'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Temperatura je bila toga dana oko nule. Snijega i kiše nije bilo ali vlaga u zraku je činila da se tijelo nekontrolirano trese.Ili je to bilo zbog nje!? Ne znam.

Znao sam samo da je dugo nisam vidio a nemir je u meni svakim danom je sve više rastao.

Ovo je bilo doba kad odlazi po malu pred školu.

Opasnost da me netko vidi i okarakterizira kao manijaka koji pred školom vreba djecu ,bila je moguća.

Skrivao sam se od pogleda iza ugla jedne stambene zgrade,iza ogromnog kontejnera za smeće ali tako da je mogu vidjeti kad dolazi.

Zamišljao sam kako ću joj prići,iznenaditi je,pogledati u oči i nakon nekoliko trenutaka šutnje zamoliti za oprost.

Reći joj koliko je volim i da bi sve dao da opet bude uz mene..

Da i ja budem uz nju.Vrijeme je sporo prolazilo i onaj entuzijazam koji me je držao polako je splašnjavao.I oni zamišljeni


zagrljaji koji su slijedili nakon moje ispovijesti,i onaj dugi poljubac zatim,sve je dobivalo samo realnu sliku...sve je to

samo moja želja.

I ništa više. Samo moja ludost,moja beskrajno luda ljubav.

Zvono je označilo kraj nastave a nje nije bilo.


Možda opet pokušam neki drugi dan.Možda i ona jednom pokuca na moja vrata, nasmije se i kaže:-"Ne mogu bez tebe!"

Možda jednom prođe vrijeme i odnese sve u zaborav.

Nestrpljivo je pogledavao na sat dok je autobus skretao preko starog mosta.
Vidjet će je,opet će je vidjeti-zaljubljeno je mislio u sebi.
Mala plava,dugačke kovrčave kose,koju je upoznao prije tri tjedna ,silazila je s busa ,širokog osmijeha.
Velike zelene oči smiješile su se ispod oni kovrča dok je gazila cestom kao na oblaku.Pogled mu se spustio prema dolje i tad je vidio...
-zaboga,CRVENE ČIZMICE.
Bio je smeten dok mu je prišla, poljubila ga i počela pričati...tko zna što!?
Nije slušao što priča,misli su mu stalno odlazile na one čizmice koje su bole oči.
-Kako je to mogla obući?
...............................
Vratio se iz Beograda pun snage. Mjesec dana gaženja strojevog koraka napumpalo je njegove mišiće i sad mu je vožnja biciklom od 10-ak kilometara bila tek za zagrijavanje..Naglo je zakočio kad je iz autobusa izašla Ona.
Ista ona prekrasna kosa,isti osmijeh i velike zelene oči. Bijele hlače isticale su prekrasno građeno tijelo.

Nije je vidio više od 6 mjeseci,od one noći kad je imala one grozne čizmice.Crvene čizmice.Iako su mu tada u trbuhu igrala sva kola tadašnje države,nije mogao prijeći preko tih čizmica. A sada se pred njim pojavila sasvim drugačija. Ona djevojčica preko noći je postala žena.
Još 6 mjeseci nakon tog dana postala je njegova Žena.

.............................................
Brak je bio pun turbulencija.
-Valjda to tako mora biti.-mislio je nakon svake svađe.Imali su i faza kad su se jako voljeli .Troje djece bilo je posljedica te ljubavi,tri prekrasne kćeri,tri velika ponosa. Bile su njegova velika utjeha u svemu .

Onog dana bilo je sve kao u pjesmi:
"-bilo je 8,na Trgu cvijeća,ja sam je čekao na kraju priče".....doista su se našli na Cvjetnom trgu,sjeli za stol... naručili piće...
..".kada si rekla,mi nećemo više".....i ona je započela priču:- ti znaš Krešu,uvijek mi je bio najbolji prijatelj...brat....ljubavnik.......
Na te riječi oblilo me rumenilo,prvo preko lica a zatim kao da je cijelo tijelo planulo u ogromnoj crvenoj baklji.........

----------------------------------------------
Crvene čizmice...te proklete crvene čizmice ...mislio je dok je gledao sa mosta u prljavu Savu.

Danas ću pustiti kišu na moje lice
Oprat će osmijeh i upit će ga zemlja
Zalijevat će ga tvoje tamne oči

Danas ću natjerati vjetar na moje usne
Nek posuši trag poljupca tvojeg
Jednog davnog otiska u noći.

Danas ću koračat putevima tvojim
Tamo gdje je tvoja noga stala
Na koljenima ja ću poći

Danas ću gasiti žedno grlo
Bespomoćno klonut će mi tijelo
Tu mi ni piće ne može pomoći.

