'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Usprkos imbecilima koji nas dijele na Dinamovce i (jovine) hajdukovce,navijamo za poluzavršnicu sa Englezima.Link

staviti sliku koju svi razumiju nego baljezgati o stvarima koje nitko ne razumije i ne čita

Link

Sjedim ja lijepo na stepenicama,kad naiđe šef.
Kae,Pelpe,zakaj ne radiš?
Bole me leđa šefe.
Od čega te bole ?
Cijeli dan sam jučer sjedio na klupi i gledao utakmice, šefe.
A klupa tvrda,jbga.
A dobro,dobro.
Otvori on novčanik,(ja se po veselio, dal bu kakvu pinku za prevoz da idem doma), i izvadi tabletu:
Ova ti je jaka,popij to i na posal.

Šefe,a da odem doma,m mislim,nije tak daleko.

Nije se ni okrenul.

Da sam bar nogometaš

1.)






2.)





3.)

Žena uvijek mora biti lijepa,općepriznato je mišljenje.
Stara ili mlada (heh,gdje staje jedno a počinje drugo),nebitno,želja je uvijek ista, da se dopadne nekome....sebi ili drugima.

U današnjim novinama objavljena je slika djevojaka dvojice hrv. nog. reprezentativaca i konstatirano je kako su jako slične.

Slične?
Hahaha,vidjevši sliku nemoguće je ne reagirati smijehom jer...
nisu njih dvije slične. Slično je još tisuće takvih djevojaka. Napumpane usne, istaknute trepavice i tetovirane obrve.
Prava prirodna ljepota.Mašala.

One starije mogu a i ne moraju se nositi sa današnjim svijetom u kojem živimo. One koje pomalo prate trendove prihvate ponekad "igru" pa si priušte nešto od toga. Noktići oslikani,super. Modni nosivi detalji, super. Napumpane usne,tetovirane obrve,srećom rijetko kojoj padaju na pamet.
Groteskno. Neprimjereno.

Lijepa žena u oku je promatrača kao i kazališna predstava.
Ponekad komedija, ponekad tragedija,p ponekad vrhunsko djelo.
Muškarac samo treba očistiti dušu,da bi oko vidjelo ono što mu treba.

Moje omiljeno mjesto. Ovaj most na kojem stojim i sve oko njega. Bio je iz ranih dana ona karika koja je povezivala ono malo i veliko u meni,malo mjesto i veliki grad,malodušnost i ushićenje,beznađe i vjeru.

I ta rijeka što je mijenjala boje iz mjeseca u mjesec,iz godina odrastanja u godine sazrijevanja i natrag. Njezin odteretni kanal mijenjao je viziju i daljine dok sam preko nje gledao kako rastu kvartovi, Jarun bude nešto sasvim drugo ili nicanje nikad dovršene bolnice.

No,prelazak mosta u jutarnjim satima dok se išlo u školu zatim na na posao,bio je nešto drugo.....bio je uvijek nov.
Isto sunce ,ista rijeka ali nikad isti ja.

Snimio Stavas Bolikiki
Oduvijek je to bila zanimacija. Promatrati ljude onako sa strane,dok opušteno budu onakvi kakvi jesu. Jer u ljudskoj je prirodi da, čim primjete da ih se gleda ,počinju glumiti. Doduše,neki to rade da ih se uopće i ne gleda. Možda baš zato(ustvari,sigurno zato).
U toj svoj igri fizionomiji,u svim geometrijskim oblicima lica,tijela,izrazima koji se mijenjaju sa svjetlom ili položajem može se saznati puno o ljudima
I ponekad zabilježiti nešto van uobičajenog.