Na pola puta

Ciao!
Ciao, kako si?
Dobro da sam te vidjela, kud se skrivaš? Tjednima se ne javljaš.
Pa, vidiš na Twitteru gdje sam, ne skrivam se. Ni ti se meni nisi javila, ne?
Ma, tu sam, motam se. Ubijam se od dosade. Što radiš inače?
Nije mi dosadno. Radim uglavnom po cijele dane, vikendom se opustim kad stignem...
Još si sa onom malom crvenokosom?
Aha... zapravo ovisi, kako se uzme...
Pa jeste li skupa ili niste?
Jesmo, povremeno.
Što, samo seks?
Uglavnom, ali radimo i druge zanimljive stvari.
Kao npr...?
Šetnje, izleti, skinemo koji film sa neta pa ga skupa pogledamo.
Ideš k njoj za vikend?
Ne, bio sam samo jednom, uglavnom ona dolazi ovamo.
Pa da, imaš prazan stan, to joj je idealno...
Zapravo je meni idealno. Ona mora voziti dva puta po 150 km.
Iskorištavaš je, znači...
Ne, ona mora samo voziti. Ja kuham i perem, spremam, plaćam ručkove i večere.
Zar ti ne bi više pasalo da imaš nekog ovdje i za stalno?
Nekog poput tebe?
Pa da, što bi ti falilo?
Znamo se godinama, znaš da mi to trenutno ni najmanje ne odgovara. Pričali smo o tome.
I sad sa klinkom liječiš frustracije sredovječnog muškarca?
Uopće se ne osjećam sredovječnim muškarcem, još manje frustriranim. Na kakve frustracije misliš?
Zar te nije strah da ćeš ostati sam?
Neću ostati sam. Zašto bih? No, što tebe zapravo muči?
Tvoja promiskuitetnost. I lijepo smo povremeno brijali a sad glumiš neuhvatljivog.
Nije ti palo na pamet da mi nije do brijanja? I - nisam promiskuitetan. Uvijek imam jednu partnericu. Što se za tebe ne bi moglo reći.
Aha, znači ti si fina faca, a ja sam drolja?
To si ti rekla.
Ali tebe muči što ja mijenjam frajere?
Ne, mene kod tebe ništa ne muči osim ovog razgovora. U čemu je problem?
Zar ti nije bilo lijepo sa mnom?
Bilo nam je lijepo, to nije sporno. Ali za sve postoji pravo vrijeme.
Tipično. Zasitio si me se i odbacio me kao krpu.
Jesmo li nas dvoje ikad imali išta osim povremenog seksa?
Nismo. Ali bilo je dobro. I moglo bi biti opet, samo da ti nisi takav.
...
I što ona ima a ja nemam? OK, osim što je 20 godina mlađa i zategnuta. Zar te to zadovoljava?
Da, trenutno me to potpuno zadovoljava. Oboje znamo da nismo za vezu, ja njoj pašem, ona meni, uživamo i ne teroriziramo jedno drugo nemogućim zahtjevima i željama.
Aha, znači ja sam nemoguća?
Trenutno jesi...
I seks sa njom ti je bolji nego sa mnom?
To neću komentirati...
Pa da, vidjela sam je jednom. Mladim mesom liječiš staračke komplekse.
Zašto razgovaramo o seksu ako misliš da sam starac?
Znaš što? Jebi se. Ti si obična muška pička!

Znaš li ono, onaj osjećaj... kad ti nešto poremeti godinama stvaranu rutinu? Ne bilo kakav izvanredni događaj poput nečije smrti ili nesreće, veselja zbog frendovog konačnog magisterija, ili rođenja djeteta, nego nešto sasvim drukčije. Nepoznato, a jače od svega nabrojanog?