(Ovaj Mraz mi nekako vuče na Broz ali nema previše veze jedno s drugim,jel da!?)
Nadam se da nije prekasno da mi ispuniš jednu skromnu želju. Puno se krećem među ljudima i primjetio sam da većini fali ista stvar..
Zato bi te molio da mi doneseš vreću onih zrnaca što si nekoć dijelio a nisu svi stigli stati u red da pokupe.
Imam veliku želju da to podijelim i usrećim sve ljude koje poznam.
Nešto bi dao susjedu Mirku da bi prestao kupovati zemlju i kuće jer neće to moći ponijeti sa sobom u grob.
Dao bi i prijatelju koji okolo (piiiip) jer nije spavao sa vlastitom ženom 15 godina.Kaže da je lijena i ružna.
Slijedeća bi bila moja bivša draga koja nikako da shvati da sam ja jedini koji može biti uz nju.Jer sam lijep i pametan a bit ću i debeo i ćelav ako ona to želi (ti joj nemoj ispunjavati želje ako nisu u vezi samnom,pliiiz).
Nešto bi podijelio i po blogu na jednoj mreži a ako ostane više od pola vreće ,rado bi to stavio u koverte i odnio u klupe naših političara jer je to jedini način da oni poklon prime.
Ako mi ne možeš ispuniti želju ,naguraj si ostale poklone u (piiiiip), ionako već dugo znamo da ne postojiš.
Pa ti razmisli što ćeš i kako ćeš.

posjećuju se i drugi sajtovi.
isti naslovi ,iste teme.

glasači i glasačice...vilenjaci

HRVATSKI glasač i hrvatska glasačica šetaju se šumom, pričaju i zabavljaju se. U jednom trenutku nađu na gomilu šišarki, uzmu ih par i krenu bacati preko vrhova okolnih stabala. I najednom, začuje se zvuk razbijenog stakla.

Krenu prema izvoru zvuka, kada tamo velika stara kuća, napola nestala u penjačicama i žbunju. I vide hrvatski glasač i hrvatska glasačica razbijen prozor na prvom katu. Vrata bijahu otvorena, pa se hrvatski glasač i hrvatska glasačica provuku u hodnik. Unutra je sve bilo također staro, napola napušteno i prašnjavo. Podignu se škripavim stepenicama na kat. Jedna soba, ona upravo gdje je razbijen prozor bila je otvorena. Uđu unutra. Šišarka je razbila staru ukrašenu bocu, a pokraj nje je u fotelji sjedio stariji čovjek.

- Ispričavamo se, nismo htjeli! - kažu hrvatski glasač i hrvatska glasačica.

Čovjek u fotelji se lagano uspravi i onda ozbiljnim, no ugodnim glasom kaže:
- Ništa, ništa dragi ljudi! Štoviše, napravili ste mi veliku uslugu! Ja sam vilenjak iz boce i bio sam ovdje zatvoren barem 300 godina, dok vi niste došli i razbili ovu bocu gdje su me davno zatočili...

Djelovao je smireno i ozbiljno, ulijevao je povjerenje. Koliko god priča bila čudna, hrvatski glasač i hrvatska glasačica mu povjerovaše. Čovjek nastavi:
- Zato što ste me oslobodili, ispuniti ću vam tri želje! Mogu vam donijeti zlata, zdravlja, sreće, sve što poželite...
- Ah, pa to je divno! - rekoše hrvatski glasač i glasačica.
- Samo imam jedan uvjet! - reče stariji čovjek.
- Koji, samo kažite! - upitaše ga.
- Znate, dragi moji, ja sam tu 300 godina i u boci sam imao eto neki mali smještaj, ali nisam mogao raditi one stvari... A nama vilenjacima jako fale one stvari... Pa ako bi dama htjela jednom... Evo, iziđite iz sobe i razmislite, pa mi javite. Moja ponuda stoji.

Hrvatski glasač i hrvatska glasačica se pogledaše. Iziđu na onaj prašnjavi hodnik. Vole se već dugo, vjerni su jedno drugom, no para nikad dosta, a bilo bi lijepo i štogod drugoga dobiti. Tri želje su ipak tri želje... Biti će im poslije dobro, neće morati više nešto puno raditi, život će biti ugodniji i ljepši... I tako nakon malo premišljanja hrvatski glasač i hrvatska glasačica uđu natrag u sobu i kažu da su se dogovorili. Ona će s njime odraditi one stvari, a on će njima ispuniti želje.

I tako, hrvatska glasačica se skine, namjesti na onu staru fotelju i stariji čovjek počne raditi što se već u tim prilikama radi, onako odostraga. Nakon nekog vremena, radi on radi, i opušteno je pita:
- A hrvatska glasačice, koliko ti ono imaš godina?
- Evo nedavno napunila 40...
- Dobro je to dobro! - kaže on zadovoljno, i dalje radeći one stvari, i nastavi, onako više za sebe:
- Vidi ti nje, 40 godina ima, a još vjeruje u vilenjake...

Eto, to vam je priča o Hrvatima, političarima i izborima.


Goran Vojković