'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

poso,kuća,birtija ,kaže pjesma...načelno je i to istinito....što preostaje čovjeku osim toga...djeca odrasla,žene
bahate,naduvane,alapače,hladnokrvne (naravno,one normalne već zauzete odavno)...ili boljestojeći imaju prednost....

to je današnja realnost...umjesto birtije uzmi dvolitrenku kući,natoči veliku kriglu, u ruke uzmi daljinski,na tanjur stavi hladne ostatke od jučer, repriza serije po 835 put počinje za uskoro,samo da završi 10-minutni EPP.

nekad si bio sportaš? nema veze...ubili su u tebi svaku volju za gibanjem.

nekad si se družio s prijateljima? nema veze,ubile su u njima svaku želju za druženjem.

volio si nekad čitanje? nema veze... ubili su u tebi svaki mir i spokoj.

nije ti suđeno da odmoriš...ni san,ni skrenuta misao,ni isčekivanje novog dana ne ispunjava pore tvoga bića nijednom lijepom mišlju,gestom ili prilikom.

djeca odavno imaju svoj put,i ne pitaju za čovjeka koji im dade život...oni nalaze svojh put...na svoj način.

a vrijeme ubrzano teče...ono.dok se okreneš, već si zaspao a trzaš se iz sna u neko sitno doba ,gasiš

televizor,okrećeš se i prozivaš san da opet dođe...da zaboraviš dan koji je prošao i onaj koji će tek doći...

i tek što ti to uspije ,sunce zabaci mamac kroz zavjese na kapke koji se trzaju od burnog i kratkog sna.

jedinog smisla koji ti ostaje.
ne postoji za tebe žena
niti grad
niti sutra ne postoji....

samo san

I

Talijani te uvik pitaju govoriš li engleski, ali tvoj odgovor, ma kakav bio, ne razumi jer engleski ne pričaju. Rečenica "Spik ingliš?" u njih se prenosi s koljena na koljeno i za nju su svi čuli. Vuču se po kući ka slina po maramici i uvik in svašta triba, obično ono što u sebe doma nemaju. Svi sve pitaju uglas i isprid tebe se posvade prije negoli odgovoriš. Kad odu, taj apartman više ne moreš nikome iznajmit jer ga triba piturat, deratizirat, a najbolje-spalit! Fale ti cijevi od vode, fali ti pepeljara...fali ti i živaca da o Talijanima uopće pišeš.

Bosanci, meni najmiliji gosti, uvik u autu dovedu makar osobu više negoli auto more primit. Kako priđu granicu, nije jasno. Čin parkiraju, ispadaju vanka s osmijehon, ko da nisu putovali 5, 6, 7, 8 sati po najvećoj vrućini. Puten, kažu, stali u Jablanicu, donili ti malo pečenoga, pa u Blagaj, donili ti urmašicu, a u Metkoviću kupili marmeladu od nektarina, mislili ponit kući, ali in se sviđaš pa ti dali i to. Grle te i ljube iako se prvi put vidite. Rezervirali su apartman na sedan dana, a lovu potrošili drugi dan ujutro. Nesritni i nikakvi spremaju se kući, povest će i rođaka nazad, trevili ga jutros na plaži, doša samo na dan. Kako su ti se uvukli pod kožu, daš in pet dana gratis. Rođaku također. Oni plaču od sriće, ti jecaš. Pitaju te šta ti je, ne znaš ni sam. Otad ste najboji prijateji pa zimi, dakako, ideš u njih. Više spize izideš u tih sedan dana negoli u sebe cilu godinu. Kad se vratiš doma oni te svako malo pitaju kako si, a ti njih samo kad in misliš doć u goste. Kad o njima pričaš svome društvu, spominješ ih ka čimavice koje ti liti navrnu pa ne moš zaradit, a kad oni svojima govore o tebi, svaki njiov prijatej misli kako si super pa te zafrendava na fejsbuku. Zaključiš da si ograničen dalmatinskin mentaliteton i gadiš se sam sebi u periodu od 1.10. do 1.6.