Mnogo si toga za sobom ostavio, trudio se da život nakon svega posložiš tako da sve bude podređeno tebi i djeci. Djeci i tebi. No, ipak, napokon - i tebi. Pet i pol dana obaveza, dan i pol odmora, sjećaš li se? Tako je najbolje, to je ono pravo.

Život ti je postao ritual, tvoj organizam funkcionira kao savršeno precizni sat. Manje nepoznatog i neplaniranog znači i manje šanse da te nešto skrši, znaš ti to jako dobro. You've been there, you did that!

Ne, ne trebaš budilicu da bi se nepogrešivo probudio u pola pet. Nitko te ne treba tjerati da ustaneš, umiješ se, obučeš nešto i otrčiš do plaže. Ljeti se baciš u more i otplivaš do dige i natrag. Ponekad i po nekoliko puta. Tuširanje, doručak, kava i novine... i spreman si za posao.
Angažiran si poslovno i društveno, svi te znaju, svih poznaješ. Doista ti nije problem ispuniti radno vrijeme.

Od 3 do 5 ubiješ oko ili nešto pročitaš, nakon toga još malo radiš, ili odeš nekamo, na nešto, neki događaj. Navečer ti nitko ne treba reći da moraš leći, tijelo je u pola jedanaest spremno. Odeš nakratko na net, vidiš što ima, pročitaš, napišeš ponešto... tatami je već izvučen, svijeće zapaljene. Opustiš se u kratkoj meditaciji, odlaziš u krevet, već si putem do kreveta zaspao.

A onda jednoga dana ugledaš sitni redak na LCD-u, nesvjestan da se iza njega krije nešto potpuno nepoznato, još nedoživljeno. Jedan klik, nekoliko redaka... eksplozija! Iz nečeg što je davno bilo, iz gotovo zaboravljene priče, rodila se Supernova, nepoznato nešto. Novo i divno. Konfuzija. Kratki spojevi. Flashbackovi.

"Opasnost!"
"Prekrasno... razarajuće..."
"A što je mislio?"
"Nije mislio. Ne želi razmišljati. Ostavi ga na miru!"

Svake večeri i jutra razgovaraš sa Svemirom, puštaš mu da te vodi, liječi, umiruje te. Imaš mudrost i znanje, ali ovo... zar je moguće da takvo što još nisi proživio?

Prolaze dani ushita, srce se otvorilo i hoće eksplodirati, šalje i prima nizove nerazumljivih šifri.

"Ta, to je samo matematika!"
"Zašto onda ništa ne razumijem?"

Smjenjuju se prepuštanja valovima i pokušaji razuma da sve to zaustavi, jer, to ne može biti dobro. Ili može?

"Gdje je tvoja rutina? Želiš opet biti normalan!"
"Prepusti se, shvatit ćeš već. A, nije ni važno. Lijepo je!"
"Ne možeš tako živjeti. Tko će plaćati alimentaciju?"
"Ma, sve će biti dobro, ništa ne brini."
"Projekti su tu, partneri čekaju, zar si pod stare dane pobudalio?"
"Baš te briga, oh, baš te briga. Ne slušaj ga!"

Jednaki su. Sjede ti na ramenima, govore u glavi. Svađaju se i nadvikuju, svaki sa svojim argumentima. Koji je u pravu? I koji je koji? Ne možeš ih razlikovati. Zašto više nisu složni, zašto su im savjeti kontradiktorni? Nisi li ih jedva pomirio i natjerao da za tebe složno rade? Što sad od tebe žele? Otkud toliko pitanja? A gdje su odgovori?

"Želiš li odgovore? Ne dam ti odgovore, ionako ne slušaš moje savjete. Poludio si!"
"Nisi poludio. Odgovor je samo jedan, u tebi je. Znaš ga dobro."
"Nemaš više vremena, prolupat ćeš!"
"Oh, glupane, ti bi sve najradije posložio u ladice!"

Vrijeme? Tko je spomenuo vrijeme?

Kako ti to ranije nije sinulo?

