moja razmisljanja...

Dobro koji je kurac danasnjim frajerima????zasto misle da se svijet treba i mora okretati oko njih?zasto misle da im se na svaku poruku mora i treba odgovoriti?pa svatko od nas bira hoce li i kome odgovoriti,tko nam se svidja ili ne i trebamo li se sa nekim naci ili ne...jebeno smo postali umisljeni kada si dajemo za pravo da sudimo o nekome koga niti ne znamo...stvarno si dopustamo svasta kada smo mi sami u pitanju..sreca pa postoji opcija blokiranja pa me takvi frikovi mogu staviti na blok i odjebati od mene..vrlo je jednostavno i ne treba biti niti najmanje inteligentan za to...zaista strasno...i vjerujem za psihijatrijsko promatranje...uh...

Pocetak necega ili kraj prije nego je sve pocelo....znati da si mogao imati nesto i da si to ispustio zbog straha od nepoznatog budi u nama osjecaj nesigurnosti i onog starog,poznatog osjecaja da necemu ipak nismo dorasli...bilo da se tu radi o ljubavi,poslu,prijateljima,istini,lazi,mrznji ili necem desetom uvijek nas koci strah...pitam se zasto su ljudi danas tako ogorceni na sve i svasta,zasto jednostavno ne mogu napraviti taj jedan korak i reci sebi ko ga j..e,sto bude bit ce?Ne bi li trebali riskirati ako nam nesto nije dobro,ako se zbog toga osjecamo lose i ako nas to cini gorim osobama nego jesmo,izvlaci iz nas sve ono negativno sto pokusavamo sakriti?Zasto uopce trpjeti sva moguca sranja ako sve to moze zavrsiti na najbolji moguci nacin,za nas i za sve druge...zasto se praviti da smo sretni sa nekim ako to nismo?Mislim da nitko nije vrijedan da bismo zrtvovali sebe i svoju srecu...pokusajte se zamisliti za nekoliko godina,kako ce sve to izgledati,kakva cete osoba zbog svega toga postati i je li to sve vrijedno....tada si zamislite sebe i taj jedan korak,jednu rijec,jedan pogled koji govori vise nego tisucu rijeci,jedno odlucno i jasno NE....vjerujem da svatko od nas ipak za sebe moze najbolje odluciti,svatko od nas je dovoljno pametan,zreo i hrabar da sam sebi iskroji sudbinu..pitanje je samo zelimo li mi to ili smo ipak robovi starih navika?

Jedan,meni dragi likic ovdje,jucer je rekao kako mu je grozno kada u moru ovih profila vidi da se netko stidi svoje vjere ili da ju cak niti nema....pa moram priznati da ii mene iznenadjuje koliko su ljudi postali ateisti,koliko krive svoje bogove zbog svih svojih problema i koliko negiraju postojanje neke vise sile...mozda zvuci glupo,ali nismo li svi mi sami sebi krivi za svoje pogreske,sve ono sto smo napravili,a nismo trebali ili nismo napravili a trebali smo?Zasto uvijek volimo kriviti nekoga drugog za sve nase promasaje u zivotu?Zasto ne priznati da nismo savrseni,da smo mali,obicni ljudi sa velikim manama?Ne bismo li se tada osjecali bolje kada bismo priznali da je ljudski grijesiti i isto tako da smo nesto naucili na tim pogreskama?Ali onda bismo morali priznati i da smo slabi,da ne znamo bas sve i da nismo najpametniji na svijetu,a to je pojedincima jako tesko..svi volimo zabosti nos u sve zivo:od politike do vjerskih pitanja i svi smo sve...samo nismo pametni sami za sebe i stalno ocekujemo da ce netko drugi za nas rijesiti nase probleme...zasto?Pa odgovor se namece sam po sebi..kukavice smo koje za svoje pogreske obozavaju kriviti druge jer je tako lakse...a svi mi u velikoj vecini idemo linijom manjeg otpora jer je to jedini nacin da sacuvamo sebe da ne budemo povrijedjeni...ali kada shvatimo da smo svi mi krojaci svoje vlastite srece pa ponekad cineci i velike pogreske biti ce nam zivot puno laksi..jer koliko god se mi trudili negirati da netko ili nesto postoji to je ipak nesto cemu se utjecemo kada smo tuzni,sami,odbaceni..trazimo pomoc,potporu i odgovore na bezbroj pitanja...jer vjera je jedino sto nam moze dati snagu za svakodnevnu borbu u ovom surovom svijetu...vjerujte u sto god zelite,zovite to kako god hocete,ali ne bjezite od onoga sto jeste,mali,obicni ljudi koji ne mogu i ne znaju prezivjeti sami....:)

