borgman box

Mladi i ludi.
Prijatelj i ja, kartamo na plaži.
Dobili izazov, i "pružimo priliku" curama.
Koje nismo poznavali.
I gubimo, gubimo, ponos kopni kao sladoled,
na suncu.
i kada je već bilo dosta smijeha,
na naš račun, smilovale su se,
"naplatile" kartaške dugove
i otišle...
Prijatelj uzdahne
- varale su...
a ja mu odgovorim
- kao da ti je žao .... :-)

Ronim duboko. Do samih granica daha.
Osjetim stezanje pluća, manjak dragocjenog kisika. Podižem ruke, izranjem.
Brzo. Više se ne obazirem na sigurnost. Pluća pucaju. Crveni mi se pred očima.
Udaram u nešto, rukama, glavom. Čujem krik.
Pet plamenih mačeva na leđima me osvijesti u trenutku.
Udario sam u curu. Dobrog poprsja, koja vrišti na mene.
Pet dugih, crvenih, krvavih, traka krasi moja leđa. Peče...
I smijem se!
Kakav dan....

riječi su...teret - izbrišem pokušavajući pronaći rimu.
osvrnem se i ugledam pozorno lice
koje je pročitalo već napisane stihove.
njena ruka uzme olovku i na izbrisano mjesto
dopiše riječ...ljubav...namigne i ode ...
Nikada je više nisam vidio.

Koliko puta vam se dogodilo, da primjetite osobu koja "upali" sva osjetila.
Stas, glas, miris.
Poželite da joj pukne vrećisca sa hranom ispred samoposluge, prospu se knjige,
u školi...bilo što , što bi pokazalo vaše dobre strane....pružilo priliku za kontakt.
I dogodi se...
- Mogu li Vam pomoći?- vaše pitanje.
- Hvala!- odgovor koji čujete, i onaj drugi koji govore njene oči...
- Ne ti......!-

.... u vašim očima vidim
razum i osjećaje....

ma stvarno, a ja mislila
da je to knjiga jane Austen...

Svilena plahta
lako zakloni Sunce
i ostavi Sjenu
na Srcu....

kalkulacija ti je uzaludna
dragi moj Pjesniče....
opusti se.

Kada Amorova strelica pogodi balon... on pukne :-)
A kada pogodi ljudsko srce, ono krvari...
Taj se Amor malo raspištolji, pa mu strelice donesu besplatan ručak
i toplu večeru...
opasan neki taj Amor...
gdje je?

Sjedila je na izlokanoj stijeni, okruženoj glatkom površinom mora.
Na mjestu NJEGOVOG zločina.
Izronio je tu, započeo razgovor. Svaka je riječ punila prazno srce.
S lakoćom je Zainteresirao, zaveo...nestao.
I sada , opet sama, se pitala...ZAŠTO?
Pitala se, ako potone, bi li njena agonija gušenja uopće promijenila ovaj uljasti odraz.
Neko glupo mrtvilo, traženje odgovora, nijemo pitanje moru...-Je li me želiš? Bar ti?-

****
Strojar zadovoljno posluša brundanje starog motora, na još starijem brodu,
pri zadnjem putovanju. Stari brod izreže more na dva dijela, ne praveći niti pjenu,
nego mali tsunami, desetak centimetara visok.
Zapovjednik tog stroja na izdisaju, iz džepa izvadi dnevnik,
Uzme olovku i potraži slijedeću stranicu. U listanju, pojavljivala su se
ženska imena, podebljana, sa datumima... i priče, iz života.
Oblizne usne suhe od toploga zraka. Započne novi list....

****
Gledala je u more koje joj je doticalo nos. Još samo trenutak...
Val je zapljusne. Ispuni nosnice. Okupa oči.
Razlije se po majici koja se odmah pripije uz tijelo.
Odskočila je uplašeno, zbunjeno, na suho žalo iza i pogledala površinu mora koja je opet bila
kao ulje.
Bila je živa. Ljuta...na more!