Znam da je proljeće još daleko, ali sunčani dani nakon mjeseci magle i kiše jednostavno mame da se ostaviš svega i odeš van. Na zrak. U slobodu, društvo ili osamu, što ti god više odgovara.

Sinoć sam sebi obećao da ću danas detaljno očistiti kuću. I krenuo sam ozbiljno, ali kako da ruke slušaju mozak koji je tamo negdje vani? I trudio sam se, trudio, požurivao se da to čim prije zgotovim i nestanem u vidu lastina repa, kadli... faking Posejdon se jutros izgleda probudio mamuran. Nije stari prdonja nakon subotnjeg tuluma uz Jasmina Stavrosa imao snage za poštenu oluju nakon koje sve blista u nevinoj čistoći i prozirnosti, nego nam je sa mora poslao maglu.

Nastavio sam jahati na usisavaču i metli, trošiti Mister muscolo i Domestos, sve škrgućući zubima i psujući u sebi. Bacim tu i tamo pogled na Fejs i Iskricu, opsujem potiho sve one koji uživaju negdje na suncu, a onda... baaaam! Razišla se magla, zasjalo sunce! O, Eole, hvala ti, hvala, znao sam da netko danas misli na mene!

Ajmo, udarnički, vraćaj stolice u blagovaonu, spremaj alat, pod tuš pa - napokon van.

Kad mi se na spuštenom viziru pred oči spustio integrirani padajući izbornik sa omiljenim mjestima, shvatih da moj Zelenko dobro zna kamo krenuti. Odveo me na auto-pilotu do benzinske i fino se napojio, a zatim se propeo i bez zaustavljanja galopirao sve do neke livade koju nikad nisam vidio. WTF?

Zbacio me sa sebe i ostavio da se čudim koji mu je vrag, a onda shvatih: stalno me vodi onamo kud ja hoću. Hajde, neka danas bude po njegovu, a ja ću se već nekako snaći. Pa makar to bilo i relativno daleko od meni omiljenog mora i njegovih šumova. Glavno da se on fino napase. A tu je i lijepi drveni stolić sa pripadajućom klupicom za putnika-namjernika. Ima i pepeljaru i koš za smeće! Eh, ti moji Istrijani...

Lijepo će mi vrijeme kad-tad sjebati biznis. Najbolje to znaju oni koji su u upitniku odabrali opciju „Sam svoj šef“.
Poželjno je da poduzetnik bude osoba slobodna duha, ali... moj duh nije slobodan, nego lutalački. OK, nisam baš neki poduzetnik od formata i ne znam se pretjerano dobro prodati. O tome brinu drugi, i sreća je da je tako. Inače bih imao pune ladice neprodanih proizvoda. No, ako je samo 20% poduzetnika u Hrvatskoj poput mene željno bijega, eto problema.
Nema tog predsjednika vlade koji se može nositi sa manjkom proračunskih prihoda nastalih zbog lutanja onih koji bi trebali raditi. Vjerujem da je to, a ne kriminalna privatizacija, mito i korupcija, jedan od najvećih uzroka gospodarske krize. Jer, kad bi se ovakvi poput mene doista prihvatili posla, nema tog političara koji bi sve uspio pokrasti.

Inače sam prilično racionalan i ne volim ljenčariti. Godišnji mi se svodi na nekoliko produženih vikenda godišnje. Bio sam par puta negdje na dulji rok, ali ne mogu izdržati više od tjedan dana. No, kad je kratkotrajno lutanje u pitanju... kao da sam stajao u prvome redu dok je Prometej dijelio vatru. Crv u guzi.

Oh, sutra je ponedjeljak. Poludjet ću do subote!

Ne volim ni u krevet leći uz negativne misli, bez puse i zagrljaja, pa neću tako ni log završavati (a moram ga završiti jer predstoji jahanje do kuće, timarenje Zelenka i tekma u 7.) Zato završetak uz ugodne misli, pa makar tema bila poduzetnička.

