupljen,mali čovjek ali ne "vuk" jedan drugome.

zakimao je glavom,napravio neki pokret koji mu je dao do znanja da je zapravo pričao sam sa sobom a onda uzeo daljinski i stisnuo gumb.
omiljena humoristička serija upravo počinje.

barem će se od srca nasmijati