Svi mi ovdje nesto trazimo i ko god kaze da ne,laze...ne bi bio ovdje,ne bi izmisljao nick,mastovit ili malo manje mastovit..ne bi gledao druge profile i ne bi zvao nikoga na razgovor...pa zar je tako tesko priznati da smo svi ponekad usamljeni?da nam svima fali malo njeznosti,malo ljubavi,malo srece?Jebeni ponos nam je jaci?Mozda nisu svi ovdje savrseni,ali kako kazu,svaki lonac nadje svoj poklopac,svatko od nas ima negdje svoju srodnu dusu...mozda to nije ovdje,mozda cemo ju naci na nekom cudnom i nikada zamisljenom mjestu...mozda cemo morati proci puno tipkanja i puno ludih glava,glupih pitanja i jos glupljih odgovora,ali jednom cemo naci nesto kvalitetno i nesto sto ce nama odgovarati...jebena pozitiva?Mozda...a mozda sam samo luda koja jos uvijek vjeruje u cuda....:)))

Kazu da savrsenstvo ne postoji,ali ja bas sada tvrdim suprotno...nekada sam mislila da mi je zivot jadan i dosadan,ali sada sam shvatila koliko je zapravo dobar bio...imala sam sve:svoj mir,svoj zivot,odlucivala o svemu..nije bilo vike,dreke niti galame...ali eto ja,bena jedna luda,odlucim to promjenniti iz temelja,reagirati impulzivno i napraviti nesto od svog "jadnog"zivota..i napravim sranje.....iako ne pretjerano veliko jer ja se uvijek u zivotu snadjem i od svega napravim dobro za sebe...rekli bi neki spojim ugodno sa korisnim...i nije da ne mogu popraviti sto sam pokvarila...hvala bogu da ima ljudi kojima sam prirasla za srce i da su jos uvijek tu za mene...ali opet ne prodje dan da se ja ne zapitam sto je meni ovo trebalo i ne mogu se prestati cuditi sama sebi....stvarno sam bena,ali bena koja je naucila jos jednu lekciju u svom zivotu:ne tragajte za savrsenstvom tamo negdje daleko,ne ostavljajte sve ono lijepo pa i ruzno sto imate u zivotu jer ponekad shvatite da ste to savrsenstvo imali i prije,samo vam nije izgledalo toliko savrseno...meni sad moj tadasnji zivot izgleda upravo tako:savrseno i neopisiv je osjecaj da ces ga imati mogucnosti dobiti natrag...mozda sam ipak dobra curica koja je neke stvari u zivotu ipak zasluzila sama pa se sada sve to vraca...mozda,tko zna...:))))