Ako je Švabo reka da će doć u subotu u 10.00 more bit autocesta zatvorena zbog bure, more mu umrit mater, ali njega eto u 10:00:00. Prema njima se ophodiš ka i oni prema tebi, službeno, ko da si doša u općinu sređivat papire. Gledate se malo ladno, malo s nerazumijevanjen, ti strepiš jel ti išta fali, a njima smeta i da ih pitaš kako su. Nakon toga ih više ne vidiš i ne čuješ. Pari da ih nema, ne troše ni vodu ni struju, jedino što svaki dan na konop obise novi šugaman. Ti poštuješ kućni red zbog njih, televiziju slušaš na 20, a ćaći zapritiš da ćeš ga ostavit u staračkome pojača li na 30. Mobitel ti ne zvoni nego drće, a taman i da si dobijo na lotu, prošapćeš jupi. Kad odu, daješ stan samo Amerikancima da se izbalansiraju energije.

Amerikanci non-stop laprdaju i zvizneš na živce još na kolodvoru. Nijedne rečenice u njih nema bez najmanje dvi podštapalice i jasno ti je zašto naš čovik uspije u stranome svitu. Za Hrvatsku su prvi put čuli igrajući društvenu igru. Skupilo se njih šest pa jedan nabojo na zemljopisnoj karti di će društvo ove godine prije fakulteta. Prst mu zavatijo i susjedne zemlje no, za razliku od BiH i Srbije, Krejša je na moru. Za Neum isto nikad nisu čuli. U avionu su izguglali sve o našoj povijesti od stoljeća sedmog naovamo, vidili pošto su nan kurve i spiza i čude se da znamo šta je wi-fi. Potraš ih prije negoli ste došli do apartmana.

Poljaci nisu sigurni je li Makarska grad u koji su naumili ić, niti znaju kako su do tebe došli. Pitaju te svašta, ne čuju ništa. Pitaju more li se na planinu i kad je najboje ić. Rečeš da je najboje prije sunca, nikako u podne, odu u podne. Rečeš da je dućan pedeset metara livo, odu desno do izlaza iz grada. Pitaju te di je nudistička plaža, neće se tamo kupat nego da ne bi zabunon na nju nabasali. Uputiš ih nistrmo, javna plaža in je 5 minuta od kuće. Kad se vrate, pokazuju ti slike koza i pripoznaš među kozama Andriju Bakujina koji živi u Velikome brdu, deset kilometara odavde. Svaki put kad ih pogledaš glupavo se smješkaju i u sebi misliš da su tribali odsjest u kakvome centru za skrb. Porazbijaju ti pola inventara, optuže te da in prpaš po stvarima jer ne mogu nać svoj otvarač za konzerve. Zaštopaju perilicu za suđe jer teču skupa sa manistron gurnu unutra. Kad odu, malo razmišljaš o Hitleru.

Englezima je sve ekselent, osin šta prezirno komentiraju ono što vide i dotaknu. Srdela je odlična, ali zar nemate fish and chips? S mladima je lakše, čuli su za Dubrovnik i Zrće pa in objasniš da si ti između. Odma će sutra tamo ili vamo, zavisno od autobusnih linija. Moraš in sve naplatit unaprid jer loču, padnu s balkona istu večer i naredne dane provedu u bolnici. Odeš jednon u posjet, poneseš kilo limuna i litar soka, Englez je još u komi, vratiš sve doma. Potrošio si, ali nije ti žaj.

Australci ti plate deset dana, ali kako prvu večer svrate u pivnicu tako ih narednih devet dana više ne vidiš. Dođu doma tek deseti dan, u istoj majci i istin gaćama u kojima su ih vidio i prvi dan. Panično traže pasoš, kasne na avion. Ljube ti i grle mater, itaju se na susidu s kojon ne govoriš, vidili je da zaliva isprid kuće. Dovikuju se sa prolaznicima, mašu svima. Mašeš skupa sa susjedon (profesionalci ste), a kad zamaknu za prvu okuku, njoj jebeš mater i popiješ malo vode s cukron da te ne kolpa. Za Australce se ne triba sekirat da neće stić na avion jer se još nije dogodilo da oni nemaju sriće. Uvik se potrefi da je gužva oko ukrcaja pa kasnili tri sata ili tri dana uvik stignu na vrime.

Francuzi, čin su došli, zapisuju na šta će se žalit ne bi li dobili povrat novca. Odma se pogodiš da in vratiš 100 eura samo da te ne gnjave za svaku sitnicu. Za njiove pare iznajmiš apartman u tete i vratiš se kad oni odu.

