moj

Upoznala sam jednog na aerodromu. Bio je to tipičan, zgodan plavokosi mladić, neodredivih godina. Pitao me odakle sam, ubrzo smo našli stol i sjeli na kavu da ćaskanjem ubijemo vrijeme. Za manje od deset minuta predložio je da bismo mogli iznajmiti sobu u hotelu, budući da je do leta ostalo još nekoliko sati, ponudio mi erotsku aromatičnu masažu i "nešto više". Mora da sam ga gledala nježnim izrazom nevine bakice, jer me zaslijepio još jednim od svojih osmijeha, ovaj put bez traga sramežljivosti i rekao mi cijenu.
Nisam naviknuta na plaćena milovanja, a osim toga mi se činilo grijehom potrošiti toliki novac u sebične svrhe kad je toliko potrebitih ljudi na svijetu. Stoga sam odbila njegovu ponudu. Popili smo kavu, platila sam račun i shvatila, nakon cijele priče da bih bolje prošla da sam platila njegovu cijenu. Barem bih imala nešto škakljivo za ispričati....

Jedne hladne jeseni u Veneciji, morala sam kupiti rukavice. Ušla sam u dućančić veličine ormara, gdje su, u jednom finom izlogu bile izložene rukavice najbolje kvalitete. Prodavač, ili možda vlasnik, bio je nalickani čovječuljak, s brkom kao u čarobnjaka i tamnim odijelom s prslukom. Primio me za ruke kao da drži ranjenog goluba (ne mogu pobjeći golubovima), tako ljupkom pažljivošću da sam osjetila kako me prolaze trnci po cijelom tijelu. Val slatkastog muškog parfema zapljusnuo me kad se nagnuo nad moje ruke. Mislila sam da će ih poljubiti i uhvatila me panika, ali on ih je samo neko vrijeme gledao izbliza, kao da proučava dijamant. Kasnije ih je okrenuo tako da su mi se ruke odmarale na njegovim dlanovima, suhim i toplim poput netom pečenog kruha. Njegov je kažiprst prolazio po crtama sudbine s lakoćom i polagano, do granica izdržljivosti, dodirujući vrhove mojih prstiju i napravivši vatreni obruč oko mojih zglobova.
Podigao je pogled i pogledao me bez osmijeha. Promrmljao je nešto na talijanskom, što je meni zvučalo kao ljubavna izjava, ali mogla je biti i cijena rukavica. Na kraju me, suzdržano, pustio i otišao potražiti u ladici par rukavica. Potom mi ih je s beskrajnom usredotočenošću počeo navlačiti, prst po prst, gledajući me u oči, zaustavljajući se na svakom zglobu, teško dišući i vlažnih usana.
Meni su tada bile dvadeset i tri godine, dok je taj gospodin zacijelo imao pedeset. Prošlo je već dosta vremena, a još se uvijek s apsolutnom preciznošću sjećam onoga što sam proživjela u tim minutama. Nisam zaboravila niti boju rukavica, niti miris njegova cvjetnog parfema, niti perverznu nježnost njegovih milovanja, a naravno, niti svoje užasno uzbuđenje.
Od tada svoje ruke gledam s naklonošću, jer ih vidim očima onog čovjeka. Pretpostavljam da je to Tantra.

Bila je ona tada mlada djevojka (neću spominjati imena jer je priča istinita), rumenih obraza, rumene puti, puna pjegica s dugačkom kosom one crvenkaste boje koju je Tizian uveo u modu za vrijeme renesanse. Njezina prekrasna stopala nimfe jedva su držala stubove njenih nogu, stražnjicu koja je izazivala metež, savršene grudi, vrat i ruke oble kao u Valkire.