Ne mogu opstati bez pametnog mobitela i sinkronizacije obveza sa pisijem. Od ponedjeljka u šest ujutro do subote u podne. Dugo mi je trebalo da shvatim kako je ničim pomućena bjelina između subote u podne i ponedjeljka u mom e-rokovniku prava blagodat. Dan i pol slobode je ono zbog čega ostatak tjedna vrijedi rintati.
I pozdrav Nadi, ma gdje bila.

Dan je lijep i sunčan, a ja imam sreću živjeti kraj mora. Dosta slobodnog vremena provodim u šetnjama i joggingu, a na bicikl sjedam čim zatopli. Volim vrijeme provoditi na glavnom gradskom trgu i uz kavu promatrati ljude, ali me još više privlači kontempliranje o životu u prirodnom ambijentu.

Iako na ta putovanja u svoj Wonderland u pravilu ne nosim tehničku opremu, jučerašnja me Tapeova priča toliko dirnula u srce da nisam izdržao: između guzice i zemlje namjestio sam nekorišteni fluorescentni prsluk za zlu-ne-trebalo u prometu, naslonio se na stablo, stavio laptop u krilo i odlučio malo piskarati o onome što ovdje, koliko sam primijetio, mnogima nedostaje, a to je - nada.

Voila.

Ovo je za mene posebno mjesto i svaki njegov djelić "zrači", podsjećajući me na neke od najljepših trenutaka mladosti, kad mi život još nije bio ni započeo. Sjećajući se tih trenutaka, ovdje se lako prisjetim i svih svojih očekivanja i nadanja, ispunjenih i neispunjenih želja i snova. A budući sam u proteklih 25 godina naučio razlikovati ostvarivo od neostvarivog, uskladiti svoje mogućnosti sa ciljevima, čak ni nakon propalog braka i još poneke sjebane veze nemam razloga vjerovati da je sve gotovo i da nema nade za, štojaznam, uspjeh u poslu, novu ljubav, ili [stavite ovamo ono što si najviše želite].
Jer, djeca rastu i sve smo im manje potrebni. Iza nas je najteža, životna škola. U njoj prolaze svi, od odlikaša do onih sa najlošijim ocjenama.

Obaveze su ustaljene, kredit se smanjio, nekako se plaća i taj prokleti pedeve. Posao je takav kakav jest, ali nekako ipak živimo, pa nam doista preostaje samo da si odredimo nove ciljeve u kojima ćemo moći biti više sebični, u čijem ćemo ostvarivanju i ostvarenju moći uživati. Jer, kad malo pogledam unatrag, do sada se sve svodilo na osiguravanje budućnosti potomcima i brigu za premile i predrage bliske osobe. Sad sam ja na redu, right?

Prva je firma propala, partner pobjegao sa lovom, a mene ostavio u dugovima... da se time ubijam do kraja života? A, ne. Novac je vraćen, sad imam vlastitu firmu, čist obraz, odgovaram sam sebi, polako rastem i... gdje je tu problem? Nitko me na tom polju više neće zeznuti.

Ni brak nije uspio - pa što onda? Nije jedini takav i neću mrziti bivšu, naročito zbog toga što za propale snove nismo krivi ni ona ni ja, nego slijed suludih situacija koje je bilo nemoguće predvidjeti a koje smo, eto, preživjeli. Da, naš me pubertetlija proteklog ljeta blijedo pogledao kad sam mu mrtav-hladan rekao da njegovu mamu i dalje volim. A kako da ne volim osobu koja mi je podarila najljepše što itko poželjeti može? Istina, neko smo vrijeme nakon rastave bili na "pas mater", ali smo u međuvremenu još malo odrasli. A znam da se i ona veselila kad joj je njen sinek tu tatinu spiku "u povjerenju" prenio. I u toj sam vezi naučio neke od najvažnijih stvari uopće. Ni tu me više ništa neće zeznuti.