Otici dovoljno daleko,a oopet ostati dovoljno blizu da se uvijek mozes vrattiti...cemu?svemu onom za sto si mislio da ti nece faliti,ali ti ipak fali,svemu onom za sto si mislio da je lose u tvom zivotu,ali sada tek shvacas da nije...dovoljno stvarno da ne zivis u masti,a opet dovoljno nestvarno da za sobom zalupis vrata i kazes da te se to ne tice...jedan tren pomislis kako ti je zivot tezak,a onda shvatis da od goreg uvijek ima gore,da se lose stvari ne dogadjaju samo tebi i da ti ipak nisi pehista,nego mozes biti sretan i zadovoljan sa svime sto u zivotu imas...lijepo je kada postanes svjestan da je zivot ipak lijep i da su neke stvari bile samo jedna losa epizoda u tvom zivotu koja je.na srecu,prosla....kazu da poslije svake kise grane sunce i to je zaista tako..nema potrebe za velikim dramama,za cijelodnevnim kukanjem kako je sve u banani..stvari ce i onako biti kako si ih sami slozimo..jer ako dopustis da ti netko drugi sloze zivot u teskoj si banani...ne treba ti netko govoriti sto i koliko mozes,mozda dati nekakav pametan savjet,kojeg ti naravno mozes i ne moras poslusati,ali ipak samo i jedino ti odlucujes..pa zasto onda uvijek trazimo laksa rjesenja?zasto su nam drugi potrebni da bi odlucili?Zato sto je lakse okriviti nekog drugog za svoje neuspjehe i zato sto je nama samima jako tesko priznati vlastite pogreske..nije li tako?Nismo li ipak u dusi slabici koji se prave veliki?Eto zato je lakse bjezati od svega i svih,lakse nego suociti se sa vlastitim greskama,a nikako da shvatimo da su greske dio odrastanja...a opet mozda neki ipak ne zele odrasti?..eh to je sad neka nova i druga tema...:)...budite ono sto jeste,sa svim svojim manama i problemima jer to vas cini ljudima,razlicitima i jedinstvenima,svakog od vas identificira kao jedinku,tako posebnu i unikatnu..ne dozvolite da vas bilo tko uvjeri u suprotno..:)))

Citam malo profile ovdje i pitam se sto znaci nadprosjecan izgled?Kakav je to izgled?I zasto to ljudi napisu za sebe?Netko ce sada reci da sam previse nesigurna u sebe pa ne mogu komentirati tako sto..mozda cu se i sloziti sa tim djelomicno,ali opet...nisu li drugi tu da kazu jesmo li lijepi,zgodni,krasno gradjeni?I nije li percepcija oka svakog od nas drukcija?Svatko ima neki svoj pojam ljepote...i svatko o tome sam sudi...nije da sad pljujem po nekome,ne dao Bog veceg zla,samo bi zeljela da mi netko to objasni...jer svaki dan u gradu vidim frajera ko slika,a kraj njega zena koja meni osobno i nije neka ljepotica sa naslovnice,ali njemu je ocito preljepa...ili obrnuto..znaci da se ono sto ja vidim i kako dozivljavam ljepotu uvelike razlikuje od njih....ne pricam sada o ostalim kvalitetama koje cine jednu osobu..samo o vanjskom izgledu...jer koliko god se mi trudili reci da nam nije bitno kako neko izgleda,da su nam bitne neke druge stvari,duhovnost,dobrota ili nesto trece to je laz..ja krecem od sebe...ako mi se osoba ne svidi fizicki,znaci na onaj prvi pogled njegove kvalitete necu niti htjeti upoznati...jer privlacnost je nesto sto nas veze ili udaljuje od osobe s kojom jesmo ili bi htjeli biti....samo me zanima sto onda to sve znaci?Taj opis samog sebe....je li to kriza nekih godina ili samo iskreno misljenje o sebi?..jer svatko od nas je sebi lijep na neki svoj nacin ili bi trebao biti..samo neki ce to za sebe reci javno,a drugi ce o tome samo razmisljati i cekati da to netko drugi kaze....:)

Mozemo li biti zadovoljni sa danasnjim nacinom zivota?Mozemo li nesto popraviti ili je ovo nas vrhunac?Ponekad mislimo da zasluzujemo puno vise...a nekad se opet zaustavimo bas u onom trenutku kad imamo priliku dobiti nesto vise...sto zbog straha jer ne znamo hocemo li se moci nositi sa tim,sto zbog toga jer nismo sigurni u sebe ili nam je sve to ipak malo previse.....tesko je ponekad racionalno razmisljati o svemu,pogotovo ako smo navikli na neke stvari i ljude u svojoj blizini,navikli se na sve ono za sto mislimo da nam je neka vrasta zastite....jer kad dodjete u jedne odredjene godine draza vam je neka sigurnost nego istrazivanje novih mogucnosti...to smo radili kad smo bili maldi i neustrasivi...a danas se okrecemo necem drugom..danas nas tjesi da ipak imamo neku konstantu u zivotu..da ne treba puno vise traziti i ocekivati..ali je li to ispravno?..trebamo li se pomiriti sa time ili pokusati nesto promjeniti?..jesmo li jos dovoljno hrabri i ludi da zakoracimo naprijed bez straha i predrasuda?...postali smo strozi,nasi kriteriji su se poprilicno povecali i nismo sigurni vise jesu li ljudi koje danas srecemo dovoljno dobri za nas...na zalost to je danas tako,sto zbog nacina zivota,sto zbog naseg razmisljanja...jer ponekad je tesko udobnost koju imamo zamjeniti za rizik,stvari koje nas vesele staviti na kocku da bismo se,mozda,opet razocarali..ali moramo shvatiti da nista u zivotu nije besplatno i da su greske sastavni dio zivota...na njima se uci i one nas usmjeravaju u zivotu..nekoga vise a nekoga manje,ali svima bi nam trebalo biti jedno zajednicko:vjecito ucenje!...sto na tudjim a sto na vlastitim pogreskama....to se zove zivot...a imamo samo jedan...:)))