Imala je profesora umjetnosti na fakultetu koji nije mogao skinuti pogled s nje, strastveno zaluđen njenom mliječnom kožom, venecijanskom kosom, oblinama, jamicama koje su provirivale ispod rukava i onima što ih je zamišljao u olujama neprospavanih noći u bračnome krevetu, uz visoku i mršavu suprugu, jednu od onih otmjenih kojima odjeća uvijek lijepo pada preko kostiju (mrzim ih).

Profesor je zaključio kako ona nikada ne bi prihvatila odlazak u hotel. Piknik je nudio praktično i romantično rješenje. Napunio je prekrasnu košaru delikatesama. Pedantan kakav je bio, donio je također jastuk, pokrivač i sprej protiv insekata.

Došli su u spačeku do usamljenog mjesta, bez drugih svjedoka njihove ljubavi osim ptičica na granama vrba i jedne rastresene krave koja je malo podalje žvakala cvijeće. Dok je on marljivo rasprostirao pokrivač u sjeni, namještao jastuk i vadio blaga is svoje košare, njegova je učenica skinula cipele i sramežljivo skakutala uz obalu potoka. Bila je to očaravajuća slika.

Nije dugo čekao da ju posjedne na pokrivač, nasloni je na jastuk i raširi pred njom slastan sadržaj košare. Umirala je od smijeha dok joj je profesor, ohrabren, sve je vrijeme nasmijavajući mjestimičnim dodirima, znojeći se od nestrpljenja, recitirao najstrastvenije Nerudine stihove. Tada su se pojavili prvi mravi. Izlika koja mu je trebala. Uvjerio ju je da će se uskoro pojaviti pčele i komarci, ali da se ne treba bojati jer je ponio sprej protiv insekata. Skinula je haljinu, jer ju nije željela uprljati insekticidom…

Ubrzo je ostala bez svojih velova i sunce je milovalo razlivene brežuljke njezina pohotnog tijela. Prstima je uzimala kestene, ne brinući zbog sirupa koji joj je niz bradu klizio prema grudima. Profesor je promatrao drhteći, sve dok više nije mogao izdržati te se bacio na tu slatku planinu, trgajući si odjeću na komade kao opsjednut, sve dok i on nije bio gol. Ona se izvijala od škakljanja i gušila od smijeha – nikada nije vidjela čovječuljka tako mršavog i tako maljavog, s tako odvažnim krastavcem ispod pupka – ali nije raširila noge. Naprotiv, branila se udarcima koji su, dolazeći od nje, bili više nalik udarcima slonice. Na kraju se uspjela izmigoljiti iz čvrstog zagrljaja profesora umjetnosti i stala trčati, izazivajući ga i smijući se.

U međuvremenu je krava, koja i nije bila krava nego bik, odlučila da je dosta galame na njezinoj livadi i pohitala prema ljubavnicima, koji su, vidjevši da ih je napala golema životinja, odjurili poput duša koje progoni vrag, tražeći zaklon u obližnjoj šumi. Moralo je proći dosta vremena prije nego što se bik udaljio dovoljno daleko od nesretnih izletnika, golih i drhtavih, kako bi se mogli vratiti.

Ona je histerična nizala uvrede i prijetnje, dok ju je profesor, ustrašen, pokrivajući klonuli krastavčić objema rukama, uzalud pokušavao umiriti stihovima Rubena Darija. Stigavši do mjesta na kojem su ostavili stvari za piknik, ustanovili su da su im ukrali svu odjeću, a i spačeka. Pokraj tužne vrbe na kojoj su pjevušile ptičice, ostao je samo slamnati šešir….