Nakon braka bio sam u vezi koja je prije neke dvije godine, zapravo dvije i pol, neslavno propala. O, da, volio sam je, kao i ona mene. Ali nije išlo. "Razlika u karakterima" rekla bi ona gospođa koja bi nam potpisivala dokumente za brakorazvodnu parnicu, da smo kojim slučajem bili izašli pred matičara. U toj sam vezi naučio da me ne trebaju zanimati žene koje za sobom ne skupljaju prljavi veš, ili koje "nisu išle na faks da bi za drugima čistile". Trebam li napominjati da me takva više neće zeznuti?

Sa sljedećom sam naučio još jednu korisnu lekciju: može ona tebe voljeti do besvijesti, može ti biti dobra i ugađati ti na sve zamislive i nezamislive načine, kuhati kao Karapandža, može vam seks biti bolji nego ga Bertolucci može zamisliti, a Maria Schneider (bogdajojdušuprosti, neki dan je jadna umrla) odglumiti, činjenica je da velika razlika u godinama nije dobra stvar za partnere. Netko to voli, pa neka mu, no ja sam u toj kratkoj vezi naučio da više ne smijem padati na vatrene poglede i seksepil.

Istina, dobrano sam se namučio dok nisam shvatio da trebam neku sa kojom ću pod stare dane moći sjediti evo ovdje, ili šetati nekom od bezbrojnih šetnica u mome gradu, držeći se za ruke i ponekad je nestašno pljesnuti po guzi. Vikendom nekamo zapaliti, pogledati kakvu izložbu, trčati po prirodi dok nas noge nose, uživati u djeci, dočekati mirovinu zajebavajući se po Iskrici.

Zdravlje me i do sada dobro služilo, ne vjerujem da će na tom planu biti nekih iznenađenja. Ako sam dobar u matematici, znači da mi je ostalo još barem 25 godina za uživanje.

Nakon toliko trabunjanja o svojoj životnoj školi vjerojatno bih trebao napisati neki svjetski punchline, ali je u međuvremeno stigao smiraj dana, vidio sam (i fotkao) prekrasni zalazak sunca, a prsti su mi odrvenjeli od hladnoće. Mozak također polako šteka, naročito zbog saznanja da me doma čekaju omiljene palačinke sa sirom.

No, evo pokušaja da u par rečenica sažmem ono bitno: iskustva su nam različita, a ciljevi više-manje jednaki. Nikad do ostvarenja cilja nećemo stići ako budemo plakali nad svojom sudbinom i nesrećom iz koje ništa nismo naučili.
Naš je dragi Tape proživio jedinstvenu, veliku ljubav koja je nesretno završila. Mnogi weblogeri napisali su svoje priče. Sijaset iskustava iz kojih također možemo učiti nalazi se po knjigama. Potrebno je samo imati ciljeve i uporno raditi na njihovim ostvarenjima, a nagrada će kad-tad stići. Ako ne stigne, ili ste si letvicu postavili misleći da ste Blanka Vlašić, ili u svojoj nesreći imate veliku sreću jer ćete dobiti materijal za pravi bestseller, zgrnuti novac, upoznati nove ljude itd.)

I još jedna stvar: ponekad je potrebno riskirati. Odgovoriti na poruku koju ste dobili na Iskrici. Otići sa nekime na kavu, piće, u šetnju. Nikako se zatvarati doma i razmišljati o tome kako muškarci žele seks, a žene ljubav, pa se tu ništa ne može napraviti. Jer može.

A svijet je velik, ali i dovoljno malen: nisam pojma imao da ovdje postoji t-signal mobilnog interneta. Bez veze upiknem stick u laptop, otvori se browser, kliknem na Iskricu kad tamo - poruka od osobe sa kojom sam dio mladosti podijelio na plaži na kojoj upravo sjedim. Eeee?