Ustati ili odustati?Pitala sam se to jutros....i ustala jer mi se ne da provesti dan u krevetu,osim ako nisam bolesna,sto sada na srecu nije slucaj....vani neko sivilo pa i nije neki dan...ali sto ces,ponekad ne mozemo birati...jednostavno napravis ono sto moras,bez obzira bilo ti tesko ili ne...tako je opcenito u zivotu...puno pitanja i niti jedan odgovor..puno stvari za napraviti,a tako mi se ne da...i onda se prisiljavas na sve i svasta samo da bi neke stvari bile obavljene u roku...mozda ne kako treba,ali opet napravljene su,zar ne?To se najvise odnosi na posao..nikad nismo zadovoljni,a opet svaki dan ustajemo i odlazimo u to nezadovljstvo..pomalo vise frustrirani sa konstantom..sa istim stvarima svaki dan...i zivimo za vikend...a taj vikend tako brzo prodje da ne mozes povjerovati..u trenu je vec nedjelja navecer i pripremas se za novi radni tjedan...za cudo ja nisam od onih koji pate od sindroma zvanog "ponedjeljak"..nemam taj tezak osjecaj ustajanja u rano jutro i spremanja za posao..ali mozda je kod mene razlika sto ja volim svoj posao..mene recimo vise ubije cetvrtak....onda je vec naporno...i ljudi i sve ostalo...pomalo mi idu na zivce,ali onda se sjetim da sam mogla raditi neke poslove koje toliko mrzim..pa mi bude lakse..i nije neka utjeha,ali ja se ipak trudim naci utjehu u svemu sto mi je tesko...tak sam naucila...vidjas svakakve sudbine svaki dan i hoces-neces moras biti zahvalna na nekim stvarima...ponekad se u razgovoru osjecam kao cudak kad kazem da je zivot lijep..i onda krenu napadi,demantiji,rasprava...."lako tebi,nemas kredita,nemas djecu,nemas ovo ili nemas ono"...a ja ih samo pitam jesam li im ja to sve napravila u zivotu?ucinila ga takvim kakav jest?pa svatko ima pravo sam izabrati,odluciti se za nesto sto njega veseli ili ne..odbaciti ili uzeti...nitko nikoga ne sili,ne prisiljava na nesto..stvar je samo vlastitog odabira,situacije i vlastitog promisljanja ili pak nedostatak istog..brzopletost ili razmisljanje da cemo se ipak na sve prilagoditi..a onda shvatimo da se ne mozemo prilagoditi i da je sve sto smo ucinili pogreska...i tad krenu frustracije...na zalost,za neke promjene je ipak kasno,ali ublaziti svoje nezadovoljstvo se uvijek moze...i samo ustajanje je stvar vlastitog odabira,a to sto ce mozda nasa odluka povuci neke negativne stvari opet je samo i iskljucivo nas izbor....:)