Ulovite dva goluba i nemilosrdno im zavrnite vratove. Prije nego što se ukoče a vas počne mučiti grižnja savjesti, utopite ih u vrelu vodu na tri minute. Izvadite ih dok su topli i očerupajte im perje. Osmudite ih na vatri da im spalite preostalo perje. Odrežite im noge, glavu i izvadite iznutrice kroz rez na trbuhu. Namažite ih maslacem, limunom, solju i s puno papra i ostavite da se odmaraju snom mrtvih pravednika 24 sata. Nabodite klinčić u režanj češnjaka, stavite u mladi luk i omotajte sve troje komadom slanine (ponovite radnju, jer su potrebna dva punjenja). Stavite tako urešeni luk u ptice i zatvorite otvor čačkalicama. Prelijte goluba čašom dobrog (toplog) konjaka i zapalite ga. Kada se plamen ugasi, pecite golubove pola sata u vrućoj pećnici, polijevajući ih rastopljenim maslacem i likerom po volji. Poslužite uz slatki krumpir i hladnu mrkvu te, naravno, dobro bijelo vino.

Predlažem da kupite mrtve i već očerupane ptice.

Ni najmanje ne sumnjam u to da su muškarci bliži majmunu od žena. Dlakaviji su, imaju duže ruke a seksualni im impuls počinje od vida. To su naslijedili od svojih predaka, majmuna koje ženka u doba parenja vabi vidno promijenjenim intimnim dijelovima, koji se upale i poprime morbidan izgled prezrelog šipka. Iz nekog razloga, to je kao crvena krpa za mužjake. Među ljudskim je mužjacima vizualni poticaj jednako neodoljiv, čemu je dokaz uspjeh časopisa s (polu)golim ženama na naslovnicama. Bilo je pokušaja da se iskoristi isti urednički trik i za žensku publiku, ali su se slike lijepo građenih mladića koji su pokazivali svoje čari na stranicama u boji pokazale kao pravi promašaj. Te časopise više kupuju muškarci koji vole muškarce, nego što ih kupuju žene.

Mi žene imamo razvijeniji smisao za humor i osim toga nam je osjetilnost uvijek vezana uz maštu i slušne živce. Možda je jedini način da se nas žene prisili da slušamo taj da nam se šapće na uho. G točka nalazi se u ušima, i tko je traži niže, trati i svoje i naše vrijeme!

Ne razumijem ponekad što žele reči. Jedan je izjavio da sam talentirana spisateljica koja pripada metafizičko-nadrealističko-ekspresionističkoj struji impresionističke škole, ili tako nekako. Učenjak je primijetio da sam prva uspješna predstavnica svih ovih pravaca odjednom. Kad bi ovaj brbljavac znao istinu!! Nemam ni najmanjeg pojma što ove riječi znače, a kamoli kako ih kombinirati na neki suvisao način!! Ali, zasluženo ili ne, zbilja je ugodno biti temom takva panagirika. (Hej, barem povremeno mogu koristiti njihov rječnik!). Što mislim o njihovu impresionističko-metafizičkom nadrealizmu? On je potpuno i apsolutno PRENAPUHAN!!:)

U jednoj priči Guya de Maupassanta, mlada sluškinja iz građanske kuće ide svako jutro s košarom na ramenu kupiti kruh. Kroz prozor potajno gleda mladog pekara kako mijesi i sa sobom nosi sliku njegovih širokih ramena, kože blistave od znoja i njegovih snažnih i osjećajnih ruku kako mijese i mijese tijesto, predano poput ljubavnika, baš onako kako je ona željela da je se dodiruje. Budući da je riječ o ljubavnoj priči, njezina se maštarija obilato ostvari. Pogled na seljački kruh budi u meni nezaboravno sjećanje na Maupassantova pekara i njegove urke u tijestu i na čvrstom djevojčinom tijelu... Postoje ruke i ruke: neke su debele i nespretne, druge malene i snažne, ima ih i prozračnih i sramežljivih, velikih i nježnih, ali za pravljenje kruha i vođenje ljubavi, važna je ipak namjera koja ruku vodi.

"Ne prekidaj ženu kad šuti..."