Česi ubace stvari u stan, nameče ceradu na auto i nema šanse da će sist za volan do kraja odmora, iako obilaze cilu Rivijeru. Znaju svaku samoposlugu u gradu, upoznati su sa besplatnin zbivanjima, kulturnin znamenitostima, bauljaju po plaži i planini....Tek kad su sve izvižitali sidnu popit kriglu pive. Ko što Čehinja voli pokazat sise, tako Čeh voli pokazat drob. Ko što se Čehinja, koristeći razvedenost obale, kriomice kresne s našin spasiocen na plaži, tako Čeh kriomice loče pivu, izgovarajući se da mora u kafić na zahod. U muškaraca i dalje dobro kotira "fudbalerka", a ženske se strižu nakratko i to tako da ne znaš jel je ostriglo ili počupalo. Da se ne misle oće li izgorit ili neće, sprže se odma prvi dan pa se među svojima fale ko je crveniji. Žaj ti je kad odu jer su razdragani i nema u njima zla. Njiova ćer ti se ionako oženi za rođaka, viđat ćete se.

Hercegovac ne rezrvira ništa jer je još za vrime rata kupijo stan u Makarskoj. Kako nije od vele odanja, gleda kako bi dotra prva dva kola od mercedesa u plićak. Kad izađe iz auta sidne u najbliži kafić i pije tri deca dok žena iskrcava sve iz gepeka. Ona ita peraje, maske, dicu, suncobrane, rukavice... Pola toga dica odma meću na sebe. Kad su dica u moru, mater in sidi pod suncobranon i motri na njih ka bejvoć iako ne zna plivat. Dica deranjen nadjačavaju jet-ski egzibicije i cila plaža gleda šta ta dicu mogu. A mogu slijedeće: začepit nos rukon i stisnit usta da poplave, pa taknit glavon more. Tako nekih stotinjak puta, ali s istin žaron i povicima. Jedini način da se njih riješiš je da zovneš "pauka".

Austrijanac, ka i Slovenac, ako i dođe, dođe na bicikli ili makar s auton koje vuče pet šest bicikli na krovu. Ne iđe na more nego ga vidiš na po staze kad odeš na planinu kopat kunpire. Voziš golfa tricu TDI i do vrha "Sv. Jure" je mrtva trka. Pokušavaš ga izgurat sa staze ali digne biciklu na zadnje kolo i ruvinaš auto o kamen. Dođe na vrh prvi, a od polak litra vode koje ima sa sobon, ostalo mu četiri deca. Daje tebi jer ti u autu ne radi klima.

P.S. Svaka sličnost sa stvarnin osobama je slučajna. Moguće je npr. da Hercegovac nema stan nego kuću...itd.

"Fakat si sjeban." -reklo je ogledalo kad smo jutrom, nakon neprospavane noći.sučelice stali Ono i Ja.

Ja tmuran,neobrijan,pravi stereotip propalice koja dopušta vremenu da čini sa njim štogod želi, i Ono,ogledalo

u kupaonici što svako jutro šalje bezobrazne,uvredljive i negodujuće poruke,dva tešksa suparnika u borbi s vremenom.

A nisam čak ni "stari pokvarenjak" što povaljuje svako veče drugu ženu,glave načete moždanom erozijom,s

bocana potrošenog alkohola po podu,da bi se mogao izbljuvati a zatim okrenuti drugi obraz (ili je to u nekom drugom paralelnom svijetu zapravo isti obraz) i reći:

-"Jel ova strana bolja?

Pa kad ogledalo ostane bez riječi i samo zamuti pogled na to strano lice,pljunem pred sebe s gadljivim

izrazom ,kao da prkosim svijetu,nakon što obrišem petodnevnu bradu ručnikom i kročim u svijet,koji ne

razumijem i koji me ne razumije,tko može shvatiti moju dušu,moj pogled cinika i tanku ironičnu crtu mojih usana!?

Tko može dokazati da ogledalo ne laže,osim nas samih?

Možda je samo tvornička greška!? Negdje davno pogriješen trenutak ili smjer u tvornici Djeda Mraza,u kojeg

smo kao djeca vjerovali a nismo znali da vjerovati možemo samo sebi.

I da su bajke za one okrutne,hladna srca i bez posebnih želja pa su baš zbog toga oni prvi na redu da im se

ostvaruju.

Dok ostali čekaju na red,ovi čekači se pitaju ,jel u redu biti sjeban i je li ogledalo kompetentno pričati istinu

ili je i njemu dozvoljeno pretvarati realnost u bajku i obrnuto.