Danas sam napokon promilila svoj nos van i uzivala u zrakama sunca na svom licu..bas je bilo lijepo...svjezi zrak pomijesan sa zrakama sunca...divota...sjela sam na tramvaj i krenula na sasma drugi kraj Zagreba...onak iz zezancije...volim te "lude"voznje jer imas priliku vidjeti brdo cudnih i manje cudnih ljudi...da ne bude zabune i ja se tak osjecam,samo jos nisam odredila u koju grupu spadam?slusas svakakve price,sudbine,dogodovstine,tragedije,smijeh,poneku ruznu rijec...ponekad osjetis nekog manijaka kak ti se prikrpio na ledja i ne skida se..brdo umornih umirovljenika koji se zbog viska vremena voze ko da su na traci i naravno svaki od njih ocekuje da se ustanes...vec sam odustala od sjedenja jer znam da sam toliko luda da cu se ustati kad prvi ili prva dodje..jbg valjda je to stvar odgoja...ali sve u svemu uzivancija je kad nemas pametnija posla...svasta se da vidjeti,ponekad i nauciti...a s obzirom da sam ja tip osobe koji voli promatrati ljude i zakljucivati na temelju istog,pod tim ne mislim na nikakve perverzije,da budemo precizniji,tada je to jedan dobar nacin za upoznavanje ljudi..ipak postoji i ona opcija da te neki nadobudni ili doticna mu draga napenali jer misli da ga sarmiras ili da pretjerano obracas paznju na njih...pa je diskrecija obavezna...eto tako je danas prosao moj dan..jos 4 dana pa opet na posao..povratak u stvarnost,ali baterije su pune i moram priznati da mi malo vec fale svi oni moji likovi....:)

Divno je probuditi se rano i vidjeti sunce na svom prozoru...odmah se osmjehnem i pomislim:biti ce ovo dobar dan...nekak je lakse otvoriti oci,ustati se...bez obzira sto znas da je vani hladno i sto dio te hladnoce osjetis u stanu..ali miris jutarnje kave,prva cigareta vrate onaj divan osjecaj da je zivot ipak lijep...mozda nisam bogata,ali kada si ipak mozes priustiti stvari koje te vesele,zaista vesele ne znaci li to da smo bogati?jer novac nije realan prikaz bogatstva..danas ga imas,a sutra je vec nestao...i koliko god mi mislili da nam treba veca placa,vise stvari,ljepsi stan,luksuzniji auto..ipak na kraju shvatimo da su to samo prolazne stvari koje nas usrecuju privremeno..daju nam lazni osjecaj sigurnosti i lazni sjaj...iako sam odrasla u boljem okruzenju ipak sam odgajana da postujem stvari i ljude,da se za svaku kn sama potrudim i da ju cijenim..na tome sam zahvalna,na takvom odgoju i tim usadjenim vrijednostima...ne volim bahatost koju donosi novac,a imam ju priliku vidjeti u svom poslu...medjutim ima i ona druga strana price..naucila sam da svi oni koji zaista imaju znaju biti jako fini,dragi i ponasaju se prema tebi sa puno postovanja,a oni koji imaju malo,ali opet vise nego ti znaju biti jako bahati i arogantni...vjerujem da je to onaj sindrom kada dodjes do necega sto do sada nisi imao i nisi znao kako je to imati pa si dajes oduska misleci da si bolji nego neki drugi...jad i bjeda rekla bi ja...nadam se samo da ce im bogatstvo ipak malo duze potrajati pa da shvate kako su ipak samo i jedino ljudi,a ne nadbogovi kojima je sve dopusteno...sreca da ja nemam takvih problema u zivotu..sreca da mi je zivot jako jednostavan i da se jos znam veseliti suncanim jutrima i obicnoj kavi....mozda nemam sve na svijetu,ali bar imam miran san,lijepo budjenje i ljude koji me vole i cijene...nisi li vec i sa tim jako bogat?znati da netko nije uz tebe zato sto imas brdo para nego zato sto si to sto jesi...za mene je to neprocjenjivo....ali svatko ima svoje vidjenje srece,svatko sam kroji tu istu srecu i uziva bas onako kako zeli.....mozda nismo svi rodjeni da bi bili bogati,da bi imali puste noce.ali ipak naci nesto sto ce te zadovoljiti u zivotu moze nas uciniti boljim i sretnijim ljudima...pokusajte,nije tesko,a rezultat ce biti nevjerojatan...:)