****
Moru nije trebao plan B. Gliser koji je plovio čak dvije i po milje brže na
razočaranje svog mladog kapetana uspori, na normalnu brzinu :-)

Ispred nje je ostalo još samo jedno, staro i suho, srušeno stablo.
Iza te prepreke, litica Marjana.
Pogled od kojega zastaje dah, plavetnilo spojeno s morem, i ponekim ljudskim smetalom u prolazu.
Oslonila se rukom na trulu granu, i ugleda pauka koji pojuri prema mreži koja se ljeskala na suncu.
Primakla je lice , čkiljavo gledajući u sunce i u suhe, tanke, niti,
već pokidane paučine.
Pauk zastane točno ispred nje, zbunjen.
Pogled joj zastane, na ljušturama kukaca koji su ostali zakačeni, na malim hitrim nožicama, koje su se pomicale,
tvoreći još jednu nit, i pokušavaju je dohvatiti.
Na trenutak, lijepo lice dobije zločesti, vučji izraz.
Puhnula je.
Otpuhne pauka u ponor, pridigne se i okrene lice suncu.
Na sada, savršenom mjestu!

Popodnevni san se produžio.
Ugasila je mobitel, budilicu, okrenula se na drugu stranu i
nastavila priču u glavi.
Buđenje je bilo naglo. Ruke su joj bile oduzete.
Nije mogla pomaknuti niti jezik, samo oči.
Mrak je okružuje, gust, crn i ljepljiv.
Na usnama dodir, kao ledeni prst. Polako poprati putenu donju usnu,
klizne niz bradu, grlo, sve do ključne kosti.
Kao da je ostavljao nekakav hladni, znojni trag na njenoj koži.
Jedan blagi pritisak, dodir nestane, a ona krikne.
Užasnuta.

Kažu "duhovi ne postoje"! A bi li tko objasnio onda, iskustvo kojega ima skoro svatko od nas smrtnika, kada se probudiš sa osjećajem da nisi sam, ili sa rukom koju ne vidiš ali osjećaš pored sebe... ledeni dodir nečega što je tako blizu...a tako daleko

Kada bi se na Zemlju spustio brod vanzemaljaca, i svima koji se usude proći kroz blještavo svjetlo, ponude dug i sretan život, bi li pokušali?
O već vidim sve koji viču DA.
Ima li itko tko bi upitao :- Ali ništa nije besplatno? Zašto nam to dajete?-
- Jer možemo. Jer smo jaki! Veliki i moćni!-
Primjećujem li već malo manji broj oduševljenih glasova, ali ih je i dalje mnogo. Svjetlo samo prelazi preko ljudi koji u hrpama čekaju.
Opet iz mase, novi Nevjerni Toma :- Što je iza tog svjetla...kako nam nudite dugovječnost, a još se nitko nije vratio?-
Glas iz visine samo doda :- Ako nam ne vjeruješ, ne prolazi, i makni se s puta drugima, koji vjeruju!-
Tek pokoji lik se odvoji od mase i zamišljeno pogledava u snažno svjetlo.
- Kakva je to dobra budućnost za sve? Kako može biti dobra za sve? Svatko ima svoju sliku dobroga!-
- Prepustite to nama. Mi znamo najbolje. Pretražili smo vaše misli i otkrili zajedničku težnju, proučili vaša tijela i pronašli zajedničke sposobnosti. Znamo kako svakome donijeti tu ideju i moć, samo prođite i ne pitajte. - Grom iz vedra neba pogodi onoga što je pitao, i na trenutak miris prženog mesa natjera one najslabije na povraćanje. Masa se i dalje gurala prema svjetlosnom zidu koji je i dalje prekrivao one koji su prošli...
- Gdje su oni kojima ste pomogli! Neka se pojave. Želimo njihovu priču i iskustvo!- začulo se iz gomile, i po prvi put masa zastane.
- Pa dobro. Prvo dobro pitanje, zaslužuje odgovor!- svjetlo nestane.
Brdo ljudi koji su se gurali, staklastih pogleda, umirućih u raznim stupnjevima agonije. Zadovoljne misli poluludih stvorenja koja orgazmički umiru. Šokantna slika od koje je masa zastala, prolomio se kolektivni krik.
Glas iz vanzemaljskog broda zagrmi:
- Mi donosimo MIR! Sreću! Samo krenite dalje, naprijed, pridružite se gomili....-
I mislite li kako je rijeka ljudi zastala.
Nije...
samo smo mi ostali :-P