Da makar na tren i ja osjetim da je i Ono sjebano

brod je već odavno usidrio u maloj prljavoj luci.tamo na onom mjestu gdje je znao da valovi udaraju tek ponekad a izlaz na otvoreno more je bio slobodan kad god je htio.

tako mu je odgovaralo. znao je da daleki put ne bi izdržali ni on,ni brod.

škripali su pomalo i jedan i drugi, pa bi malo veći valovi učinili veću štetu nego bi bilo koristi od plovidbe.

zato se povukao tamo pod grane borova i uživao u miru i pjesmi cvrčaka...ono ,kad podne dođe a lunara

stisne,gledao je prizor kao na slici....sve je stajalo.

i more je zaustavljalo pjenu...galeb je krila raširio i stajao na mjestu tamo negdje pod suncem,dok je mali zeleni

gušter podignute glave nepomično gledao prema pučini.

i on sam je znao da to čekanje znači samo jedno...istrunut će užad kojima se vezao na molu a vjetra nigdje na vidiku.

treperi svjetlo na pučini,na mjestu gdje sunce cvrči i gasne u svom grobu a cvrčki pjevaju svoj ditiramb.

"možda će sutra ...možda će sutra...možda"-.polako je spustio glavu na prsa dok je vjetar lagano valjao tamne

oblake preko otoka....

znao je oduvijek da život nije ono što svi misle i da smisao života nema jedan odgovor...nije to ljubav,nit obitelj,nit

novac ...i nije to dan koji slijedi i nestaje u zalazu sunca...nije to ni onaj šaljiv i ironičan lik,sijede

brade, što ima moć ,što vuče konce naših živaca i nateže i do krajnjih granica....znao je sve to i život je prihvaćao kao

trenutak koji će pokazati u drugom svjetlu i drugom obliku.

"-Ti si ironičan! -govorili su mu a on se smijao na tu činjenicu jer je zvučalo kao da je radio nešto loše...

kao da je nečiji život ovisio o njegovoj riječi ili njegovom djelu...

i smijao se tome jer njemu je ironija bila život i nekako se na nju navukao...kao dop koji je olakašavao sekunde do novog dana...novog meteža u njegovom,i životu sviju oko njega.

imao je tisuće,milijune primjera koji su to potvrđivali a nije mogao sve staviti na papir i reći:

-"Ljudi,ne razbijajte glavu",svoje ćete odraditi onako kako je suđeno"- i nije im mogao zamjeriti njihovo neznanje

jer nisu bili spremni prihvatiti istinu.

znao je i da Dobro postoji ali i da ljudi mrze Dobro u sebi i u drugima...i da Zlo zna kako natjerati čovjeka da se osjeća bolje i jače.

borio se s tim saznanjem i to je bilo ironično....život je bio i Dobro i Zlo.

danas je postalo popularno da se ne govori kako se misli. to me podsjeća na vuka koji je štel da se piše kak se piše a čita

kak se piše...tako nešto...e onda se zmislilo čitanje između redova a pisanje u redu...makar često i nije u redu kaj se piše

i koliko se piše...i kakve su piše.

tak da sve moremo završavati s upitnikom.

-joooj,kak sam danas sekso?

-danas sam zaradio brdo love?

-pet komada me ganjalo?

...pak si misli kaj se štelo reći....ak se treba uoće misliti....jer mišljenje je kak i prijedlog zakona o seksu na javnom mjestu...

treba raspisati referendum....da vidimo kaj raja misli....i kak misli...onda se to iznese na razlaganje na iskrica weblog...jer

kakvo bi to bilo pravo i pravica ak se ne raspravi od pojedinaca na blogu.....ipak je ovdje najkompetentnija svjecka

menažerija po pitanju pitanja.....i čitanja između redova...čak je i evanđelje moralo proći blošku inkviziciju...što će reć da

postoje dokazi o blogovanju unazad više hefta godina.

jedino tješi činjenica da ljudi vole one koji kažu što misle.....pogotovo o seksu...što je dvojbeno kad je seks u pitanju....

ne seks nego mišljenje...mišljenje se stvara isto između redova.....redova jebača.

naravno,svi čekaju samu jednu od njih...sa bocom crnjaka u rukama i zamolbom da prespavaju.

i tak između redova,traženje kandidata za brak postaje otežano....

onda se dođe na blog i pišu eroski romani..

a šta je pisac htio reći...prosuditre sami.

između redova.