Dobila sam mnoštvo poruka u kojima mi psuju ili mi prijete: Mi ćemo tebe razotkriti jednako kako si i ti razotkrila nas! Znamo tko si! Ti si ona cura, kćerka nećakinje ujaka moje šogorice! Samo si ljubomorna jer je njen rođak zaprosio mene, a ne tebe! Ti si brbljava kći naših starih susjeda, ljubomorna jer smo mi preselili, a ti još uvijek živiš na tom užasnom mjestu!

Kako je čarobna ova razmjena... Nisu li ovakve poruke tisuću puta ljepše od drugih kakve dobivam svakodnevno, u kojima mi samo poručuju kako sam liberalna i dekadentna...:)

ŽENSKA
POEZIJA

Želim muškarca koji je krasan, mudar i jak,
koji voli razgovor
lak...

Muškarca koji misli prije nego kaže,
koji mi laska i nikad ne
laže...
Muškarca čiji je posao sjajan,
i bankovni konto ništa manje nego
bajan...
Galantan, uvijek pri ruci,
da mi uvijek pomogne kad sam u
muci...
Muškarca koji moju dušu treba,
a ne da me samo u krevetu
vreba...
Takvog muškarca ja želim cijelim svojim bićem voljeti,
čitav svoj
život ga poštovati.

MUŠKA POEZIJA

Želim bogatu, gluhonijemu
nimfomanku s izvanserijskim sisama i čvrstom trupinom.
Uz sve to da ima i
svoju birtiju, veliki auto s kožnim sicevima i
30-metarski gliser.
Znam da
se baš ne rimuje, ali boli me kurac...

Svima onima koji su prestali raditi što god da su radili kako bi hitno pitali koju marku ruža koristim, poručujem, nova je na tržištu i zove se: Ne zabadajte nos u moje stvari i vratite se čitanju o onome što je zaista bitno. Svašta vas još očekuje. Dobrota i blagostanje bili s vama!

Četiri osnovna načela, ognjem i mačem usađena u moju podsvijest od najranijeg djetinstva, podupirala su moj djevojački odgoj: sjedi skupljenih nogu, hodaj uspravno, ne govori što misliš i jedi pristojno! Svi napori moje majke nisu bili dovoljni da od mene načine damu. Izgleda da joj je nedostajao pravi materijal. Nikad se nije oporavila od tog razočaranja.
Kada sam otkrila da je raširiti noge mnogo zanimljivije nego skupiti ih, posvetila sam se rušenju jedne po jedne ozbiljne pretpostavke mojeg odgoja i sada tek shvaćam da je jedino što mi je zaista koristilo bilo ispravno držanje.
Ne govorim to u metaforičkom smislu; za ženu od metar i nešto malo visine, uspravno držanje i glava uvis dio je strategije preživljavanja. Ako hodam pognuta, pregaze me. Što se tiče onog "jedi pristojno" ubrzo sam shvatila kako to ovisi o širini pogleda i okolnostima te da je, za nekoga tko uživa u vođenju ljubavi jedući i obratno, stvar načina na koji to čini vrlo relativna...

A kada su suprug i ljubavnik ista osoba, možda se gubi dobar dio zabave, ali ima se više vremena za filmove.
Dugo sam živjela čedno, dva ili tri tjedna, čini mi se.

I sad on mene pita, volim li ovakav ili onakav položaj. Po Kama Sutri veli on. Neki od položaja iz egzotičnih priručnika, ponajprije onih indijskih, previše su akrobatski za građanski ukus: laktovi i koljena svijeni na suprotne strane, glava okrenuta za 180 stupnjeva, ruke i noge isprepletene da ne znam kako ih se bez pomoći kiropraktičara može rasplesti. Ja si još nisam uspjela staviti noge za vrat, micati ušima i vrhom jezika dotaknuti nos, tako da moram odustati od većine tih vratolomija. Također nisam sklona trapezima i drugim cirkuskim skokovima. Osim toga, te piruete mogu biti opasne po život i mogu biti fatalne ako progutam vlastiti jezik ili se udavim užetom....

sad bi on da ja dodam nešto....