'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

kad već neki govore da kopiram tekstove ajd nek nešto i priznam.
trebao je to biti "krik" ali se negdje zagubio. jer ,osim što kopiram ja i vrištim.
bez posebnog razloga.godine gutanja sranja,mahanja glavom u stilu- jezi lebe da te je..m.
možda je to ispuh.
kad već nije ni ples,ni poezija,niti blog.
treba naći nove naćine. pa makar kopirao.
nažalost,život se ne može kopirati. ničiji.
onda u mašti učiniš svoj život drugačijim.
i potrebe.

kako se sve brzo vrati na staro....!?

Znaš kaj,sve mi to ide jako na živce.-rekao je posljednji genski otpadak moje savršenosti dok smo stajali u kuhinji i radili nedjeljni ručak.
-Sva ta zbrka oko proslave,savjeti,završetak škole,posao....Ne bi htjela nikad napuniti tih 18 godina.

Gledao sam tu mladu ženu,osobu koja će za par dana moći odlučivati o budućnosti ,ne samo svojoj i bio svjestan njene nesvjesnosti o tome što je još čeka.

Jjoš nedavno su male ručice u prekratkoj pidžamici,jer su rasle ko gljive poslije kiše,gurale prste u moj nos pitajući sve o dlakama koje su pomalo virile iz nosa.
I o tome ,zašto naša mačka Olga ima oko sebe šestoro mačića ili zašto vrapčići pod strehom ispadaju iz gnijezda.
A nakon tisuću pitanja to malo nježno tijelo ,koje je još mirisalo na mješavinu mlijeka i gela za tuširanje,lagano je klonulo u naručju,sklupčano,nemoćno.
Nesvjesno sve siline osjećaja koje budi u nama,utapalo se u svom snu,svojoj nekoj bajci o budućem životu.

A sada posljednja od njih tri ,stoji predamnom, čvrsto svjesna da je tek mali korak dijeli od njenih bezbolnih dana.
Meni ostaje tek sjećanje na te tapkave male nožice,ciku u krevetu dok se sa sestrom svađala oko toga ,tko će pojesti posljednju bananu,skrivećki unešenu u krevet.
Sijeda glava i bore oko očiju samo su potvrda besanih noći dok je njihovo kašljanje i hroptanje dopiralo iz sobe .I dok se provjeravalo kroz odškrinuta vrata da li spavaju i da li je ostalo gorjeti svjetlo u sobi.

Novi pearcing u nosu i ravno popeglana kosa nije prikazivala onu razbarušenu zamazanku iz vrta što je nosila kišnu glistu visoko podignutu u ruci s osmjehom od uha do uha.
Pokazivala je prekrasno mlado stvorenje, osmijeha nekako tajnovitog,kao da zna da je ono što je pred njom tek uže koje preskače s lakoćom dok ona upravlja njime.

I neka misli tako.
Ja sam svoje prošao i znam što me čeka ubuduće.
Pa makar me lomilo na sve strane.:))

Link

na kikija to s jajcima.
svaki uskrs isto.
sve nešto prijete a nitko ništa ne poduzima.

sprema mi se jezikova juha