Jos jedan dan se blizi kraju i ja se opet nasla na ovim stranicama....zasto?pa da bi si dala oduska i napisala jos jedan blog...sebi za dusu..lijepo je znati da to mozes ciniti i da svi ovdje imaju mogucnost ili opcije procitati ga ili pak ne...a ti sebi dajes za pravo napisati sto zelis,naravno u okviru nekih normi i pravila ponasanja...istina do jucer nisam niti znala za ovo mjesto,a sada sam shvatila da mi se svidja..malo pricas sa svim ovim usamljenim dusama,zeljnima ili samo price ili neceg vise...ipak lijepo je znati da nisi sam,da nisi jedini koji je ponekad usamljen,unatoc svim dragim ljudima koji te okruzuju,s kojim se osjecas posebno,ali opet kao da nesto fali...i tada nalazis sto nacina da pokusas promjeniti taj dio svog zivota i dolazis do tocke kada bi bio spreman uciniti bas sve da se neke stvari promjene,sjednu na svoje mjesto,ali...tada te taj ali zakoci jer shvatis da mozda ipak to nece biti tako lako kako ti se u prvi mah cinilo..da ces se ipak jos malo morati pomuciti da se to ostvari...i onda se pitas ima li to sve nekog smisla uopce?imas li pravo ocekivati da ces napokon naci to sto trazis?a odgovora nema...samo ostaje nada da ce na kraju ipak ispasti tako...a ako ne opet ti ostaje tvoj mir i tvoji snovi...mozda jednom sretnes nekoga,onako sasvim slucajno i bez nekog posebnog razloga...:)

Danas je jos jedan od onih dana kada se volim probuditi u tisini svoga stana....jedan od onih dana kada je nevjerojatno dobro ne otici na posao...ne morati se ustati u rano jutro dok jos sav normalni svijet spava,kad i moja dusa jos spava...lijepo je skuhati kavu,upaliti glazbu na liniji,sjesti uz komp,procitati novine i onda se prebaciti na fejs..malo se nasmijati svim svojim dragim likicima....i onda opet ne raditi nista...danas nisam niti promolila nos van i niti ne znam kako je vrijeme vani..pada li snijeg?kisa?..malo sam vidjela sunca..ili mi se ucinilo?sto god...bitno da sam ja zasticena u svoja 4 zida i da nemam bucno susjedstvo iako zivim u zgradi..hvala Bogu na tome...i onda otkrijes,u biti frendica me nacima,da se prijavim ovdje i da malo maltretiram posten narod koji radi,ljude koji kada dodju kuci kao i ja pale svoj komp,ako nemaju djecu i muza koji zahtjevaju veceru,te se upustaju u komunikaciju sa svim ovim nepoznatim ljudima na netu...i mogu biti sto zele,svi,bez straha da ce netko otkriti tko su ili sto...primjetila sam da ima dosta realnih ljudi,onih koji zaista vjeruju da ce ovdje naci ono sto traze,onih koji svoje profile napisu tocno i jako pedantno..ali ima i onih koji to ne rade,iza cijeg se nicka krije tko zna sto ili opet tko...takvih me najvise strah..iako nisam bas ziher da bi se mogla upustiti u bilo sto osim dopisivanja,ali nikad se ne zna...danas je sve nekako ubrzano i svi mi nesto trazimo..neko na nekim mjestima...i vjerujem da cak niti izlazak u grad ne garantira da cete upoznati nekog "normalnog"...ali isto se tako pitam sto je to "normalno"?do koje je to granice?i znamo li svi mi sto zaista zelimo?...ja bi za sebe rekla da sam sanjar koji se,zbog nekih gresaka iz proslosti,boji upustiti u bilo sto zbog straha od debakla ili razocarenja..a opet vrijedi li to ove samoce koja povremeno dodje?ne znam..jos puno vremena imam za razmisljanje,jos je puno toga za proci i jos puno ljudi treba upoznati...eh...a samo sam htjela reci da mi je drago da postoje ovakva mjesta...za sve usamljene i sve one koji se povremeno tako osjecaju....a napisala puno toga...pozz dragi moji....nadam se da vas nisam jako ugnjavila sa svojim mislima i razmisljanjima...:)))