fakat smo mi hrvati narod za kurac. svi sve mrze,svi misle da su bolji od onog drugog i da je ono drugo bolje od ovog našeg. jug mrzi sjever jer-" šta će oni purgeri biti glavni",sjever mrzi jug jer-"šta ovi tovari imaju tu dolazit i studirati i onda se vezama zaposle a mi ne možemo" i tako se jal,ljubomora i glupost prenose iz generacije u generaciju i tome nema kraja.

gledam na jednoj hrvatskoj društvenoj mreži gdje ima puno ulogiranih srba (i ostalih balkanaca),kako jedan drugom pružaju podršku u svemu,čak i kad nisu u pravu ...jedan drugom ne prigovaraju i uvijek će stati iza svog ako mu netko nešto prigovori.

a "naši"? naši sa njima postupaju u rukavicama,nitko se ne usudi reći ništa protiv jer nemaju iza sebe nikog ko bi ih podržao, iako su 100% u pravu. štoviše,uvlače se u dupe istočnim susjedima sve u cilju održavanja normalnih odnosa,sve u cilju pokazivanja tamo neke tolerancije. na njihove provokacije nitko ne uzvraća...a oni ...najbolji u svemu i sve najbolje je njihovo.

i svi sretni,samo što ne mašu repom.jer što se imamo buniti kad imamo svoje za pljuvanje. južne i sjeverne,istočne i zapadne. i one do naših vrata...ti su najgori



ovdje je najveća greška ako šutiš...onda si dosadan.ako si dosadan onda si nesposoban...ako si nesposoban,nemaš pravo glasa

ako laješ,drugi će lajati više....ako laješ više,sjebat će te lažima...ako lažeš više,brojat će ti krvna zrnca....ako nisu njihova,najebo si....i tako iz situacije u situaciju.



jad,čemer,beznađe.

kreno marko na kosovo,
visoke planine da prijeđe
al u glavi mu stalno biješe
da prči sve rjeđe

onaj sulejman svakoga dana
diže uz harem svog velikog sultana
a marko junačina htjede mu pokazat
pa sve turke i turkinje htjede smazat.

isukanog koplja kroz šumu je kreno
kad ugleda vilu samo je bleno.
halje je digla viš koljena
vidi joj se guza,bijela ogoljena.

nagnula se nisko,gljive je brala
ne znade marko da je netom s....a

al ne mari marko navalili iz skoka
mamila ga ludo njena bijela koka.

udri junačina u po bijela dana
ne mareć za trnje i sve više rana.

izranjavan tako,prčeć cijelog dana
ne mareć za boli i krv iz rana
bijesno konja svoga podbode
da se sulji hvali kako vilu ubode.

i dok tako on junačina jaho
vila u šumi plače tugaljivo ,plahoR
omilio joj se junak s kopljem svojim
dignutim,krutim,golim

a ne znade jadna dok za gljivama gmiže
kasno marko na kosovo stiže

Sitni sati usamljenosti
ko pješčani sat
Sa sitnim pijeskom život curi
Kad okreneš strane
Sve je opet isto
Nigdje nikog nema.

Mogao sam više,bolje-često kažemo sami sebi pa zatim analiziramo situacije u kojima smo svoj dio života odradili onako ,kako smo u tom trenutku željeli,morali ili je jednostavno samo po sebi došlo. Tek poslije dolazi trenutak otrežnjenja kad uvidimo ide li naša zamisao u pravcu koji bismo željeli.

Imamo mogućnost popravka. Ali mnogi od nas ne učine ništa.Zadovoljni su sobom jer nam vrijeme ne pokazuje da smo pogriješili. Pokazuju nam ljudi. Pa njihovo mišljenje uvažimo ili ne.I opet napravimo grešku.Ili samim uvažavanjem ili odustajanjem od željenog. Pritom je povoljna okolnost ako nema posljedica.A to je ono čega se svi pribojavamo.Da će naš potez donijeti nešto loše.

A život je igra na koju nismo pristali ali je moramo odigrati.Što prije shvatimo, da je dobro i loše dio života i da će naše shvaćanje svega imati za posljedicu zadovoljstvo učinjenim, to ćemo prije svoj život dovesti u stanje prihvatljivosti.

A igra koju igramo tek je dio puta koji moramo proći,da bi dokazali da postojimo.Sebi dokazali ispravnost,možda za neke buduće živote koje nam nametnu ili ih sami stvaramo.